Hvala ti za oca
Što su ti rekli u policiji? šaptala je Lucija, dok je majka spustila mobitel na stol.
Ništa dobro Ana Petković uzela je čašu vode, ispila nekoliko gutljaja. Kažu da je prerano za paniku. Da treba proći barem dvadeset i četiri sata. A ja osjećam… Osjećam da se nešto dogodilo!
*****
Mama, bok! Je li tata još doma? upitala je Lucija, uletjevši u stan s tortom u rukama.
Zdravo, draga. Otišao je. Već sam ti rekla, danas mu je zadnji dan na poslu: i okrugli rođendan, i ispraćaju ga svi kolege u mirovinu. Razumiješ, nije mogao ne otići.
Eh, šteta… razočarano je pomislila Lucija.
Ali obećao je vratiti se na ručak.
Dobro. I Dario bi do tad trebao doći. Bit ćemo svi na okupu. Hajde, mama, idemo pripremiti stol?
Naravno, treba mi pomoć u kuhinji, sama neću stići. Ali prvo popijmo čaj, taman se zakipjela voda. Imam tvoje najdraže eklerice, hoćeš?
S užitkom.
Majka i kći sjele su za kuhinjski stol, pile čaj, jele eklerice i razgovarale: o vremenu, o prirodi, o tati kojemu je danas pedeseti rođendan.
Sve je bilo dobro, ali…
Ana je opazila da Luciju nešto muči. Kao da bi htjela nešto reći, ali se ne usudi.
Odmah ju je zabolio želudac.
Kćeri, je li sve u redu?
Zar mi se toliko vidi? nasmiješila se Lucija.
Vidi se… Ne želiš mi možda nešto reći?
Želim. Samo, nemoj se brinuti, mama. Dobre su vijesti.
Zaista? Ajde, reci mi.
Dario i ja smo odlučili pokloniti vama vikendicu koju smo prošle godine kupili.
Kako to misliš pokloniti?
Od srca. Dario je uspio obnoviti kućicu i sada možete uživati cijelu sezonu.
A vi?
Mi? Dolazit ćemo u goste. Jednostavno, znaš i sama, sad nismo u stanju brinuti se za vikendicu, kako smo zamislili. Lucija je zašutjela i tajanstveno se osmjehnula.
Zašto?
Jer ćete uskoro postati baka i djed. Za osam mjeseci.
Stvarno?
Stvarno!
Bože, kako sam sretna, Lucija! A kako će se Marko obradovati kad čuje.
Ana je skočila iz stolice, grlila kćer i poljubila je nekoliko puta u obraze.
Htjela sam da zajedno čujete tu vijest, ali nisam znala da će tata tako rano otići.
Nema veze, brzo će se vratiti i odmah ćeš mu ispričati. A sada, kćeri… pogleda Ana na sat, ajmo mi u kuhinju, treba kuvati.
Idemo!
Zvonili su lonci i padali noževi po drvenim daskama. Kažu da dvije kuharice ne mogu u kuhinji zajedno, ali Ana i Lucija su bile kao jedno biće. Pripremile su sve što su zamislile i postavile predivan stol: pečena piletina, riblje polpete, pire krumpir i čak tri salate.
Ana Petković je sjela i pogledala na sat:
Gotove smo i prije nego smo planirale.
Pa kad smo radile u četiri ruke, nasmijala se Lucija. Možda nazoveš tatu, da vidiš kad će stići?
Da… kimne majka.
Ja ću nazvati Darija, da vidim kad stiže.
Lucija je otišla u predsoblje po svoj mobitel.
Ana Petković je uzela mobitel i nazvala supruga. Dugo je slušala zvonjavu, ali nitko se nije javljao. Pokušala još jednom, isto Marko se nije javljao. Držeći mobitel u ruci, pogledala je na sat. Samo joj se po glavi vrtilo jedno pitanje:
Zašto se ne javlja?
Sad je iznenada shvatila da Marko nije zvao kad je stigao na posao, kako je obećao. Prošao ju je hladan osjećaj niz leđa.
Mama, Dario kaže da će doći za sat vremena! veselo je javila Lucija, kad se vratila. A tata?
Ne javlja se…
Čudno.
Čudno, Lucija… Baš sam ga više puta zvala, ali ništa.
Mama, znaš kakav je danas dan. Sigurno slavi s kolegama. Nema vremena.
Ne, Lucija. Trebao je biti već na putu doma. Obećao je, a tata kad obeća uvijek bude tako. Nije me ni nazvao da kaže da je stigao na posao. To mu nije svojstveno. Zašto onda ne javlja?
Možda da nazoveš njegovog šefa? Da ga puste doma, čekamo ga.
Da, probat ću.
Ana nikad nije bila paničarka, ali sad je nešto stezalo oko srca. Marko se uvijek javljao na njezine pozive. Uvijek.
Čak i kad je bio prezaposlen.
Jer je uvijek tvrdio da mu je žena najvažnija, i da ne želi da se brine. A pogotovo danas kad mu je i rođendan i odlazak u mirovinu ne bi ostavio je bez poziva.
Možda ga kolege ne puštaju, pa je nespretno otići iz društva… Marku je teško otići s posla. Cijeli život tamo…
Halo! prekinuo je razmišljanja muški glas.
Dobar dan, gospodine Ivanković! Ovdje Ana, Markova supruga. Zovem vas da pitam kad ćete ga pustiti doma, čekamo ga, kći i zet su došli…
Dobar dan, Ana! odgovorio je šef. Da vam iskreno kažem, ne znam što reći…
Ne razumijem…
Stvar je u tome da ga ni mi ovdje nismo vidjeli. Pokušavali smo ga više puta zvati, ali se ne javlja.
Kako to mislite? Marko nije došao na posao? Ana je bila sve zbunjenija.
Nije se pojavio. No još ga čekamo. Ako se javi, molim vas, recite mu da navrati. Nećemo ga zadržati dugo, ali ispratiti ga moramo, takva je tradicija.
Hoću… I vi mi, molim vas, recite ako dođe.
Ana Petković je, drhteći, spustila mobitel na stol i pogledala kćer:
Lucija, nije bio na poslu… I ne javlja se. Prošlo je puno vremena. Gdje je?
Smiri se, mama. Hajdemo ga zajedno pokušati dobiti.
*****
Marko je izašao iz haustora, nasmiješio se jutarnjem suncu, pozdravio bakice na klupi i krenuo prema tramvajskom stajalištu.
Njegova je ruta bila ista posljednjih dvadeset i pet godina, a ni današnji dan nije se puno razlikovao.
Samo danas ne ide na posao raditi, nego uzeti radnu knjižicu i oprostiti se s kolegama.
I on je ispraćao kolege u mirovinu; sad je njegov red.
Nije znao zašto, ali bio je nervozan. Cijelu noć nije spavao, ustajao, pio čaj za srce, ali ništa nije pomagalo.
Pred Tanjom je jutros širom osmijeha primao čestitke.
No, svoju slabost nije htio priznati, da je ne zabrine.
Otišao je ranije, želeći sve zamaskirati. Nije želio kvariti dan. Da Tanja zna, odmah bi sve otkazala. A kolege ga čekaju.
Proći će…, hrabrio se Marko, stavljajući ruku na prsa svaki put kad bi ga srce stegnulo.
Stojeći na tramvajskom stajalištu, mislio je što će reći kolegama… Srce mu je sve jače tuklo. Kad je tramvaj stigao, nakrcan ljudima, shvatio je da jednostavno ne može ući.
Prepao se da mu ne pozli od gužve.
Pogledao je na sat, još je imao vremena. Odlučio je prošetati. Van je bilo lijepo, svjež zrak, možda mu bude bolje.
Ženi nije javljao. Mislio je nazvati kad dođe na posao, kako su se dogovorili.
Ali na posao nije stigao.
Put je vodio kroz mali park. Tamo radnim danom nema nikoga. Upravo u tom parku mu je pozlilo.
Sjeo je na klupu, otkopčao gornje gumbe košulje, olabavio kravatu, teško uzdahnuo, pokušavajući udahnuti što više jesenskog zraka. Nije znao koliko je tako sjedio.
Osjetio je samo da mu nije bolje. Nego gore.
Nije htio zvati Anu, ali kad je shvatio da je ozbiljno, posegnuo je za mobitelom.
Prvo zovi ženu, pa hitnu odlučio je. No, ruke su mu zadrhtale, mobitel mu ispao na asfalt, otkotrljao se pod klupu.
Pokušao je ustati, ali ga je u prsima tako jako zgnječilo da je izgubio dah. Pred očima mu se zacrnilo.
Usprpio se samo leći. Eto ti sad proslave i mirovine, s tugom pomisli Marko.
Najviše ga boljelo što neće vidjeti ženu, kćer…
Neće se moći oprostiti.
*****
Ana Petković popila je lijek za srce, ponovno uzela mobitel i pokušala dobiti muža. Zvonilo je, ali ništa… Lucija je također zvala svakih pet minuta, bez rezultata.
Stigao je i Dario. Sjeli su svi troje za slavlje, šutjeli i gledali jedni u druge.
Čekamo bez veze! prva je progovorila Ana. Zovemo policiju! Možda mogu pomoći, možda pronađu Marka?
Lucija i Dario su je podržali. Znali su svi da Marko nije tip koji samo tako nestaje.
Posebno jer je radio u vatrogascima, u najtežim situacijama. Ako se on ne javlja, to je ozbiljno. I zabrinutost je opravdana.
Što su rekli u policiji? šaptala je Lucija, kad je majka spustila mobitel na stol.
Ništa dobro otpila je Ana gutljaj vode. Kažu, prebrzo za uzbunu. Trebaju proći barem 24 sata. Ali ja osjećam… Osjećam da je nešto loše!
Onda moramo sami krenuti u potragu! sad već odlučno reče Lucija.
Da, kćeri, moraš biti u pravu. On bi trebao tramvajem, stajalište je tu blizu. Idemo tamo, možda je netko nešto vidio. Možda i vozača uhvatimo iz jutra.
Mama, Dario i ja ćemo to, ti ostani doma, možda se tata vrati, a usput provjeri po bolnicama. Ne želim paničariti, ali bolje je.
U redu…
Lucija i Dario su se brzo obukli i krenuli, a Ana je, zatvorivši vrata, opet zgrabila mobitel i krenula zvati bolnice.
Samo da mu se ništa loše nije dogodilo… molila je tiho, prekrstila se.
*****
Marko je bio još svjestan, ali sve slabiji. Jedva je pomicao ruku, govoriti nije mogao.
Po…mzite… mumljao je, pružajući ruku prema dvjema ženama koje su prolazile kraj njega.
Pogledale su ga s prezirom i nastavile dalje.
Još jedan pijandura! s gađenjem reče jedna.
Vidim, napio se od jutra… I sad ne može kući. Pogledaj ga, razvalio se na klupu! Fuj!
Marko ih je čuo. Suze su mu potekle niz lice. Bilo ga je sram što je bespomoćan. Da ne može pomoći ni sebi, ni druge zamoliti za pomoć. Tolike je živote spašavao, i ljudi i životinja… Sad ne može ništa.
Zašto baš danas?
Kad je lupkanje štikli utihnulo, Marko je zatvorio oči, pomirio se s mislima da mu nitko ne može pomoći… kad iznenada…
… začuo je pored sebe glasan lavež. Vrlo blizu, gotovo kod uha.
Osjetio je šape na stomaku, vlažan topli jezik na bradi.
Pas! Pas!, obradova se Marko. Ako je pas, negdje su i vlasnici.
S mukom otvori oči i stvarno, pokraj njega stoji stariji, manji pas. Upoznat mu je… Samo… gdje?
I najedanput, slike… Gori kuća, ljudi iznose spašene muškarca i ženu, kad iz prozora začuje lavež.
U kući je pas? pita Marko čovjeka kod vozila hitne.
Da, ostao je unutra… nismo stigli izvesti ga. Nemaš vremena tad ni o sebi mislit…
Zašto odmah niste rekli!? viknuo je Marko i, ne čekajući, uletio u plamen.
Pokušali su ga zaustaviti, ali nije mario ni za koga: ni za nadređene.
Za deset minuta izjurio je van, kašljao, držeći psa u naručju.
Vratio ga je vlasnicima, ali dugo ga je gledao u oči.
Vidjeo je u njima beskrajnu zahvalnost. Pas je zahvaljivao Marku što mu je spasio život.
Slike su nestale, opet mrak i hladnoća.
Vau-vau! lajao je pas, oblizivao Marka na klupi.
Prepoznao je svog spasitelja. I sada…
… htio mu pomoći.
Ako možeš… šaptom reče Marko. Dovedi nekoga. Bilo koga…
I onesvijestio se.
A pas… pas je shvatio.
Odjurio je prema izlazu iz parka, tražeći pomoć.
Prvo je došao do studenta kraj kioska, pa do žene s djetetom, pa do čovjeka kod trafike.
Nitko…
… Nitko nije shvatio što želi. Svi su ga tjerali. On je samo tražio pomoć.
*****
Na tramvajskom stajalištu Lucija i Dario nisu ništa doznali. Nitko nije vidio čovjeka s fotografije koju je ponijela iz albuma.
Svjesni da nemaju vremena stajati, krenuli su od dućana do dućana, pa sve kroz obližnje dvorište.
Tate nigdje…
Gdje si, tata…? misli Lucija.
Prolazeći kraj parka, začuli su lavež. Lucija se zaustavila, pogledala malog starog psa kako laje na prolaznike, a oni ga udaraju štapom ili tjeraju.
Marš! zagalamio je umirovljenik, lupa štapom. Bezobrazne životinje, smetaju prolaznicima!
Lucija, zašto si stala? pita Dario. Išli su prema taxi stajalistu, možda je netko tamo nešto vidio.
Ne znam… Taj pas ne laje bez razloga. Kao da nešto želi reći… Osjećam to…
Pas je pogledao Luciju. Susreli su im se pogledi. I u tim očima Lucija ne vidi molbu nego vapaj.
Lucija, kamo ideš? začuđeno je pitao Dario.
Ali Lucija ga nije čula.
Krenula je prema psu, pas joj potrči ususret, njišući repom, pa se okrene i krene prema parku. Tamo gdje na klupi leži čovjek kojem duguje život.
Lucija pođe za psa. I Dario za njom.
Za pet minuta bili su kod klupe. Marko je ležao, bez svijesti, ali je disao.
Bio je živ!
Tata! zaplače Lucija, ljubeći mu čelo, pokušavajući ga dozvati. Dario, zovi hitnu!
*****
Hitna je došla brzo. Marka su prevezli u KBC na kardiologiju.
Lucija, grleći psa, s Dariom je požurila kući po auto, pa ravno u bolnicu. Na putu je javila majci što se dogodilo, obećala javiti nove vijesti.
Znate, imali ste sreće… rekao je liječnik, izlažeći iz šoka. Da ste došli pola sata kasnije, ne bismo mogli ništa.
Hoće li živjeti? upita Lucija kroz suze.
Hoće.
Lucija izađe iz bolnice, zagrli psa pokraj auta.
Hvala ti… Hvala ti za mog oca.
Što je s tatom? pita Dario.
Dobro je, živjet će, umorno reče Lucija. Zahvaljujući njemu, pokaza na psa.
Ima ogrlicu. Nečiji je.
Da, ali… Zaslužio je da ga uzmemo k sebi dok mu ne pronađemo vlasnike. Spašavao je oca, ne možemo ga ostaviti na ulici.
Naravno, ljubavi.
*****
Ana Petković, Dario i Bari (ime psa bilo je ugravirano na medaljonu na ogrlici) stajali su u bolničkom krugu i gledali prema vratima.
Deset minuta kasnije izašli su Lucija i Marko.
Bari je zalajao, zavrtio rep, skočio oko Marka.
Ovo je tvoje čudo, tata. On ti je spasio život. Najveći rođendanski dar.
Hvala, prijatelju, nasmiješi se Marko, nježno pomazi psa. Lucija, gdje su mu vlasnici? Znam da ih ima.
Tražili smo ih, objavili na internetu, ali nitko se nije javio.
Pristupi Ana Marku. Suze joj se slijevaju niz obraze, ruke joj drhte, a lice joj se smiješi:
Hvala ti, Marko, što si živ.
Oprosti, Ana, što nisam rekao kako se osjećam. Mislio sam da će proći.
Opraštam. Idemo kući? Slaviti tvoj drugi rođendan? brišući suze, upita Ana.
Idemo.
*****
Što se Barija tiče, Marko je osobno tražio njegove vlasnike, otišao i do spaljene kuće gdje ga je spasio.
Tamo već dugo nije bilo nikoga. Susjedi rekoše da su se bivši vlasnici odselili, psa ostavili.
Zato je Bari ostao s Markom. I bio je sretan zbog toga.
S Barijem je Marko otišao po konačnu radnu knjižicu, čak ga vodio na vikendicu. Zajedno s Darijem i psom dočekali su Luciju i bebu iz rodilišta.
Čestitam, tata! smijala se Lucija. Sad si djed i imaš dvije unučice!
Sretan sam zbog toga, kćeri!
Vau-vau! javio se Bari, uzbuđen što su svi koje voli dobro.
Markov život se polako vraćao u normalu. Život je dobio novo značenje.
A Marko će do kraja života biti zahvalan Bariju što mu je poklonio ono najvrjednije život.
