Kvartovski policajac
Gospodine Ivane, molim vas, dođite odmah! Nemam više snage ovo trpjeti! gnjevno je vikala gospodina Ivanovića starija gospođa Anđela Vjekoslavić.
Nazvala je rano ujutro, dok većina još sanja.
Što se događa? mirno je upitao Ivan, pogledavši na sat.
Njega ništa nije moglo izbiti iz takta, čak su i sada njegove crte lica bile mirne. To mu je profesionalna deformacija, tako reći.
Što je?! Pitate što je?! Susjedov pas laje cijelu noć i cijelo jutro! To vam je! A ja imam tlak, razumijete? Treba mi mir i tišina. A moji susjedi
Što je s njima?
Samo na sebe misle. Već nekoliko dana partijaju bez prestanka. Je li to normalno?! Pokušala sam im lijepo objasniti, ali nisu me ni slušali. Poslali su me, znate kamo…
Tako su vam rekli, ravno u lice?
Tako, ravno u lice! A ja sam časna žena u godinama i ne namjeravam trpjeti takvu bezobraznost! Dođite, Ivane, odmah! Ne želite valjda da me Hitna odveze?
Stižem, gospođo Anđela.
Brzo se umio, navukao plavu policijsku uniformu, zgrabio crnu kožnu torbu na patent i izašao iz stana, dok su mu u glavi odzvanjali stihovi Kranjčevića:
Vječna borba. Mir nam je samo san.
*****
Do Anđelinog stana bilo je desetak minuta hoda, što mu je bilo taman da se razbudi.
Dok je koračao, misli su mu bježale k poslu. Naporan i nezahvalan posao. Prvo što se dogodi nešto u kvartu tko je kriv? Kvartovski policajac, naravno.
Nije mu ovo ni poznat kvart, ni Zagreb nije njegov grad. Tek je mjesec dana otkako su ga prebacili, jedva da je stigao zapamtiti tko je tko.
Davao je sve od sebe, radio kao da su mu tri smjene dnevno, samo da se ne zamjere.
Cijeli dan mu je ispunjen, stalno kasni doma, a još mu i subotnja jutra kvare. Nedjelja! Ako itko ima pravo na odmor, to je on.
No, znao je i sam ovo nije posao za one željne lakih dana. Kvartovski policajac ne sjedi u stanici i pretura papire, već je stalno među ljudima sluša, obilazi stanove, rješava sitne konflikte, a ponekad sprečava ozbiljne incidente. Preventiva je uvijek bolja od čupanja iz kaosa.
I sada Htio on ili ne, mora na teren. Morat će otkriti zašto pas laje i cijeli kvart skače na glavu.
Gospođa Anđela, tvrdoglava starica, sklona pretjerivanju, ali bolje riješiti odmah. Nije pametno zamjeriti joj. Ako treba, do predsjednika će doći s pritužbom da policija ne obavlja svoj posao. Lakše mu je pohoditi, nego slušati njene naknadne žalopojke.
*****
Napokon! uskliknula je Anđela kad je Ivan stigao pred ulaz.
Stražarila je pred vratima, okrećući glavu svakih nekoliko sekundi.
Ajde, recite još jednom, šta se dogodilo?
Pa već sam vam rekla! Pas laje cijelu noć, cvili, ne da mi spavati. I stalno nešto pada po stanu, viču, puštaju svoju nenormalnu muziku. Sa dna im se sve čuje.
Tko živi u tom stanu?
Pa, do sada moja prijateljica, Marija Dragičević. Dobra žena, zlatna. Ali prije mjesec dana, baš kad ste vi došli, otišla je
Kamo?
Anđela diže ruku prema nebu. Znate Otišla.
Razumijem.
Poslije toga se u stan uselio njen unuk, Dario. Taj vam je pravi vrag.
A prije?
Prije je živio s majkom u drugom dijelu grada, a sad je došao kod bake. Prije je bio red, a sad… Prijatelji stalno, do jutra prave cirkus. Prije nekoliko dana psa je dovukao doma! Sama sam ga vidjela vuče za šiju.
Njegov je pas?
Pojma nemam. Ali čistokrvni. Ili ukrao, ili namjerava prodati!
Mislite da ga ne bi mogao kupiti?
Ma kakvi, za koje kune? Sam sebi ne zna ugoditi, a kamoli psu!
Hvala na informacijama, gospođo Anđela. Idite u stan, hladno je.
Neka, ja ću još malo ostati. Vi samo riješite, molim vas, jer nemam više snage ovo slušati.
Gospođa Anđela bila je prva s kojom je Ivan porazgovarao još prvog dana. Došla u policijsku stanicu, predstavila se, i sat vremena prepričavala što se zbiva u kvartu.
Odmah je shvatio da, bude li išta zanimljivo, prva će njemu javiti.
Gotovo svaki dan dolazila i informirala ga o svim problemima. I Darija je spominjala mladić kakvog treba imati na oku. Obećao je, ali prilike za susret još nije bilo.
Eto, došao je i taj trenutak pomisli Ivan i uđe u stubište.
Popne se na četvrti kat, stane pred vrata, osluškuje. I stvarno pas cvili, a kroz glasnu glazbu probija se muški galamdžijski razgovor.
Ništa nije izmislila ova Anđela buka stvarno postoji. zaključio je Ivan.
Pokuca na vrata jednom, dvaput, treći put. Nitko ne otvara. Pas zalaje.
Klikne pogledom po zidu na prekidač zvona samo vire gole žice. Spoji ih odjekne prodoran zvuk.
Vrata se otvore naglo.
Pa stara, zar ti hrvatski ne znaš?! izdere se mladić, no ukoči se kad ugleda uniformu.
Ivan hladno gleda Darija.
A, oprostite, gospodine… Kapetane nasmije se ispod oka. Mislio sam da je opet ona susjeda. Od jutra nam ne da mira. A vi tako rano, nešto se dogodilo?
Dobro jutro. Kvartovski policajac Ivan Ivanović. Imamo pritužbu na vas.
Od koga?
Od susjede.
One što živi ispod? Ma, ta stara totalno poblesavila. Mi tu pijuckamo, pričamo kultivano, nikome ne smetamo.
Čujem da vam pas cvili. Valjda hoće van, a vas nije briga.
A, to mislite… okrene se prema psiću na kraju hodnika. Budem ga smirio. Dođi ovamo!
Mladić zaljuljane hodnje krenu prema psiću s namjerom da ga nogom potjera. No štenac se izmaknu.
Dario, gdje si?! vikne netko iz kuhinje.
Dolazim!
Kratko mlati, ulovi šteneta za šiju dizanjem ruke spreman da ga udari. Ivan mu uhvati ruku, stegne toliko da mladić jaukne.
Što vi radite, kapetane?!
Pitanje je što vi radite, mladiću? Što tučete bespomoćno biće? Nasilje nije način za odgoj.
Ma dobro je, tako cijelu noć odgajam. Djeluje, samo treba ponavljati
Dario, gdje si?!
Očima staklena pogleda, na doziv ulazi drugi mladić. Kad ugleda policajca, zastane ko ukopani.
Dobar dan
Ivan ništa ne reče. Pokupi u naručje štene i krene prema vratima, stane na pragu.
Otkud vam ovo štene? Pedigre ima, vrijedi puno.
Koliko vrijedi? izlane društvo, ali ga Dario laktom zaustavi.
S ceste sam ga pokupio. Valjda nije zabranjeno uzeti psa s ulice?
S ceste, ha
Već tri dana tuda luta, a ja odlučio zadržati. Što, imate što protiv?
Evo ovako: društvance, pauzirajte pijanku i zabavu. Ako dođe još jedna prijava, idete na četrnaest dana u pritvor. Psa vodim sa sobom. Možete doći po njega sutra, kad dođete pameti. Bit ću u kvartu od osam do dvanaest.
Ode Ivan, a društvo nastavi partijati nešto tiše.
*****
Ivane, što je bilo? dotrčala je Anđela kad se pojavio.
Sve u redu. Razgovarao sam s vašim susjedima. Ako opet preglasni budu, samo zovite.
Vidim, i psa ste uzeli. Što će biti s njim?
Ne brinite. Bit će kod mene dok ne sredim s Darijem stvar. Postoji kazna za zlostavljanje životinja, pa ćemo ga možda i naučiti redu.
Ja im psa ne bih ni vraćala! Zlostavljat će ga. Tko zna otkud mu to štene?
Procijenit ćemo, gospođo Anđela.
*****
Na putu prema policijskoj stanici svrati u pet shop, posavjetuje se, kupi kvalitetnu hranu za štene. Skupo, ali nije ga mogao ostaviti gladnog.
Sljedeće jutro dolazi u ured šok. Sve što je sinoć bilo po stolovima, sad je na podu. Stolci prevrnuti, fascikli zgužvani, bijeli papiri ugrizeni. Zavladalo je totalno rasulo.
Štenac na kauču, veselo maše repom.
Vu, vu! dočeka Ivana radosno.
Hvala, prijatelju Pomoćao si mi posao. Sada će ljudi dolaziti i što će reći kad vide ovaj kaos?
Vu, vu!
Prošeće ga, počisti što može. Kad-tad će Dario doći po psa. Ali sat prolazi, ni tog ni idućeg dana Darija ni traga.
I nastavi Ivan rano ujutro dolaziti, šeta štene, posprema. Više ga je čekati umorilo.
Dobro, kad nitko neće policajcu, policajac će njima.
U naručaj ponese štene i ode pred zgradu. Sretne ga Anđela.
Dobar dan, gospodine Ivane! Treba pomoć, nešto je?
Dužnost je to, gospođo. Kakvi su susjedi, nije bilo više buke?
Otkad ste otišli, nikakve. Čak su se odselili sljedeći dan. Nisam ih više vidjela.
Odselili kamo?
Kako bih ja znala? Imali su vreću i ruksak, Dario i onaj njegov prijatelj.
Dakle, nisu doma?
Nisu, sigurno.
I što sad s ovim psom? zamišljeno Ivan. U azil? A što ako se Dario ipak pojavi?
Pogleda Anđelu s nadom.
Gospođo Anđela, što kažete na psa? Bio bi odličan čuvar.
Ma dajte, Ivane, što će meni pas u stanu? S tlakom i godinama, treba mi mir.
I meni duboko uzdahne.
Ode sam u policijsku stanicu sad je to i štenčev privremeni dom.
Pas, kojeg je nazvao Maks, ostao je punih tjedan dana. A onda
Jednog jutra, u posjet mu dođe pomoćnik zapovjednika, Davor Vidošević. Upravo u vrijeme kaosa, prije čišćenja.
Ivane, imao sam ti zvati nasmija se Davor. Mislim da te baš rano zatekao. Ali ti si odgovoran čovjek!
Dobro jutro, gospodine inspektore!
Idemo unutra, moram s tobom razgovarati.
Ivan oklijeva.
Ajmo, što čekaš? Otvaraj vrata.
Proviri inspektor stolci izvrnuti, papiri na sve strane, na vratima mokra mrlja, a Maks zalaje na gosta.
Što je ovo, kapetane?! izviče se Davor. Kako si uspio ovdje napraviti svinjac?
Nisam ja Gospodine, nije moj pas.
Nego čiji? Pas ti nema što raditi u službenom uredu! Imaš stan, tamo ga vodi!
Nije moj, nego čeka gazdu
Ništa me ne zanima. Do večeri da psa nema u stanici!
Izjuri van. Ivan uzdahne.
Ali što će, naredbe su naredbe. Te večeri odnese štene u svoj mali stan. Nazove ga Maks, jer mu ništa bolje ne pada na pamet.
Nekoliko dana je mir. A onda, poziv od stanarke zgrade.
Gospodine Ivane, hitno dođite! Katastrofa je Ne mogu više!
Što je sad bilo?
Cijelu večer pas laje! I to neprestano. Ne mogu gledati televiziju, ni normalno pričati na telefon. Ne znam iz kojeg stana dolazi, kod nas nitko nema psa.
Dolazim.
Na putu još dvojica susjeda zovu svi bijesni na tog psa. Naravno, razlog je Maks. Ništa drugo ni nije očekivao.
Sa psom ni kod kuće, ni na poslu nema predaha.
Od tada Ivan više nikad nije ostavljao Maksa samog. Vodio ga na posao i u patrolu, vraćao ga doma. Tako je, malo-pomalo, među njima počelo rasti pravo prijateljstvo.
Ono kakvo postane samo između čovjeka i psa postojano, trajno, pravo!
Nije mi išlo s ljubavi, bar da me posluži sreća sa psom, šalio se Ivan gledajući Maksa, kojem je to bilo sasvim dobro.
Jer ovaj posao nije zanimanje, već način života i rijetka će žena na to pristati. Tako da mu je u četrdesetoj društvo pravio jedino pas.
No, zahvaljujući Maksu, Ivan je opet naučio smijati se i veseliti se sitnicama. A i gospođa Anđela to je primijetila.
Ivane, pa vi ste se preobrazili! Prije stalno ozbiljan, sad se ne može naviknuti na osmijeh na vašem licu.
Prije sam bio sam, sada imam prijatelja. Njega treba zahvaliti za sve.
Trebala bi vam i žena i djece.
Eh, kako Bog dade.
*****
Vrijeme je prolazilo, a prijateljstvo jačalo. Tu i tamo Maks je pravio gluposti jednom su, dok je Ivan nešto dogovarao telefonom, prošli pored pekare, a Maks izletio unutra i ukrao pečenu kokoš.
Uhvatite lopova! zaurla prodavačica.
Ivan pogleda okolo, kad ono Maks s kokoši u ustima trči prema vlasniku.
Maks, što radiš? Policijski pas ne smije krasti!
Plati Ivana kokoš, dobije uz to i vrećicu gratis, i prošeće s Maksom dalje.
Kad su navečer pojeli kokoš, puni sati bez odmora, Ivan dogovori s Maksom ozbiljno:
Slušaj, odsad više ne kradeš, dogovoreno?
Vu-vu!
Maks je tada imao devet mjeseci, već pravi momak. Pola godine kasnije predivan, snažan, samopouzdan. Po kvartu su svi znali za onog kvartovskog policajca sa psom red je bio zajamčen.
Lokalni pijanci, čim bi ih vidjeli, brisali su boce ili kunjali više ni kap napit ćemo. Bojali su se više Maksa, jer taj nije volio miris alkohola.
*****
Jednom su Ivan i Maks išli s placa no brze pored trgovine, kad se začuje histeričan ženski urlik u blizini.
Maks pogleda okom Ivanovo lice, i potrči prema mjestu s kojeg je vikao.
Ivan, koji u rukama nosi vrećice iz dućana, potrči za njim. Iza ugla žena, tridesetak godina, plače na cesti.
Što je bilo? upita Ivan.
Ukrali su mi torbicu! Unutra je cijelu plaću, ključevi i mobitel. Što da radim?
Koliko ih je bilo? Kamo su otišli? Ne brinite, ja sam kvartovski policajac, ulovit ću ih.
Dvojica su bila Tamo su otrčali rukom pokaže prema napuštenom gradilištu.
Molim vas, pričuvajte mi vrećice.
Naravno! Hoćete ih baš uhvatiti?
Potrudit ću se. Maks, vodi!
Maks nanjuši rukavicama na ruci žene, zalaje i pojuri u smjeru koji je pokazala.
Ivan ga prati, jedino što nikad nema pištolj sa sobom
*****
Ubrzo, nađu se pokraj garaža. Negdje blizu pričaju dva mladića. Jedan Ivanov poznanik Dario.
Po svjetlu rasvjete pod garažom pretražuju torbicu.
Ima li keša, Dario? tiho upita drugi.
Iha! Ima i ključ od stana i osobna Možemo stan opljačkati!
Fenomenalno!
Ivan se polako približi, Maksu šapne da ostane iza. Ne želi riskirati da ga napadnu.
Gospodo, ne bi li vam palo napamet da tuđe nije za vas? mirno reče Ivan, izlazeći iz mraka.
Mladići se okrenu. Ivan prepozna Darija.
Gospodine kapetane! Baš ste nam nedostajali Zanimljiv posao, šetati tim dijelom?
Takav da je.
Vidite, još tamo ste si tražili nevolje. Došli ste u stan, uzeli psa, a mogao sam ga prodati. Sad možete popraviti stvari!
Možeš pokušati, ali šanse nikakve.
Dario baci torbicu na pod, izvuče sklopivi nož. Sad ćeš ti vidjeti!
Drugi vadi nož, staju Ivan sa strane.
Ali tada Maks izleti, zalaje, baci se na Darija.
Zbunjeni, Ivan razoruža drugog, izbije mu nož, baci ga na pod. Oba leže licem u asfalt.
Dario pogleda psa i razazna ono štene.
Šteta što ga tad nisam
Samo zbori, Ivan ga nogom pogura.
Još pola sata, sjednu u policijsko vozilo, a Ivan uzme torbicu ženi.
Našli ste je!?
Našli, osmjehne se Ivan.
Bože, hvala! dama ga zagrli, poljubi u obraz. To je bila mama za lijekove. Hvala vam. I vašem psu!
Hvala Maksu, samo je radio vlastiti posao.
I kako vam je ime? upita je.
Stanka.
Gospođo Stanka, dopratit ćemo vas kući, a sutra navratite u stanicu napisati prijavu. Obećajte.
Obećajem!
I Ivan i Maks je otprate doma. Usput se razgovaraju, čak i smiju.
Sutradan pojavi se Stanka s velikom štrudlom od jabuka.
Ne zamjerite, samo sam vam htjela zahvaliti. I za vašeg Maksa imam pečenu piletinu! Voli li on to?
Kako ne bi, nasmije se Ivan.
*****
Darija i druga mladića proglasi sud krivim za više provala i zatvori ih na nekoliko godina.
Načelnik pohvali Ivana, čak naglasi i nagradu.
Ali najvažnije je što se u njegovom životu pojavila Stanka. Dobrodušna, mila i sama kao Ivan.
Tako su dvije samoće pronašle svoj mir, a Maks nije imao ništa protiv njegov vlasnik je, napokon, zaslužio malo sreće.
Kako narod kaže što zaslužiš, to i dobiješ.
