Ležim u krevetu već nekoliko dana, nikako da skupim snage ustati. Ništa me ne boli, ali glava mi je stalno nekako prazna, tijelo bez energije, a ni nemam volje ustati.
Zašto bih? pitam se sama u sebi sve sam u životu prošla: podigla djecu, roditelje ispratila. Sada mi se čini da više nemam smisla. Godine su proletjele, a da ni sama nisam primjetila.
Ne želim ništa. Pogledam po sobi: u kutu već i paučina visi s lustera. Pogled mi pada na prozor, a iza njega moj vrt, zarastao do pasa u travurini. Počinje svitati, zatvaram oči i tonem u san.
Sanjam mamu. Toliko sam se iznenadila jer mi je samo jednom došla u san prije tri godine, odmah poslije pogreba. Gleda me toplo kao nekad, želi me zagrliti, dotaknuti po glavi, ali neka nevidljiva brana joj ne dopušta.
Draga moja kćeri reče mama sutra ti je posljednji dan…
Probudim se kao da me nešto izbacilo iz sna. Drhtim po cijelom tijelu.
Kakav posljednji? Zar je već kraj? Zašto tako rano? prošapćem u prazno.
U glavi mi slika: ležim ovdje mrtva, dođu djeca, rodbina, susjedi Po kući nered, u vrtu nered, nema što za jesti. Počnem juriti po kući, niti znam odakle bih krenula.
Odem u kuhinju, brzo zamijesim tijesto: Do večeri će narasti, ispeći ću pite. Ako doživim.
Nabila vodu u lavor, uzmem krpu, obrišem prašinu iz svakog kuta. Sklonila sve što je razbacano. Uhvatim se za pod.
Sad je bar čisto u kući! odahnem.
Vani u vrt. Potpuno poludim, čupam travu kao u transu, ni gladi ni umora ne osjećam. U glavi mi lupa: Zadnji dan! Zadnji dan!
Tek kad je i iz zadnje gredice iščupana trava, sjednem na pod, noge mi odzvanjaju.
Trebala bih odmoriti. Ma, kasnije će biti vremena za odmor.
Sjetim se tijesta i utrčim u kuću.
Već su pite na stolu.
Sutra će djeca doći, popit ćemo čaj s pitama, sjetit će se svoje mame prošapćem kroz suze da bar probam komad Eh, baš su mekane, kao duša!
Sjedim kraj prozora i mislim:
Kako je lijepo biti živ!
Ništa, vrijeme je skupiti stvari za posljednji put.
Birala sam što da obučem, na kraju sam izabrala novu haljinu koju još nisam stigla ni obući.
Pred ogledalom napravim frizuru, stavim malo rumenila, obučem haljinu. Pogledam se i nasmijem sama sebi:
Kakva ljepotica! Mene da pokopaju, a ne da me nekome daju za ženu!
Ali protiv sudbine ne možeš Legnem umrijeti ali ne stignem. Iza prozora buka auta, staje baš pred kućom. Netko trubi.
Sigurno kod susjeda pomislim, kod njih stalno netko dolazi.
Nakon nekoliko minuta, kucanje na vrata, pa opet.
Zar su stigla moja djeca? Pogledam kroz prozor. Ne, auto nepoznat.
Dobar auto, stvarno! šapnem sebi. Netko se očito izgubio. Odem do vrata. Skinem kila i otvorim. Na pragu stoji muškarac, pristojan, dotjeran. Bacim pogled na njega.
“Vidi ga, spremio se kao za svadbu!” Proleti mi kroz glavu.
Jeste li vi Ana? upita on.
Jesam…
Ja sam zbog vas ovdje. Ispričavam se što kasnim…
Treba li vam nešto? Nisam ga razumjela.
Pa… zastane, kao da mu nije do kraja ugodno.
Možda ste se zabunili.
Ne, ne. Došao sam k vama. Oprostite što dolazim iznenada.
Malo vam je kasno za posjete, gospodine. Slušam vas.
Znam da je kasno, ispričavam se, nisam dobro izračunao vrijeme, dolazim iz daleka, još sam se i izgubio.
Vidjevši da sam potpuno zbunjena, nastavi:
Ja sam Siniša. Želio bih vas upoznati.
“Za danas sam imala sasvim druge planove”, pomislim u sebi.
Otkud me poznajete? pitam ga.
Poslao sam vam zahtjev za prijateljstvo na Skypu, ali vi ste rijetko ondje, pa sam vas uspio pronaći, nemojte pitati kako, ispričat ću vam kasnije. I tako sam došao.
“Bože mili, što s njim?” vrtim u glavi.
Siniša, oprostite, već dugo se ni s kim ne upoznajem i ništa ne želim mijenjati. Bolje se vratite kući.
Možda imate pravo, trebao sam najprije nazvati. Doviđenja, Ana.
Brzo ode prema autu, na pola puta mi pruži bombonijeru.
Oprostite još jednom.
I ode.
Osjetim neugodu, postane mi ga žao. Cijeli dan na putu, sigurno čovjek nije ništa ni jeo.
Siniša, stanite! Dođite, bar ću vas počastiti čajem.
Oživi, dotrči do praga.
Hvala, Ana, s veseljem!
Uđemo u kuću.
Operite ruke, ručnik vam je tamo.
Ulijem čaj u šalice, stavim pite na stol.
Možda ste gladni? upitam ga.
Ako može, rado bih.
Izvolite, nek vam je u slast.
I sama osjetih da nisam ništa jela cijeli dan. Brzo sve pripremim, dobro da sam napravila puno.
Dobar tek! poželimo istovremeno i nasmijemo se.
Prvi put nakon dugo vremena jedem s užitkom. Dobro mi je i mirno, s ovim potpuno strancem. Siniša je vrlo ugodan sugovornik. Nakon sat vremena činilo mi se kao da ga poznajem cijeli život.
Ana, samo recite ako nešto treba, pomoći ću vam.
Pogledam njegovu odjeću… Nasmiješim se.
Pomoć? Itekako treba. Šupa se nagela, ograda propada
Siniša se zamisli:
Ana, pomoći ću vam, sve ću srediti.
Počne se spremati.
Hvala vam… oprosti, tebi… bilo je stvarno fino. Neću vas zadržavati preko noći, znam da nije zgodno. Laku noć, Ana.
Laku noć, Siniša, sretan put!
Pospremim sa stola, posjedim još malo, pa odem spavati, ili bolje rečeno, umirati.
Zaspim odmah, valjda od umora.
U snu mi se opet pojavi mama:
Kćeri, zašto si pobjegla, nisi me saslušala? kao da me već čekala danas ti je bio posljednji dan samoće. Znam da ti je bilo teško, zato sam ti poslala anđela. Ne odstrani ga, čuvat će te, a i ti njega čuvaj, mila moja.
Koga da čuvam, mama? Vaš anđeo je već pobjegao, prepao se koliko posla.
Mama me blagoslovi i nestane u svjetlu.
Zora još nije ni svanula, mene probudi buka auta. Pogledam kroz prozor, kamion natovaren građevinskim materijalom staje ispred moje kuće. Onda još jedan, a iz njih izlaze ljudi i počnu iznositi daske.
Što je sad to? Nisam ništa naručila!
Htjedoh izjuriti van i napraviti scenu da sve nose natrag, ali vidim Sinišu kako pokazuje što gdje staviti.
Kad su završili, svi su otišli.
Izađem van.
Ajme, od svega ovoga može se kuća sagraditi!
Oko podne dođe još jedno vozilo, ljudi iznose limove, još materijala
Pa to je ograda shvatim, ista kakvu ima susjeda. Uvijek sam joj se divila zbog nove ograde.
Odmah svi prionu poslu. Među njima je i Siniša, koji ne samo da pomaže već sve radi.
Izađem iz kuće:
Siniša, pa zašto vi to radite? probam protestirati.
Ne brinite, Anči, sve će biti u redu, idite u kuću, danas je hladno.
Osjećam se potpuno izgubljeno. Život me naučio da ne vjerujem muškarcima, dva sam imala, ali ni s jednim sreće. Sve sam uvijek morala sama. Nitko me nikad nije pazio. Ne znam ni kako reagirati.
Posao je išao kao na traci. U nekoliko dana podigli su novu ogradu, novu šupu, promijenili pod u kući, popravili peć. Ali ja i dalje nisam vjerovala Siniši, stalno sam nešto sumnjala.
Što on hoće od mene? Možda da mu platim?
A novca baš i nemam.
Dat ću koliko imam, ostalo kad uspijem.
Kad je umoran, ali zadovoljan došao u kuću, kažem mu:
Siniša, stvarno sam vam zahvalna, ni ne znam zašto to sve radite za mene
Ana, ma hajde, nemojte više o tome.
Pružim mu novac.
Uzmi, nije puno, ali vratit ću ostatak.
Ma daj Ana, molim te, zašto? Zašto ti meni novac daješ?
Uzmi, red je platiti za rad.
On izađe iz kuće. Za minutu sam čula da se auto udaljava.
Izletim van. Nije se vratio ni drugi, ni treći dan. Ni za tjedan…
Ne znam što da radim. U duši me probija neka nepodnošljiva tuga. Ne mogu ni na što drugo misliti zaljubila sam se kao djevojčica.
Zašto sam uvrijedila Sinišu? I kako ću bez njega? mislim kao da ga znam cijeli život.
Hodam tmurno putem, ne znam ni kamo idem ni zašto. Zaustavi me susjeda, ona što sve zna.
Ana, nemoj ga tjerati! Vidiš koliko ti je pomogao. Pravi čovjek.
Ma otišao je davno promrmljam.
A koga lažeš? Svaku večer mu je auto na skretanju prema selu, od večeri do jutra.
Gdje, gdje? upitam
Na skretanju prema selu
Više je ni ne slušam, trčim, možda još stignem vidjeti Sinišu. Ali nigdje auta, nigdje njega.
Samo se navečerala sa mnom… odlučim tužno i vratim se kući.
Noću ne mogu zaspati. Odem van, nabacim deku na ramena i sjednem na stepenicu. Prilično je hladno, pa se zamotam.
Zašto sam tako nesretna izgovorim naglas i tako glupa!
Ne mogu više izdržati, rasplačem se.
Odjednom netko potrči, podigne me u naručje, ljubi mi lice, mokro od suza.
Ana, ne plači, molim te! govori Siniša.
Gdje si bio toliko dugo? Zašto si otišao?
Nisam mogao otići jer te volim.
I ja tebe, više od života.
Zagrlim svog anđela, poslanog s neba.
Hvala ti, mama prošapćem i opet zaplačem, ovaj put od sreće.
