Nikolina nikako nije mogla pronaći svoju sreću. Skoro joj je četrdeset, a ona još uvijek sama. A Bog ju je svime darovao: i razumom, i ljepotom. Ima dobar posao i visoku plaću, ali ženskog zadovoljstva nema.
Njeni roditelji, Biserka i Krešimirpobrkane misli starih kuća, sklupčani u svom stanu u Zagrebupuno su brinuli zbog kćeri. Najviše su joj nudili moralnu potporu. Novci joj nisu trebali; ona bi više njih mogla pomagati, ali su oni uvijek odbijali.
Ti živi s nama, kćeri, ima mjesta napretek! A kune će ti jednom trebati, kad pronađeš tu svoju sreću! ponavljali bi Biserka i Krešimir.
I svaki dan žalili Nikolinu kad bi se umorna vraćala s posla.
Nitko te nema, jadna naša, osim nas dvoje, tko da te sažali! uzdisala bi majka.
Kad nas nestane, teško će ti biti… Nećeš imati ni kome kukati! Moraš, dijete, tražiti svoju sreću! nadovezivao bi se otac.
I tako bi sjeli zajedno pred televizor, godinama, opet i opet, kao da sreću traže među vijestima i sapunicama. Dosada da ti suze pođu, zrak u sobi miriše na stari sag i procvjetali pelargonij.
Osobito su Nikolini parajuće zvučale očeve riječi: Kad nas više ne bude… Jer nju su Biserka i Krešimir dobili s devetnaest godina, iz velike ljubavi su se uzeli. Premladi još za takve razgovore o nestajanju.
Nikolina je još na faksu upoznala jednog momka, Tvrtka. Glomazan, uvijek nekako pogubljenšarm nespretnosti. Gdje god bi prošao, nešto bi slomio, prevrnuo, razbio.
Biserka, uz smiren smijeh, zvala ga je Tvrtko lomi-tanjur ili pokretna katastrofa.
A Krešimir bi ga šaljivo oponašao, kako nosom pogađa vrata, a rukama hvata tanjure, sve da nešto ne padne.
Ma nije, kćeri, taj za tebe! Neka je on drag, ali sve mu u rukama propadne! Pa i sreća, ako mu ju dâš, razbit će je! nježno su je roditelji preusmjeravali.
Kap po kap voda kamen roni: s vremenom, Nikolina je zaista počela u Tvrtku gledati nesretnika.
Ali roditelji su pogriješili: Tvrtko je diplomirao, otvorio odvjetnički ured, oženio Irenu, koja je vjerovala da je u njegovoj nespretnosti neka čarolija. Samo mu je trebalo prostorasada žive u kući kraj Samobora, a ne u skučenoj garsonijeri.
Nikolinin princ negdje hoda, treba ga samo pronaći! tješili su sebe i nju Biserka i Krešimir.
No obitelj je, zapravo, bila skladna i topla. Nedavno su svi zajedno ljetovali u Dalmaciji. Po večerima su sada gledali fotografije: kako su uživali, sunčali se, čak što su jeli i pili! Dobro društvo, dobra spominjanja.
Tu je Nikolina srela muškarca po imenu Juraj. Bio je iz Rijeke. I njega su Biserka i Krešimir, kako već imaju običaj, doživjeli komedijom:
Ma, evo ga, neočekivano pao s nebaromansa s Jurajem s mora! dometnula je Biserka.
Krešimir je gurnuo jastuk pod košulju, po sobi tumarao, pokazujući koliko je Juraj navodno debeljuškast.
Nikolini je bilo žao Juraja, jer nije bio debeo, samo krupan. S njim je bilo zanimljivo; znao je puno o zvijezdama i pokazivao joj ih na večernjem nebu, na rivi. Nikolina mu je, usprkos roditeljima, ostavila broj.
No čim su se vratili iz Dalmacije i Biserka čula da se i dalje čuju, izjavila je:
Ljetne ljubavi… To ti uglavnom loše završi!
Nije važno što ni Nikolina ni Juraj nemaju obitelj. Bitno je tek da je to ljetni romanput u nigdje.
Traži dalje, dijete, tvoju pravu sreću! Mi smo uvijek tu za tebe! uvjeravao ju je otac dok su sjedili među tankim sjenama večeri.
Ljeti su odlazili na vikendicu, uz Savu. Priroda, čaj ispod stare jabuke, miris roštilja pred sjenicom, sve svježe povrće sa svojih gredica. Susjedi bi svratili, a jednom im je došao sin, Marko, s petogodišnjim sinčićem Antomoboje svjetlokosi, plavih očiju i s pjegicama. Uši su im podjednako stršile.
Susjedi su otkrili da je Markovu ženu osvojio neki gospodin poduzetnik. Mali Ante poduzetniku nije trebao. Ništa nije pomagalo ni to što je na oca sličioda je barem na majku, još bi prošao! Ali tako je Marko ostao sam s malenim sinom, u tuđoj vikendici pod zelenim brdima.
Nikolini su Marko i Ante prirasli srcu. U njima je bilo nešto dirljivo, ljudsko. Između nje i Marka zaiskrilo je nečujno. I mali Ante trčao joj je u zagrljaj.
Biserka se šalila: Marko je sve mrkve pojeo, jednu ostavio! Kćeri, nije valjda da su ga roditelji baš zato dovelida vas dvoje spoje! Što će ti čovjek s teretom?
Ostavila ga žena, znači da ne vrijedi!dodao bi Krešimir.
Ali Nikolina je promrmljala:
Tata, pa možda suprotnosamo dobrog čovjeka žena povjeri s djetetom. Jer zna da neće propasti…
Ne, ne, nije to tvoje!rezali su roditelji.Nama trebaju naši unučići, a ne tuđi! Da male ručice držimo, osluškujemo sitne korake…
Biserka i Krešimir u trenu su se zatvorili. Prekinuli su sa susjedima svaki razgovor. Rekli im sve što misle, puno nova i bolna otkrili o sebi susjedi. Sva ta ugodna večernja druženja naglo su nestala, zgusnula se u tišini pod jabukom.
Tako je ljeto prošlo u unutarnjoj tjeskobi. A Nikolina je i dalje voljela Marka i Antu svim srcem, a roditelje još jače, i mučila se što im nije po volji. Osjećala je krivnju što voli nekog drukčijeg nego što su zamišljali djed i baka. Kad je završila sezona, vratila se u Zagreb, u njihovu veliku, uvijek prehladnu stan.
Roditelji su je voljeli, ali su šutjeli. U dugim jesenskim večerima više nikada nisu spomenuli Marka ni Antu, ni u šali, ni ozbiljno.
Jednog dana na ulici Nikolina je spazila malo riđe mače. Povuklo se pred kišom pod kotač auta, sitno i mokro, cvililo, samo kao da ga je san stvorio od tuge. Bez mame, kao mali Ante, i bez igdje ikoga. Sjedi tamo kraj gume i sudbina vreba, može nestati iz života kao u sekundi.
Nikolina je instinktivno pružila ruke prema tom jadnom toplom biću, diskretno ga pogurala pod jaknu. Nije ju bilo briga što je prljavo i mokronajprije ga je poželjela ugrijati vlastitim srcem.
Dovela je mačića kući. Objasnila ga ručnikom, ulila mu mlijeka. Sjela je na pod u kuhinji i gledala kako mače žurno liže mlijeko iz tanjurića, jezik mu zuji kao leptirovo krilo.
Gladan si, dušo malapomislila je Nikolina.
Vrata kuhinje se otvoreKrešimir s novinama, iza njega Biserka. Promatraju mače: na licima ni traga blagosti, već nervozna zbunjenostšto sad s njim?
Mače napokon sito, zadovoljno zijevnu. Onda pogleda oko sebe, pronađe mjesto i napravi lokvicu.
Nikolina još nije stigla popraviti nered, kad Biserka vrisne:
Makni tu zvjerku odmah! Sve će nam uprljati, namještaj izgrebati, tapete poderati! Krešo, reci ti njoj nešto!
Da, svi ćemo na mačke početi smrdjeti! Ni pošten svijet nam više neće doći! složi se Krešimir.
Mama, tata, mali je! Kupit ćemo mu grebalicu, naučit ga na pijesak! Vidite kako je sladak! Nikolina nije shvaćala zašto je sitan mačić toliko strašan. Nitko nema alergiju, prostora koliko voliš.
Ne, ne i ne! Ne trebaju nam te nevolje! grmila je majka.
Slušaj, dijete, znam da ti je žao, ali odnesi ga u azil! Oni bi trebali primati napuštene životinje! Ako neće, zaprijeti člankom u novinama! Krešimir je mahao novinama.
Nikolina je šutke stisnula mačića k srcu i zalupila vratima.
Bilo ju je bolno i sramkako to da s četrdeset godina nema ništa svoje? Ni dijete, ni muža, ni vlastiti krov? Nema ni svoj život. Ne može ni mačića zadržati. Ne! Treba joj dom, makar sobicamjesto gdje će biti to što jest.
Nije otišla u azil već je svratila u prvu agenciju za nekretnine. Brzo su joj našli garsonijeruvlasnici su naveli: Dozvoljeni kućni ljubimci.
Prvi put u životu Nikolina se osjetila gazdaricom. Sve je mačiću kupila. Veterinar je reko da je curica, dva mjeseca stara. Nikolina ju je prozvala Proljetka.
I odmah se, makar malo, osjetila sretnijom. A kad bi pogledala Proljetku, sjetila bi se malog Ante i njegova tate.
Jednog dana zazvonio je telefon. Nikolina nije to očekivala, jer Biserka i Krešimir su se žestoko posvađali sa susjedima! Ali Marko je ipak nazvao. Jednostavno je rekao: Hej! Kako si? Ante ti želi nešto reći!
Nikolina se nasmiješila. Sjetila se njegovih pjegica i radoznalih očiju.
Niko! Fališ nam! Dođi nam u goste! Tata i ja te čekamo! začuo se dječji glas.
Doći ću. Ali nisam sama! Mogu li dovesti i mačića? pitala je.
Veseli Markov glas zasmijao je:
Pa dovedi cijelu cirkusku trupu! Dolazimo po tebe, reci adresu!
I tako je Nikolina našla svoju sreću! Suprotno svima, sreću je dijelila s Markom, Antom i Proljetkom. A uskoro će Ante dobiti i brata ili sestruionako svejedno!
Na roditelje Nikolina nije zaboravila. I dalje ih voli. Često zove Biserku i Krešimira. Samo da kaže kako joj je sada dobro, kako je pronašla vlastitu sreću.
Sreća možda nije onakva kakvu su oni željeli, ali je njezina.
Možda će i Krešimir i Biserka jednom shvatiti i prihvatiti takvu sreću svoje kćeri. I prestat će vikati u slušalicu: Vrati se doma, odmah!
Tada će možda i oni napokon primiti u naručje male ruke i začuti tapkanje dječjih nogu po stanu…
