A nisi mi vjerovala
Marina je nazvala dva dana kasnije. Ovaj put se u njezinom glasu jasno osjećala zabrinutost.
Govorila sam ti, prijateljice, da je tvoj Dario jako sumnjiv tip. A ti mi nisi vjerovala E, ali sad imam i dokaze!
Kakve dokaze? iznenadila se Ivana, dok joj je niz leđa prošla neugodna jeza…
Što li je mogla otkriti o čovjeku kojeg voli?
*****
Nije bez razloga u narodu: Tko brzo sudi, sam se kudi.
Ivana, sa svojih 26 godina, često je čula tu uzrečicu. I uvijek ju je imala na pameti.
Za svaki slučaj.
Ali, te večeri nije imala izbora. Izašla je iz dućana s dvije vrećice hrane, vidjela tramvaj koji je već stajao na stanici, vrata su bila širom otvorena i…
potrčala.
Stanite! Čekajte me! dovikivala je vozaču tramvaja, koji je baš tada razgovarao na mobitel pa nije mogao čuti.
A onda se nešto dogodilo što Ivana nije ni u snu očekivala. Spotaknula se.
Točnije: prvo joj se polomila peta, onda je uganula gležanj i tada pala, poderavši potpuno nove hulahopke na koljenu.
Dio namirnica se rasuo po pločniku.
Ivanin pogled krenuo je prema tramvaju, koji je gotovo usporeno krenuo dalje kao da uživa u njezinoj nesreći, a suze su joj ovlažile oči.
Zašto baš meni?!
A onda joj je ta narodna izreka prošla kroz misli pa se suzdržano nasmiješila. Stvarno nije dobro žuriti…
Dosta mi je danas svega. Zvat ću taxi i mirno otići kući! pomislila je Ivana. Samo da se dignem…, zarežala je od boli.
U tom trenu pored nje se zaustavila muška silueta. Lica mu doduše nije zapamtila, ali čula je glas ugodnog, toliko da ju je naježio.
Zašto takva žurba, djevojko? Jeste li se jako ozlijedili? Dozvolite mi da pomognem.
Jurila sam na tramvaj, idući prolazi tek za pola sata teško je uzdahnula, pružajući ruku nepoznatom.
Pomogao joj je ustati, a zatim je krenuo skupljati namirnice u natrpane vrećice.
Hvala vam puno zahvalila se, primijetivši kako su mu oči posebno dobre, spremna već preuzeti svoje stvari, no on se samo zagonetno nasmiješio, zadržavši vrećice kod sebe.
Idem vas odvesti doma, ako želite.
Mene, doma? začudila se Ivana. Ma ne treba, zvat ću taxi i…
Kakav taxi? nasmijao se čovjek. Ja sam taksist. Ajmo, idemo do auta.
Možda bi inače sedam puta promislila prije nego bi pristala, ali večeras
Večeras je željela samo stići kući. Pored toga, ovaj čovjek probudio je u njoj povjerenje nekom toplinom i osmijehom.
Na putu do stana, taksist po imenu Dario raspoložio ju je pričama o smiješnim vožnjama s klijentima.
Jedna dama se čak požalila što sam je prebrzo dovezao kroz smijeh će Dario.
Kako, zaboga? upitala je Ivana.
Bila naručena u frizerski salon u devet, uzela taxi već u osam, bojala se gužvi. A ja našao prečice, stigli za pola sata. I žena se izdere na operatera: Što sad? Jel’ po cesti da šetam dok čekam?!
Uvijek zanimljivo… promrmlja Ivana.
Stigli su pred njezin ulaz.
Ovo vam je, zar ne? upitao je Dario.
Je, moj ulaz.
Na kojem ste katu?
Oprostite, ali zašto vas to zanima?
Samo da vam pomognem s vrećicama, kako ćete sami s bolnim gležnjem?
Ivana je oklijevala. S jedne strane, stvarno nije mogla sama, ali opet, nije voljela da stranac zna gdje živi.
Ne bojte se, Ivana. Samo želim pomoći. Neću ni kune uzeti.
Ma to je previše Sad ste na poslu, trebam vas platiti.
Neću uzeti. Nemojte me nagovarati.
Slegnula je ramenima, izvadila zgužvanu novčanicu iz džepa i ostavila je na prednjem sjedalu.
Dario nije ni trepnuo, samo ju je nenametljivo vratio u njezinu vrećicu, pomogao Ivani do stana, a na odlasku se nasmiješio:
Ako želite, Ivana, mogu vas sutra odvesti na posao.
Vi bi baš moj privatni vozač postali? našalila se.
Pa zašto ne? veselo će on.
Tako su se upoznali. Svako jutro i večer, Dario je Ivanu vozio na posao i doma. Novac nikad nije htio.
Dario, pa nećeš valjda svakog voziti besplatno? Samo sam ja te sreće?
Samo ti smiješio se.
Usputne vožnje su prerasle u dugo ispijanje kave, šetnje po Donjem gradu i ugodne večeri. Ivani se Dario sve više sviđao.
Ubrzo ga je upoznala s najboljom prijateljicom.
Ništa mi na njemu nije jasno rekla je Marina kasnije, kad su ostale same.
Kako misliš, Marina? Što fali čovjeku? Draga osoba
Upravo to, previše je dobar! Nitko od taksista koje sam ja upoznala nije takav. Sve mi se čini da se pravi netko tko nije.
Ma nemoj Čak ni kune od mene nije uzeo!
U tome i jest stvar. Tko normalan radi badava? Nešto skriva, Ivana. Uglavnom, ako te zanima moje mišljenje čudno mi je sve kod njega.
Ivanine su misli ošamućene stajale između Marininih sumnji i njezgine simpatije.
Ali odlučila je. Viđat će se i dalje s Dariom, ali dok ga ne upozna bolje, neće žuriti.
*****
Što si tužna? Nešto na poslu nije uredu? upitao ju je Dario, kad je sjela u auto.
Nije posao, nego Marina pomaže volontirati u skloništu za životinje. Skoro više nitko ne dolazi, životinje ne nalaze dom, oglašavaju ih o svom trošku, ali ništa… I meni i Marini teško to pada. Toliko mačića željnih ljubavi sjede sami, a prostor je sve manji…
Ivana mu prepriča priče o sivoj maci koja je ostavljena na kolodvoru, i žutom mačiću kojeg su našli kod matičnog ureda, ozlijeđenog. I mnoge druge tužne sudbine.
Svaki tjedan nova sudbina, a uskoro ih neće imati tko smjestiti…
Baš teško… Gdje je to sklonište? pitao je Dario.
Na izlazu iz grada, teško je naletjeti usput
Sljedećeg dana, Marina nazove uzbuđena.
Pogodi tko je bio danas kod nas? Tvoj Dario! I odnio je jednog mačića, kao, da pomogne skloništu.
Ozbiljno? Koji je uzeo? Sivog, crnog ili žutog?
Sivog Ali, nije mi to pravo. I dalje nema moj glas
Marina, što ti je? Čovjek je napravio dobro djelo!
Valjda Ali još uvijek mi smrdi nešto.
Istoga dana, šetali su parkom.
Dario, a ti meni ništa ne pričaš o skloništu? upitala je smiješeći se.
Rekla ti Marina, jel tako?
Naravno! Htjela sam ti zahvaliti. To je gesta pravog čovjeka.
Nisam ti ništa govorio upravo da mi ne zahvaljuješ. Htio sam napraviti nešto dobro, ne zbog pohvala.
Znam
Sad je bila sigurna da je Dario iskren čovjek i smetale su je Marinine sumnje.
*****
Dva dana kasnije Marina opet zove, gotovo uplakana u panici.
Govorila sam ti! Tvoj Dario opet je bio kod nas, i to dva dana zaredom.
Opet? Tražio je mačića nazad?
Ne, Ivana. Uzeo je još dvoje…
Pa što? Mnogi imaju više mačaka doma!
Ne vidiš ono što je očito!
Što?
Takav život vozi taksist? Tri mačića doma, nigdje nikog… Ne ulaze mi te kockice.
Možda želi pomoći skloništu.
Onda bi uzeo sve odjednom, a ne kod različitih volontera! Ti si mu rekla kako stvari stoje…
Ivanini se odgovori nisu slagali u glavi.
Pitat ću ga ravno rekla je i prekinula razgovor.
*****
Dario, pozvat ćeš me ikad kod sebe doma? upitala je onako poluozbiljna, izlazeći iz kafića.
Naravno, ali ne danas, nered je…
Kako je mačiću? Ime mu još nisi dao?
U redu je, ime… lako ćemo za ime nasmije se.
Ovaj odgovor izazvao je crva sumnje. Nikad joj nije lagao, a sad Nije spominjao ostala dva mačića.
Je li moguće da Marina ima pravo? Tko je on zapravo i što radi s mačićima? sve joj se motalo po glavi.
U susretu s Marinom sve je ispričala.
Govorim ti da nešto nije kako treba… Svi volonteri su mu radosno predali mačiće, a on očito znao kako proći… A zašto mu trebaju sve te mace, ne znam.
A kako da saznamo istinu? pitala je Ivana.
Imam plan! presiječe Marina.
*****
Sljedećih nekoliko dana, Marina i Ivana su dežurale u skloništu čekajući Darijev dolazak, a Ivana mu je smislila izliku da je službeno odsutna.
Napokon, Dario je stigao. Marina ga je izdaleka promatrala.
Tu je Traži novog mačića, smiješi se…
Znači, ipak sam se prevarila u čovjeku… sjetno će Ivana.
Marina je nakon toga pobjegla do auta, a kad je Dario otišao, cure su ga slijedile po cijelom Zagrebu.
Činilo se čudno što satima vozi mačića s sobom.
Konačno, Dario je zakočio pred starom zgradom na Trešnjevci.
Doveo je nekoga doma… šapnula je Ivana.
Izgleda…
Iz taxi-ja izlazi starija gospođa, Dario joj predaje mačića, nešto objašnjava.
Dosta! prošapće Ivana i izleti iz auta, trčeći k Dariju.
Dario se potpuno iznenadi.
Ivana? Što radiš ovdje? Nisi li rekla da si službeno odsutna?
Vratila sam se… A ti ćeš mi sad sve objasniti!
Molim?
Pitanje je jednostavno: zašto ti treba toliko mačića iz skloništa?! Nemoj mi pričati da su kod tebe doma, znam da nisi navratio jednu macu kući! Jesi li ti, Dario, zlostavljač?!
Ivana, što ti je…?
Starica se, uplašeno ih pogledavši, požurila u haustor.
Zbilja, što ovo radimo? rezigniran, Dario pritisne mačića na prsa.
Ajde, objasni što se tu događa? izdera se Ivana.
Ništa ne radim loše, vjeruj mi, samo tražim mačićima dobre obitelji. Sama si rekla da ih nitko ne uzima ze skloništa, životinje ostaju. Pa sam ih ja pokušao udomiti među putnicima.
Tako lako?
Pa ne bilo kome, već samo ljudima za koje osjećam da će ih stvarno voljeti.
Čekajte, što vi tri sad radite tu? pojavi se i Marina.
Idemo na kavu umiješa se Dario kroz osmijeh. I reći ću vam sve, ništa više neću skrivati.
Sjele su u kafić. Dario je uzeo kavu, a cure u šutnji upijale njegove riječi.
Moj brat, Zvonko, inače vozi taxi. Nedavno je pao s ljestvi i slomio nogu, ozbiljno. Molio je da ga mijenjam dok on ozdravi…
Zar nemaš svoj posao? upita Marina.
Imam. Vlasnik sam trgovine za kućne ljubimce u Dugavama. Većinu vremena radim tamo, ali da ne izgubi brat redovite klijente, mijenjao sam ga. Danas mi je zadnji dan…
A maca? Ivana se odmah uključi.
Kad si mi ispričala o vašem skloništu i koliko im je teško, mislio sam ajmo probati! Uzeo mačića, vozio ga sa sobom, ako netko pokaže topao pogled ponudim udomljenje. Nije lako, ali pronašao sam dobre ljude. I, naravno, svi uz poklon-bon u mojoj radnji
Kod tebe stvarno stanuju mačke? pita zbunjena Ivana.
I to dvije. Ako si za, danas je pravo vrijeme da ih upoznaš…
Toliko vremena ni Ivana ni Marina nisu ništa rekle. Prvo su gledale jedna drugu, onda su se obje nasmijale.
Eto, Dario nam je objašnjenje ispružio na dlanu, a mi smo cijeli film u glavi složile nasmijala se Ivana. Marina, nisi mi vjerovala…
I treba. Skroz je drugačiji nego sam mislila. Ali, barem nije loš čovjek slegnula je ramenima.
Biste li prihvatile pomoć skloništu? Kroz hranu ili kune?
Najbolje hranu, ako može.
A što s ovim mačićem kojeg danas nisi stigao udijeliti? upita Ivana.
Vodim ga sebi… Bit će mu dobro.
Znači, danas smijem navratiti?
Danas je sve na svome mjestu. Dobro došla!
Te večeri, Ivana je prvi put kročila u Darijev stan i uvjerila se da ništa nije lagao dvije prave princeze-mačke, a treća još uplašena, ali sigurnija pod pažljivim okom vlasnika.
Tko zaista voli životinje, ne može biti loš čovjek.
*****
S vremenom, Ivana se preselila kod Darija, njihova je obitelj narasla i skladno živjela dalje.
Maća tako su nazvali bijelo-žućkastu mačku ubrzo se sprijateljila sa starijim domaćicama, toliko da su sad one od nje bježale kad im igra postane naporna.
Zvonko je zaliječio nogu te se vratio za volan, a s vremena na vrijeme, Ivana i Dario bi unajmili njegov auto, pokupili kojeg novog mačića iz skloništa (uz dogovor s Marinom, naravno) i našli mu dom, još istog dana.
Jer, mačke trebaju ljude, a netko od Dariovih suputnika treba baš mačku.
To tada još ne zna…
