Tuđi ideal
Barica Tomislavovna uletjela je u sobu s takvim žarom da je rub njezina kućnog ogrtača zafijorio kao jedro kad bura zapuše na Jadranu. Zastala je kraj vrata, postavila ruke na bokove i bez imalo cerekanja, pogledom izlila na unuku čitavo more ogorčenosti. Lara je sjedila za radnim stolom, piljila u neki tekst na ekranu, kao da proučava šifru života.
Što si se ti uljenila, bogate? zagrmila je baka, glasom koji bi i vrapca prepao. Za pola sata ti počinje balet! Misliš valjda da se možeš olako izvuć?
Lara je polako podigla pogled, umorna kao prosinac bez snijega, s podočnjacima što su vrištali od neispavanosti. Duboko udahnula, pokušala zvučati smireno, ali glas joj lagano zadrhtao:
Bako, nije mi dobro. Javila sam u grupu, neću danas doći.
Barica je na tren zastala, kao da je Lara izgovorila Idem postat astronaut. Usne su joj se stisle u crtu, nosnice se napuhale. Čuo bi čovjek i zveket lanaca od uzrujanosti da je imala koje na sebi.
Tko ti je dozvolio?! Jesam rekla da ideš onda ideš! Da, sad joj je loše, a za kompjuterom sidit može satima, e!
Lara je stisnula rub stola kao da se drži za život. Dobro je znala: za baku je balet bio pitanje morala, a disciplina zapovijed iz Ustava. Kod Barice nema nisam danas, malo me boli, danas sam slabija. Danas samo budi kao sovjetska lokomotiva ne stani.
Lara duboko udahne, skupi još mrvu hrabrosti i potiho, ali čvrsto:
Pišem referat iz povijesti. Sutra moram predat.
U zraku, gusta kao varaždinski štrukli, sad stoji teška tišina. Lara pogleda baku, nadajući se da će jedno popodne biti oslobođena vitezovanja s pliésom. Pomislila je, možda bi baka mogla jednako odlučno odvesti je liječniku, a ne baletnom pedagogu.
No, Barica nije ostala dužna ni sekunde. Navalila je na kompjutersku tipku power kao da gasi požar ili pokreće tenk. Ekran je crknuo na licu mjesta.
Laru trzne kao da ju je netko polio hladnom vodom. Širom otvori oči, bulji u crnilo monitora kao da će tipke iskočiti van i sve vratiti. Ruke joj se zgrče u šake, usne podrhte od nepravde. Satima je tipkala, s mukom birala svaku riječ, provjeravala činjenice i rečenice a sad je sve nestalo u trenu!
Nisam spremila! zdrobio se Larin glas, bol nije ostavljala dvojbe. Dva sata sam tipkala
Baka ni da bi trepnula. Lice joj tvrdo kao da je s njega maknula sve emocije špahtlom za led. U glasu čelik iz Željezare Sisak:
Oblači se, rekao je netko! Nema plakanja!
Lara još jednom stisne prste, pokušava suspregnuti suze. Uz baku se, zna ona, ne isplati natezati. Život kod Barice odavno se pretvorio u niz naredbi, zamjeranja i pravila ravno s vojnog školovanja. Svaki dan Lara osjeća kako joj srce rasteže mješavina gorčine i one prigušene dječje ljutnje.
Ista ti je mater! nastavi baka trljati sol na ranu. I ona je stalno po ekranu zurila! I kak je to završilo? Di je sad?
Baka malo tresne glavom na stranu, kao da tjera oblake misli. Njezina kćer je bila stara rana, pogreška u odgoju. Tad je Barica bila preblaga, popuštala curici. Pa je kćer išla svojim putem, a Barica na kraju ostala i odgajateljica i general svojoj unuci.
Barica je uvijek tvrdila da je život disciplina i plan. Ostala je rano sama s malenom Tajom na rukama, radila po dvije smjene, računala svaku kunu. Za šetnje ili priče navečer nije bilo vremena. Taja je rasla između škole, školskih sendviča i nje, hladne kao burek na Glavnom kolodvoru.
U vrtiću djevojčica-duh mogla je danima šutjeti, čitati knjige u kutu, crtati ćukove i nebuloze koje samo ona razumije. I u školi učitelji bi se stalno žalili kako sanjari, nije s nama, sve nešto zamišljena.
Što je starija bila, to je tvrdoglavija postajala. Balet? Katastrofa, što će mi to. Glazbena? Nemam uho, a pianino je ružan. Likovni? Ne volim i ne znam. Ni jedan hobi nije preživio više od par tjedana protiv Taje.
A kad bi sjedila sjedila bi za računalom. Prvo igrice, pa forumi i chatovi. Kad joj baka kaže dosta, završilo bi wrestlingom vrata-komora. Taja polazi i zaključava se.
Lijena, kak i mater! gunđala je Barica. Nema ni volje, ni plana. Samo sjedi, bulji u tu kutiju.
Nije razumjela zašto Taja nije željela uspjeh. U Baricinom filmu, normalna curka moraš biti pobjednica, donositi diplome, graditi karijeru. Ipak, Taja kao da je sve radila kontra.
Kad je napunila osamnaest, Taja izvali da će se udati. Ne za nekog menadžera iz Zagreba, ne za dobrog dečka, nego za susjeda automehaničara, koji je sanjao otvorit vlastitu radionicu.
Barica je bila na rubu infarkta.
Znaš ti, kćeri, što radiš?! vikala je, šake stisnute kao da će pogoditi jackpot. To ti nije muž, nego kazna Božja!
Taja je samo slegnula ramenima:
Meni je s njim dobro. Ne trebaju mi tvoji potencijali.
Iza toga još šok faks je napustila. Faks za koji je Barica štafetu nosila, potpis ovo-dijete-je-ambiciozno iskamčila kod svake tete i strica. Umjesto toga otišla raditi u firmicu za web dizajn s plaćom koja je više sličila džeparcu nego pravoj lovi. Perspektiva magla u siječnju, ni bakina rodbina ne zna izgovoriti ime firme.
Eto ti, Barice, misli ona. Propustila, izgubila, odgajala za ništa.
Ali s unukom takav scenariji NEĆE proći. Nikada! Lara će biti disciplinirana, odgovorna, uredna. Nema štetnog buljenja, nema besciljnosti. Samo disciplina i ispravno djetinjstvo.
Lara se uspravila, u očima bjesak na bilo kakvo nipodaštavanje majke bila je alergična kao većina Hrvata na Nizozemsku obranu. Njezin mama bila je uzor: prva programerka iz susjedstva, poštivana među kolegama, ona koja nije bježala od izazova!
Mama je bila vrhunska programerka! izleti Lari, na rubu suza. Imala je svoj projekt, poštivali su je svi na poslu, mogla je napraviti čuda!
Kao da riječi stoje u njoj godinama, jer ih se nije usudila izreći. Željela je da netko, barem jednom, kaže: Bravo, Taja.
I nije ona kriva glas je već pucao što je taksist zabrljao u prometu! To je bio užas, nesreća.
Tišina, teža od sedamdeset i sedme bure.
Baka se tek malo pomakne. Lice joj hladno, kao u prometnog redara u prosincu.
Da me slušala na vrijeme, udala bi se za pravog muža. Sjedila bi doma, odgajala djecu. Ništa se ne bi dogodilo.
Lari je sve upalo u želudac. Ove riječi bile su gori otrov od svih vrištanja. Baka je uvijek sve svodila na da je napravila kak treba, sve bi drugačije bilo.
Ne razumijete! cikne Lara s tugom. Mama nije htjela bit doma! Voljela je svoj posao, ideje, kolege. Bila je najsretnija dok je programirala i stvarala korisno!
Baka samo odmahne glavom.
Sreća? Sreća je sigurnost. Kad znaš što će biti sutra, kad imaš kuću i obitelj. Sve to tvoje mahne prema polici s maminim diplomama, to je puh.
Lara je naglo odgurnula stolicu. Nije više slušala, u njoj je sve kipilo. Izletjele su joj riječi, vrele kao fritule iz ulja:
Moj tata je super! Kad se vrati, uzet će me k sebi!
To više govori zbog sebe mantra kojom se tješi svaki dan. U mašti već vidi tatu: osmijeh, zagrljaj jak kao most i glas što ti smiri dušu. S njim ne moraš opravdavati snove.
Lara više nije imala ni sekunde za prepirku. Poskakutala je do ormara, navlačeći jaknu kao štit protiv bakinih komentara.
E, da mu bar nije ostalo još tri mjeseca u inozemstvu! pomisli dok zakopčava zatvarač. Zašto me nije povukao ma, do bakine je intervencije.
Zazvoni joj sjećanje na noćne roditeljske razgovore: Daj da završi osnovnu, preseljenje bi joj bilo stres.
Zna Lara to je sve baka odlučila. Opet.
Barica gleda unuku u vratima, obrisi podrugljivog osmijeha na usnama. Zna ona svoje sad je po njezinu.
Tebi stvarno treba tata? promrmlja ravnodušno. Tvoj je tata sad sebi radi život. Navikni se slušat mene do punoljetnosti.
Te riječi boli kao čelična žica. Lara zastane, drži baletne papuče bijele kao fokus baka-ogorčenosti, ali brzo protjera misao. Nema plakanja. Sad samo otići.
Baka nastavi, već nježnije, glumeći brigu:
Nek’ te susjed Ivan preveze. Odi se presvuci.
Njene riječi su kod, a ne prijedlog. Lara klimne, veže rep, trpa sve u torbu i nestaje kroz hodnik, s knedlom u grlu. Zna da je bolje izbjeći još jedan bakicin duel na baletu barem može na minut zaboraviti sve nepravde.
**********************
Lara nesigurno otvori vrata Baletnog studija Plavi leptir. Svjetla svjetle kao reflektor za Ligu prvaka, žmiri na novi kontrast. Napravi par koraka unutra.
Višnja Ivanković, jedna od onih učiteljica kojima i crna čokolada zavidjela na toplini, odmah je opazi. Lice joj zabrinuto.
Lara, dušo, ti si ko papir bijela! reče nježnim tonom, ali zabrinuta. Priđe joj, pogleda lice. Jel te što boli?
Lara se spusti ramenima, nema više snage ni za glumu.
Trbuh
Dugo već? Višnja se nagne bliže i rukom je utješi po ramenu.
Od jučer, prošapće Lara. Glas umoran kao after party.
Višnja se natmuri, razmišlja što dalje. Zna ona Baku, njezina volja pobjeđuje sve samo što ne zna uvijek posložiti prioritete zdravlje > disciplina.
Jesi rekla baki? pita.
Lara uzdahne, izdigne bradu, pa u bakinom tonu karikira:
Gluposti! Samo izmišljaš da ne moraš na balet!
Višnja odmah preokreće u vojni red. Više nije Višnja-tetka, nego ravnateljica u hitnoj.
Okej, ovo nije zezancija. Idemo u hitnu. Ak’ je slijepo crijevo, tu nema šale.
Lara, nevoljko, stisne ruku na trbuh, lagano se pokuša sagnuti, ali bol samo raste. Strah i iscrpljenost prijete da će se sve pretvoriti u suze, ali ona izdrži, kaže tiho:
Mhm. A i povraća mi se.
Višnja još ozbiljnija, pogleda oko sebe i stane tražiti mobitel. Skrene do stola, brzinski nazove 194.
Zovem hitnu, kaže, već smirena ali odlučna. Sad će znat što s tobom.
Dok prstima tipka i razgovara s dispečerom, vodi Laru na klupicu uz zid, sjeda pokraj nje i stavlja joj jaknicu preko ramena.
Smiri se tu, tapša je. Sve će biti u redu.
Lara se hoće pravit frajer, ali sva snaga je istekla. Preuzima je hladnoća i tupa muka. Višnja ne pušta ruku ni sekunde. U dvorani još miriši vosak za pod, iz daljine svira Labudovo jezero ali Lari je sve tako udaljeno. Važno je samo topla ruka i riječi bit će dobro.
Kad kroz prozor prokliže plava rotirka, Višnja stisne njezine prste i šapne:
Evo, stigli su. Sad ćeš ti biti opet Lara vesela.
****************
Lara se probudi na mekanom, bolničkom jastuku, s blagom težinom u glavi. Strop noći je nestao, oko nje bijele zavjese, kroz prozor drveće, lagani miris po antiseptiku, sve prema standardu KBC-a Zagreb.
Polako se vraćaju događaji: vožnja sirenom, pretrage, ubrizgana injekcija, umor onda mrak.
Vrata se otvore, ulazi otac. Njegova brada tvrda, oči nervozne. Za njim, kao hladna fronta, baka Barica, gricka usnu, ali pogled stalno kruži, sprema se na okršaj.
Ja vodim Laru sa sobom! izjavi otac, stane pored nje kao Atlas pokraj globusa. Čim liječnici kažu može doma, idemo. Kod mene će joj biti mir.
Barica iskopa svoju najtvrdoglaviju facu.
Ma što ćeš ti s njom? Kad nisi na poslu, onda je vidiš jednom mjesečno! Bit će ili na cesti ili stalno za kompom, ko mater!
Otac je stisnuo šake do bijelih nokata. Zna da je bolnica, ne odgovara urlanjem, ali iznutra ga kuha na sto stupnjeva.
Zato jer će biti živa i zdrava! drhti mu glas, potisnut bijes Za dlaku da je ne spakirate dvama pod zemljom!
Duboko udahne, zadrži se još sekundu.
Jeste je ikad pitali što ONA želi? Što voli, što je veseli? Ona nije igračka za vaše snove!
Barica podigne glavu, licem joj se prošeta podrugljivi osmijeh. Polako gladi remen na torbici, priprema bitku stoljeća.
Svaka cura mora znati plesati to razvija držanje! Sviranje klavira, mala svjetovna ćakula Ma ti o tome nemaš pojma.
Pogleda ga kao da je Wi-Fi lozinka radnika iz podruma.
Hvala, Tajo, što si ga dovela u familiju! doda, stara rana zapekla kao nova.
On joj blago, ali čvrsto:
Mi s vašim idealima završili. Lara ide sa mnom.
I svaki slog reže tišinu ko žilet.
Samo probaj požali ćeš! kaže on. Baka se prvi puta povuče.
Zastane, zgromi još jednom remen, pa na peti izleti.
Ti ćeš požaliti! dobaci iza ramena, nestajući kroz hodnik.
Otac ništa. Pogleda kćer, napetost se topi kao sladoled na suncu. Sada kad su zajedno, možda, ali možda, promjene buduće epizode. Duboko udahne, sjedne uz nju. Samo ih vrijeme dijeli od nekog ljepšeg poglavlja.
****************
Barica Tomislavovna izađe iz bolnice brže nego poštar pred isplatu penzije. Vjetar je upuhnu bradu, ali nju više zebe iznutra. U rukama joj torbica, remen stegnut, pogled mat. U glavi joj se vrte scene kao reklame za stare sapunice: Odlazim, Lari je bolje s tatom.
Ma nek’ im je! promrmlja agresivno. Vi ne znate što ste izgubili.
Misli joj bubnjaju: otac spasitelj, dijete nezahvalno, ona dao sam sve, dobio ništa.
Stane kod klupe, ni da sjedne za slabe nema mjesta. Izvadi ogledalce, namjesti val na kosi, s lica obriše tragove ratničke galame. Plitko udahne, vrati se svojoj misiji.
Ako s ovom nije uspjelo… govori si sama, dok je nosi ulica prema tramvajskoj stanici U domu sigurno ima curica koje bi rado imale pravu baku, disciplinu i šanse!
U glavi već slaže strategiju: malena iz doma, talentirana, spremna za život po Baricinim pravilima. Otkrit će ona ideal, podići ga i naučiti pomicati prste na klaviru, nositi štikle i držati leđa uspravno.
Vjetar baci žuti list preda nju, kao podsjetnik na sve pokušaje i planove. Barica samo uspravi ramena, brže zakorači nagovještavajući da, kad ne uspije prvi pokušaj, kod nje je uvijek spreman Rezervni Plan. Mora jednom uspjeti! Samo treba ustrajno pokušavatAli u tom trenutku, kad već planira novu disciplinu, negdje u dubini stare slavonske torbe zasvira mobitel. Glas je njezine prijateljice iz susjedstva, Anke.
Barice, znaš, Lara ti je na Facebooku objavila zahvalu. Spasili su je u zadnji čas svi pišu da je hrabra, da ima najbolju baku jer je tjerala na balet pa su ju spasili na vrijeme! Dete te slavi na internetu, veli da si uporna ko zmaj. Nitko nije tolko spretan bio da nas natjera na bolje.
Barica zastane, pogleda u nikud dok joj zvoni u ušima. Nešto mekano probija njezine slojeve, kao sitan miris pogače kroz prozor iz djetinjstva. Niti zna što je Facebook, niti razaznaje što tamo pišu, ali možda, ipak, iza svih vriski i inata, ispod ratova s tastaturom i baletnim papučama ostala je crta njezine brige.
Kroz gust promet, dok joj vjetar nosi hladnoću na obraze, tu i tamo osjeti kliktaj u srcu. Neće ona napisati ni oprosti, ni voli te baka, ali kroz cijeli grad prođe ju sitna trunka topline, kao kad znaš da te, unatoč svemu, bar malo razumiju.
Zastane, okrene se prema bolnici, pogleda gore gdje zna da Lara još leži. Njezine misli probiju pločnik i dignu se visoko, do prozora u kojem tinja svjetlo, možda baš svjetlo koje Lara osluškuje kad smišlja nove snove.
U tom trenutku, Barica Tomislavovna, dama od čelika, nasmiješi se sama sebi tik-tak, skoro nevidljivo i zakorači dalje niz ulicu. Ne nosi pobjedu, ali ni poraz. Jer zna: nisu svih unučica isti ideal. I, možda po prvi put, u toj tišini vlastite preglasne glave, pusti da Lara pronađe svoj.
