Restoran u kojem me Marko pozvao na drugi susret blistao je onom vrstom prividnog luksuza kojeg se sjećam još iz mladosti: prigušena svjetla, konobari koji klize pokraj stolova tiho poput sjena. On se savršeno uklapao u tu atmosferuskuplje odijelo, uočljiv sat i onaj tipični poluosmijeh muškarca koji je navikao biti središte svakog društva.
Slobodno naruči sve što poželiš, nehajno je dobacio, jedva pogledavši u meni. Ne podnosim kada se žena ustručava.
Na prvu, zvučalo je kao nešto iz bajke o galantnom knezu, ali nije mi dala mira nelagodnost u srcu. Možda zbog toga kako me procjenjivao pogledom ili zbog toga što je previše ležerno pričao o svojim bivšim partnericama, navodeći kako su u njemu vidjele samo novčanik.
Odlučila sam se za salatu s pačetinom i čašu graševine. Marko nije štedio: naručio je biftek, tartar, bocu skupog plavca. Nabrajao je svoja postignuća u poslu, žalio se na površnost ljudi, pričao o vrijednostima i duhovnoj bliskosti. Slušala sam, kimala glavom, ali osjećala sam se čudno kao da sam došla na kakav ispit gdje svakog časa mogu biti uhvaćena nespremna.
Teatar jednog glumca
Kad je konobar položio crnu kožnu knjižicu s računom, Marko nije prestajao s monologom o padu morala. Lijenim pokretom posegnuo je u unutarnji džep sakoa, zatim drugi, pa po džepovima hlača. Lice mu se promijenilosigurnost mu je zamijenila nacifrana zbunjenost.
Ma vraga duboko je uzdahnuo gledajući me ravno u oči. Čini mi se da sam novčanik ostavio ili u uredu, ili u drugom autu.
Nemoćno je raširio ruke, ali straha u njemu nije bilo. Nije zamolio konobara za trenutak, niti je posegao za mobitelom da riješi plaćanje. Samo me gledao.
Vidi čuda, baš glupa situacija, nastavio je ležerno se naslanjajući. Možeš li uskočiti? Ti sad plati, a ja ću ti prebaciti ili sljedeći put platim ja, sa kamatom.
U tom mi je trenutku postalo jasno: ovo nije slučajnost ni zaboravnost, već pažljivo osmišljeni test o kojem je toliko govorio ranije.
Za takve sam priče već čitala na forumima, gledala ih u kakvoj sapunici, ali nisam vjerovala da ću i sama doživjeti i to od odraslog, naizgled uspješnog muškarca.
Njegova je računica bila smiješno prozirna: ako žena bez pogovora plati za oboje dobra je, spremna spašavati i povlačiti konce. Ako odbije onda je materijalistica i ide samo na novac. Odjednom, ispred mene više nije sjedio poslovnjak već sitni manipulator koji se želi igrati ispitivača.
Siguran u pobjedu, mislio je da će me mogućnost veze s takvim poželjim neženjom natjerati da automatski izvadim karticu iz torbice.
Račun bez pokrića
Smireno i polako, otvorila sam torbu. Marko se opustio, uvjeren da mu je plan upalio.
Naravno, bez brige, tiho sam rekla i pozvala konobara.
Molim vas, odvojite račun, jasno sam zamolila. Ja ću platiti svoje. A za biftek, vino i desert neka gospodin podmiri.
Osmijeh mu se naglo povukao s lica.
Kako to misliš?, zarežao je tiho nagnuvši se. Pa nemam novčanik!
Razumijem, kimnula sam, prislonivši karticu na uređaj. Ali, jedva se poznajemo. Normalno je da svatko plati svoje. A večeru muškarca koji me sam pozvao u skupi restoran i naručio najskuplje, oprosti to nije moja odgovornost. Odrastao si čovjek i, sigurna sam, snaći ćeš se.
Konobar je zastao, nesigurno pogledavajući čas mene, čas njega. Marko je počeo crvenjeti i sloj po sloj njegovog glamura nestajao je, otkrivajući običnu bahatost.
Ozbiljna si?, prosiktao je. Zbog malo novca? Rekao sam da ću ti vratiti. Samo sam te htio testirati.
Jesi, testirao si, ustala sam. Ja sam ona koja ne dopušta manipulaciju.
Krenula sam prema izlazu, ali osjetila sam da treba staviti točku na tu večer. On je ostao sjediti uz račun, uvrijeđen, zbunjen, bez novčanika.
Vratila sam se do stola, izvadila nekoliko zgužvanih eura i šaku kovanica onih koje uvijek ostanu na dnu torbe.
A evo, dodala sam. Ako ti je novčanik u drugom autu, nemaš ni za taxi, zar ne?
Stavila sam novac pokraj njegove skupe čaše vina.
Evo ti za tramvaj. Ne brini, stići ćeš doma. Shvati to kao moj doprinos tvojom istraživanju ženske psihe.
Nekoliko ljudi za susjednim stolovima se okrenulo. Marko je izgledao kao da je dobio šamar.
Izišla sam na Iliču.
Te me je večeri cijeli trošak koštao jednu salatu i čašu vina mala cijena za to što sam na vrijeme uočila kakva je osoba ispred mene i uštedjela si možda godine života. Nadam se da je i on naučio lekciju, ali takvi se rijetko mijenjaju.
Što biste vi napravili na mom mjestu? Biste li spasili zaboravljivog gospodina ili odabrali hladnu, ali poštenu odluku?
