Eto, pa smo se upoznali
Ivane, što je s tobom? upitala me Marija nakon nekoliko minuta šutnje. Kao da nisi sav svoj. Blijed si kao zid Je li sve u redu s tobom?
Ma je, sve je okej, odgovorio sam pokušavajući se sabrati. Odložio sam vilicu i posegnuo za čašom domaćeg soka od jabuke, odgađajući neizbježno dati joj pravi odgovor.
*****
Stao sam pred ulaz starije zgrade na Trešnjevci, zgrabio hladnu metalnu kvaku i taman kad sam mislio povući vrata prema sebi, odustao sam. Noge su mi zadrhtale. Nisam imao želju ući.
Znao sam da me čekaju. Sjećam se kako sam Mariji obećao da ću doći na večeru. No, nervoza me tresla toliko da nisam znao što bih. Osjećao sam se kao balavac koji prvi put izlazi pred ploču pred cijelim razredom.
Trebao sam samo otvoriti vrata, popeti se na treći kat i pronaći stan broj 36… ali nešto me sputavalo. Strah nepoznatog vezao mi je ruke i noge. Želio sam samo otići. Bilo gdje, samo dalje od ovog ulaza.
Pa zašto sam uopće pristao? promrmljao sam, napravivši par koraka unatrag. Posve jasno je da neću proći.
Pogledao sam prema prozoru na trećem katu. Gorila je svjetlost. Činilo mi se da upravo to svjetlo sjaji jače nego na cijeloj zgradi. Kao neki svjetionik da mi pokaže gdje trebam ići. A ja nisam zalutao Došao sam gdje sam trebao. Samo nisam osjećao da mogu zakoračiti naprijed.
Jedino što me zadržavalo bila je misao na to što će Marija reći kad vidi da ipak nisam došao. Zamolila me da dođem obećao sam joj.
*****
Ivane, slušaj Samo se nemoj preplašiti, rekla mi je sinoć nakon večere u malom restoranu, ali moji roditelji žele te upoznati.
Marija moja djevojka.
Sjedili smo u kafiću, pričali o planovima za vikend i tada bum, njezini roditelji me žele upoznati! Ostao sam zatečen. Zastao sam sa žvakanjem. Gledao sam je pokušavajući dokučiti šali li se ili je ozbiljna.
Naravno, nije to ništa čudno, dapače normalno je da roditelji žele upoznati kćerinog odabranika. Čudno bi bilo da nisu pokazali interes. No ta misao da im možda neću odgovarati, što ako neću upasti u njihove okvire, to mi nije dalo mira.
Imao sam razloga za brigu. Pravilno velike razloge.
Marijina mama, gospodinica Viktorija profesorica cijeli život, danas dekanica na Ekonomskom fakultetu, k tome radi u Ministarstvu obrazovanja. Otac, gospodin Stanislav krenuo kao inženjer građevine, dogurao do vlasnika vlastite građevinske firme, pozdravlja se s gradonačelnikom Zagreba. Čovjek od utjecaja.
A Marija, ni sama nije što vodi pravni odjel u poznatoj zagrebačkoj banci s trideset i nešto godina.
A ja, Ivan u svojih 35, samo običan sistemac. Bez diplome, s pristojnom plaćom, ali bez mogućnosti napretka.
Što ću im reći? Kako da sjedim s takvim ljudima za stolom?
Vjerojatno se pitate kako sam uopće upoznao Mariju? Slučajno.
Jedan dan otišao sam prošetati Maksimirom. I nekim čudom, i ona je šetala tamo, s dvije prijateljice. Dok su joj prijateljice otišle po sladoled, ona je ostala čuvati klupu i, usput, javiti se mami.
Previše zaokupirana pričom, nije ni primijetila tipa na električnom romobilu pijančine, koji je jurio ravno na nju. Uspio sam reagirati, zgrabiti je i odmaknuti taman prije nego što je prošao romobil, pa se zabio u kantu za smeće.
Što ti je ovo bilo?! povikala je na mene, sve dok nije shvatila što se dogodilo. Tek tada pogledala me potpuno drugačije. Da nisam bio tamo…
Tako smo se i upoznali.
Dok su njezine prijateljice čekale na mekani sladoled, razgovorali smo i razmijenili brojeve. Od tada smo već pola godine zajedno.
Sjetio sam se toga kad mi je Marija spomenula upoznavanje roditelja. Bio sam prestrašen. Jednom sam to već doživio curini roditelji nisu me htjeli pa je ona odustala od mene. Nisam želio da se povijest ponovi.
Ivane, što ti je? opet upita. Zašto si pobijelio? Je li ti dobro?
Sve je okej, klimnuo sam, uzimajući si vremena.
Pa hoćeš li doći?
Gdje?
Nama doma, nasmijala se. Mama peče nešto posebno, tata donosi kolekcionarsko vino. Od tebe mi treba samo: dođi. Doći ćeš?
Ne znam Tvoje roditelje sigurno neću zadovoljiti.
Zašto?
Pa običan sam tip, nemam fakultet. Znam instalirati Windowse, spasiti disk, ništa posebno. Vaši očekuju biznismena, nekog moćnika, ili barem perspektivnog činovnika. Ja sam samo sistemac koji ne obećava. Kako da se svidim tvojim roditeljima?
Ne brini toliko, Marija me primi za ruku. Moji roditelji su obični ljudi, vjerovala ili ne. Samo budi ti. Vidimo se sutra u sedam, nemoj kasniti.
Aha promrmljao sam, iako nisam bio siguran što ću odlučiti.
*****
I evo sad, jutro nakon.
Gledam u zgradu, par minuta do sedam. Hladno je. A ja ne znam što bih.
Jasno mi je bilo da ću jednom morati upoznati Marijine roditelje. Ja želim ozbiljno s njom. Al’ nisam danas spreman za taj susret. Za par mjeseci bit ću možda šef IT odjela u novoj poslovnici tada ću možda biti na razini.
I taman kad sam poželio odustati, zazvonio mi je mobitel.
Marija.
Bok, Ivek, veselo pozdravi. Mi smo tu, skoro sve pripremljeno, tata kasni, ali bit će tu svaki čas. Gdje si ti, jesi li blizu?
Bok, Marija mukom sam izustio. Da, tu sam negdje
Loše te čujem. Dolaziš, je li?
Dolazim, da Samo
Ljubavi, ako opet krećeš o jučerašnjem nemam vremena za to. Dođi, bit će sve super. Ako hoćeš, siđem po tebe?
Nema potrebe, požurio sam reći. Tu sam svakog trena.
Super. Čekam te. Odnosno svi čekamo.
Vratio sam mobitel u džep, izišao bliže cesti, trljajući sljepoočnicu, tražeći izliku da se izvučem. Ništa pametno nije padalo na pamet.
Ak sad još i Stanislav naiđe, nemam gdje pobjeći… pomislih i krenuh polako uz zgradu.
Na putu sam naletio na nekog dečka i zamolio ga za cigaretu. Nisam pušio godinama, ali sad mi je trebalo smiriti živce. Dimio sam i gledao oko sebe.
Desno kontejneri, lijevo praznina gdje su negdašnji garaže. Marija veli da tu planiraju dignut novi stan.
Ništa važno. No, pogled mi je privukao pas na onom pustopolju. Doduše, nelagodno mi je što su lutalice nepredvidljive.
Ali nakon par sekundi shvatio sam pas me ni ne gleda. Samo leži na snijegu. Čudno, al što će gdje je mjesto, tu leži. Tidžer zimi, nema tko pustiti ga u haustor na toplinu.
*****
Pas, kojeg su zvali Medo, zadnjih je dana bio bez hrane. Prije je živio u drugom kvartu. Ljudi su ga hranili povremeno, ali…
Jedna gospođa iz susjedne zgrade stalno je prijavljivala Medu komunalcima. Našla je još istomišljenika, i… podijelili se ljudi na neka živi i maknite ga odavde.
Taj pas se mota po dječjem igralištu! govorila bi. Što ako nekog ugrize? Pogledajte mu te tužne, gladne oči! To je prestrašno!
Ali Medine oči nisu bijesne ni gladne, nego samo tužne. Prvi vlasnik bio mu je dječak Luka. S Lazinima su ga našli uz cestu na povratku s mora. Mali je zavapio: Mama, tata, dajmo ga u auto, neka ide s nama na vikendicu! I uzeli su ga, ali kad je došlo vrijeme za povratak u Zagreb Medo je ostao.
U stan ne možemo dovesti psa nije to za nas, rekli su roditelji. Tko će ga šetati?
Luka odmahnuo glavom neću.
I ostavili ga. Medo je bio tužan, nije shvaćao.
Našao ga je kasnije jedna žena, odvela u Zagreb, a onda pokušavala prodati na placu. Napokon ga je udomila jedna obitelj, ali kad su vidjeli da nije čistokrvan, vratili ga na rub grada. Sreća što je bilo proljeće.
Medo je od tada sam. Bježao je od većih pasa, našao mirniji kvart, i često gledao djecu kako se igraju na klupi. Sjetio bi se male Laze i nadao, možda ga opet negdje sretne. No nije ga nikad više vidio, a s vremenom su i ovdje ljudi postali neljubazni.
Gospođa je gađala kamenjem, ljudi mrko gledali. Medo nikom nije smetao, samo je želio nekog kome će pripadati.
Kad je shvatio da je nerado viđen, otišao je.
Sad leži na snijegu, preumoran i promrzao da se ne može ni maknuti. Vidio je lika s cigaretom, ali smiješno bi bilo nadati se da će pomoći. Ma neće nastavit će svojim putem, pomislio je pas.
*****
Popušio sam cigaretu, pogledao uokolo pa krenuo prema ulazu baciti opušak, iako bih ga lako mogao baciti u snijeg, ali odgoj mi nije dopuštao.
Mama mi je uvijek govorila: Ako želiš mijenjati svijet, kreni od sebe.
Kada sam bacio opušak, u dvorište je ušao crni BMW. Možda je Stanislav, pomislih pa se odmaknuh. Krenuo sam prema Medinu, kojeg sam bio zaboravio dok me strah paralisao.
Sjetio sam ga se kada sam stao tik uz njega.
Samo da ne zalaje sada, prolomilo mi se glavom.
Ali pas nije ni trznuo.
Samo je ležao, gledajući negdje u prazno.
Ej, jesi dobro? obratio sam mu se, više iz brige.
Nije reagirao, čak ni kad sam prišao bliže i sjeo pored njega na hukli snijeg. Dlanom sam ga dotaknuo ništa. Ali ipak je disao, samo toliko slabo da je jedva bilo primjetno. Bio je skroz ukočen od zime.
Ako mu odmah ne pomognem, do jutra neće biti živ, sinulo mi je. Pa sam jednostavno uzeo Medu na ruke i krenuo prema ulazu. Htio sam ući u neki hodnik, do radijatora, pa hitno naručiti taksi i odvesti ga na veterinu.
Nažalost, svi haustori bili su zaključani. Krenuo sam dalje, no čim sam stigao do kraja zgrade, u dvorište je uletio crni auto i zaslijepio me farovima. Muškarac spusti prozor.
Dečko, trebaš pomoć?
Našao sam psa… Smrznut je na čistini. Znate li možda gdje je u blizini veterinar koji radi cijelu noć?
Tu blizu nema, reče gospodin zamišljeno. Ali znam jednu ordinaciju, tamo mi radi prijatelj. Uđi s psom, vozit ću vas.
Ozbiljno?
Naravno! Rekao si da je hitno. Hajde, spašavajmo ga dok još možemo.
Nije trebala druga riječ. Sjeo sam, a usput je čovjek nekome telefonirao:
Oprosti, srećo. Naišao sam na nešto neplanirano. Kasnit ću. Koga? Ne, nisam ga vidio. Nije ni došao? Jesi zvala? Čudno, nisam mrdao dalje od kuće… Izgled? Da, da… Javit ću se ako ga sretnem.
Zbog mene imate problema?, upitao sam.
Ma ne brini, to se zove pomaganje. Bolje gledaj psa diše li?
Diše, ali jako teško.
Pojačat ćemo tempo!
Za desetak minuta bili smo na vet-klinici. Partner ga je već najavio i odveli su Medu unutra. Ostao sam čekati na hodniku, držeći mobitel s propuštenim pozivima od Marije i porukom: Ivek, gdje si? Jesi dobro?
Trebalo bi objasniti, ali nisam imao volje za razgovor.
U mislim mi je bio samo pas.
Nisam ni zahvalio čovjeku iz auta kad sam izašao, njega više nije bilo.
Odlučio sam: ako ga spasim, Medo ide sa mnom doma. Ako i ne uspije s Marijom, imat ću odanog prijatelja.
*****
Prošlo je četrdesetak minuta. Vrata ordinacije nisu se otvarala, ali začuo sam poznat ženski glas kod recepcije. Pogledam, Marija. I za njom Viktorija, pa Stanislav iz crnog auta onaj isti!
S velikim osmijehom mi je prišao.
Eto, pa smo se upoznali… nasmijao se Stanislav, pružajući mi ruku.
Ivane reče Viktorija, dopustite mi stisnuti vam ruku. Što ste učinili to je čin čovjeka s velikim srcem. Marija je imala pravo: trebali ste doći k nama. Nadam se da će pas biti dobro.
Bit će! reče veterinar izlazeći van. Preživjet će, nema straha.
Istog dana smjeli smo odnijeti Medu kući. Brzo se sabrao, sada je trebalo samo njegovati ga i puno ljubavi.
Ljubav čini čuda rekao je veterinar. I iz najgoreg vrati život u biće.
Htio sam odmah kući, ali Marija i njeni roditelji su inzistirali da Medu odvedemo kod njih; mačke će mu praviti društvo, a i trebamo proslaviti i upoznavanje i spašavanje.
Medo je ležao na kauču, okružen s tri mačke koje su hrkale oko njega, a ja sam u kuhinji sjedio s Marijom i njezinima, napokon opušten.
Sve strahove sam izbacio ljudi su divni, iskreni, naši.
Za par dana Medo je ustao. Marija me ispratila sa smješkom i torbom u ruci:
Hoćeš li i mene povesti?
Ti? Ozbiljno?
Više nego ozbiljno. Roditelji kažu vrijeme je za unuke, treba povećati populaciju.
Nasmijao sam se od srca. I ona se nasmijala. A Medo je veselo mahnuo repom.
Nije možda sve shvaćao, ali osjećao je da ga čeka nešto lijepo.
Naučio sam ponekad, kad nam je najviše strahova, život nam pokaže da je dovoljno samo napraviti prvi korak. Srce će znati prepoznati prave ljude i prijatelje.
