Znaš, moram ti ispričati priču o Ivani. Udala se za Matu prije četiri godine i to je bio onaj brak o kojem svi sanjaju nakon pakla mir, sigurnost, stabilnost. Njen prvi muž, Goran, često nije ni dolazio kući, po cijele noći pio s društvom u birtiji; s Matom joj se činilo da je napokon izvukla glavu iz mulja i došla do čiste obale.
Mato ti je bio pravi domaćin, tih, ozbiljan, šef u općini, čovjek kojem je bitan red sve mora biti na svome mjestu. Kad su se upoznavali, Ivana mu je odmah rekla za kćer Anamariju. Tada je mala imala dvanaest i živjela s Goranom i njegovom novom ženom. Tema je stalno visila negdje u pozadini, nije puno utjecala na njihov život Mato je znao za Anamariju, ali kako ona nije tražila novac, dijelila kupaonu ili sjedila s njima za stolom, za njega je to bio samo detalj iz Ivanine prošlosti, ništa više.
Njihov život tekao je po navici uzeli su mali stan na kredit u Zagrebu, dnevni boravak, spavaća i kuhinja spojena s blagovaonom, i vole ga zvati naše gnijezdo. Ivana je radila kao administratorica u jednoj poliklinici, Mato je nosio većinu kredita na svojim leđima, ali i ona je redovno sudjelovala, pa se osjećala da su ravnopravni. Sve češće su razgovarali o djetetu, kako bi im to dodatno učvrstilo odnos.
I onda, sve se srušilo u najobičniji utorak. Ivani dođe poruka od bivšeg, Gorana. Inače pričaju samo kad baš moraju škola, džeparac, zdravstveno. Ali sad je poruka bila duga, nervozna: Ivana, moraš uzeti Anamariju. Dobili smo bebu, Marija je na rubu živaca, a Anamarija znaš i sama, pubertet i to. Više ne možemo, stvarno više ne ide. Ti si joj majka, s tobom je bolje. Ja ne mogu više.
Pet puta je čitala to, hladila se. Odem do Mate koji je tada čistio lignje u kuhinji, dam mu mobitel. Mato, imamo problem. Goran kaže da Anamarija mora doći živjeti k nama. Oni ne mogu više; imaju bebu i sve je previše.
Mato spusti nož, nekoliko sekundi bulji u nju pa pita: Kako misliš k nama? Kao da živi s nama?
Naravno, pa kamo bi drugo? To je moja kćer, ima šesnaest.
I sada ti je cijela kuhinja postala skučenija od atomske skloništa. Mato je ustao, oči su mu bile ledene: Gledaj, Ivana. Znao sam da imaš dijete. Ali ja nisam potpisao da tu živi i nečije skoro odraslo dijete. Ona nije moja. Ne želim gledati tuđe dijete kako ulazi i izlazi, jede moj kruh, koristi moju kupaonu, pravi metež. Ne želim to.
Ali kak možeš tako, nije tuđa. Moja je Mara. Kad si me ženio, znala sam ti za nju.
Oženio sam tebe, Ivana. Nisam potpisao očinstvo za tvoju Anamariju. Ti si bila sretna što ju je otac uzeo sebi i svi smo imali mir. I sad kad je više ne želi, ja trebam rješavati to? Ja imam svoj život.
Ivana ga je gledala, riječi su je boljele. Prvi put je u njemu vidjela nekog potpuno stranog, kad je tako hladno rekao strano dijete.
Pita ga tiho: A što da radim sad? Goran ju izbacuje, ti je ne želiš. Kam da ide?
Nije to moj problem, umorno joj baci. Ti si joj majka, ti rješavaj. Ako je dovedeš k nama, ja odlazim. Plaćaj sama kredit i isplati mi što sam uplatio. Ne mislim hraniti tuđe dijete.
Iz njega izlazila studen, kao u ona vremena kad ti odbace, bez emocija. Ivana je izašla iz kuhinje kao rasklimana stolica, osjetila da pod nestaje.
Pokušala je još nekoliko puta pričati s Matom, na večeri, navečer u krevetu. Ništa. Bio je tvrd kao stijena.
Jednom navečer, kad su legli, pokuša opet: Mato, znam da ti je to teško. Ali Mara je dobra cura, vozi deseti razred, može pomoći oko kuće, neće biti teret. Nek spava u dnevnom dok ne nađemo nešto bolje… što te košta?
Što me košta?! Znaš li kak je to živjeti sa šestnaestogodišnjakinjom? To ti je netko tko dolazi iz škole, gleda mobitel, mota se po kuhinji, kosa posvuda. Ja hoću mir, a ne hostel!
Ivani navru suze: Mato, pa ja sam joj majka! Ako ju sad odbijem, kakav sam ja to čovjek?
A što ti misliš da bi Anamarija sama trebala skužiti da ne ometa tvoju novu sreću? Svi im nešto duguju, daj…
Preko noći osmisli poslovan prijedlog. Čeka ju s poslom u ruci, papir neki, kad se vrati s posla. Imam ideju. Znaš onaj dom za djevojke na Remetincu? Škola-dom, sve pod nadzorom. Cijeli tjedan tamo, vikendom kod nas. Mirna glava, sve po zakonu.
Ivana ga pogleda kao da mu se mozak prepolovio. U dom? Kao da je bez roditelja?
Nema to veze, puno takve djece je tamo. Bit će pod nadzorom, ima što jesti, možeš je vikendom viđati, nitko se ne kida. Civilizirano rješenje.
Civilizirano? gleda ga gorko. Ti meni predlažeš da vlastito dijete dam u dom da ti mirno jedeš paštetu navečer! Nije ti ovo kobasičarski sastanak!
Mato baca papir na policu, lagano mu drhturi vjedro. Ako imaš bolju ideju, izvoli. Da joj iznajmiš stan? To ti je dvije trećine plaće onda ne možeš otplaćivati kredit. Ja nemam viška. Goran je nestao. Ili živi s nama i ja odlazim, ili dom.
Ili ona ostaje i mi ostajemo obitelj. reče tiho Ivana.
To nije obitelj, Ivana. Mato odmahnu, kao da je upravo završio sa zamatanjem sendviča. Izaberi.
Ivanu muče krivnja zbog Mare koju je jednom već ostavila kod Gorana, ali i strah od gubitka doma, utegnutog života, prilike za zajedničko dijete. Zove frendice, nitko nema odgovor: jedni bi ga postavili pred gotov čin, drugi kažu da se Mara naučila brinuti sama. S Marom ne zna ni što bi rekla Dođi, al’ tvoj očuh to ne podnosi ili Čekaj još malo, smislit ću nešto? Mara ionako ne zove.
Vrijeme curi. Goran šalje poruku: Ako je ne uzmeš do petka, zvat ću socijalnu, reći ću da ne želiš dijete. Ivana zna da blefira, ali ima tu nešto istinito stvarno nema pojma kamo sa šesnaestogodišnjakinjom, koja s fotografije svijetli ozbiljnim očima.
Tri dana prije petka, eksplozija. Večer, svađa, napetost. Po prvi put Ivana ne popušta.
Egoisto, Mato! Znao si da imam dijete! Sad, kad trebaš malo neugode, onda je ja nisam potrebna; volio si me samo kao dodatak!
Mato plane: Pa ti bi srušila brak, uništila budućnost, da bi ti kćer koja ionako živi kod oca sad došla i remetila mir? Ti meni govoriš o sebičnosti? Sami ste si krivi što je sad ovako!
Pričaš o patnji? Riječ je o živoj curi! Rodila sam je, odgajala, nahranila, pa sam je ostavila kad sam mislila da je tako bolje! Sad bih je opet trebala odgurnuti jer tebi smeta?
Vika, suze, vratila bih se u prošlost i napravila sve drugačije. Onda čuje šum, škljocanje vrata. Gleda, kroz odškrinuta vrata viri ruksak i svijetla kosa.
Srce joj stane.
Jurne, otvori Mara tamo stoji, uza zid, uplakanih očiju, drži ključ. Prva rečenica: Sve sam čula o domu. I da sam višak, i sve ostalo.
Pokuša Ivana objasniti, ali sve zvuči loše, prazno. Mara čeka, gledajući ju u oči: Vi ste odlučili. Dom vikendom, da se pravimo kao da smo obitelj. Ne treba mi laž. Nisam problem za rješavanje.
Boriš ju pokušava blokirati riječima o odraslosti, pravilima, obitelji. Mara mu pogleda ravno u oči, u svakom slovu mržnja. Čula sam sve. Mama, nemoj me tražiti. Naći ću svoj mir negdje gdje nikome ne smetam.
Ivana trči za njom niz stubište, po dvorištu, po gradu. Zove joj mobitel, al’ nedostupna je.
Mato kao ništa, sjedi, gleda dnevnik, hladi se uz pivicu. Ne brini, tinejdžeri često bježe, vratit će se do ponedjeljka. Ne dramatiči.
Ivana ne sluša, trči kroz mrak, pita prolaznike, obilazi parkove, dućane, ništa. Povratak doma: prazno. Borisa nema, zapisao joj adresu doma i otišao na posao.
Prolaze dani, Mara nestala. Ivana i Goran prijavljuju nestanak policija slegne ramenima: Puno njih bježi, javiće se.
Prođe tjedan Mara ne zove, nije kod prijateljica. Ivana više ne ide na posao, ne jede, samo kruži gradom i provjerava svaki put kada joj zazvoni mobitel. Boris zateže: Koliko ćeš više žaliti? Ako ne želi biti doma, tko je kriv?
Jednom, kad se baš slomila iznutra, sjedne i kaže mu: Moraš otići. Ova stan više nije dom. Sve što želim je vratiti Maru.
Nema puno riječi, Boris pakuje stvari, ode. Ivana još danima traži Maru, svaki dan u policiji, svaki dan s oglasima, svaki dan hita pred škole i tramvaje. Policija, detektiv ništa. Tri mjeseca kasnije, nađu Marine stvari u podrumu napuštene kuće na rubu Zagreba. Niti traga, nitko ništa ne zna.
Ivana pije tablete da izdrži dan, radi mehanički. Boris koji je pokušava nazvati, pokušava se vratiti, sve nudi ali Ivana mu više ne odgovara.
Snovi su joj svaki dan isti mala Mara s kikama, Mara s ruksakom, Mara kako govori ne traži me. Trza se nasred noći, ali samo prazna vješalica i snop svjetla.
Pola godine Mara službeno nestala, slučaj staje. Samo bol i krivnja nije mogla birati. Izgubila je i dijete, i muža, i mogućnost da opet rodi.
Na stoliću joj stoji Marina slika, s porukom ispisanom dječjim slovima: Volim te, mama.
Ponekad netko proviri ključaonicom, nada, ali uvijek je samo tišina. Ivana nikad ne sazna što je s Marom možda je našla svoje mirno mjesto, možda nije. To neznanje je najgore.
A Mato? On si nađe drugu, bez prateće prtljage, i krenu iznova. Ali Ivana, ona više nikad ne zagrli svoju Maru.
