– Mateja, što ti je? Jel’ nešto bilo? zabrinuto sam pitala Marijanu, primijetivši da sjedi za stolom šutljiva i napeta, kao da uopće ne čuje što pričam. I sve mi je to bilo jako čudno.
Pozvala sam Marijanu kod sebe da proslavimo što sam napokon završila renovaciju stana, ali ona se ponašala kao da ju to ni najmanje ne veseli. Promrmljala je samo: Čestitam, i to je bilo to.
A nije prošlo ni tjedan dana kako mi je sama nabrajala da ju obavezno pozovem čim završim radove da zajedno proslavimo.
A sada sjedi ko pokisla kokoš, ni osmijeh da izvučeš iz nje. Kao da nije na slavi nego na sprovodu.
– Aj progovori više, što te muči?
– Ma, ne bih te htjela opterećivat svojim problemima. Ti imaš razloga za slavlje. Imaš baš fora stan, super ti je renovacija. Skroz mi se sviđa.
– Ajde, ajde, nemoj izbjegavat. Što te muči? stavila sam šalicu čaja na stol i pogledala je ravno u oči.
– Ma šta ćeš mi ti pomoći, Mateja, situacija je koma Ma, ništa, zaboravi.
– Otkud znaš? Pa nismo ti ja i ti na hodočašću zajedno od prvog osnovne, i trebamo si pomagati.
I stvarno, Marijanu znam cijeli život odrasle smo u istoj zgradi, samo u različitim ulazima.
Poslije srednje škole putevi su nam se razdvojili, ali prije mjesec dana smo se sasvim slučajno srele u Kauflandu.
– Ajme, Mateja, jesi to ti?! Otkuda ti ovdje? urliknula je Marijana da ju pola dućana čuje.
– Hej, Marijana! izgrlile se mi tamo među kruh i mlijeko. Ti tu živiš ili samo prolaziš?
Naklapale smo satima o djetinjstvu, kakva je bila škola, tko je sad gdje, o planovima. Kao i uvijek, Marijana je sanjala svog konja i princa, a ja sam samo htjela da napokon završim taj glupi gips u dnevnom boravku.
Iz njenog pričanja saznala sam da se doselila u Zagreb odnekud iz Slavonije prije pola godine i da tu renta stan. Ne voli školske klupe, pa nije ni išla na faks čim mi je rekla da joj je dosta škole za cijeli život. Ali posao je našla radi kao tajnica u nekoj firmi.
Baš me obradovalo to ponovno druženje. Pile smo zajedno kave dva-tri puta, a danas sam je prvi put pozvala doma. Da joj pokažem kako sam sredila stan i da zajedno proslavimo.
I sad me zabrinulo što joj je raspoloženje ispod nule.
Zato sam ju i pitala što se događa. A ako mogu, naravno, da pomognem.
– Ma, ništa Što ćeš mi ti pomoći? Zeznuto je skroz.
– Ma ajde ne laprdaj gluposti, sve ćeš mi reći. Ne možeš mi poput gosta cijelu večer šutjeti. Hoćeš me povrijediti ili što?
– Pa dobro, ne cvili. Evo, stvar je u stanu.
– Kakva stvar?
– Vidiš, vlasnik mi je danas javio da podiže najamninu duplo! A otkud mi te pare? Pa nema ni klime, a internet više ne radi nego radi, vešmašina skače po hodniku kad je upalim, tapete otpadaju, voda curi na sve strane. Horor živi. Ne isplati se ni za frakciju onog što traži.
– Ma što si ti uopće uzela onda taj stan?
– Zato što je bio jeftiniji od svega što sam našla! Što ću? Samohrana cura u Zagrebu, znaš i sama kako je.
Marijana zgrabi šalicu čaja, popije dva-tri gutljaja, uhvati iz tanjura kremšnitu, pa nastavi:
– A sada ovaj traži duplo. I to od sljedećeg tjedna, ne čeka ni prvi mjeseca ko normalan svijet! I još me s vrata tjera u stilu Ako ti ne paše, idi
– Stvarno ti je to rekao? nisam mogla vjerovati.
– Da! A ja tih para nemam. I niti ih planiram dati. Ne namjeravam gladovati zbog njegove derutne rupe. Imam ja svoje troškove manikura, fitnes, bazen znaš kako to ide. A i plaća mi je kikiriki. Ne pada mi na pamet pristati.
– Nisi valjda sklopila nikakav ugovor? Ako nema u ugovoru ništa o povećanju najamnine njegova ti ne vrijedi ništa.
– Eh, draga moja, kakav ugovor! Čovik mi je na početku rekao da ga stan gotovo da ne zanima, i mogu biti u njemu dokle mi paše, dok god plaćam na vrijeme. I sad odjednom Sad ovako. Tko bi ga znao. Nemam plan šta dalje.
– Ajde traži novi stan. I ovaj put obavezno piši ugovor. Da ti se ovo ne ponovi.
– A gdje da sad, za tjedan dana, nađem normalan stan po normalnoj cijeni? Gledala sam cijenike, pa to kao da iznajmljuju Belvedere.
Shvatila sam da je stvar stvarno ozbiljna. Godinama sam lutala po tuđim stanovima sama i znam koja je to muka. Moji su roditelji na kraju prodali veći stan, dali mi što su imali sa strane, da barem garsonjeru kupim. Nisu htjeli da visim na kreditima ili tavorim po tuđim stanovima.
– Nama s tatom je i jednosoban dovoljan. Kvart nije baš bajan, al što ćeš. Makar ti, kćeri, imaš svoje.
Danas, eto, živim u svom dvosobnom i tek sam završila taj nesretni renovaciju. Kuhinja i soba super. Dnevni boravak još čekam da mogu namjestiti, ali para nema odmah sve sam dala na renovaciju.
Od roditelja više ništa ne tražim. Dosta su oni meni ionako pomogli. Nisam od onih što vječno traže još.
– Povijesni trenutak! Ako zagusti s tim stanom, možeš preseliti kod mene? Privremeno, naravno.
– Ozbiljno? Baš si me spasila! Mislila sam te pitati, znaš Al nešto sam se bojala da će ti to biti previše.
– Ma nije, slobodno. Samo nemam još namještaja u dnevnom. Imaš se di ispružiti na pomoćnom ležaju?
– Pa što mi treba više! Krećem odmah po stvari, pokupit ću što imam i vraćam se kod tebe. Neću više ni ostati u onoj rupi.
Iskreno, mislila sam da će Marijana tek za par dana skroz preseliti, ne baš iste večeri. Ali, neka.
Nek dođe, tim prije može tražiti novi stan.
***
Netom što sam završila s pospremanjem, eto Marijane na vratima. Nisam mogla vjerovati kako je bila ekspresna. Kao da je živjela na koferima.
– Evo nas, stigli smo, Mateja! nasmijala se, ulazeći s dva kovčega.
– Nas? upitala sam, misleći na nju i stvari.
– Ma ne, nas mislim na mene i Ljubicu.
Koja sad Ljubica? nisam skužila.
– Vidi, upoznaj moju Ljubicu. Ne brini, dobra je. Ne dira tapete, ne žvače cipele, i neće mi raditi štetu.
Gledala sam u nju, onda u transporter i iz njega se izvukla mačka!
– Ma samo je mačka, Mateja! Mama mi je bolesna, pa sam uzela Ljubicu kod sebe dok se ne oporavi.
– Tvoja mama, Anđa, loše? Kako to, nisi ni spomenula
– Ah, što da ti pričam. Staro, znaš već. Problemi sa zdravljem, pa sam morala uzeti Ljubicu.
– Pa nije ni tvoja mama baš stara, koliko ja znam
– Tek je u mirovinu otišla, al čim je došla kući počelo. Svašta nešto.
Marijana je stajala na pragu, kao da ne zna što sad treba.
– Ne brini stvarno. Rekli su samo nek se odmara više, kužiš. Zato sam i uzela mačku. Pa što veliš, je l nas primaš?
– Ajde, navali sa Ljubicom. Upoznat ćemo se.
***
Upoznavanje nije baš slavno prošlo Kad sam otvorila transporter, Ljubica je poludjela izgrebala me i zabila se ispod kreveta. Nije bilo šanse da je izvučem. I bolje da ne završim kao švicarski sir.
– Naviknut će se, nije ti to ništa s osmijehom veli Marijana. Sad ću ja raščistiti stvari i idem spavat. Rano mi je iš na posao.
– A što će mačka?
– Nek je ispod kreveta. Naviknut će ona. Do jutra će biti kao mila.
A naravno, Marijana mi nije ispričala cijelu istinu nije ona zbog najamnine ostala bez stana, nego što je Ljubica napravila dar-mar: podrapala tapete, uništila zavjese i ostavila tragove po namještaju. Platila je vlasniku masno za štetu i dobila šut kartu. Nije imala kamo. Pa taman kad sam završila s radovima iskoristila je priliku.
***
Ljubica je tek nakon tjedan dana počela dolaziti sebi. Nije postala nimalo meka svaku večer gruba buka u hodniku ili na kuhinji, viče, urla, a kad joj dosadi, izvlači granule iz posude i šuta ih po pločicama. Čudo jedno!
Što je najgore, Marijana ne zaustavlja ništa. Navikla valjda.
Ja ni blizu. Iz noći u noć sam slušala Ljubicu kako rovari po stanu, a kasnije je razvila i opsesiju mojim ormarom. Čim otvorim ona unutra, pa se valja, zatrpava se po mojim složenim majicama. Sve puno crnih dlaka.
Volim ja životinje, pogotovo mačke, ali sa Ljubicom je život vrlo naporan.
– Kako ide s traženjem stana? oprezno sam je pitala pred večeru dva mjeseca kasnije.
Nisam je htjela uvrijediti, no morala sam znati dokle će to trajati. Nema smisla vječno vući mačka za rep, ima valjda nešto za iznajmiti.
– Ma ništa, kakva novost! Zar sam ti već dosadila? Ionako me nema doma. Navečer svratim.
Baš zato – mislila sam tebe nema, za Ljubicu sve ja radim. I hranim je i čistim za njom. A čim zatvorim WC, piški po hodniku… A kad otvorim vrata, izleti iza ugla i ugrize me za nogu…
– Nisi mi dosadila, ali ipak smo se dogovorile da ćeš biti kod mene dok ne nađeš nešto drugo. Prošla su već dva mjeseca Možda da angažiraš agenciju?
– Ma, agencije vuku ogromnu lovu. Nisam ja nikakav bogatun, niti imam frajera s BMW-om.
– Dobro, ali nešto se mora promijenit. I ja svoj život želim uređivati.
– Ma tražit ću dalje. Naći će se nešto.
Nadam se što prije uzdahnula sam i ustala, taman kad sam stala na rep Ljubici. Dreknula je da je srce stalo.
***
Mjesec dana kasnije požalila sam što sam ju ikad pozvala. Nisam mogla spavati od Ljubice, stalno je trebalo čistiti stan i hraniti zvijer, a Marijane nikada nije bilo doma. Danas na noktima, sutra u fitnessu, pa plasman u bazenu, pa noćni život s nekim novim tipom.
Moramo više popričati ozbiljno! Ne mogu to više nisam se za ovo prijavila!
A onda, jedne večeri, baš kad sam se spremala za duboki razgovor, Marijana me preduhitri:
– Slušaj, Mateja, našla sam ja jednog tipa zove se Hrvoje predložio mi je da se preselim k njemu.
– Odlično! Hoćeš da ti pomognem oko selidbe?
– Ma ne treba. Samo Hrvoje nije mačkoljubac. Svježe mu je sve renovirano, i ne može Ljubicu u kuću. Bi li ti mogla možda ipak neko vrijeme ostati ovdje?
– Ne može.
– Ma nemoj tako, Mateja Znaš da si mi super spas! Ja sam taman krenula opet živjeti! Pa ne tražim puno, samo Ljubica, još malo
– Neda mi se više, Marijana. Dosta mi je svega. Vraćaj Ljubicu sa sobom. Možeš i mami odnijeti, kako je ona?
– Ma, mama je još loše, nema poboljšanja. Ni govora da joj nosim mačku.
– Ni kod mene više nije opcija, draga. Pakiraj stvari i vodi Ljubicu sa sobom. Dugo ste već ostale.
Otišla je uvrijeđena, gunđajući: Vidiš, Ljubice, nikome ne trebaš, samo te ja volim
A još je dugovala novac za režije. Nije ga vratila. Nisam više ni pitala.
Bitno je da je napokon otišla i da mogu napokon u miru disati u svom stanu. Renoviranom ili gotovo renoviranom tapete na jednom zidu su nažalost preživjele Ljubicu.
Sreća, pa samo tu grebala Promijenit će se već. Bitno da nema više ni Marijane ni njezine Ljubice, zadovoljno sam zaključila.
Ali tu priča nije završila. Sutradan, kad sam izlazila baciti smeće, eto meni Ljubice kod kontejnera.
Prvo sam spazila poznati transporter, vrata otvorena, a pored nje hodala Ljubica, pa tuxta na kontejner i nazad, srceparajuće mijaučući.
Kada je ugledala mene, počela je veselije skakati, otrčala do mene.
– Bože, što ovdje radiš? Gdje ti je Marijana?
Pogledom sam tražila po okolišu, bojeći se da se nešto dogodilo, kad mi je prišla neka bakica s posudicom.
– Dobar dan, dijete. Hoćeš uzeti ovu macu? Jučer ju je tu jedna cura ostavila s transporterom. Ni vrata nije otvorila, samo zalupila i otišla. Ja sam joj rekla: Vraćaj se, uzmi mačku!, ali ona ni pet ni šest, pokupila se u taksi i nestala. Ja otvorila da jadna bar ima gdje obaviti svoje, al ne mogu je doma uzeti muž alergičan. Evo, donijela sam joj nešto hrane.
Ostavila sam vreću sa smećem, pričekala, dala Ljubici da se najede, pa je uzela u transporter i odnijela kući. Tiho, ljutnja me grizla iznutra.
Znači, toliko ju briga. Ostavi mačku tu kod kontejnera. Zašto nije odnijela mami bar?
Doma sam pustila Ljubicu i ona je od sreće skakala gotovo do stropa, skupljajući snagu po mojim novim tapetama.
Htjedoh uzdahnuti teško, ali umjesto toga nasmijala sam se. Ma, razumijem tu sreću.
Prvo što sam napravila, uzela sam mobitel.
Najprije sam zvala Marijanu. Deset puta. Nije se javila.
Onda sam nazvala mamu i pitala ima li broj od Anđe, Marijanine mame.
– Kaj će ti, kćeri? Preselili smo davno, nismo više u kontaktu
– Nešto me zanima, mama. Pošalji ako imaš, molim te.
Kad sam nazvala Anđu, ispričala se što je zdravlje, pitala za Ljubicu
– Ma zdravlje mi je dobro, Mateja. Nemoj slušati sve što ti Marijana kaže
– Ona mi je rekla da ste loše.
– Ma laže ona stalno. Zamisli, skinula je meni iz novčanika pare i kupila tu mačku rodovnicu. Ja ju pitam tko će brinuti, hraniti je, a ona se zapikne u sobu. Onda sam ja preuzela sve, hranila, vodila doktoru A ona doma nikad nije. Preko glave mi je više. Kad je krenula u Zagreb, rekla sam: Lijepo nosi svoju mačku, ja želim u miru živjeti. Ili nosi mačku, ili ja stan vraćam državi.
– Razumijem – odgovorila sam zamišljeno.
– A Marijana je rekla da je dala mačku u dobre ruke, da će se udati Možda ću i unuke dočekati. A za Ljubicu ne boj se ti za nju, dobra je ona.
– Hvala vam, sve najbolje, javim se opet. Mama vas pozdravlja.
***
Mjesec dana kasnije, kad sam napokon mogla skupiti novac za novi kauč u dnevnom, Ljubica si ga je prisvojila kao kraljica.
– Sviđa ti se, ha? nasmijala sam se.
– Mijau! odgovori u stilu carice i udari šapom po kauču.
Ne znam kako, ali uspjele smo se dogovoriti ja njoj hranu i brigu, ona meni stan u komadu i bez popišanih kutova. Doduše, uporni karakter je ostao, zna protestirati glasno, ali ne grebe po zidu više i ne grize za gležnjeve.
Eto, našle smo zajednički jezik. Uživamo jedna u drugoj, domaću atmosferu nitko više ne kvari.
Kad dođem kući i vidim Ljubicu na vratima, s one njezine upitne očima: Jesi donijela hranu? Češkat ćeš me kao jučer? Gledamo film danas?
– Jesam, češkam, gledat ćemo! kažem ja njoj. Samo prvo večera.
O Marijani više ni ja ni Ljubica ne mislimo. Bilo pa prošlo. Međutim, sama se javila nakon pola godine.
Došla navečer, spuštenih pogleda, Možeš li me opet primiti dok ne nađem stan?
– Oprosti, Marijana, ali ne. Nama je dobro meni i Ljubici. Treći nam ne treba.
– A nije bed što je to zapravo još uvijek moja mačka? Ja sam ju kupila!
– Na mamin račun.
– Što?
– Kažem da si je kupila maminim novcem. I osim toga, saberi se ti si je izbacila na cestu. Zaboravila?
– Ali prijateljice to ne rade!
– Da, ne rade. Ali ti mi više nisi prijateljica, Marijana. Ne mogu biti bliska s ljudima koji iznevjere povjerenje i ostave onoga tko ovisi o njima.
Marijana je otišla i nismo je više vidjele.
A ubrzo mi je u goste počeo dolaziti jedan dečko, zove se Igor. Ljubica još radi provjere, ali izgleda da je dečko od zanataIgor je odmah skužio Ljubicu i ona njega: isprva ga je gledala ispod oka, a onda se, čim je prvi put ostao na večeri, zalijepila uz njega i nije se odvajala ni kad je navijao televizor do kraja. Prihvatio ju je kao staru znanku sve mi se činilo da je, zapravo, baš ona odlučila da je Igor dobar čovjek i da mu može dati dozvolu za ulazak u naš život.
Tako su, nekako prirodno, večeri postale toplije. Igor bi pričao viceve, ja bih napokon uživala u svom stanu, a Ljubica bi zadovoljno prela u krilu, svako malo podižući glavu prema meni s onim pogledom: Vidiš kako nam sad ide?
Ponekad bih pomislila da mi se život baš složio onako kako treba ali istinu rečeno, ništa se nije složilo samo od sebe. Moraš znati reći dosta, nekome zatvoriti vrata, nečemu ih širom otvoriti. Biti sam, ali i spreman podijeliti prostor kada to zaista ima smisla. Ljubica me to naučila bolje nego svi ljudi do tad.
I evo, kad navečer sjednem na novi kauč a s jedne strane mi Igor, s druge načuljena mačka, pa kuham čaj i pustim neku glupu komediju samo se sjetim kako je malo potrebno za pravo zadovoljstvo. Samo malo hrabrosti, i malo mačke u sebi: ne bojat se mijaukati kad nešto ne štima, i uvijek znati tko ti je stvarno dom.
A Marijana? Možda i dalje traga za svojim čarobnim stanom, za tuđom klimom i novim pričama, ali ja znam dom je tamo gdje imaš mir, svoj tepih, kome predeš u krilu i tko te čuva kad noć nije laka.
I tako smo, Ljubica i ja (a sad i Igor), napokon bile doma. Baš kako treba.
