Jabuka ne pada daleko od stabla
Ma ista si svoja mater!
Kakva to, bako? Lana je automatski podigla bradu, već spremna na obranu, ali odmah je sebi šapnula da nema protiv koga biti na oprezu od koga se ona to misli braniti?!
Svojeglava, eto kakva! Tvoja mater nikog nije slušala, a ni ti ništa ne zaostaješ!
A koga bih ja trebala poslušati?
Mene! Mene trebaš slušati! I poštivati! Ja sam ti starija i bolje znam kako svijet diše! Jesi skužila?
Lana se zbunjeno zagledala u malo razbarušenu, crvenih obraza od nervoze baku koja joj je mahala prstom ispred nosa.
Fakat zanimljivo, pomisli Lana. Otkud sad to da ona mora baš nju slušat? Dođe niotkud i sad bi je slušala. Brisat nećeš, draga…
Lana je nesvjesno pomakla prste, kao da ima kist u ruci. Da bar može precrtati ovaj dan, zamijeniti sjenke svjetlom… Ne voli ona to… ni galamu, ni povike, ni svađe. Mama s njom nikad nije tako pričala. Uvijek bi govorila da pravi ljudi znaju slušati, ali i čuti tuđe riječi.
Otvori uši, Lanice, i slušaj kao zeko! Znaš zašto zeko uvijek sluša? Zato jer lisica tiho hoda. Ako zeko ne sluša, lisica ga am! pojede.
Nemoj tako, mama! mala Lana bi zadrhtala gledajući mamu velikim očima.
Ne boj se! Zato i je zeko pametan sluša onako kako treba i uvijek pobjegne lisici. Niti jedna lisica ga ne može dostići!
To su bili neki drugi dani. Lana je sad odrasla skoro, ali mamine pouke još joj zvone u ušima.
Čudno… Kad je bila mala, mislila je da mama sve preuveličava ili izmišlja. Sad joj se čini da je imala pravo u svemu.
Pa vidi i ovu baku. Lanu baka Ruža nikad nije ni vidjela do prošle godine. Živjela je prije s mamom u malom gradiću uz Jadran, išla u vrtić, tukla se s Martinom i Ivonom, mirila se, pa skakutala u dućan po sladoled sa sitnišem skupljenim cijelu zimu. Onda je krenula škola, Toma, prvi poljupci na plaži, pod zadnjim suncem.
I mama je bila tu…
Lana je stisnula pod prstima veći plavi kamenčić lažnog tirkiza na narukvici koju joj je mama sama napravila.
Pa što ako je lažan? Vidi kako je toplo kad ga nosiš. Znaš, mala, pravo je nekad jako tvrdo i teško. Ne ugrije te svaki puta. Nekad je i zamjena dobra, nije uvijek sve što nije pravo” loše.
Kako to, mama?
Evo, reci mi, zbog čega ste se prije tjedan dana ti i Martina posvađale?
Martina je rekla da smo mi siromašni i da mi nisi kupila prave markirane tenisice nego neku podvalu. Kao, zna točno kako moraju izgledati.
Istinu ti je rekla Martina, tvoje tenisice je šivala teta Marija. Nitko ih nije nazivao markom, zar ne?
Nije!
Ali su prave kože, lijepe i s puno ljubavi napravljene. Teta Marija to ne zna drukčije. Zar ti se sviđaju?
Da!
Pa kakve su onda to tenisice, što to znači? Prava, kriva, sve je to ljudima u glavi. Razumiješ? Netko je bolji jer ima “marku”, a drugi nije vrijedan jer ima nešto svoje… Je l to smisao?
Nije, mama.
Baš to. Bitno je da čovjek nije lažan iznutra, a ostalo je samo stvar etiketa. Netko se veseli onom što ima, a netko cijeli život trči izvana za tuđim etiketama.
Lana je tada dugo razmišljala o tome. Toliko da je i njen i mamin pod oprala, pa otišla u kuhinju dok je mama spremala džem od marelica.
Mama, znači, Martina mi nije najbolja prijateljica? Ako mi svaki put kaže nešto lijepo pa onda baci otrov? Ja znam da su joj se moje tenisice svidjele, samo to nije htjela priznati.
A kako znaš?
Ivona mi je rekla, kaže da je Martina priredila njenoj mami predstavu jer hoće bolje tenisice od mene.
Eh, Lana… mama Sanja je odložila kuhaču i privukla je k sebi. Ne sudi brzo. I Martina je još mala, kao i ti…
Nisam više mala!
Lana je zategla vrat i pogurala glavu gore, ali Sanja je znala ljuti se sama na sebe. Pomislila je loše o prijateljici, pa sad krišom grize obraze.
Meni si mala, i ti i Martina. Za mene ćete uvijek biti djeca, to nije ništa loše. Moje mame više nema, i toliko često poželim opet biti mala… da me netko ovako zagrli, poljubi… Ali nema više tko.
Sanja je stisnula Lanu pa joj poljubila kosu.
Dosta, dosta. Mi smo do tebe stali, a ti o Martini razmišljaj. Zapamti kako te nosila do kuće kad si pala na ljuljački? Toliko se preplašila za tebe, više nego za sebe. I ona se oderala, ali se čak i na to nije osvrnula. I kad ti je nove markere donijela, što joj je tata iz Njemačke nosio, odmah ti ih je dala jer si bila bolesna, pa nisi u školu dolazila. Da nacrtaš najljepšu sliku za njen zid, da čeka dok ozdraviš. Sjećaš se?
Da…
Vidiš, a ti bi zbog tenisica… Pričekaj dok odrasteš pa ćeš shvatiti što je doista važno.
Već je dolazila.
Što je htjela?
Miriti se. Ispričala se.
A ti?
Rekla sam da je ne želim vidjeti i da nismo siromašni.
Bila si ljuta?
Jesam!
A sad?
I dalje sam ljuta, ali manje…
Evo, kad osjetiš da ti je prošlo, pomiri se. Inače ne budeš oprostila iz srca.
Kako njoj sad nedostaje mama… Sve bi ona znala i što reći, i što napraviti. Pogotovo otkad je baka tu.
Baka se pojavila iznenada.
Lana nije znala ni da je mama loše, ni da je kontaktirala bivšu svekrvu, ni da ju je pozvala u Crikvenicu.
Ajde, zdravo, Sanja! Nisam mislila da ću te opet vidjeti! rumena, punašna žena dovukla je kofere i zadihano sjela na klupu Vruće je za umrijet, ne znam kako ću ovo izdržat.
Dobro došli, gospođo Ruža…
Lana je pogledala mamu, koja je nešto čudno zvučala, ali mama se samo nasmiješila.
To je Lana? baka Ruža je uzdahnula pregledavajući je Ništa na Sanju ne sliči! Jesi sigurna da je tvoja?
Vidim, i vi ste isti!
U maminom glasu bio je smijeh i Lana se malo opustila. “Vidjet ćemo”, mama uvijek kaže.
Baka joj je bila prebučna, nervozna, stalno nešto mijenjala i zapovijedala.
Nered, kao i uvijek! Teško ti je pospremiti, Sanja? I još kćer imaš, treba gledat kako žena valja, učiti za udaju, inače će je muž istjerat iz stana!
Lana nije shvaćala zašto mama šuti. Samo se lagano smješka i pusti Ružu da radi po svome.
Mačke su se sakrile po kućnim kutovima, a Pajo, pas kojeg je Lana dobila od tete Marije, samo bi pobjegao u vrt i frktavo podvukao rep čim bi baka povisila ton.
Gledaj to! Jedina pametna duša u ovoj kući je pas. Zna da tu nema što tražiti! Životinjama nije mjesto u domu!
Kad su mačke to čule, zbrisale su kroz vrata.
Tad je Lana prvi put pokazala inat. Zgrabila svog najdražeg Mačka Mrvu i, noseći ga pod rukom, otišla u svoju sobu.
Što je sad ovo?! Lana! bakina vika iz dvorišta prodrmala je Paju.
Oni su moji! Leni bi se, okrenuvši, vratio mir u pogled. Mačke su tu puno prije vas, i Pajo je naš. Ovo je naš dom, vi ste gost. Kod sebe radite red, a ovdje ću ja!
Lana! mama Sanja je uhvatila zrak i usta zatvorila rukom. Nikad nije mislila da će Lana tako odgovoriti odraslome.
Na čuđenje svih, Ruža se ni najmanje nije uvrijedila. Čak je namignula i promrmljala sebi u bradu:
Naša krv, al’ baš… Prava mala jabuka ispod jabuke! Sanja, bolje si je mogla odgojit!
Od tada mačke je ostavljala na miru doduše, gurkala ih nogom, ali iz kuće nije izbacivala.
Ima li išta važnije, mislila je Lana gledajući na stare satove u dnevnom, pokušavajući zaustaviti vrijeme.
Kuda tako žuri, to vreme? Mama je još tak mlada! Potrebna je Lani, nije vrijeme da ode…
Ali, vrijeme ne mari za molbe. Odbrojava svoje minute hladno.
Liječnici, tablete, bolnica…
Sanja je otišla rano na proljeće.
Dan ranije Lana je otvorila širom prozore, pustila more da raznese zimski zrak i šapnula:
Mama, uskoro će tvoja višnja procvjetati.
Potrudit ću se, Lanice… Baš bih je voljela vidjeti.
Kad je shvatila da mame više nema, Lana je u bijesu slomila granu koja je rasla pod njenim prozorom. Kome će sad radost donijeti?
Baka Ruža nije odugovlačila. Stisnula Lanu u naručje, izvukla ogroman rupčić i naredila:
Plači ako hoćeš, deri se, izbaci iz sebe sve loše! Ne drži to ni sekunde! Kriva nisi, svak ima svoj red.
Odakle joj te riječi? Otkud ona zna što se u Lani roji? Bila je u pravu. Lana je krivila sebe za sve. Mama je previše radila, premalo spavala, sve za Lanu… Čekala da maturira, pa fakultet…
A Lana? Švrljala s Tomom po šetalištu ili crtala, umjesto da uči. Ocjene pale, a samo par mjeseci do mature. Kad se pribrala, pokušala to ispraviti, ali mami nije stigla reći da ocjene popravlja. Nije je htjela brinuti.
Pismo koje je Sanja napisala Lani, Ruža joj je dala tek na četrdeset dana poslije sprovoda.
Evo, sad smiješ. Čitaj dobro. Ovo ti je mamina zadnja volja.
A zašto je otvorena omotnica? Lana je vrtjela čisti bijeli omot bez adrese i marke.
“Samo za Lanu”, piše mamino pismo na poleđini.
Za koga me držiš? Nisam svetica, ali pismo nisam gledala! Ruža je zamahnula rukom. Ajde sada, ja idem čistit. Hoćeš, dođi pomagati.
Lani odmah bilo žao, shvatila je da ju je povrijedila, ali nije više ništa rekla. Prišla je dovratku gdje je mamina ruka nekad crtala crte da Lana vidi koliko je narasla.
Vidi samo koliko si narasla, Lanice! Kolika si već!
Mamin glas joj je u uhu tako jasno zazvonio da se morala maknuti.
Kad bi bila stvarno velika, ne bi nikad povrijedila one koje voli, pomisli.
Zatvorila se u svoju sobu, sjela na tepih s Mačkom Mrvom u krilu i dugo samo držala omotnicu.
Pismo je bilo debelo, ispisano sitnim maminim rukopisom, iz istrgnute teke.
“Mila moja Lano, prestani cmizdriti! Ti si mi jaka cura, a zašto onda suze? Život je dobar, nema razloga gubiti vrijeme na žaljenje za onim što nije bilo. Ti sad misliš da je malo vremena, a ja ti kažem puno smo dobile! Znam da ćeš razumjeti kad pročitaš sve. Imaš pravo znati…
Sve počinje kad sam upoznala tvog tatu. Bio je poseban, zaljubila sam se istog trena, a moje cure nisu mogle vjerovati: ‘Pa, on je riđi!’ A meni je bio kao sunce, topao. Jako je tebe volio, i puno si na njega, gledaj koliko imaš pjegica, oči, nos. Sve ostalo moje. Sjećam se, tata je sanjao da ćeš imati njegove kovrče, kao njegova mama, baka Ruža…
Lana, ona ti je dobra žena! Ne zamjeri joj dramatiku, uvijek je bila bučna i gruba, ali dobro srce nosi.
Pitaš se zašto je nisi poznavala ranije? To je moja krivica, bila sam mlada i tvrdoglava. Nismo se mogle naći. Prvi ozbiljni lom dogodio se kad je tata upoznao drugu ženu. Da, događa se, Lano…
Znam da misliš da te nije volio, ali nije tako. Sa mnom je ostao radi tebe, ali srce je otišlo… Kad je Ruža došla napravit red, posvadile smo se žestoko. Toliko smo si svega izgovorile, da me i danas sram.
I danas znam da je ona tada, dok sam ležala u bolnici za čuvanje trudnoće, vozila mi parene pljeskavice, napravila toliki red u stanu da poslje nisam našla pola stvari. Otišla tek kad je znala da ti i ja nismo u opasnosti.
Nisam znala da je susretala njegovu novu ženu, svašta joj govorila, a na kraju, prihvatila. Da, Lano, imaš polubrata i polusestru, ako poželiš, baka će vas upoznati.
Razmisli o tome.
A sad o tome što dalje. Uči! Važno je! Ali biraj za sebe! Nikome ne daj da vlada tobom! Imaš ti, mila, talenat. Znam, nije lako, ali baka će ti pomoći, obećala mi je. Imam nešto ušteđevine, kunica nećeš moći raskošno, ali godinu do dvije možeš biti bezbrižna. No, radit ćeš kao dosad; tvoje torbe, slike i crteže će, vjerujem, u Zagrebu ili Splitu još lakše prodavati. Ne odustaj od sna! Vjerujem da će tvoj dan u galeriji doći, doći ću ti u snu navijat.
Voli te mama zauvijek! Skupi suze!”
Lana je kliznula po pismu dlanom, dugo sjedila i gledala prazno.
Mrva je odavno sklupčan uz nju spavao. Lana nije znala što i kako dalje.
Baka Ruža, naravno, upadne u sobu, upali svjetlo i izjavi:
Diži se! Dosta sjedenja u mraku! Ajmo, skuhala sam ti čaj, moramo razgovarati. Ima se posla!
Za njezine umjetnine baka nije imala toliko razumijevanja. Marš na “pravi” posao! Više bi valjalo biti knjigovođa, to je sigurna plaća. Ali Lana nije ni slušala, to bi joj naglasila, jednako tvrdoglava kao majka.
Godinama se nisi javljala! Tražila sam vas, svuda! Još mi teta Marija pomogla izmijeniti vam prezime i ime… Nije ni čudo da vas nisam mogla pronaći, pravo čudo!
Ma, pusti, teta Marija nam je spasila život.
S njom ja još nisam završila! Eto, ona me lišila unuke! Dobit će jezikovu juhu kad je uhvatim…
Nemoj, dobra je i mami i meni spasila što je mogla. Mama, znaš, nije htjela drugog, uvijek je voljela tatu.
Ooo, briga te velika! Eno ti kolača, jedi, i pamet u glavu: kakav je to poso umjetnica?! Za to nema kruha! Kod mene bi za šalter!
Bako! Ne pred gostima!
A što, morat ćeš znati tuđe pare brojati, onda ćeš i svoje! Bolje je biti siguran…
Ne želim! To nije za mene!
O-kej! predahne ona. Onda: S tobom ću otić’ u Zagreb! Moram vidjeti kakav si ti to umjetnik! Obećala sam tvojoj mami neću te pustiti samu! I sad šuti, i jedi kolač dok je topao!
I tako je prošlo par godina, Lana je prodavala slike, završila svoj faks, dobila sina Lovru, održala i svoju prvu zagrebačku izložbu.
Na otvorenju, kroz mali atelje proći će čudna grupa: Riđokosa, uvijek malo razbarušena Ruža, visoki, šlampavi Goran njen prijatelj i Lana s malo Lovrom na rukama.
I, Lana, je l valja? upitat će baka, sto puta sebi ponovivši da neće reagirati.
Ruža će pokupiti malog Lovru, obrisati mu nos, skupiti u naručje i klimnuti:
Dobro si ti to meni napravila! I slike su lijepe, i okviri… Samo bi ti manje boje mogla trošit! I treba ti reda u ateljeu. Kad sam jutros bila, ne znaš gdje je što!
Goran! obrati se onom bradonji šta ti gledaš, djevojka ne spava, podočnjaci joj do koljena! Ja malog danas vodim doma, a vi se naspavajte, uredite i dođite za vikend! Jasno? Ajmo, Lovro, bakina jabuko!
A prolazeći pokraj Lane, Ruža je zastane na sekundu, rukom joj prijeđe preko lica i šapne:
Mama je na tebe strahovito ponosna, dijete moje! I ja isto! To znaš, jel da? Tako i treba! Moja jabuka…
