– Tata, jesi li uopće svjestan što ti govorimo? rekla je Mirjana i snažno spustila šalicu na stol, kao da će tanjurić puknuti. Ne možemo više ovako. Ostao si sam, stan je prevelik, ne brineš o njemu kako treba. Sve je već prekriveno prašinom.
Stjepan Radić nije odmah odgovorio. Gledao je kroz prozor gdje se na vjetru njišila stara jabuka. Još ju je Jadranka zasadila, tamo prije četrdeset godina, sasvim mlada, smijala se tad i šalila kako će jabuke biti naše, Stjepane.
– Prašina, veliš rekao je napokon, ne okrećući se.
– Tata! sada se javio Ivan, zet. Ušao je, kao uvijek, bočno, kao da je u tuđem stanu. Riječ je o tome. Ima slobodno mjesto u Domu Tiha luka. Lijepo je tamo, brinu o starijima, doktor dolazi kad treba. Sve smo provjerili.
– Vi ste provjerili ponovio je Stjepan.
Na kraju se okrenuo. Imao je sedamdeset četiri godine. Nizak, žilav, s rukama koje su cijeli život nešto popravljale, gradile, držale. Kosa sasvim bijela, ali oči još uvijek žive, sive i uvijek s tračkom podsmijeha.
– Znači, već ste sve dogovorili.
– Tata, nemoj me tako gledati Mirjana je namjestila rubac, iako je već ležao savršeno. To je uvijek radila kad bi bila nervozna. Stjepan je to znao. Sjećao se kad je još mala bila, prčkala po dugmetu kaputića kad bi ju bilo strah nešto reći. Samo se brinemo za tebe. Četrdeset dana je prošlo otkako mame više nema. Ostao si potpuno sam.
– Četrdeset dana tiho će on. Da. Četrdeset dana.
Okrenuo se opet prema prozoru; jabuka se povijala. Taj listopad bio je topliji nego inače. Na grani su još ostali žuto-narančasti listovi, tvrdoglavi.
Ivan je nakašljao.
– Kažem dom je dobar, gledali smo slike. Ima vrt, klupe. Možeš šetati.
– Ivane, smireno će Stjepan, i kod mene tu ima klupa u dvorištu. Sam sam ju izradio, iz daske i dva panja. I ja mogu šetati.
Mirjana je opet popravila rubac.
– Tata, tamo su ljudi tvoje dobi. Imao bi društvo. A ti što? Sjediš sam, piljiš u prozor
– Otkud ti znaš da sjedim i gledam kroz prozor?
Šutjela je. Ivan je pogledao ženu, ona njega. Pogledi brzo izmijenjeni, nagodbeni. Stjepan je znao čitati takve poglede. Pedeset godina je proveo s Jadrankom, učio što se krije iza šutnje.
– Dobro reče on. Hoćete li čaj?
***
Otišli su nakon sat vremena. Ništa nije dogovoreno, ali nisu ni popustili. Mirjana mu je na rastanku stisnula ruku i kazala kako treba razmisliti. Ivan je kimnuo pogledom čovjeka koji je sve već odlučio, ali uljudno čeka da drugi to sam shvati.
Stjepan je ostao na hodniku, slušao korake što su se gasili na stubištu, kako zalupi teška željezna vrata ulaza. Otišao je u kuhinju, natočio vodu u lončić, stavio kuhalo.
Kuhinja je bila mala, ali Jadranka ju je znala pretvoriti u pravi dom. Zavjese je sama šivala, od sitnog platna s cvjetićima. Još su visjele, iako malo izblijedjele od sunca. Na prozorskoj dasci stajale su tri lončanice pelargonija; svakodnevno ih je zalijevao jer bi tako Jadranka htjela. Glasno to nije mogla reći, više nije bila tu ali znao je.
Zavrio je čaj. Pravi, rinfuzni, onaj iz male trgovine na uglu. Jadranka je uvijek govorila da su filter-vrećice prevara i smeće; slagao se iako nije osjećao razliku. Ali tradicija je tradicija.
Sjeo je za stol. Šalica u objema rukama, kao da je vani zima, iako je kuhinja bila topla. Navika, valjda. Ili je samo htio nešto toplo osjetiti u dlanovima.
Kroz prozor se vidjelo dvorište. Rasla su tamo tri velika topola, još od šezdesetih; sad su bili starci s raspucanom korom. Ispod topola stajala je ona klupa. Sad je bila prazna. Vrapci su poskakivali po asfaltu, tražili što svoje, vrapčje.
Pomislio je da bi sutra trebao iznijeti mrve.
Onda mu je prolomilo kroz misli kako je Jadranka uvijek sama iznosila krušne mrve. Svako jutro, u svakom vremenu. Prebaci kaput preko spavaćice, zgrabi kruh i ide. Gledao ju je kroz isti taj prozor, mislio kako je smiješna. Misli s nježnošću.
Popio je čaj. Oprao šalicu. Ostavio je da se cijedi.
Sam si, rekla je Mirjana. Kao da je to nešto novo. Kao da ga je samoća zaskočila sad, s ovih četrdeset dana. A bio je on sam i prije. Na gradilištima, na noćnim dežurstvima. Uvijek je znao da ga čeka dom, da ga čeka ona. To znanje je grijalo, baš kao i šalica u rukama.
Sada je dom ostao. Ali znanja nije.
To su dvije različite stvari, mislio je on. Jako različite.
***
Drugog se jutra probudio kao i uvijek, u pola sedam. Tijelo je bolje pamtilo red nego glava. Oprao se, obrijao, stavio kuhati čaj. Iz hladnjaka izvadio jaja, skuhao dva, navika Jadranka bi jedno, on bi dva. Sad svakako skuha dva. Jedno pojede, drugo baci. Glupo, znao je. Ali navika je bila jača od razuma.
U osam je netko pokucao.
Nije čekao nikoga. Otvorio je s laganom nelagodom.
Pred vratima susjeda s četvrtog kata, Antonija Ljubek. Oko sedamdeset godina, malena, okruglog lica, u starom ružičastom kućnom ogrtaču i papučama s pomponima. U ruci nosi lončić poklopljen poklopcem.
– Stjepane, neću smetati? pitala je svojim uvijek brzim, ptičjim glasom. Skuhala sam kiselo zelje, ispalo previše za mene samu.
Pogledao je lončić pa nju.
– Uđi, Antonija.
Ušla je, spustila lončić na kuhalo, bacila pogled na kuhinju onom posebnom ženskom pažnjom koja sve odmah opazi: izblijedjele zavjese, praznu drugu šalicu na stolu, i još nešto što ni on sam nije zamjećivao.
– Lijepo vam pelargonija stoji, rekla je.
– Jadranka je voljela.
– Znam. Antonija je zastala. Ako vam treba, ja ću brinuti za njih kad ne budete doma.
Tek je tada shvatio da misli na cvijeće, a ne nešto drugo.
– Hvala, rekao je. Sjedni na čaj.
Sjedili su i pile čaj. Antonija nije puno govorila, nije se petljala s pitanjima. Ispričala je da joj je mačak Miško ulovio miša pa paradira ponosno. Da se u susjednoj zgradi bučno preuređuje i ne moguće spavati. Stjepan je slušao, kimao. Dobro mu je došla ta tiha prisutnost drugog čovjeka. Drugačije nego nekad s Jadrankom, ali dobro.
Kad je otišla, kuhinjom se širio miris kiselog zelja. Miris života, pravi, domaći.
Sjeo je i još dugo sjedio. Prisjećao se.
***
Upoznali su se šezdeset osme, u kolovozu. On je tada radio u Splitu na brodogradilištu, mlad, uvjeren da zna sve o životu. Jadranka je došla u računovodstvo, tek iz škole, dvadeset joj je bilo. Malena, ozbiljna, s kosom uredno spletenom, i onim pogledom pred kojim se gubio. Ne ženstven, ne zaigran. Pravo, kao da te odmah pročita.
Pozvao ju je na ples u radnički dom. Rekla je da ne zna plesati, ali je pristala.
Ispalo je da zna, i to jako dobro. Pitao ju je, zašto je rekla da ne zna? Smijala se i rekla: Da se ne bojiš pitati.
Životna ljubavna priča. Sad kad razmišlja, upravo tako.
Vjenčali su se za pola godine. Bez dugog udvaranja, bez provjera. Oboje su odmah znali. Dovukao ju je u sobicu u zajedničkom stanu tri metra kuhinje na šest stanara, jedan WC i susjedi koji vire iza zida. Pogledala je sve to, pa njega.
– Ništa, rekla je. Znaš da ćemo mi jednom bolje.
I zaživjeli su. Nakon sedam godina dobili ovaj stan, dvosobni na petom katu. Jadranka je plakala od sreće. On sakrivao oči, jer je i njega tjeralo, ali bilo mu je neugodno. Poslije mu je rekla da je vidjela. Da je gledao kroz prste. I to joj je bilo jako drago.
Mirjana se rodila sedamdeset treće. Odrasla u ovom stanu. Igrala se po kuhinji, tu radila zadaću. Onda odrasla, udala se za Ivana, preselila u novi kvart, u veći stan. Tako i treba biti. Ali stan je nakon nje postao tih.
Ipak, on i Jadranka nisu žalili. Imali su svoje. Duge večeri uz čaj i knjige. Rasprave o filmovima s televizije. Izleti na selo Jadrankinom bratu, koga više nema. Gljive u šumi, pekmez od ribizla, razgovori do kasna kad misliš da je sve rečeno, ali ipak uvijek ima još.
Vjernost za život. Nikad nije mislio da je to vrlina ili žrtva. Bilo je to prirodno, kao disanje. Jadranka je bila njegova osoba. Jedina i sigurno njegova.
Kad je oboljela, tri godine prije, isprva nije vjerovao liječnicima. Mislio da griješe, brkaju. Onda je povjerovao. I odlučio biti uz nju. Ne koliko može, ne dok ide. Svaki dan, uvijek.
Mirjana je predlagala da zaposle njegovateljicu. On je odbio. Ne grubo, nego jednostavno. Kako bi objasnio što se ne može objasniti? Da je ona njegova i da on ima to pravo i obavezu? I da je neće dati nekoj nepoznatoj ženi, ma koliko stručna bila.
Naučio je davati injekcije, raditi obloge, kuhati bez soli i masnoće. Naučio ju nositi kad nije mogla sama, malu svoju Jadranku, koja je ipak postala još manja. Naučio razgovarati tako da ne osjeti koliko je on umoran. Katkad je bio strašno umoran. Ali ona to nije znala.
Otišla je tiho, rano ujutro, početkom rujna. Sjedio je kraj nje, držao ju za ruku. Ruka je bila topla, suha. Držao ju je jako dugo nakon što je znao da je više nema. Samo držao.
***
Antonija Ljubek je od tada dolazila svakih par dana. Uvijek s nekom hranom: nekad pogače, nekad juhica, nekad samo jabuke s vikendice, velike, kisele, od kojih pomisliš na djetinjstvo i školu.
Nije odbijao. Primao bi. Ponudio bi čaj. Razgovarali su.
Jednom je donijela slike. Stare, crno-bijele, u kartonskim kutijama.
– Ovo je moj Viktor, jednostavno je rekla, stavljajući sliku na stol. Već dvadeset godina kako ga nema. Srce.
Stjepan je gledao sliku. Mlad muškarac, okruglih obraza, smiješi se aparatu.
– Dobar je bio?
– Jako dobar, rekla je Antonija. Nakon pauze je rekla: Malo smo se svađali. To je rijetkost, znate. Većina stalno grinta, a mi ne. On je govorio da mu je žao trošiti vrijeme na svađu.
– Pametan, reče Stjepan.
– Bio je. Sklonila je sliku. Vi i Jadranka ste, vjerujem, slično rijetko raspravljali?
– Bilo je, prizna on. Znala se naljutiti kadšto. Glas bi joj bio oštar kao staro željezo. Nasmiješio se. Ali brzo ju je prošlo.
– A vi?
– Ja duže. Tvrdoglav vrti šalicu među rukama. Jadranka bi rekla: ti si moj magarac, Stjepane, uporan kao osel.
Antonija se tiho nasmije.
Zašutjeli su. Vani vjetar nosi lišće po dvorištu, šušte i vrte se oko klupe.
– Vaša Mirjana je bila prošli tjedan, reče Antonija.
– Vidjeli ste?
– Kroz prozor slučajno. Dugo je stajala pred ulazom pa ušla. Izašla je brzo. Lice zabrinuto.
– Posvađali smo se kaže Stjepan.
– Zbog doma za starije?
Pogledao ju je.
– Vi znate?
– Rekla mi je. Bila sam vani, zaustavila me, pitala gledam li na vas.
– I?
– Kažem gledam. Antonija se uspravila. Ne vidim u tome ništa loše. Gledam, pa što onda? Vidim da treba boršč, donesem boršč. Je li to loše?
– To je jako dobro, reče Stjepan.
Zašute. Onda je ona otišla, a on još dugo mislio o Mirjani koja je stajala pred zgradom zabrinuta lica. Njegova kći. Mala djevojčica koja je sad odrasla žena, s tuđim, njemu stranim mužem.
Nije mu zamjerao. Znao je: boji se. Možda ona i ne želi dom za starije toliko zbog njega, koliko da ona sama ne brine. Da zna da je netko uz njega, da je sve u redu. Strah za roditelja, to je znao. I sam se bojao kad mu je majka bila bolesna.
Samo, briga može biti različita.
***
Pred kraj listopada došao je Krešimir.
Krešimir je bio stariji brat Jadranke. Imao je sedamdeset osam godina, živio u Osijeku i Stjepan ga nije vidio već tri godine od kada je Jadranka oboljela. Tada je bio došao, sjedio kraj bolesničke postelje, držao sestru za ruku, šutio najviše, plakao u hodniku misleći da ga nitko ne vidi.
Sad je nazvao jutros i kazao da dolazi autobusom, da ga ne treba dočekivati.
Autobus je stigao u tri popodne. Krešimir je stigao sam, s malim koferom, u starom kaputu, s štapom. Štap nije imao prije.
– Noga reče ulazeći. Od proljeća. Nije bolno, samo nestabilna.
– Sjedi reče Stjepan. Sad ću čaj.
– Prvo te moram zagrliti.
Zagrlili su se nespretno, kako muškarci što nisu navikli na to ali znaju da treba. Krešimir je mirisao na put, na jesen i malo na lijekove.
– Kako si? pitao je Krešimir.
– Živim.
– Tako i treba.
Otišli su u kuhinju. Stjepan je skuhao čaj, izvadio pogače što ih je sinoć donijela Antonija, izrezao kobasicu i sir. Sve po redu.
Krešimir sjedi i gleda pelargoniju.
– Jadrankino cvijeće, kaže.
– Njezino.
– Još kao mala, uzgajala je pelargonije. Majka je uvijek prigovarala što nosi saksije na prozor.
Stjepan natoči čaj.
– Pričaj o Osijeku, zamoli ga.
Krešimir priča dugo. O osječkom životu, susjedima, unucima što već studiraju, dvoje. On sluša i dobro mu je. Samo živi glas koji priča. Ne s brigom, ni nagovaranjem. Samo razgovor.
Onda je Krešimir zastao, uzeo šalicu objema rukama.
– Čuo sam za dom za starije kaže.
– Mirjana ti rekla?
– Zvala me. Zamolila da govorim s tobom.
Stjepan šuti.
– Neću, kaže Krešimir. Znaš ti sam što trebaš. Cijeli život si znao.
– Ne uvijek, pobuni se Stjepan. Ponekad nisam.
– Najčešće jesi. Krešimir odloži pogaču, pogleda ga ravno. Jadranka mi je puno pričala o tebi. Onu posljednju godinu, kad sam dolazio bez tebe, dok si ti bio kod doktora. Rekla mi je: Kreso, meni je sve dobro. Sve savršeno dobro, znaš? Tako je rekla.
Stjepanu se nešto stislo u grlu.
– Nije žalila kaže tiho.
– Nije. Bila je zadovoljna životom. Krešimir je zašutio. To nije često. Da je čovjek zadovoljan na kraju. To si joj ti dao, Stjepane. Ti.
Šutjeli su dugo. Čaj se ohladio. Vanjski je mrak ispunio dvorište slabim svjetlom, topole su stajale mirno.
– Spavaš kod mene? pita Stjepan.
– Spavam. Sutra idem.
– Prostrt ću ti kauč.
– Prostri. Krešimir se nasmije. Stjepane, shvati još nešto. Mirjana nije loša. Ne zna drukčije brinuti, ona radi po pravilima, po sistemu. Jadranka je bila ista, sjećaš li se?
Stjepanu je odmah došla slika. Kad bi Jadranka brinula ili se ljutila, počela bi spremati, ribati, vrtjeti stvari. Organizirala prostor umjesto da govori o strahu.
– Sjećam se reče on.
– Isto ti je i s Mirjanom. Nemoj se ljutiti.
– Ne ljutim se.
***
Krešimir je otišao sljedeći dan, oko podne. Na rastanku su se opet grlili u hodniku. Krešimir ga potapšao po leđima, snažno, rodoslovno.
– Dođi u Osijek kad padne snijeg kaže. Bar na tjedan.
– Razmislit ću.
– Razmisli. Mjesta ima. I mirno je.
Kad su se vrata iza njega zatvorila, Stjepan je stajao u hodniku. Na vješalici je visio Jadrankin kaput. Plavi, jesenski. Nikako ga maknuti, nije mogao. Još ne.
Dodirnuo je kaput. Tkanina hladna, glatka.
– Čuješ? tiho on. Kreso kaže da si bila sretna. I ja sam.
Kaput je šutio. Odgovor nije ni trebao. I on je znao.
***
Početkom studenog Mirjana je opet došla. Sama, bez Ivana. Nazvala je prije, pitala može li. Iznenadio se, inače nije.
– Naravno, dođi rekao je.
Došla je s pitu. Sama napravila, s jabukama. Stavila je na stol, skinula kaput, pogledala stan. Ne onim provjeravajućim pogledom od prošlog puta drukčije.
– Tata, htjela sam razgovarati.
– Govori.
Sjela je. Složila ruke na stolu. Primijetio je kako su joj prsti isti kao Jadrankini duge, njegovane ruke.
– Bila sam u krivu reče Mirjana. Što se tiče doma. Nije mi bila namjera… Brinem se, ali nisam znala reći drugačije.
Stjepan je gledao kćer. U njenu čeljusti, načinu kako drži glavu, vidio je Jadranku.
– Dobro si to rekla reče tiho.
– Razumijem da je ovo tvoj dom. Da ti je ovdje… nije završila, opet popravila rubac. Mama je ovdje.
– Je.
– Ne želim ti uzeti to, tata. Zaista ne želim.
Ustao je, stavio kuhati čajnik. Pričekao da provrije. Zakuhavao čaj, izrezao pitu.
– Mirjana rekao je, a da se nije okrenuo, Znam da se bojiš. I ja se bojim, na svoj način.
– Ti se bojiš?
– Kako ne bih. Misliš da je lako? Okrenuo se. Samo je meni strah drukčiji. Bojim se da ću zaboraviti. Kako se mama smijala. Kako se kretala po ovoj kuhinji. Kako je ovako, s lijeve strane, slagala šalice. Cijeli život s lijeva. Bojim se da, kad bih otišao, sve bi to nestalo i zaboravio bih. Razumiješ?
Mirjana je šutjela. Potom kimnula.
– Razumijem tiho će.
Pili su čaj i jeli pitu. Mirjana je pričala o poslu, kako bi s Ivanom za Novu godinu išli na more, ali još nisu odlučili, a htjela bi znati smeta li mu da zajedno dočekaju Novu godinu kod njega.
– Ne smeta reče Stjepan. Bit će nam lijepo.
Na odlasku ga je zagrlila. Pravi zagrljaj, čvrst. Osjetio je njezino rame i sjetio se trenutka kad ju je, kao bebu, nosio iz rodilišta. Bojao se ispustiti. Nosio je i znao za to će dijete biti odgovoran zauvijek.
– Zovi me, tata rekla je u hodniku. Samo tako. Ne samo kad nešto treba.
– Nazvat ću.
– Obećavaš?
– Obećavam.
***
Mudrost starijeg čovjeka, razmišljao je poslije, nije u tome što znaš sve odgovore. Nego kad prihvatiš da ne moraš ih imati. Kad možeš sjediti s pitanjem i ne žuriti ga.
Studeni je došao s kišom. Sivi, mokri, bez snijega koji bi barem nakratko zakamuflirao sve. Stjepan je navlačio stari kaput, išao u trgovinu po kruh i mlijeko, pozdravljao poznanike iz dvorišta. Baka Zora sa prvoga kata stalno ga zaustavljala u prolazu, uvijek je znala sve o svima. Pričala je o susjedima, novim stanarima, kako su posjekli stari javor u parkiću i kakva je to sramota.
On je slušao, kimao. To je bio život dvorišta. Njegov život.
Jednom ga je Antonija pitala bi li u subotu s njom na tržnicu? Trebala je kupiti vune za pletenje pa joj je bilo teško samu nositi. Iznenadio se uvijek mu se činila sasvim samostalna. Išao je.
Tržnica je bila natkrivena, živa, vonjala je na ribu, začine i mokro drvo. Hodali su zajedno, birala je vunu, savjetovala se o boji, iako on pojma nije imao. Iskreno bi kazao: Ova mi je lijepa, tamna, ili Previše šarena, po mom ukusu. Smijala se njegovom ukusu, ali i poslušala.
Zatim su otišli na kavu u mali kafić kod tržnice. Kava je bila osrednja, iz aparata, ali vruća. Pokraj njih je sjedila mlada mama s kolicima; dijete je spavalo. Mama je jela pirošku zamišljeno, onako iscrpljeno.
– Mladima je danas teško reče Antonija, klimnuvši prema njoj.
– Svima je teško odgovori Stjepan.
– Nije isto. Prije je bilo lakše. Ne zbog novca, nego… zbog jasnosti. Znao si što treba. Sad nitko ne zna.
Zamislio se.
– Možda i mi nismo znali. Samo smo mislili da znamo.
Antonija ga pogleda pažljivo.
– Ti si filozof, Stjepane.
– Ja sam bravar reče on. Bivši.
Zasmijala se, zasmijao se i on. Prvi puta iskreno nakon četrdeset dana.
***
Istog je dana navečer s tavana spustio kutiju. Jadranka je u nju slagala pisma. Ne elektronička, nego prava, papirnata. Dok su bili mladi, pisali su si pisma: on s terena, ona iz stana. Onda je to prestalo, došli telefoni, ali kutija je ostala.
Sjedio je u kuhinji pod lampom i čitao.
Njegov vlastiti rukopis, mlad, razbarušen. Jadranka, tu sam u Rijeci, vruće je za poludjeti, hotel nema klime, ali posao ide. Nedostaješ mi ti i tvoj pasulj, iako ne mogu točno reći redoslijed. Šalim se, ne zamjeri. U petak se vraćam, čekaj me. Datirano srpanj sedamdeset četvrte. Gotovo pola stoljeća.
Njena pisma su bila sasvim drukčija. Sitan, uredan rukopis, svaka riječ na mjestu. Stjepane, ovdje sve dobro, Mirjana malo kašlje, ali prolazi. Susjedi buče, preuređuju, ali izdržat ćemo. Kupila sam ti plavu košulju, bit će ti dobra. Nedostaješ mi.
Takve obične riječi. Plava košulja, kašalj, čekam te. A za njima cijeli život. Cijeli dom.
Dugo je čitao. Onda pažljivo složio pisma natrag, zatvorio kutiju. Spustio ju s tavana na policu, u sobi. Neka bude na dohvat ruke.
***
Cijela njihova priča, život, bio je u tim pismima, mirisu pelargonija na prozoru, šarenim zavjesama, klupi pod topolama. Ne u nečem glasnom. U tihom i svakodnevnom, što je zapravo najvažnije.
Ležeći te večeri, bez televizije, slušao je kapljice kiše što ravnomjerno udaraju u prozor. Kao da broji.
Pomislio je da sutra svakako treba nazvati Mirjanu. Ne da nešto treba, nego tek tako.
I treba napisati Krešimiru, možda na zimu stvarno ode do Osijeka. Tamo je zima tiha, snijeg, drukčiji zrak.
I na proljeće će obojiti jabuku. Jadranka je to uvijek pazila. Sad će on.
To je bio njegov život. Ni više ni manje. Njegov.
***
Sredinom studenog Ivan je sam nazvao. Bez najave, usred dana. Stjepan je pogledao ime na ekranu i bio iznenađen zet nikad nije zvao sam. Samo ako bi Mirjana nešto poručila.
– Halo, javio se Ivan. Glas napet, kao da je vježbao unaprijed. Stjepane, ovdje Ivan.
– Čujem, Ivan.
– Htio sam… kratka stanka. Htio sam reći, ono prije, za Dom… Mirjana veli da sam pretjerao. Vjerojatno je u pravu. Nisam htio uvrijediti.
Stjepan je šutio.
– Nisi me uvrijedio reče.
– Dobro… opet stanka. Ivan više nije znao što reći, kad je izgovorio ono što je morao. Možda dođemo u nedjelju? S Mirjanom i Tinom. Onako, bez razloga.
– Dođite. Ja ću skuhati kiselo zelje.
– Znaš ti zelje?
– Naučio sam.
Ivan je zastao. Djelovao je zbunjeno.
– Onda ništa, vidimo se.
Došli su u nedjelju točno u jedan. Mirjana je donijela kruh i tortu, Ivan torbu s jabukama. U predsoblju skinuli cipele, otišli u kuhinju.
Zelje je zbilja ispalo. Antonija mu je pokazala što ide prvo, što zadnje, kad se stavlja crvena paprika. On je zapisao i radio po uputama.
– Odlično je začuđeno Mirjana.
– Nisi očekivala?
– Iskreno, ne.
Ivan je tražio još. To je bilo pravo pomirenje, bez riječi.
Dugo su ostali za stolom. Razgovor se tekao sam od sebe. Mirjana je pričala o poslu, Ivan prigovarao na auto brava na vratima vozača je pokvarena već tjednima i ulazi s druge strane. Naslušali su se, malo i smijali.
Kasnije, Mirjana je počela raspremati stol, a Ivan ostao sjediti sa Stjepanom. Šutjeli su.
– Volim ja Mirjanu iznenada će Ivan, niotkuda.
Stjepan ga pogleda.
– Znam kaže.
– Ponekad ne ispadne kako Misliš. Pa ispadne drukčije.
– Kod svih je tako, Ivane.
Ivan kimne, kao da čeka još nešto. Možda savjet. Stjepan više ništa nije rekao. Neke stvari bolje je ostaviti nedorečene. Nek čovjek sam dođe do toga.
***
Otišli su oko pet. Mrak je ponovno rano pao, kao što u studenom biva, dan kratko traje.
Stjepan je oprao posuđe. Obrisao kuhalo. Zalio pelargonije, iako ih je jutros već zalio, samo da provjeri.
Obukao se, izašao u dvorište.
Hladno, ali suho. Zrak mirisao na trulo lišće i nešto daleko, zimsko, kao obećanje. Sjeo je na klupu. Dvorište gotovo prazno, jedino preko puta vidi svjetlo iz pekare, prodavačica nešto radi.
Prišao je mačak. Siv, stranac, gledao je Stjepana znatiželjno, pa procijenio da nije opasan i sjeo obližnje, malo podalje.
– Bok, reče Stjepan.
Mačak okrene glavu, zažmiri.
– Miško? pita Stjepan. Antonijin?
Mačak ne odgovara, ali ne odlazi. Sjede tako čovjek na klupi, mačak na drvtu. Gledaju u tamu, svatko svoje misli.
Životne priče, pomislio je Stjepan, nisu one u kojima netko nekoga uči i izvlači pouke. One su kad sjediš šutke i nešto shvatiš. Bez riječi.
Dobro mu je bilo. Ne sretno, ali dobro. Onako kao kad znaš da si na svom mjestu. Da je tvoj dom iza tog prozora na petom katu. Da tamo gore gore dvije lampe, pelargonija cvjeta, kutija s pismima stoji na polici, Jadrankin kaput na vješalici.
I da ćeš sutra opet staviti kuhati čaj. I izbaciti mrve vrapcima.
I to je isto život. Pravi, tvoj.
***
Snijeg je pao u noći s petka na subotu. Prvi snijeg, rano, krajem studenog. Stjepan ga je ugledao kroz prozor i izašao provjeriti.
Dvorište bijelo. Topole u snijegu, tihe, lijepe. Klupa zasuta, kao mekana jastučnica.
Dugo je stajao kod prozora. Onda podigne telefon i nazove Mirjanu.
– Tata? javila se odmah, kao da je čekala. Sve u redu?
– Je. Snijeg je pao, vidiš li?
– I kod nas. Tišina. Tata, zoveš samo tako?
– Samo tako. Tako si mi rekla.
– Rekla sam, i osjeti mu toplinu u glasu. Tata… zastane.
– Što je?
– Ništa. Samo mi je drago da si zvao.
Gledao je dvorište. Bijelo, topole, klupa pod snijegom, tragovi do ulaza, uski, točni.
– Mirjana, reče tiho.
– Što je, tata?
– Htio sam ti reći. Kad je mama odlazila… bila je mirna. Nije se bojala. Bio sam s njom, to sam vidio.
Mirjana šuti. Dugo.
– Znam, tiho kaže. Sama mi je to rekla. Nije se bojala jer si ti bio uz nju.
Nije odgovorio. Gledao je snijeg.
– Tata?
– Da, ovdje sam.
– U nedjelju ćeš biti doma?
– Hoću.
– Doći ćemo do tebe. Pitu ću napraviti. Drukčiju, ne s jabukom s ribizlom.
– Dođite.
Spustio je slušalicu. Stajao kod prozora. Onda obukao kaput, nasjeckao kruh, izbacio mrve na prozor.
Vrapci su doletjeli odmah, kao da su čekali. Skakali, kljucali, cvrkutali po svom.
Netko je pokucao. Krenuo je prema vratima, otvorio. Antonija Ljubek stoji s lončićem i smiješi se.
– Snijeg! reče ona.
– Snijeg! složi se on.
– Donijela sam pileću juhu. Volite li pileću?
– Pozitivno, reče on. Uđite.
Ušli su u kuhinju. Stjepan je stavio zakuhati čaj. Vani su nove pahulje lebdjele, dodatne uz one noćašnje, bespotrebne, samo za ljepotu.
– Miško je jučer bio kod mene, reče on.
– Ide kuda hoće. Svojeglav je.
– Dobar mačak.
– Dobar.
Zašutjeli su, dok je voda kuhala. Bila je šutnja koja najbolje odgovara šutnja kad je lijepo i nije treba ništa reći.
– Antonija reče Stjepan.
– Da?
– Hvala vam. Za zelje. Za sve.
Pogledala ga je, zastala.
– I vama, rekla je. Za društvo.
Čajnik je zapištao.
Natočio je dvije šalice. Jednu pred nju, drugu u svoje ruke. S obje ruke, kao zimi.
Vani je padao snijeg. Prvi ove zime, tih, lagan, baš kao što pravo vrijeme i treba biti.
