ZEČICA
Stari autobus se odvukao dalje, ostavljajući za sobom miris benzina i tihu buku, a Marija je ostala sama na cesti. Pogledala je oko sebe teško da se išta ovdje promijenilo sve ove godine. Opet ista blatnjava cesta, crna i mastna, isti grmovi poprskani sivom vodom nakon kiše. U daljini se već naziralo selo kuće su se poput tanke niti protezale uz rub šume, iz prozora su dolazila žuta svjetla, psi su lajali, guske nezadovoljno gagale.
Ništa se ovdje nije promijenilo za ovih šest godina, prolazilo joj je kroz glavu, gotovo ništa. Samo na brijegu s desne strane više nije svjetlucala linija traktora i kombajna pod mutnim lampama. Sada je ondje bilo samo mrak. Tko zna što je s Belinim OPG-om? Možda su ga prodali nasljednici.
Marija je polako došla do glavne ulice sela. Nije bi je iznenadilo da joj netko iz prikrajka baci kamen. Imala je osjećaj kao da je iz svakog prozora prati par osudnih očiju. Skamenila je lice, lagano je navukla rub marame preko očiju, želeći ostati neprimijećena. Nije znala što je čeka. Postoji li išta od njezinog doma? Ali, nije imala gdje osim vratiti se u rodno selo, iako se znala kakvu joj mržnju seljani gaje. Upravo zbog nje, pola sela je prije šest godina ostalo bez posla.
Od tada se promijenila i izvana i iznutra. Oni koji su je poznavali prije, ne bi je prepoznali. Od one vesele, razigrane Marije s kosom boje kestena i velikim plavim očima nije ostalo ništa. Nije imala nikog, stanovala je sama u staroj kućici pokraj potoka. A Beli ljudi su ga tada gotovo štovali kao božanstvo. Većina sela radila je za njega. Kad je Marija preselila k njemu, mislila je da joj se posrećilo, da je izvukla glavnu nagradu.
Ali, ispostavilo se da ništa nije tako jednostavno. Andrija Beli sebe je doživljavao kao pravog seoskog gospodara bio je jedan od onih grubih, posesivnih tipova koje kod nas zovu samodržac. Marija je za njega bila samo nešto poput sluškinje i igračke. Isprva nije uopće shvaćala kakav je zapravo. Prvo je odvojio od nje prijateljice, potom joj branio kratke suknje, pa čak i šminku. Sve joj je, malo po malo, zabranio.
Dani su joj prolazili u kuhanju variva i spremanju kuće, stalno je čekala kada će se on vratiti. O poslu više nije bilo riječi. Andriju su stizale ljubomore i paranoje. Marija je pokušavala dokazati da mu je vjerna, ali ubrzo je shvatila problem nije u njoj, nego u njemu. Mogla bi se okrenuti naglavačke, Andrija nikada neće biti zadovoljan. Kad su počeli udarci, vratila se u svoju kućicu nadajući se samo zaboravu. A onda je došao pravi udarac sudbine.
Beli je došao već sutradan nakon što je otišla. Marija je baš prala pod u kuhinji, vrata su bila širom otvorena, proljetni povjetarac je šuštao kuhinjom, svježi mirisi su punili prostor. Uživala je u ritmu i miru čišćenja. Odjednom, Andrija je šutnuo kantu i voda se prolila kao jezero po kuhinji. Znala je, nakon te kante, slijedi ona.
Dalje se slabo sjeća kao da je mozak odlučio preskočiti ono najstrašnije. Došla je sebi kad je dvorište bilo puno policajaca, pitali su je nešto dok su joj pred nosom mahali vrećicom u kojoj je bio kuhinjski nož. Susjedi su gubili glave pod prozorom, kuhinja je bila u neredu, a na sredini je ležao Andrija.
Vid što ga je dovela! zazivalo je iza plotova. Da manje maše time što ima, živio bi još! Nije joj valjalo? Živjela je kao u raju! Dobrog čovjeka bacila u propast! A što ćemo mi sad? Dok je on bio, imali smo posao!
Zbog svih tih komentara, a još više zbog svega što se dogodilo, Marija je završila na šest godina u kaznionici. Nije joj bilo lako, ali preživjela je bolje nego što je očekivala. Zahvaljujući smirenosti i strpljenju, našla je društvo pa joj godine zatvora nisu prošle toliko teško. Ali od njezine nekadašnje ljepote nije ostalo puno udebljala se, u kosi se pojavila sijeda vlas, želja za dotjerivanjem nestala. Nikada nije mislila da će završiti iza rešetaka. Uvijek je smatrala da samo dno dna tamo završi, ali stara narodna je istinita od torbe i zatvora nitko nije siguran. Život se može preokrenuti u sekundi. Sad je ona zatvorenica.
Zaklonjene maramom, srce joj je kucalo kao ludo. Ima li uopće njezine kuće? Možda je već razmontirana, spaljena… Ali tamo uz potok, između dvije breze, jasno su se nazirali zidovi poznate kuće. Ispod potoka hladan zrak, cvrkut žaba i žubor vode sanjala je te zvukove bezbroj puta. Iza potoka šuma, prepuna gljiva: lisičarki, vrganja, sunčanica Odmah je poželjela ušetati unutra s košarom na ruci.
Tiho je ušla kroz vrtna vrata, dohvativši po navici skriveni ključ izdaske. Otvorila je vrata i iznenadila se što ju nije dočekao ustajali zrak naprotiv, sve je mirisalo na čisto i svježe. Okrenula je prekidač, kuhinja je zasjala pod žutim svjetlom žarulje. Sve je bilo na svom mjestu, prozori su ukrašavani ružičastom geranijom. Marija je zbunjeno gledala te cvjetove.
Prošla je kroz sobe, ništa nije taknuto, sve netaknuto. Netko je očito brinuo za kuću za dok je nje nije bilo.
Marija, Mariiiija! začuo se glas i u hodnik utrča susjeda Katica. Ajme, kako si se promijenila, umjesto pozdrava reče, vidim svjetlo pa sam dotrčala. Donijela sam ti nešto pojesti, sigurno si gladna s puta. Spustila je na stol bocu mlijeka i štrucu domaćeg kruha, lijepo zamotanu u ručnik.
Hvala, draga Katice, nasmijala se Marija, ti si brinula za kuću, zar ne? Pa tko drugi, odmahnu rukom Katica, kuća se ne smije ostaviti bez nadzora
Hvala ti, velika ti hvala! Mariji je navrla suza na oko.
Idem sad, muški su kod nas još ljuti na tebe. Moj kad sazna da sam bila tu, bit će svađe!
Mariji je bilo lakše, kad je shvatila da ipak nije sama. Natočila si je čašu svježeg mlijeka i kad je primakla usnama, netko je stidljivo pokucao na vrata. Otvorila je i ugledala plahog, mršavog dječaka od kojih trinaest godina. Nespretno joj gurne u ruku zamotuljak.
Mama poslala! promuca i pobjegne. Marija nije znala tko je taj, za šest godina djeca narastu i promijene se do neprepoznatljivosti. Otkri zamotuljak i iz njega su zamirisale šnite domaće slanine prava slast!
U tom trenutku, kroz vrata upada Dragica bez kucanja i odmah zagrli Mariju. Prije Andrije, bile su najbolje prijateljice. Marija brizne u plač: Mislila sam da me svi mrze, da nitko neće ni pričat sa mnom.
Ma hajde, ko ih šljivi postoji ženska solidarnost! nasmije se Dragica, Svi znamo da je bila samoobrana, tko što god rekao. Muškarci Ionako ništa ne razumiju od ženskih nevolja, zato se i ljute. Katica mi javila da si se vratila. Ja sam samo navratila donijela ti malo svega iz vrta. Danas odmori od puta, od sutra ćemo nasi ispričat.
Mariju to toliko ganulo da joj je knedla stala u grlu. Shvatila je koliko je zapravo pogriješila što je loše mislila o sumještankama žene su je shvatile, prihvatile i podržale.
Kad se napokon uvukla u čistu, neizgužvanu postelju, prije nego što je stigla zatvoriti oči, začulo se kucanje na prozor. I po mraku je odmah prepoznala korpulentnu figuru Jure. U selu ga svi drže što bi rekli za šefa, ljudi ga poštuju i cijene.
Ne izlazi van čujemo se kroz prozor, rekaon je. Razgovarali smo mi s muškima. Ma, glupost je više biti ljut, nitko ne vjeruje da je to tvoja krivnja. Istina je, teško nam je bez posla, ali Andrija je sam sebi kriv. Uz dužno poštovanje I neću ti loše iza leđa pričat. Gledaj, skupili smo ti nešto kuna, čisto da imaš dok se ne snađeš. Uzmi, slobodno!
Mariji je bilo neugodno prihvatiti novac, ali Jura je samo ubacio kuvertu kroz prozor i nestao u noći.
Autorica: Anfisa SavinaU tišini što je uslijedila nakon Jurinog odlaska, Marija je dugo ležala budna. Osluškivala je sve zvukove koje je nekoć znala napamet: vjetar u krošnjama, uzdisaje stare kuće, udaljeni lavež psa. Srce joj je prvi put nakon toliko godina kucalo mirno. Kad je razmaknula zavjesu, mjesec je osvjetljavao brazde na polju, a dim iz nekoliko dimnjaka zavijao se u vis, toplo i prijeteći.
Tiho je ustala i otključala vrata. Zrak je bio svjež, mirisao je na livadu i glinu. Skinula je maramu i pustila da joj vjetar protutnji kroz kosu. Nogama je opipavala vlažnu zemlju, tražeći potvrdu da je zaista ovdje, da nije sve san.
Uz potok je, gotovo nečujno, nešto šušnulo u trski. Marija se polako sagnula i iz sjene izronila zečica. Pogledale su se, oprezno, kao dvije stare znanice koje se ponovo prepoznaju. Marija je posegnula u džep, izvadila komadić kruha i pružila ga prstohvat nade. Zečica je prišla i, iznenađujuće odvažno, uzela zalogaj iz njene ruke.
U tom trenutku, Marija je shvatila da su i ona i ta mala životinja prošle kroz isto obje su preživjele oluje, skrivale se, bježale i naposljetku pronašle povratak svome domu. U toj tihoj razmjeni, Marija je prvi put u dugo vremena osjetila snagu, ne krhkost.
Sutra će možda sanjati o danima u hladu bukve, o prijateljstvima, o gubicima, možda i oprostu. Možda će se u selu još lomiti jezici, suditi joj krišom ili otvoreno, možda nikada neće zaboraviti prošlost. Ali umjesto srama, sad je osjećala samo mir. Njen svijet više nije oduzet.
Pogledala je prema kući gdje su, mirno, pod okriljem svjetla, na stolu čekali kruh, mlijeko i slanina i ruke onih koje nije ni znala da ima uz sebe. Na rubu šume, zečica je nestala, a s potoka je zamirisao novi početak.
Marija je tiho šapnula, više sama sebi nego ikome drugome: Doma sam. I te noći, prvi put nakon godina, spavala je bez straha, dopuštajući da je san nježno povede.
