Ja s tobom
Pažnja, Tomislav, ne znam što više napraviti! Ona jednostavno ne želi nikoga slušati! Zainatila se da će roditi! Kakvo dijete, Tomo? Pa kako, molim te? Ima tek devetnaest! Cijeli život je pred njom! Sad će napustiti fakultet i što onda? Ići će čistiti ulice? Moramo nešto poduzeti! A ti mi moraš pomoći!
S čim, mama?
Tomislavov glas bio je tako leden da je Sanja skoro ispustila mobitel iz ruke. Sin nikad nije tako pričao s njom! Uvijek je bio dobar, topao njezin dječak… A sad, što? Što je ona krivo napravila? Pa nije ona kriva za ovu situaciju, nego Ema! Ljubav ju je spucala! Glupa cura! Da je barem mamu poslušala! Što sad? Sama je birala, neka sada snosi posljedice! Mazila ju je, sve dopuštala, kao prijateljica joj bila… Sanja, to je cijena tvojeg odgoja! Ali zašto?! Zašto baš tako? Tomislav je uvijek bio najbolji sin! Pametan, pristojan, poslušan! Uvijek bi pomogao i pružio podršku! Čak i otkad živi samostalno. Pa normalno, već je muškarac odrastao, samo još nije oženjen. Koliko sam mu puta govorila da je vrijeme za obitelj, no ništa… A meni se već igraju s unučadi! Koliko još moram čekati? Dok je Ema bila mala, stalno u žurbi s njom na treninge, natjecanja vremena nije bilo ni razmišljati o godinama. A sad? Kćer odrasla. Doduše, odustala je od sporta, ali doma je skoro nikad nema. Uvijek negdje juri. Malo predavanja, malo prijatelji, malo volonterski tim, a sada još i “onaj tamo”! Majko mila, otkud ga je samo našla, to čudo neviđeno? Čista nula! Sanja je odmah sve vidjela, ali Ema ona zaljubljena! Nikad nije znala prepoznati ljude! Svi su joj uvijek bili dobri! Pokušavala joj je objasniti da takvih nema ni za lijeka, ali džaba. I evo dokud je to dovelo! I što sada? Nova godina pred vratima, a nje boli glava. Sada još i Tomislav! Kakav mu je to ton? Kako to priča sa mnom?!
Tomislav, zašto tako pričaš sa mnom?
Gdje je ona, mama? Tomislav je zavukao auto u mali ulični prolaz i naglo parkirao. Smirenost, po kojoj je bio poznat, nestala je na riječi “dijete”. Ruke su mu zadrhtale na volanu i želio je viknuti iz sveg glasa, kao onda Ali kada tad nije ništa pomoglo, neće ni sada. Sad se treba smiriti i napraviti barem nešto, da ovo mala, Emin beba, ostane živa. E, mama, što si to napravila? Oduvijek si Emu voljela više nego mene. Razumljivo, bila je curica, i to tvoja posljednja radost! Kako ne voljeti ono plavooko čudo s uvojcima? Ema je bila prekrasna. Od prvog dana. Do tada je Tomislav već viđao mnogo beba. U njihovoj velikoj obitelji, stalno se netko rađao. Svi Matijevići bili su snažni, modrookih očiju, čvrstih tijela, i sva djeca bila su gotovo ista. Ali Ema je bila totalno drukčija. Oči su joj bile obiteljske, ali sve ostalo… Odakle joj ta dugačna vrat, bijele ruke kao isklesane iz mramora, tanke noge kao kod balerine? Mama se tada stidjela svog djeteta. Tek kasnije je ponosno gledala Emu dok je lepršala između rodbine, očaravajući sve. Razlikovala se toliko da je uvijek privlačila poglede odraslih.
Kakva ljepotica! s malo ljubomore uzdisale su tete, namještajući mašnice svojim kćerima.
Kada je Ema prvi put izašla na strunjaču u sjajnom kostimu, vidjelo se da je posebna.
Majka se posvetila Eminoj sportskoj karijeri, a Tomislav je napokon dobio prostora za svoj život. Iako ga je mama voljela, često je bilo previše ponosa zbog njegovih uspjeha. Kad god bi netko zaboravio kako je on izvanredan, Sanja bi brže-bolje podsjetila:
Tomislav je osvojio natjecanje iz fizike. Najveće u Hrvatskoj! Sad ne moramo brinuti o njegovoj budućnosti. Genijalac! Uskoro ćemo znati i rezultate iz matematike tamo će biti isto! Pa što? Nije teško odgajati samo se trebaš posvetiti djeci.
Sanja nije primjećivala kako je druge žene njeno hvalisanje nerviralo. Bila je sretna u svom balonu: dva genijalna i lijepa djeteta, muž ju voli, ona predaje engleski i pomaže djeci da upišu fakultet, i to za dvostruko veći honorar nego drugi profesori u Zagrebu.
Nekom je važan novac, nekom uspjeh. Moji učenici uvijek upišu što žele.
Tomislav je često bio fasciniran kako majka sve stiže. Emin raspored, kućanske obaveze, posao sve na minutu. Taj je dar prenijela i njemu.
I danas je imao pun raspored, ali mamine vijesti su ga potpuno izbacile iz takta.
Koliko je prošlo otkad je čuo ono:
Trudna sam. Neću roditi. Premlada sam i nije mi vrijeme. Ti si kriv. Ti riješi! Pronašla sam kliniku, ostalo sredi ti.
Bože, kako su se tada svađali… Prvi i zadnji put u te tri godine što su živjeli zajedno, Tomislav je vikao na Marinu. Glasno, nervozno, nije je razumio. Zar joj nije više puta ponudio brak? Kuća, auto, mali posao, ali čista perspektiva. Što joj više treba? Nije on milijunaš, ali nije ni ona princeza. Obična cura iz mjesta kraj Virovitice. Sprdala se uvijek kako Tomislav ne zna izgovoriti ime njenog sela. Skužili su se praktički odmah nakon što ju je naletjela na njega u hodniku faksa gdje je zurio u zadatak crtajući po zidu.
Stojiš tu ko kip, a ljudi prolaze! Papira nemaš pa šaraš zidove? Doma isto to radiš?!
Nervozno mu je zarežala, cupkajući na jednoj nozi s polomljenom štiklom, i odjurila bosa dalje. Tomislav je bio kao omađijan od njenog lik, krenuo za njom, ne mogavši skinuti pogled s vitke figure.
Nakon ispita Marina je, kao ništa, ulovila ga pod ruku i ponosno tresla indeks ispred njegova nosa:
Pet! To treba zaliti! Imaš prijedlog?
Godinu su bili skupa prije nego su počeli živjeti zajedno. Tada je Tomislav još živio s djedom, dok je mama putovala, a tata je stalno bio na poslu. Kada je djed preminuo, roditelji su predložili zamjenu stana. Nije mu više bilo stalo do te stare garsonijere. Strašno mu je falio djed. Slušao bi ga kako svako jutro gunđa dok kuha doručak:
Ajde, studoše, spremio sam ti jaja!
Djed je bio čvrst kao stari jahtaš. Ali kad je baka umrla…
Ja ću još malo, radi vas ostati. Da vidim što će od vas biti. A onda odo… Moja lastavica me čeka.
Baku je zvao “lastavica” od prvog dana.
Nježna, dobra… Današnjih takvih više nema, Tomo. Bio sam glup pa je znao rastužiti, ona bi se samo nasmiješila: Preuzme te, Tomo, a? I gotovo! Nikada svađa! Sve bi bilo lakše sada.
Zašto, bilo je razloga?
Naravno! Kad ima što praštati, lakše je voljeti… Ovdje mi sve guši… Tražim je, ne mogu je naći Teško mi je.
Tomislav je gledao kako djed nestaje, poput svijeće. Tad je shvatio što je prava ljubav: vječna, iskrena, ni vrijeme ni udaljenost ništa joj ne mogu.
Takvu je ljubav sanjao s Marinom, ali je shvatio da nema šanse kad mu je pružila ruku i ohladila zahtijevajući karticu za kliniku.
Uzela ju je sama. Poslije svađe, na brzinu èpohvatala svoje stvari u kofer, izvukla mu novčanik iz džepa i otišla. Tomislav se trgnuo tek kad je došla poruka iz banke da je dignuta velika svota. Nazvao je banku, blokirao karticu. Otišao kući.
Mama se jaukala, a tata je samo stao, lupio ga po ramenu:
Ako ćeš trebati pomoć, tu smo.
Roditeljima nije ispričao istinu, samo je rekao da su on i Marina prekinuli. Znao je da bi se mama živcirala i tu curu ogovarala sve do unuka. Zašto bi? Nek misli da je on ostavio. Lakše tako…
Povukao se u svoju sobu, dugo sjedio na starom krevetu kojeg roditelji nisu mijenjali. Sve je bilo crno, misli ljepljive kao med, nikako da se probije nešto dobro. Ničega dobrog više nije bilo.
Ali tada je Ema ušla tiho, sjela na tepih, dugim prstima obrisala mu suze s lica i šapnula:
Teško ti je… Tomi, što da napravim? Tako bih pomogla, ali ne znam kako…
Samo budi tu. Da ne napravim neku glupost.
Ostala je. Sjela pokraj njega do jutra, dok nije zazvonila budilica i mama shvatila da nje nema u krevetu. Nije ni znala da su proveli cijelu noć šuteći, pa kasnije pričali. Mlađa sestra-šašavica, odjednom je pokazala koliko može suosjećati. Tomislav se pitao otkud u toj šesnaestogodišnjakinji toliko topline i mudrosti. Mudrosti, da. Ema je izvukla iz njega sve što je osjećao i riječima mu objasnila što dalje. Nije bilo recepata, ali Tomislav je shvatio: život ide dalje i možda nešto dobro čeka iza ugla…
Ema, ti moraš na psihologiju!
Kad je Ema pocrvenjela, znao je da je pogodio. Ali to nije bio mamin izbor ona je u kćeri vidjela sportsku zvijezdu.
Na dan natjecanja Ema je izvela program kako samo ona zna. Habanera je grmila, a ona je na strunjači plesala svu Tomislavovu tugu, razumijevanje i snagu. Osvojila je prvo mjesto i odmah su počeli razgovori o prebacivanju u Zagreb, ali tad se dogodila nesreća. Išla je pješice iz dvorane, tata kasnio, nije htjela zvati brata. Pitala se: što sam ja, mala? Proći ću sama! Dvorišta, deset minuta.
Djevojko, stani! Pogledaj, imamo psića!
Duboki režanj iza leđa natjerao je Emu da ubrza. Znala je da ne smije trčati, tada će pas skočiti. Ulaz zgrade bio joj je pred nosom, ljudi su svijetlili u holu. Brže je koračala po zaleđenim stepenicama, zaboravivši da je poledica. Skliznula je i pala.
Probila se svijesti tek u bolnici. Mama je sjedila kraj nje, plava od šoka, buljila u jednu točku.
Mama
Evo, probudila se… Sanja je plakala, oči su joj bile natečene. Kako si mogla, Ema?
Ema nije skužila je li mamu više boljelo što su joj kosti slomljene, ili što je karijera gotova. Suosjećanja nije vidjela. Uvijek je mrzila kad su je žalili, ali sada joj to falilo.
To je ipak dobila od Tomislava.
Malena, izdrži! Znaš što, donesem ti ogroman kolač! Sad smiješ! Ubit ćemo se od kolača, ili te odvedem van, napravit ću ti snježke pa me gađaj! I ne bubaj glavu, kupit ću ti šašave štake pa ćemo ih ukrasiti! Još želiš biti psihologica?
Držao ju je, a ona se skrivala u njegovu naručju. Bilo je lakše, bol je odmakla.
Oporavak je trajao, ali do kraja prve godine Ema je skoro normalno hodala, iako hoda više nije bila lepršava. Štake, roza, koje joj je brat prefarbao u auto-mehaničarskoj radionici, skoro je htjela zadržati za uspomenu, ali kad je upoznala ljude u volonterskom timu, neki su bili puno gore od nje. Štake je poklonila Leni, djevojci u kolicima, koja je ipak uspijevala koordinirati tražilicu iz svog stana.
Lena, nema mira kod tebe… Ema kuha čaj i reže kobasice za sendviče volonterima.
A čemu mi mir, Ema? Da sam sama ko sova, bi li bilo bolje? Meni treba ovo. Živim… To je najvažnije?
Upravo u timu Ema je upoznala Marka.
Mama je tu bila pomalo u pravu. Neupadljiv, skroman, Marko je bio kao sjena, ali napravio bi za troje. Emu nije začudila njegova priča, ali mami nije pričala. Znala je ona što bi poslušala.
Marko se priključio timu kad mu je nestao očuh. Proveo je dan pretražujući sam, a policija nije htjela ni prijaviti nestanak.
Ima dijabetes! Ne bi tek tako nestao! skoro je vikao.
Odnos s očuhom bio je poseban. Gospodin Ivan bio je treći muž Markove mame. Prvi je otišao prije rođenja, a drugi, Vjeko, bio je strog i hladan. Prvi konflikt s razbijenim školskim prozorom završio je bijegom iz kuće. Djed ga je našao tek navečer.
S nama ćeš živjet. Tamo ne ideš natrag. Ajde doma!
Mama je došla sljedeći dan. Nije gledala u oči, mucala. Marko je nije želio pratiti, a ona nije inzistirala.
S Vjekom se Zdenka rastala za godinu dana.
Nismo kliknuli, sine… Zdenka se bojala dotaknuti Marka. Oprosti mi… Ni znala nisam…
Bilo mu je teško slušati. Ali ovdje je bio njegov dom.
Ivan je ušao u njihov život polako, ali Marko očuha nije prihvatio odmah. Promijenilo se nakon što ga je odveo na pecanje. Nisu razgovarali o dubokim stvarima, ali taj mir netaknute prirode nekako je sve promijenio. Poslije toga nikad više nije otišao na pecanje bez Marka.
Dao mu je dobru štap i vrijeme na rijeci pripadalo im je samo njima. I Marko mu se povjeravao sve više.
Kad su baka i djed umrli iste godine, preselio se k majci i Ivanu. Kad mu je umirala majka, Ivan ga je usvojio.
Ako ti nije problem… Ivan je nespretno obgrlio Marka. Nisi sam! Koliko god me ima, ja sam tu.
Ivan je nestao na povratku s posla. Marko ga je tražio cijelu noć. Policija ga je otpilila. Vozač autobusa kojemu se obratio prepoznao ga je, ali nije mogao pomoći.
Svi imaju crne jakne, teško reć… Što se dogodilo?
Moj je otac nestao. Jučer se izgubio.
Što ne ideš policiji?
Idem, ali ništa… Kažu čekaj tri dana.
Vozač mu je pokazao brošuru s volonterskim brojem.
Volonteri su pomogli Marku, ali Ivanu nisu uspjeli. Pronađen je smrznut u parku, nekoliko metara od staze. Nitko nije reagirao. Mogli su ga spasiti da je netko ranije reagirao. Nitko ne zna zašto je izašao iz busa ranije, zašto baš kroz park…
Marko je Ivana ispratio na posljednji počinak, i drugi dan došao Leni:
Što mogu napraviti? Želim pomoći.
Emu je odmah upoznao s Markom.
Sviđa mi se, Tomo. Možda više nego sviđa.
Super?
Možda…
Kakav je?
Dobar, čini mi se…
Kad je Tomislav bolje upoznao Marka, složio se sa sestrom. Nije bilo sjajnog para: visoka, prekrasna Ema i neprimjetni Marko, ali, kako Tomislav reče:
Bitno je da je čovjek dobar!
Sanja je samo zakolutala očima, a otac rekao:
Vidićemo.
I vidjeli smo…
Tomislav je upalio auto i izvezao se iz ulice. Mora pronaći Emu. Nije vjerojatno da bi poslije svađe išla sebi nauditi, ali, nikad se ne zna Sanja sigurno ne zna da Marka više nema. A dijete ima
Jedna nesretna slučajnost Marko je na povratku kući kasno noću, pričajući mobitelom s Emom, neoprezno prešao cestu i poginuo. Nosio je tamnu jaknu umjesto svijetle, vidljivost nikakva, nesreća ne za vozača.
Dogodilo se to prije dva dana. Sutra je sprovod, a Ema još ništa roditeljima nije rekla. Kao da se zamrznula od šoka. Nije pričala, ni plakala.
Suza nema, Tomo. Ne mogu Samo se tiho jecam u jastuk, da ne čuju
Jesi im rekla?
Ne mogu. Mama bi poludila. A to ne bih sad izdržala
Zašto mu nije rekla za dijete; možda ni sama nije znala? A kasnije, kad je saznala zašto nije nazvala?
Previše pitanja, nijedan odgovor.
Lenina vrata bila su otključana, kao uvijek. Tomislav je pokucao i pitao:
Gdje je Ema?
U mojoj sobi. Čekala te je.
Bilo je tamno, ali nije htio paliti svjetlo.
Tomo…
Tu sam.
Dobro…
Udah je bio tih i bolan, Tomislav je odmah sjeo na krevet, zagrlio sestru, omotanu dekicom, najjače što je mogao.
Ne boj se, mala, ja sam s tobom! Proći će! Znam da ti je teško, ali proći će! Bit će beba, bit će nova radost! To će biti super dijete, ima takvu mamu i tatu da boljih nema!
Ema je napokon pustila suze, priljubljena uz bratovo rame.
Trebao si ti biti psiholog, Tomo… Kad ti znaš pomoći… Tako sam loše…
Te večeri Tomislav je odveo sestru k sebi. Roditeljima je rekao: Ema će živjeti kod njega, a žele li imati djecu, moraju prihvatiti da će Ema sama odlučivati o svom životu.
Dalje nije bilo lako. Eminu trudnoću pratila je iscrpljujuća mučnina, borba s roditeljima, pogotovo s mamom, dok je otac potajno pomagao, pronašao odličnu doktoricu i pomagao oko priprema za bebu.
Malena Ivana rodila se rano ujutro, izmučivši majku, ali oglasila se takvim glasom da su se sestre nasmijale:
Kakav glas! Mama balerina, a kći tenora! Na koga li to?!
Na oca… Ema se smijala gledajući zgužvano, ali prekrasno lice djeteta. Nova nada, Marko će živjeti kroz nju. Ivana nema Matijevićeve oči, što znači da će obitelj dalje voditi Tomislav, a Ivana će biti Markov trag…
Tri godine kasnije.
Ivančica, dođi! Imam ti poklon!
Tomo! Opet jedan?! Ema je izvirila iz kuhinje s rukama punim brašna. Božić je, a ne rođendan! Ne razmazi mi dijete!
Imam pravo! Zar nisu ujaci i krsni za to? Prošli put poklon od rodbine, ovaj od krsnog!
Ivana je ostavila mačka koji je ležao na podu dnevne-sobe-jednosobnog stana koji joj je Tomislav, prodavši svoju garsonijeru, kupio i njoj odmah do. Htio je biti blizu.
Oči, baš kao Markove, sjale su dok je otvarala kutiju. Kad ju je otvorila još jače nego lampice na boru.
Sviđa ti se?
Ivana je oprezno dodirivala staklene kuglice.
Smijem?
Naravno! Donio sam ih baš tebi. Hajde stavimo ih skupa na bor!
Ema, brišući ruke u pregaču, došla je kad je Tomislav držao nećakinju visoko, a ona je kačila orašara na granu.
Ajme, pravi božićni bajka! Tomo, predivno! Ali, krhko je! Ako padne…
Nema veze! Znam gdje kupiti identične. Bitno da Ivana uživa!
Malena je sjedila kraj bora, grleći mačka, nešto mu žustro šaputala, kao da se boji da ne ode prije kraja bajke. Znala ga je napamet dan prije išli su zajedno u kazalište gledati balet.
Čini mi se da smo višak. Vidiš, a govorila si da joj se neće dopasti!
Mislila sam da je premala. Prevarila sam se. Tko je znao da mi je dijete toliko mirno?
Tomislav je s podsmijehom pogledao sestru.
Podsjetit ću te na te riječi kad bude vrijeme za spavanje! Onda ćemo vidjeti tko je miran, a tko normalan klinac! Ima li kakvog ručka? Moram još do posla.
Ostani bar dok roditelji ne dođu!
Neka se druže s unučicom. Navečer ću opet doći. Netko mora zamijeniti mačka, ona će ga izludjeti.
Znaš da je mama pronašla baletnu školu za Ivanu?
Opa!
E, baš to. Što ćemo sad?
Naći rješenje. Pokušat ćemo preusmjeriti njenu energiju na nešto konstruktivno.
A ako ne uspijemo?
Onda se ti sjeti da si ti majka, a ja ću zastupati tvoje interese. Zajedno ćemo lako s mamom.
Misliš?
Siguran sam! Mogu li jesti napokon tu?
Možeš! E, brate, kad ću ja tebe udati? Da te netko drugi hrani?
Ema mu u šali pobjegne da izbjegne šamar.
Vi žene ste sve iste! Ni ti, ni mama ne mirujete! A ja bih da barem jednom pojedem na miru!
Mala figurica balerine zavrtila se na boru. Ivana je tiho zapjevušila i skočila zaplesati. Čak se i mačak sklonio, puštajući tko zna, možda neku buduću hrvatsku baletnu zvijezdu…
Danas, kad se sjetim svega, shvaćam da je obitelj ono što uistinu drži čovjeka na zemlji. I kad sve krene nizbrdo, najvažnije je da jedno drugo ne ostavimo same. Jer, dok imaš za reći: “Ja sam s tobom”, ništa u životu nije izgubljeno.
