Sjećam se tih dana kao da su jučer bili, iako je prošlo dosta vremena. Imao sam 26 godina kada mi je supruga rekla da imam problem koji odbijam priznati. Govorila mi to svaki put kad bih dao otkaz ili kad bi me otpustili. Uvijek je ponavljala da nije normalno što sam najduže radio šest mjeseci na istom mjestu. I zapravo, bila je u pravu. Nekad bi izdržao mjesec dana, nekad petnaest dana, a nekad ni probni rok ne bih dočekao. Radio sam svašta održavanje, čišćenje, metenje ulica po Zagrebu, pranje zahoda, istovar robe u skladištu na rubu grada. U početku uvijek krećem s entuzijazmom, ali već nakon nekoliko dana osjećam težinu svega i u tijelu, i u glavi.
Nije to samo umor. Sram me je. Nisam završio srednju školu, ostao sam na jedanaestom razredu, nikad nisam imao snage vratiti se. Kad mi daju prsluk i metlu, osjećam da mi to nije mjesto, da ne pripadam među te ljude. Gledam kolege, mirni su, rade, ne žale se. A kod mene uvijek kuha misao pa ne mogu ja cijeli život čistiti tuđe zahode! I onda počnem kasniti, raditi slabije, izmišljati razloge za ne dolaziti. Dok me jednog dana pozovu u ured i kažu da više ne trebam dolaziti.
Moja supruga, Anamarija, nikad nije razumjela to. Već četiri godine radi u malom dućanu u Sesvetama. Plaća joj nije velika, stalno je ista, ali ima sigurnost. Zna svaki mjesec koliko će kuna dobiti. Kad se vratim opet bez posla, gleda me onim umornim, ljutitim pogledom. Kaže: Nije posao problem, ti si. Ni u čemu ne izdržiš. Odgovaram joj da ti poslovi nisu za mene, da sam stvoren za nešto drugo, da nisam rođen da čistim tuđe WC-e cijeli život.
Tada se dodatno naljuti. Govori mi da završim školu, da naučim nešto, da se kvalificiram. Kaže mi da me nitko neće primiti za bolje stvari ako nemam ni diplomu. Obećam joj da hoću, ali mjeseci prolaze, a ja se ne prijavljujem. Uvijek nađem izgovor nemam novaca, nemam vremena, napravit ću to kasnije. Istina je da me strah vratiti se među mlade kao odrasli čovjek, sjediti s njima i osjećati se zaostalim.
Doma nam je sve postalo rutina. Svađamo se stalno oko istog. Ona govori da sanjam u prazno, da lijepo pričam, a ne radim ništa. Ja joj uzvraćam da se ona pomirila, da je prihvatila preživljavanje umjesto života. Nekad vičemo, nekad ne razgovaramo danima. Ja ponovo izlazim tražiti posao, s presavijenim životopisom u džepu, i vraćam se razočaran kad mi kažu javite se kasnije.
Najgore u svemu je što zaista sanjam. Sanjam o svojem poslu, da ne ovisim o nikome, da ne moram nositi uniformu zbog kojoj me bude sram. Sanjam da ustajem rano zbog nečega što je moje, a ne zbog tuđih naredbi. Ali snovi ne plaćaju stanarinu i kruh. I ona mi to svakog dana ponavlja.
Je li to stvarno neki problem koji ne želim priznati ili imam pravo maštati o nečemu većem? To pitanje me i dan danas prati, kao teške dane kojih se sjećam u tišini doma u Zagrebu.
