I sanjala je svog Ivana
Baka Grga slušala je kako se iz kuhinje čuju povici. Svađale se njezina unuka i praunuka. Unuka, četrdesetogodišnja Gorana, s kćeri svojom, mladom, dugonogom Marinom, što je sinoć kasno došla s društva.
Izgleda da ju je Gorana pošteno izribala kuhinjskom krpom. Marina je plakala, branila se, vikala natrag, a Gorana je bila neumoljiva u prigovorima.
Je li vrijeme za svađu? Noć je, mir treba. A s visine proživljenih godina, baki Grgi sva ta galama činila se suvišnom, besmislenom i strašnom.
Razmišljala je o vječnosti i svojim pogreškama, i već odavno je sve te svađe i skandale pripisala grijesima. Njoj, nemoćnoj starici, došlo vrijeme za razmišljanje i molitvu.
Bože, smiri ih! tiho je molila baka Grga, Bože, daj im mira!
Izgledalo joj je kao da je njezin vijek pri kraju. No nešto je još držalo. Nije bilo ni boli ni straha ostao je samo jad što nikako ne može pobjeći iz ovog starog, nemoćnog tijela. Tek bi, eto, poželjela pojesti nešto, okrenuti se na bok, a ponekad i samo sjediti uz prozor i gledati van.
Pred spavanje uvijek bi zamolila Goranu da joj namjesti jastuke, otvori prozor i razmakne zavjese. Gledala bi van, a činilo joj se da na nebu vidi zvijezde. I ove večeri, kad je počela svađa, bila je već spremna za noć.
Gogi… Gogi… dozivala je, pokušavajući prekinuti unuku, no u žaru svađe Gorana je nije ni čula.
Za to vrijeme odjednom je banula Marina, bacila se u naslonjač kraj bakinih nogu, sklupčala se poput mačića. Plakala je, cvilila i sva šmrcala.
Nakon nekoliko minuta došla je i Gorana, valjda službeno, popravila nešto baki, bacila pogled na kćer.
Hajde u krevet!
Ma pusti me. Ovdje ću spavati, uz baku. Raširit ću si naslonjač.
Marina je ustala, donijela dekicu i jastuk. Soba u kojoj je ležala baka Grga bila je skroz na drugom kraju kuće od kuhinje. Time je Marina pokazivala svoju povrijeđenost prema majci nije htjela spavati kod njih.
Brat je u školi u prirodi, a Marinina tata, Željko, radi u Njemačkoj. Bio je blaga srca, uvijek je stajao na kćerinoj strani, ali sad nije imao tko zaštititi Marinu od striktne majke.
Vidi, bako! Rekla sam joj da do jedanaest mora biti doma! Sad dva je sata! I opet s onim glupanom Nikolićem. Taj je propalica… Policija već zna za njega. A što god da joj kažem, uzalud! I faks ispada da ne misli završit!
Marina je bez riječi spremala naslonjač. Pokreti nagli, ljuti. Grga nije ništa dodavala, samo je iz ladice zgrabila češalj, prošla paru puta po sijedoj kosi i zataknula ga nazad znala je da sna večeras nema.
Marina je otišla u kupaonicu, skinula hlače i džemper, u potkošulji i gaćicama zavukla se pod deku. Nos joj još šmrca.
Bako začuje se iz naslonjača smeta li tebi mjesec dok spavaš?
Meni? Ne vidim ga baš dobro, onako, tek malo odgovori baka Grga Ako tebe smeta, zatvori zavjese.
Nee. Pusti. Kao da je mjesec jedino, što me razumije.
Ma nije jedina. Ljubav te razumije uvijek. Samo mladi puno griješe, pa se mame brinu.
I ona je griješila?
Je. Pričajte jednom iskreno. Možda ti ispriča.
Ne možeš li ti to? podignu Marina glavu Da kužim, zašto je takva? Možda sve ima razlog?
Ne znam… Zaboravila sam, pitaš je sama.
E baš mi je ona ispričala! sruši se Marina nazad na jastuk.
Bez iskrenosti se teško razumije. Pokušaj pitati.
Ne smije se djeci sve pričati. Ali… Za mjesec dana punim osamnaest. Imam pravo na svoj život, il nemam? S kim da se savjetujem, ako ne s mamom? S Ivkom? Ona mi već godinama trubi da sam glupa
Zašto glupa? Grga se upitno zagleda u praunuku.
Ma… zatvori se Marina.
Zašutjele su.
Znaš, pokušala je Marina otvoriti dušu, nekad ljubav dođe do zida. Nema napretka. A to mora biti! A ti sama staviš ogradu i kažeš mu Ne, dalje ne može! I onda on zahladi, kužiš?
Baka Grga namrši čelo, pokušava shvatiti, ali godine su učinile svoje. Nije baš razumjela pa prokomentira kako može:
Ljubav je ljubav. Zna biti bolna, gorka, sretna. Zida tu nema. Kakva je to ljubav, ako stane? Nisam čula za takvu.
A bila je baka Grga obrazovana žena još od rata, s petnaest je radila kao bolničarka s partizanima i kasnije skoro cijeli život u bolnici provela.
Ma može, bako.
I opet su šutjele. Marini je baka bila čudna, prestara, ne osjeća ona strast u Tomislavu kao ona sama. A Grgi se činilo da je Marina još dijete, i da je govori o ljubavi površno, nezrelo.
Nije se ni jednoj spavalo. Marina se meškoljila, duboko uzdisala.
Gledaš u nebo, Marine? pita baka. Naslonjač niži, ne vidi dobro praunuku. Znaš što ti je tvoje pradjed znao reći: kad dugo motriš u jednu točku na nebu, možda osjetiš da netko s te zvijezde gleda baš tebe Kao u odgovor.
Jesi li ga ti jako voljela, bako? pita glasno Marina.
Koga? Djedu? Eh, bilo je svega. Dugačak je život. Al najviše sam tek kasnije shvatila da volim. Fali mi još i danas.
A ti si se rano udala, ne? Sa šesnaest? Eto vidiš! Vama se moglo, a nama je rano i s osamnaest reče pomalo uvrijeđeno, baci se na jastuk.
Eh, druga su vremena bila, Marina…
Nije do vremena, reže Marina Ljubav je uvijek ista!
Baka Grga nije raspravljala. Tko zna, možda je tako. No činilo joj se da su tada više cijenile pouzdanost gledale su dečke kao temelj obitelji, potporu. Danas, čini se, traže drugo.
Bakooo, ju opet čuje, Sjetila sam se, on je bio petnaest godina stariji od tebe! A ti skroz dijete. Znam zašto je tebe pogledao. Tko ne bi na mladu curu? To ti je bila sva ljubav!
Baka Grga šuti, šuti i Marina. Izgovoreno je i njoj bilo neugodno.
Možda sam stvarno glupa, bako? Ispričaj mi, ajde Ionako ne spavamo. Ispričaj… Hoćeš da ti podignem jastuke?
Ustane, u mjesečini zablistaju bijele gaćice i noge, podigne baki jastuke i spremi se slušati.
Baka Grga je već bila umorna, jezik težak, ali da utješi praunuku, počne pričati.
E, kakva je tu priča Samo bol. U bolnici smo se upoznali. Kraj 43., ranjene dovezli, pune sale. Gaza, krv, operacije. Na nogama jedva stojimo. Ja sam tada više ličila na dečka. Kratko podšišana (uši su letili svugdje), vojna odora. Nitko me nije kao curu doživljavao “braco” bi mi rekli nekad. Ruke razjedene karbolom i alkoholom. Kad se sjetim! Kolone su kroz grad prolazile A umirali su mi na rukama jedan za drugim. Jedan dečko, mojih godina, partizanski izviđač svi mislili da će umrijeti, a dugo je izdržao. Pripala sam se za njega. I na kraju me gleda tim očima, kao da se hvata za njih, a u njima cijeli svemir. Kleknem kraj kreveta, ljubim mu lice suho i toplo u vatri.
Ne dam te, Saša, ne dam da umreš! govorim.
A onda osjetim onu ledenu sjenu u očima smrt je stigla, odmaknem se, padnem na pod, zaplačem. Prvi put. Koliko ih je već prošlo kroz ruke Mislila sam da sam navikla. No, suze guše, u grudima puca.
Netko je sjeo kraj mene, zagrli me, pogladi po glavi. Govori nešto, ne mogu razabrati. A on:
Ispovijedi se, sestrice. Koliko si ti izdržala. Mi smo grubi, a ti dijete si.
Uzdahe Grga.
Isplakala sam se tada tom ranjeniku na ramenu. Liječnik navratio, grdio me, sramio. Onda su on i Ivan, tvoj pradjed, pušili pred bolnicom, raspravljali u tišini.
Onaj ranjenik je bio tvoj pradjed Ivan.
I što? Zainteresirao se za tebe?
Da… Doveo ga oporavak ostavio u gradu. Trebalo je obnoviti tvornice. Ranjen, nije mu rana na nozi zarasla. Uvijek je nešto donosio u džepu jabuku gurne. Ja ga nisam vidjela kao “ženika”. Bio je bradat, šepav, preko trideset, meni starac.
Baka Grga zastane, glas joj promukne.
A kad su zatvarali bolnicu, već mi bio kao obitelj. Znao je da želim učiti za medicinsku sestru. Jednog dana je došao sav izbrijan, zove liječnika. Liječnik, dobar čovjek, znao je da nemam nikoga: majka mi umrla prije rata, baka nastradala, tata i brat poginuli. Zove me doktor k sebi, a tamo Ivan. Pitaju kamo ću? A ja, hoću učiti. No, doktor kaže da nemam dovoljno škole, treba još završiti.
Kažem da hoću, a njih dvojica se pogledaju.
Ivan kaže:
Moji su svi poginuli. Pod bombama u bijegu žena i dijete. Meni daju prekomandu za Rijeku. Tamo ima medicinska. Udaj se za mene, Grga. Ideš sa mnom, pomoći ću ti učiti. Ako ne ide, neću te zadržavati Evo, pred svjedokom.
Baka se zamislila, a i Marina je bila tiha, sjedeći s podvučenim nogama.
Sjedim, ni živa ni mrtva. Kako dalje? On mi je više bio kao tata, a sad ženidba. Pogledam ga uniforma, krasan jest, ali obrazi upaljeni, gleda me s tolikom nadom A ja, Bože moj! Da si me vidjela, Marina. Gaćice sama od stare plahte šivala, kosa strši, samo me marama spasila, nema ni grudi, sve mi je veliko Kakva sam to nevjesta?
Samo ramenima slegnem, spustim oči. Liječnik mu šapće
Umiri se, Grga kaže. Samo na papiru, neće ti ništa. Vozit ćeš se s njim, ne boj se.
Opet je baka šutjela.
I?
Tako je i bilo. Sedamnaest mi je već bilo. Vjenčali su nas u općini, i put pod noge. On veselo uzima moj tanki ruksak, doktor daruje novu uniformu, i pravac Rijeka. Cijeli put oko mene skakuće, ne vjeruje da je stvarno, brine se oko mene.
Dvije godine bili smo muž i žena kao otac i kći. Ništa više.
Baka je zamukla.
Kako ste tako mogli živjeti? čudi se Marina.
Ne znam ni sama. Prvi put ga pitam, Ivane, trebam se presvući, možeš li izaći? On ustane, zbunjen, iziđe. Kasnije sam se toliko navikla da bih mu se uvukla pod deku samo da mi noge ne budu hladne, da mu pričam dogodovštine dana. Već kad sam odraslija bila, sramila sam se što mučim čovjeka, a on me voli. Sve mi je kupovao: haljine, čarape, cipele Plava haljina sa zvjezdicama još je pamtim. Počela sam se okruglit, kosa mi se vratila, grudi narasle Završila sam večernju školu, upisala medicinsku. Izlazili su za mnom mladi doktori ponekad sam bila tužna što sam udana. Nitko nije znao da sam djevojka, mislili da sam prava žena Ipak, shvatila sam jedini moj muškarac je Ivan.
Kakav ti je on muškarac, ako ti je kao tata? Marina nije razumjela.
Pa nije baš skroz. Nije bilo stida kao prema ocu, ali Dva kreveta. Iz ormara se presvučeš. Ipak, bila sam ponosna na njega. Lijepo smo živjeli. Povjeravali se, zajedno jeli, radila sam sve kućanske stvari. Dobio je službeni auto pa me svakodnevno vozio do škole, bila sam važna sebi
Ne znam. Kako to? A kasnije?
Kasnije… sve po zlu.
Zbog zatvora, zar ne? Čula sam od bake Lane.
Da. Uhapsili su ga zbog sabotaže. Noću su dolazili, svakog iz tvornice. Ivana zbog navodnog kvarenja stroja. Tjedan dana ih držali do suđenja. Ja sam svaki dan nosila pakete, toplu odjeću. Na sudu sam se jedva probila do njega, mnoštvo ljudi Sedamdesetak ih je bilo.
On mi kaže: Raziđi se od mene, Grga. Brzo, bit ćeš slobodna. Ja sam sada neprijatelj. Raziđi se.
Sad je baka Grga već plakala. Marina je prešla na kraj kreveta, grlila joj noge.
Plačeš? Nemoj, bako tješila ju je, Tada su svuda ljudi stradali
Posebno je bolno bilo gledati djecu skupljaju se oko majki, a majke pospremaju u vagone. I ja
Otišla si za njim, znam. Mama mi je pričala.
Jesam. Napustila školu, otišla na Gorski Kotar. Najprije su ih slali da sijeku drvo, živjeli odvojeno. Ja u selu pored, nisam bila jedina bilo je još obitelji, djece. Držali smo se skupa.
Onda su ih prebacili u rudnike. Tamo sam imala sreću. Trebao im je medicinar, moje diplome su vrijedile. Primili su me. Smrtnost je bila velika opet sam se borila kao u bolnici.
I tamo smo počeli zajedno živjeti. Sama sam mu došla u krevet Ne mogu lagati. Od prilike tvojih godina tada Nije mi bilo ni dvadeset.
Tamo nam se rodio Goran, a Lana, tvoja baka, već u Zagrebu, nakon amnestije. Doškolovala sam se trudna, a Kajo se rodio kasnije, već kad je ova kuća bila gotova, meni je bilo skoro četrdeset, Ivanu preko pedeset. Kratko je poživo. Kaji je bilo samo devet.
Marina je sjedila s glavom na koljenima.
Ništa ne kužim, bako, u ovom životu tiho je.
Obrnuto je kod nas zamišljeno će baka Grga A što je obrnuto?
Ljubav je došla tek kasnije, kad ste već skupa živjeli. Sad svi traže ljubav prvo.
A što traže? Zapetljala si me. Ljubav ne možeš zahtijevati. Ili je zaslužiš, ili ti je pokloni Bog, dobiješ je niotkud, bez uvjeta. Tražiti je ne možeš…
Očito pričamo o različitim stvarima, bako.
Različitim? baka Grga obrati pažnju, i od pogleda na spuštenu Marininu glavu shvati. Jadna stara!
Aha! O fizičkom, misliš?
O tome kimne Marina iskreno, treba joj netko da posluša. O bliskosti, kako sad kažu.
Ivka joj je davno rekla nema napretka s Tomislavom ako mu ne popusti po tim stvarima.
To je nešto drugo To, draga, nije ljubav!
Kako nije? Kažu da je to najviši izraz ljubavi!
Ma kakvi. Najviše je kad te nakon poroda nosi do WC-a, kad ti otac pretrči cijeli grad jer je na maminom poslu bio eksplozija, pa oboli od stresa. Kad ti teta Katica skoči u vodu po muža iako ne zna plivati, a njega grč uhvati. Ili jednostavno kad te doma čekaju, kuhaju, brinu, čuvaju… E to je ljubav, to je vrhunac!
Baka se i zakašljala od silnog govora.
Vode, bako Marina otvara termosicu. Baka Grga ne voli hladnu vodu.
Otpije gutljaj, legne.
A ako on voli toliko da ne može čekati? Kaže, znači sve mu to ne znači, znači da ga ne volim jer se bojim Prekid onda! Prijeti, pa čak i s drugom da će. Ivka rekla da ga već jedna čeka.
A ti? Čega se bojiš? Da se neće oženiti? Ili još nešto?
Ne znam. A što ako sam se prevarila, ako je privid? A ne želim da bude prolazno, želim da traje, kao tvoj i bakina, kao mama i tata.
Slušaj svoje srce. Onaj tko te voli ne može prisiljavati na išta. Ne treba se bojati prave ljubavi. Kad sam ja poželjela svog Ivana, znala sam, bez sumnje. I rekla idem. On pita: Stvarno želiš? Ja glavom klimam, sram me bilo, a toliko želim!
I sama se baka Grga iznenadila otvorenošću prema praunuci, prema djetetu.
Dok je ona gledala noćno nebo, u jednu točku, činilo joj se da netko od tamo gleda nju i tjera je da se sjeća.
Toliko se umorila da nije ni primijetila kad je zaspala. Kad je otvorila oči, Marina je spavala u naslonjaču. Nije čula ni kad se sklonila s njezina kreveta, niti znala jesu li dovršile razgovor.
Zašto je bila tako otvorena? Možda zato što je noć magična.
Pogledala je na svoju praunuku spava u bijelim gaćicama, sklupčana. Bože! A pričale su o ozbiljnim stvarima. Možda nije trebala? A možda i je. Možda ju je baš Bog poslao k njoj te večeri. Tko će znati…
Njezina kćer Lana umrla je mlada od teške bolesti. Od nje je ostala samo unuka Gorana. Žilava, glasna, ali meka u srcu. Njoj je sada na brizi stara baka. Teško joj je: velika kuća, posao, dvoje djece, i još ona… Zato je nervozna.
Ujutro baka Grga dugo spava.
Kad je ustala, Gorana joj je pomogla obaviti higijenu, donijela kašu i posjela je.
Nemoj toliko vikati na Marinu prigovori joj Grga Što treba biti, bit će. Pokušaj pričati, ispričaj joj svoju priču.
Ma daj! Pa ne možeš djetetu sve reći. Ne mogu je gledati, a da mrzim tog grubijana. Sto puta joj kažem… A ona se zaljubi, kao da je njezina stvar. A ti jedi. Moram još u dućan.
Tako si i ti radila. Tvoja mama je isto pričala, nisi je slušala.
Joj, bako, šuti. Kad se sjetim… O čemu ste vas dvije cijelu noć? Samo čujem šaptanja…
O sebi sam. Ne znam odakle snaga, rekla sam joj sve.
Gorana je otišla, a Grga se prisjetila kad su se za Goranu svi brinuli. I ona je imala veliku ljubav spremala se za udaju, čekali su ga kod kuće, a ona došla iz škole sama, bolje rečeno trudna, uplakana. Od ljubavi ni traga.
Koliko su bile teške te godine. Agata ih nije prepoznala, srušila se trudnoća u petom mjesecu, nisu je uspjeli spasiti, iako su se trudili.
Djeca Gorane nisu znala tu priču; muž je znao. Ljubav oprašta sve. Dobar je bio taj Željko, voli je i danas.
Tijekom dana svratila je i prijateljica, stara susjeda. Pripovijedale su o mladosti, plakale obje.
A drugi dan dolazi Gorana, šaptom zahvaljuje.
Bako, ne znam što si ti noću pričala Marini, ali ostavila je tog Tomislava Nikolića. Hvala Bogu! Kaže da je gotovo. On već drugu curu vodi.
Je li? E onda dobro. Valjda će preboljeti…
Cijeli dan leži. Ne diram je.
Ispričaj joj…
Misliš? Sramota je. Ja sam ipak majka…
Sad je pravo vrijeme.
Valjda… Idem probati.
Tihi razgovor Gorane i Marine stizao je do bake Grge očito su ležale jedna do druge i konačno pričale o onome što je najintimnije, što je majci najteže.
Kad su kasnije izašle u kuhinju, lupale loncima, razgovarale glazno i vedro, baka Grga je spokojno zaspala.
I sanjala je svog Ivana. Tako pouzdanog i voljenog, punog nježnosti i brige, kao da je došao baš s one zvijezde.
A ona mu je trčala u zagrljaj po rosnoj livadi, u onoj plavoj haljini sa zvjezdicom. Svaki cvijet, svaku travu vidjela je bistro.
Jasno ga je vidjela stoji usred polja, u bijeloj košulji, raširenih ruku, snažan i mlad. Čekao ju je u zagrljajima. I topli osjećaj napokon su se srele duše na usnamaSjurila se prema njemu cijelim srcem, a kad su se ruke spojile, obuzeo ju je mir onaj isti mir koji je tražila posljednjih godina. Ivan ju je podigao lakoćom koju nije znala da još može osjetiti, vrtio ju u krugu suncem obasjanih latica.
Došla si, Grga moja šapnuo je. Ne boj se više ničega.
Livada je zamirisala djetinjstvom, negdje daleko crkvena zvona zazvonila, a kroz njezino tijelo prolila se lakoća kakvu je pamtio samo vjetar. Pogledala je iza sebe usput, kroz magličastu svjetlost, nazrela je svoju kuću, dvospratnicu, u kojoj su te noći, napokon, svi mirno spavali: Gorana pored Marine, stisnute kao nekad, kad je Marina bila dijete i prvi put tražila utjehu kod majke.
Gorana je sneno rukom potražila Marinu, osjetila toplinu njezina ramena, i prvi put nakon dugo vremena prigrlila djevojku onako jednostavno, majčinski, bez srama i strepnje, kao da su obje znale da su neke riječi tada bile baš izrečene. Marina je u polusnu prebirala po bakinoj priči, shvaćajući, kroz toplinu ruku, težinu i ljepotu života koji se prelijeva iz naraštaja u naraštaj, puna zahvalnosti što je barem dio toga mogla saznati dok je vrijeme još bilo.
A na livadi, pod zvjezdanim nebom, baka Grga je znala: ništa nije bilo uzalud. Sve boli, sve nesigurnosti, sve ratne zime sve je pronašlo smisao u toj nježnosti što je sada kao rijeka tekla kroz njezinu djecu, unuke, praunuke.
Kad je zora obasjala kuću, svi su mirisali na ljubav: tiha, tvrdoglava snaga žena koje su uspjele preživjeti sve, i opet s onim osmijehom djeteta. A kroz prozor, meki zlatni trak osvijetlio je naslonjač, praznu šalicu i češalj, ostavljajući toplinu uspomene onima koji su ostali da nastave priču, svaki na svoj način, hrabro, nježno, ljudski.
