Vesna Katarina, koliko još ovako? Susjeda Milka Ljubomirović stajala je na pragu, gotovo kao da se boji da je neće pustiti. Prošlo je sedam godina. Sedam. A vi ste još mlada žena, četrdeset i dvije. Trebate živjeti.
Vesna gleda kroz prozor prema dvorišnim vratima. Zelena, s oguljenom bojom po donjem rubu. Koliko je puta mislila prebojati ih u drugu boju, ali svaki put ju je nešto zaustavljalo. Ruka joj nije mogla.
Milka, hoćete čaj?
Kakav čaj, Vesna! Susjeda prebire s noge na nogu. Govorim o Branku Jurjeviću. Čovjek je odličan. Liječnik. Ima stan u Samoboru, auto. Prema vama srcem. A vi ga…
Što?
Kao stranca.
Vesna se okrenula od prozora. Na štednjaku čajnik već lagano zviždi, pa krene prema njemu, bez žurbe, prelazeći preko dasaka što škripuckaju pod nogama, svaka poznata. Treća od praga škripi. Peta malo propada.
Stavit ću i drugu šalicu, kaže tiho. Sjednite.
Milka uđe, ali još ne sjeda. Gleda oko sebe onako kako se gleda u tuđoj kući, iako je ovdje bila bezbroj puta. Pogled joj stane na fotografiji na kredencu. Uvijek tamo stoji. Muškarac, trideset i pet, u vjetrovki, s kartom u ruci. Smiješi se, mrlja oči na suncu.
Vaš Siniša, susjeda prošapće, gotovo krivo.
Siniša, ispravi Vesna, ne okrećući se.
Vesna Katarina… Komisija je već prije pet godina zatvorila slučaj. Službeno. Znate to.
Znam.
U Gorskom kotaru tamo… ni traga ne ostane. Šume, napuštene kolibe. Nestali su cijela grupa, četvero ljudi.
Znam, Milka.
Čajnik svira. Vesna ga miče s vatre i prelijeva kipuću vodu u šalice. Jedna je plava s bijelim cvijetom. Druga, na desnom rubu stola, s okrhnutom drškom, sasvim bijela.
Milka konačno sjeda. Gleda šalicu s okrhnutom drškom i ništa ne govori. O njoj je davno prestala.
Branko će doći sutra, kaže oprezno Milka, drugim glasom. Ponijet će vam tablete za tlak. Zadnji put ste ih uzeli od njega.
Neka dođe. Bit ću doma.
E, to je dobro. Milka pije čaj, držeći šalicu objema rukama. Dobro je, Vesna.
Vani se njiše grm ribiza. Lišće već požutjelo, a tek je kraj listopada. Vesna gleda u grm i misli da ga mora orezati prije snijega. Siniša ga je uvijek sam sređivao, na jesen, mumljajući nešto sebi pod nos. Nikad nije zapamtila što točno.
Trebala sam zapamtiti.
Mali gradić zvao se Brezovac, iako breza odavno nema, posječene šezdesetih. Tri tisuće ljudi, dom zdravlja, dvije trgovine, dom kulture gdje petkom puštaju stare filmove. Vesna radi u knjižnici zovu je “Središnja”, no druge i nema. Dijeli knjige, vodi zapise, srijedom čita naglas djeci. Živi tiho. Ujednačeno.
O njoj priča tko što hoće. Jedni s poštovanjem: ona odana, prava žena. Drugi s onom sažaljivom notom koja boli više od prezira: živi sama, čeka ali što? Treći vrte prstom kraj sljepoočnice, ali tiho, neka ne dođe do nje. U malom gradu treba paziti mjere.
Branko Jurjević dolazi u Brezovac prije tri godine. Po programu, stariji doktor otišao u mirovinu, a zamjene nema. Branko stiže u rujnu, u kaputu za krivo vrijeme, s dva kofera i hrpom medicinskih časopisa pod rukom. Ima četrdeset i sedam. Udovac, bez djece.
Vesnu vidi na drugom tjednu, došla je po potvrdu za posao. Nešto se tad u njemu prelomilo, tako su pričali. Milka kasnije kaže kako joj je dugo gledao iza staklenih vrata.
Pa to je sudbina, znala je reći Milka.
Vesna sluša i šuti. Branko je zaista dobar čovjek. Pristojan, pažljiv, miran. Donio bi joj knjige, svježe naručene iz Zagreba, znao da čita sve. Popravio joj je jednom bravu na vratima; samo tako, prolazio i primijetio. Zelenu vratnicu nije dirao. Kao da je znao.
Ali svaki put kad bi sjeo za stol, Vesna bi pogledom tražila bijelu šalicu s okrhnutom drškom. Ne bi je mogla maknuti.
Nije u redu prema Branku, shvaćala je. Ali ne zna drukčije.
Studeni je došao rano i s kišom. Ne onom finom jesenskom, već pravom, skoro zimskom. Lupa po krovu, prozorskim daskama, trijemu, zemlja ne stigne upiti sve. Lokve stoje cijeli dan.
U takvom vremenu Vesna loži peć, iako ima i radijator. Peć grije drukčije. S knjigom uz vatru, sluša pucketanje drva, kišu po prozoru, i nešto u tome ima blage utjehe, da nije tog upornog osjećaja u prsima čije ime odavno ne traži.
Prije deset godina, Siniša Lončarić, trideset osam, stariji geolog iz istraživačke ekipe, odlazi na posao u Liku. Svako ljeto odlazio je, vraćao se oko listopada. Vesna ga ispraćala kod iste vratnice, on rekao: “Čekaj me, vratit ću se.” I ona rekla: “Čekat ću.” Niti zakletva, niti obećanje, samo riječi.
Do listopada ga nema. Nema ni u studenom. U prosincu stižu prve loše vijesti: grupa je otišla na teren i nije stigla na dogovoreno mjesto. Potraga je krenula u siječnju, kad je vrijeme to dozvolilo. Pronašli su helikopter s pilotom, stotinjak kilometara od cilja. Helikopter pao u močvaru, pilot preživio s ozljedom noge. Rekao je da je iskrcao ekipu tamo gdje je dogovoreno. Onda im se trag gubi.
Tražili su dvije godine. Još godinu kasnije. Onda je komisija napisala ono što Vesna nikad nije na glas čitala. Predmet zatvoren. Dokumente izdali. Općinski pravnik, čovjek dobrog, umornog lica, rekao joj: “Vesna Katarina, imate pravo na sve po zakonu…” Dalje nije slušala. Uzela papire i zahvalila. Van je ruža u ogradi cvjetala.
Doma je stavila čaj. Skuhala juhu. Nahranila mačka Marka, koji je s njima već osam godina i sad sjedi kraj zdjelice gledajući svijet s dostojanstvom, nesklon tuđim brigama. Onda je na kredenc uzela Sinišinu fotografiju u vjetrovki i poravnala je malo bolje.
I to je sve.
Branko dolazi u petak, kako je rekao. Nosi lijek i vrećicu jabuka, zimske zlatne renete, krupne, malo nahlađene.
Kupio sam kod Ankice na placu, skida kabanicu u hodniku. Ove godine puno urodilo. Kaže da će zima biti blaga.
Izvolite, kaže Vesna. Čaj?
Ako nije problem.
Ona stavlja vodu, on sjeda na isto mjesto, blizu prozora. Van lupa kiša, grane ribiza grebu staklo.
Kako vam je tlak? pita Branko.
Dobar. Jutros sam mjerila.
Dobro. Samo, pijte redovno, ne kad se sjetite.
Znam.
Šuti. Gleda jabuke što ih stavlja na tanjur.
Vesna Katarina… započne.
Branko, slušam vas.
Gleda je dugo. Onda polako kimne, kao da je nešto odlučio.
Htio sam vas pitati biste li u nedjelju pošli u Samobor. U gradskom kazalištu je… čuo sam, došao je zanimljiv komad.
U kazalište? Vesna se začudi. Nije to prije nudio.
Mislio sam da bi vam moglo biti lijepo. Ako ne želite, ništa.
Vesna dijeli čaj. Plavu šalicu stavlja pred njega, bijelu s okrhnutom drškom lijevo od sebe. Navika, kao škripava daska pod nogom.
Razmislit ću, kaže Vesna.
Ne nasmiješi se, ali mu lice kao da malo omekša.
Dobro.
Piju u miru, šutnja im sada nije teška. Vesna gleda van kroz prozor. Kiša je malo stala, u suton zelena vratnica djeluje gotovo sivo.
Branko otiđe početkom osmog. Ona ga isprati do vrata, on se oprašta bez gesta, bez nepotrebnih riječi. To joj je bilo važno.
Vrati se u kuću. Ukloni njegovu šalicu, ispere, stavi na sušilo. Bijelu s okrhnutom drškom ostavi na stolu.
Eto, kaže naglas, ni sama ne zna komu. Marko podigne glavu sa stolca i pogledom je prati. Eto.
Po noći, kiša jača. Vesna leži, sluša i ne može odmah zaspati. Oko pola dva joj se učini kao da je zaskripe vrata. Leži mirno, sluša. Vjetar. Samo vjetar. Vrata vjetar često otvori.
Zatvori oči.
Ali u tri ujutro zvuk se ponovi. Još jedan, drugi, kao po stubama trijema. Sporo, nesigurno.
Vesna ustane. Ogrne kućni ogrtač. Prelazi mjesto gdje škripi daska sada gazi malo desnije, staje pred vrata. Van tišina. Kiša. Vjetar.
Otvori vrata.
Na trijemu, pod malim nadstrešnicom koja jedva štiti od kiše, stoji čovjek. Mokar do kože, u starom vojnom šinjelu, s torbom. Sijed. Nije ga odmah prepoznala drugo tijelo, druga postura, lice poznato napamet sada posve drugačije. Starije. Dug, blijed ožiljak od obrve do jagodice na desnom obrazu.
Ali oči su iste.
Vesna stoji u vratima i šuti. Ni on ne govori. Kiša pada.
Vesna, napokon kaže. Glas promukao, kao da dugo nije govorio naglas.
Ona napravi korak unazad, ne pušta ga unutra, ali ne zatvara vrata. Samo korak nazad, jer joj noge popuštaju.
Siniša, kaže. Nije pitanje, nije tvrdnja. Samo zvuk.
Ne znam kako da objasnim, kaže on. Razumijem. Sve razumijem.
Vesna ga gleda još koji čas. Onda tiho kaže:
Uđi. Mokar si.
Ulazi. U hodniku s njega kapa voda na pod. Vesna uzima stari ručnik s vješalice, onaj s plavim crtama kojem ne zna više broj godina, pruža mu tiho.
Marko dolazi iz sobe, pomiriše mu čizmu i ode. Mačak je već star, promjene podnosi mirno.
Koliko dugo si hodao? pita Vesna.
Iz Samobora. Pješice. Autobus ne vozi ovakvim vremenom. Briše lice pažljivo, kao da nije naviknut na mekane stvari. Mogao sam čekati jutro. Nisam mogao.
Sjedni.
Pali svjetlo u kuhinji. Sjeda gdje je uvijek sjedio, blago postrance. Vesna stavlja vodu za čaj. Ruke joj ne drhte, sama se tome čudi. Iznutra je neobično tiho, kao zemlja pod snijegom.
Jesi gladan?
Ako nešto ima…
Vadi jučer skuhanu juhu iz hladnjaka, grije, reže kruh. Sve radi polako, s istom tihom preciznošću s kojom svako jutro sve drugo. On sjedi, gleda njene ruke.
Nisam te se sjećao, iznenada kaže.
Vesna zastane.
Nisi se sjećao? Pita više ako da provjeri što napraviti s tim riječima.
Ništa nisam znao. Dugo. Stavlja ruke na stol, velike, tamne, oštrih noktiju. Sjećam se helikoptera, udara. Onda … ništa. Probudim se kod ljudi. Ne znam jesu li oni mene našli ili sam sam stigao. Ne znam.
Kakvih ljudi?
Ondje, u šumi. Skromni. Starac i starica, njihov unuk, mladić. Zašuti. Oni su me njegovali. Imao sam visoku temperaturu, dugo. Poslije nisam znao ni ime, ni tko sam ni otkud. Ništa. Samo magla, kao san.
Vesna mu stavlja juhu. On gleda u tanjur, pa nju.
Jedi, tiho ga potakne.
Počne jesti. Prvo polako, onda brže. Stavila mu je čaj i šećer. Sjedi nasuprot, ruke sklopljene. Bijela šalica s okrhnutom drškom na istom mjestu.
Kad si počeo pamtiti?
Kako kad. Prvo sitnice. Nečije lice, tuđe. Onda ruke. Onda mirisi. Stara je u kući imala sapun, od njega bih svaki put … zastane. Osjetio bih nešto. Nisam znao što.
A ime?
Vratilo se na treću godinu. Ne sve, prvo samo “Vesna”. Nisam ni znao što znači.
Šuti.
Onda su slike dolazile, vrlo polako. Kao puzzle, nedostaje pola dijelova, neke dijelove tvoje ruke sam znao, ovaj miris tvoj, da uvijek desnu nogu staviš malo postrance kad stojiš.
Ona pogleda stopala. Okrene se.
Zašto nisi javio kad si znao?
Nisam znao gdje tražiti. Prezimena se nisam sjetio, samo ime. Onda se Brezovac vratio. Na karti sam ga našao unuk imao mapu. Skrene tanjur. Dobra juha.
Uvijek tako kuham.
Sjetio sam se.
Šute. Vani kiša lupa po krovu, po metalnom barelu, po ogradi.
Ožiljak? pita Vesna. Nije najvažnije, ali najlakše.
Gore, kad sam tražio put do ljudi. Vjerojatno sam pao, ne pamtim točno.
A sijede?
On se kiselo nasmije, prvi baš normalan ljudski osmijeh te večeri.
Od temperature, možda. Možda vremena. Ne znam, Vesna.
Koliko ti je sad?
Četrdeset i osam.
Izgledaš starije.
Znam.
Stane, odnese tanjur, natoči si još čaja. On ne traži, ona ne nudi. Okrenuta mu leđima, uz štednjak.
Oni te nisu ništa pitali? Nisu nudili da se javiš?
Ne miješaju se. Žive za sebe, svatko na svom. Starac je samo rekao: kad sam nađeš, ići ćeš.
I ti si našao.
Prije pola godine. Gleda joj u leđa. Pisao sam u Samobor, u geološki ured. Odgovorili su. Objasnili da… po papirima…
Znam što piše, kaže Vesna.
Da.
Ona se okrene.
Umoran si?
Jako.
Spavat ćeš u maloj sobi. Sve je kao prije.
Nešto mu preleti kroz pogled. Bol, olakšanje, ne znaš što.
Mala soba… ona di sam radio?
Ta.
Police još uvijek stoje?
Stoje.
Ustane. Ista visina, primijeti ona, iste ruke, isti pokret kad zakopča dugme. Ostalo je drugo pokret slab, pažljiv, kao da ne zna pružiti ruku u prostor.
Dat ću ti još ručnik, kaže Vesna. I ima tople vode.
Vesna.
Da?
Nisam znao… zastane. Ne znam što je sad ispravno.
Gleda ga dugo. Ožiljak, sijedi pramenovi, ruke, oči iste.
Sad ništa ne moraš znati ispravno, kaže tiho. Sad trebaš spavat.
Ujutro ustaje rano, kao uvijek. Skuhala zobenu kašu, stavila dva pribora. Za trenutak stane, gleda taj drugi set i ne zna kad ga je zadnji put stavljala za nekog tko nije gost.
On izlazi iz male sobe u pola devet. Opran, u svojoj staroj košulji što je cijelo to vrijeme visjela u ormaru. Košulja mu je preširoka, smršavio je.
Našao si je?
Našao. Visila još tamo. Miluje rukav. Nisam bio siguran…
Nisam dirala ormar, jednostavno kaže Vesna.
Kimne i sjeda. Jede tiho, pažljivo. Marko dolazi i trlja se o njegovu nogu. Siniša spušta ruku i češe ga iza uha, mačak žmiri.
Još je živ, kaže Siniša.
Osamnaest mu je. Veterinar kaže rekorder.
Uvijek je bio tvrdoglav.
Takav je tvoj karakter, kaže Vesna i sama se iznenadi što joj prirodno izleti, kao nekad. Zbunjuje se, gleda točno u šalicu.
I on se zbuni, šuti.
Vesna, trebam…
Danas ne trebaš ništa rješavati. Niti sad.
Znam. Htio sam samo reći trebam dokumente obnoviti. Putovnicu i sve to. Trebat će ići u Samobor.
Znam gdje su ti papiri. Mogu pomoći.
Jesi ih čuvala?
U ladici stola. U maloj sobi. Treća s lijeva.
Gleda je onim pogledom zbog kojeg joj ponestane riječi.
Za dva dana dolazi Milka. Vesna je vidi kroz prozor žurnim korakom, kao da nosi važnu vijest. U Brezovcu novosti kruže brže od vjetra.
Vesna otvori prije nego što susjeda pokuca.
Vesna Katarina! Milka stoji na pragu, vidno uzbuđena. Je li istina?
Što to?
Da je Siniša… da je on…
Siniša Lončarić je doma, mirno kaže Vesna. Uđite.
Milka uđe, ne skida jaknu. Siniša iziđe iz male sobe. Gleda ga, nevjericu na licu. Onda povjeruje. Pusti uzdah.
Gospe moja, prošapće. Siniša… živi ste.
Živ sam, Milka, mirno odgovori. Dobar dan.
Kako… gleda mu ožiljak, sije, sve novo što nosi. Kako ste…
Vesna, idem na kuhinju, kaže Siniša. Naziremi si knjigu.
Uzme jučerašnju knjigu sa stola i ode u kuhinju. Vesna čuje škripu stolca.
I što sad? prošapće Milka.
Ništa. Živi s nama.
A Branko…?
Milka, u Vesninom glasu nešto što je odmah ušutka.
Piju čaj. Milka ne prestaje postavljati pitanja, potrebno joj je sve doznati, složiti, kako bi mogla prepričavati dalje. Vesna odgovara kratko.
Dokumente ima?
Obnavlja ih.
A glava mu radi, sve u redu?
U redu.
Svašta se sjeća?
Dosta toga.
Gospe moja. Deset godina… Vesna Katarina, jeste plakali kad je došao?
Jesam.
Kad?
Kad sam bila sama.
Gleda je tim posebnim pogledom što ga Vesna dobro poznaje. Mješavina divljenja i neshvaćanja, kao da je Vesnina staloženost nešto strano.
Vi ste posebna žena, Vesna Katarina.
Ja sam obična, kaže. Popijte čaj dok je topao.
Branko nazove treći dan. Glas ravan, ali Vesna čuje napetost kao zategnutu žicu.
Vesna Katarina, čuo sam…
Istina je, kaže ona.
Tišina.
Dobro, napokon. Drago mi je zbog vas.
Branko…
Nema potrebe ništa objašnjavati. Zaista. Pauza. Ako treba Siniši što medicinski ili s papirima, pomoći ću.
Hvala vam, tiho kaže Vesna.
Lijep pozdrav.
Spusti slušalicu. I Vesna isto. Ode u kuhinju. Siniša sjedi kraj prozora, gleda dvorište. Kiša je stala na dva dana, vratnica u sivim sumracima gotovo nevidljiva.
Tko je zvao? pita, ne okrećući se.
Naš doktor. Branko.
Pauza.
Je li dobar čovjek?
Jest.
Milka je nešto spominjala…
Dolazio je, pio čaj, ništa više, kaže Vesna.
Siniša pogleda u nju.
Vesna, ne moraš mi ništa objašnjavati.
Znam. Samo pričam kako je.
Kimne, okreće se natrag prozoru.
Vratnicu nisi prebojila, kaže onda.
Nisam.
Zašto?
Ona prilazi štednjaku, pali plin.
Ne znam, kaže Vesna. Nije mi se.
Laž je to. Oboje su to znali. No, nije ispitivao dalje.
Bilo je teško drukčije. Vesna je to spoznala polako, kroz dane, prateći ga pažljivo kao nešto lomljivo. Nije znao kako biti u kući. Ne zato što je zaboravio razmještaj, već kako biti prisutan. Kako jednostavno pričati, ne važiti svaku riječ.
U njihovom životu u skitnici, što je malo po malo pričao, živjelo se strogo. Ustajanje s prvim svjetlom, rad, tišina za stolom. Sve jasno, bez viškova. Deset godina takvog života promijeni osobu do temelja.
Nekad noću ustaje. Hoda po kući tiho, pazeći da nikog ne probudi. Vesna sve to sluša iz svoje spavaće, nepomična, pokušava disati ravno.
Jednog jutra, dok sprema kavu, Siniša uđe i upita:
Loše spavaš?
Dobro sam, automatski odgovori.
Čujem kad ne spavaš.
Okreće se.
Kad?
Kad poći noću, ti ne dišeš kao netko tko spava.
Vesna stavlja džezvu na vatru.
Dobro, ne spavam uvijek. Navikavam se.
Na što?
Da netko opet živi u kući.
On šuti. Sjedne.
I ja se navikavam. Da je netko tu.
Popiju kavu, šutnje im sada mekše nego prvo.
Onda scena koje se bojala: Branko dolazi sam. Tjedan nakon poziva. Bez najave, kako je naviknuo prije; pokuca. Vesna otvori. Iza nje koraci Siniše iz male sobe.
Dobar dan, Vesna Katarina, kaže Branko. Glas miran, leđa prava. Malo više uspravan nego prije.
Dobar dan. Uđite.
U hodniku se mimoiđu Branko i Siniša. Dva svijeta, dva muškarca. Jedan uredan, gradski, dobar džemper. Drugi još pomalo grub, lice s ožiljkom, kao da prostor zauzima više nego što želi.
Siniša Lončarić, pruži ruku Branko.
Siniša pogleda sekundu, pa prihvati.
Branko, kratko uzvrati.
Vesni sam obećao pomoći s dokumentima. U Samoboru imam ljude. Ako želite, mogu se uključiti.
Siniša ga gleda bez ljutnje, bez zavisti, s mirom čovjeka koji je previše proživio da bi trošio snagu.
Hvala. Bit ću zahvalan.
Vesna gleda, misli kako je strah bio nepotreban. Ili nije. Vanjske napetosti nema; što se unutra događa u svakome o tome se ne govori.
Branko nije ostao dugo. Dao nekoliko brojeva, objasnio gdje se javiti. Govorio staloženo, bez suvišnog. Spremao se ići.
Vesna Katarina, tiho u hodniku, dok se Siniša maknuo. Drago mi je, zaista.
Znam. Hvala vam, Branko. Za sve.
Kima. Zakopča kaput, izlazi. Vesna gleda kako otvara vratnicu, boja se ljušti ispod njegove ruke, jedan komad. On ne primjećuje.
Ona primjećuje.
Studeni nastavlja dalje. Kiše zamijeni prvi snijeg, vlažan, nesiguran. Ribiz ogoljen, tanke tamne grane. Trebat će ga orezati.
Ja ću, kaže Siniša kad ga to spomene. Pokaži mi gdje su škare.
U šupi, donja polica.
Šupa je zaključana.
Kljuc visi u hodniku, drugi s desna.
Nađe ih. Oko podneva reže ribiz, pažljivo, točno. Vesna ga gleda kroz prozor. Radi sporo, vješto, tijelo se sjeća i kad glava ne zna.
Onda dođe, otresa snijeg s cipela, svlači jaknu.
Ograda kod šupe je načeta, kaže. Daska je otpala.
Već dugo je tako.
Popravit ću sutra.
Vesna ga gleda.
Siniša kaže.
Da?
Je li ti tu… teško?
Razmišlja. Nije brz, nego stvaran, važe.
Nije. Tamo je bilo teško. Tamo gdje sve tuđe i neshvatljivo. Ovdje… zastane. Ovdje je sve na svom mjestu. Ključ, škripava daska, mačak, juha je kao uvijek. Pogleda je. Nije teško. Drukčije je.
Kako drukčije?
Ne odgovara odmah. Skine džemper, u košulji sjedne za stol. Marko skoči u krilo.
Kao kad ponovo učiš čitati. Slova znaš, ali opet ih moraš slagati.
Vesna kima. To razumije.
Teže je s onim izvana. Brezovac gleda. U malom gradu sve se zna, svaki povratak je tuđi. Ljudi ga pozdravljaju s oprezom, netko pruži ruku, ne zna što reći. Netko pita otvoreno. Stari susjed Mile samo kaže: “Eto, dakle.” I ništa više. To je najbolje.
Gore su pitanja upućena Vesni. Na poslu, u knjižnici, Tamara iz referade pita izravno:
I kako sada? Je li on isti? Jeste li ga uopće prepoznali?
Prepoznala, Vesna slaže knjige, ne gleda Tamaru.
Jeste li dobro, slažete li se?
Tamara, čitatelj čeka.
Bez grubosti, ali i bez pričanja. Vesna je to davno naučila.
Ali doma, kad navečer Siniša čita ili radi s papirima, a ona pređe na pletenje da zaposli ruke, tad se nešto uistinu događa. Polagano, nenametljivo. On pita o knjigama što ih je čitala godina. Ona priča. On zaista sluša. Ponekad i ona njega upita o skromnom životu, a on prenosi malo, polako, kao da su te godine odvojene i ne zna kako ih ispričati.
Mirno je bilo tamo, kaže jednom. Ne prazna tišina, živa. Šuma, ptice. Zimi rijeka ispod leda, ima svoj zvuk. Starac me naučio slušati.
Jesi li im bio zahvalan?
Jesam. Spasili su me. Obećao sam im javiti kad pronađem put.
Hoćeš li se vratiti?
Gleda je.
Možda. Jednom.
Tamo je teško sam, kaže Vesna.
Teško. Ali put znam.
Vesna plete, ispusti petlju, podigne. Ovog puta, ne dižući pogled, kaže:
Ja mogu s tobom. Kad budeš išao.
Tišina.
Hoćeš?
Želim ih vidjeti. Spasitlje.
Dugo šuti, pa:
Dobro, Vesna. Zajedno ćemo.
Prosinac donese pravi snijeg. Zatrpan je vrt, dvorište, ribiz. Zelena vratnica pobijeli, sad kroz prozor vidi kako je boja oguljena i sa strane.
Jednog dana izađe na trijem, gleda vratnicu. Kaže, tiho, nikomu posebno:
Na proljeće ću prebojiti.
I zna da govori istinu.
Siniša dolazi, stoji do nje. Gledaju dvorište. Marko protrlja vratnicu i ode nazad u toplinu.
U koju boju? pita Siniša.
Još ne znam.
Možeš ostaviti zelenu, samo popraviti.
Može.
Nije mu rekla zašto je ta vratnica zelena. Ne pita on. Možda shvaća. Možda i ne treba znati.
Zrak vonja po snijegu i dalekoj vatri. Negdje dalje netko loži jelu, smolasto miriši.
Hladno je, kaže Vesna.
Jest, odgovori Siniša.
Nitko ne ulazi prvi. Stoje još malo, dok snijeg ne krene opet, sitan, gotovo nevidljiv.
Vesna pomisli kako im kuća sada izgleda izvana. Iza vratnice. Svjetlo u kuhinji, dva lika na trijemu. Moglo bi biti tisuću večeri iz tisuću kuća. Sasvim obično.
Nikad nije pomislila da može toliko vrijediti ono što je obično.
Tada Siniša reče:
Vesna, želim te nešto pitati.
Pitaj.
Kako si izdržala sve ove godine?
Vesna šuti nekoliko trenutaka.
Ne znam. Dan po dan. Ništa više ne znam.
Puno su ti ljudi govorili pusti ga.
Govorili.
A ti nisi.
Nisam.
Zašto?
Gleda ga. Ožiljak, sije, njegovo lice u zimskom sumraku. Onda kaže:
Jer nikad nisam osjetila da moram.
Kimne. Polako, kako se kima kad netko pronađe prave riječi.
Drago mi je, tiho kaže. Da nisi.
I meni, odgovori Vesna. Hajde, uđi, čaj se ohladio.
Ulaze u kuću. Škripne treća daska. Marko samo na tren podigne oko na stolici. Dvije šalice na stolu. Plava i bijela s okrhnutom drškom. Vesna ih stavi jednu kraj druge.
Samo ovaj put, obje šalice su zauzete.
Siniša uzme bijelu. Pogleda ju, provuče palac po mjestu gdje je okrhnuta. Vrati na stol, bliže sebi.
Vesna to promatra, bez riječi.
Kiša i tišina vani, ovdje toplo, svjetlo, miran zvuk stolca. To je sve. Dovoljno.
Vani pada mrak. Snijeg sve gušći. Zelena vratnica stoji na svom mjestu, malčice prekrivena, malčice oguljena, čvrsta.
Na proljeće će je dotjerati.
