Ostavi ga meni, i kćer ostavi. Proljetno jutro dok je svitanje već pralo tragove noći, pred drvenu, dotrajalu dvokatnicu s davno srušenim trijemom stajala je žena. Puna, tamna kosa pod šarenom maramom smotana joj oko glave u debelu pletenicu; na sebi imala iznošeni kaput, oko vitkog struka vojnički remen, a na leđima stara platnena torba. Sa strahom je gledala na prozore drugoga kata.
Ali onda, podignuvši glavu, uz dah pun groznice, prijeđe prag kuće. Gazila je stepenicama kao kroz mulj, okrenula lijevo uskim hodnikom.
Tu je njezin muž dobio tu sobu još prije rata. Ovdje se i mala Tihana rodila.
S druge strane hodnika izronila je stara susjeda. Nizvodičastih očiju, u prekratkom kaputu navučenom preko spavaćice, do rasklimanih gumica bijelile joj se tanke gole noge.
Tko je to? Gospe, je li to Marija? stara zaprepašteno.
Žena bolje pogleda, prepozna susjedu.
Ja sam, teta Kirija. Ja…
Vidi ti to! A ja govorila Anti pazi, Ante, žena će ti se vratiti! odmahne glavom Živa si, znači… dobro…
Marija napravi par koraka bliže.
Kako ste? Jeste li dobro?
Ma kakva dobrota, Marice! Nismo umrli i dosta! Gladovali smo… puno smo mi gladovali, dijete… Samo tvoj Ante se nekako izvukao. Al i on je strado… Stroj mu otkinuo prste na desnoj ruci. Al barem mu ruka ostala… Katica ga je opet izvela na ljude, nije ona škrtica, u menzi radi, nećete propasti… trgne se, kao da ne zna kome to govori. Ne slušaj me, stara sam i blesava. Pokucaj, spavaju još.
Stara odšulja dvorištem, mrmljajući nešto.
Mariju opet preplavi strah, ali rukom ga ognju s obraza.
Nije li to, napokon, njezin dom? Još u logoru joj dođe vijest da muž živi s drugom, nije vjerovala odmah, i sad ne vjeruje do kraja. Griješka, mislila je. No kćer je bila tu, nije ju vidjela više od četiri godine. Po zakonu, to je njezin, a ne Katicin dom.
Duboko udahne; odlučno pokuca. Čudno tišina rasteže vrijeme u nitima, nitko ne otvara. Ni na kucanje ni na kucanje srca.
Pokuca još jedanput. Na kraju, iza vrata začuje sanjivo poznat glas, slab ali lako prepoznatljiv Ante.
Tko sad lupa, dajte spavat!
Gristi u grlu, Marija ne može progovoriti, samo miruje kao da joj je korijenje izraslo u pod.
Čekaj, ne otvaraju? stara Kirija se vraća uz stepenice.
Marija odmahne ramenima i skloni se uz zid. Starica pokuca i prisloni naborano lice uz šupljinu na vratima.
Ante, otvori, žena ti se vratila!
Krevet zaškripe, glas se nakašlje.
Ne deri se, baba! koraci iznutra, škripa zasuna i vrata se otvore; Ante u bijeloj potkošulji i donjim gaćama stane na prag.
Mariju ne primijeti odmah.
Jesi luda, pusti ljude da spavaju, nedjelja je… diže pogled, sretne oči Marije Marija! izusti Marija…
Zaljulja se, širom otvori vrata. Teta Kirija napravi križ i nestane u svojoj sobi.
Stigla si… kao da sam sebe uvjerava, Ante.
Povuče se duboko u sobu, pušta Mariju. Prolazi pokraj njega, zamiriše ga, davno zaboravljeni miris.
Punih četiri godine nisu se vidjeli.
Sve je na mjestu smeđi ormar, domaći stol s bijelim stolnjakom, stolci prekriveni ručnim radom, šivaća mašina, dječji krevet od starog kovčega, s trokutićem jastuka.
Red i čistoća.
Samo iza zavjese, na užetu, netko se budi; škripi krevet.
Tihana? Ili…
Marija odlučno izuva teške čizme; bole je još od logora. Zaklela se sebi da ih više nikad neće obući.
Htjela joj je ruku podići i otkriti zavjesu, zagrliti kćer, ali navikla se na stegu, disciplinu; ni traga djetetu, dječji krevet sređen.
Odgurne stolac, sjedne, otkopčava remen i skida kaput.
Ante se povlači iza zavjese, tiho šapće, pa izlazi u hlačama i košulji, smiješi se ispravno, uzima nešto iz ormara, opet za zavjesu.
Zatim sjedne na nasuprot stolcu.
Došla si, dakle…
Istina. Amnestija. Pustili žene s djecom. Gdje je Tihana?
Ma Tihana… sve dobro, mala. Sad je škola, znaš, prva osnovna… Svi je hvale. Danas je kod bake, neka popije kozjeg mlijeka. Katica ju je odvela.
Koje bake?
Kod tete Štefice, to joj je… spusti glavu, glača si već sijedu kosu mame Katicine.
Nije krivnja u njegovim očima, više konstatacija života i briga.
Tada zavjesa lagano poleti, i ispod nje izađe žena, zaglađuje krevetnu navlaku, okreće se i odlučno:
Dan, dobar!
Marija ugleda punoliko lice, iščupane obrve, crnu sjajnu kosu podveženu u čvor, bujno tijelo. Katica je u plavoj vesti i cvjetnoj suknji. Gutajući usne, veže na glavu maramu.
Priđe do stola, brzinski skida stolnjak.
Poslužite se vi, ja moram na posao. Tihanu ću dovesti za ručak.
Skuplja još nešto u platnenu torbu, šeta po sobi, izlazi ne pozdravivši.
Marija ju gleda. Bujna, napeta, mlada.
Pomislila je na sebe. U logoru je postala neka druga, izdužena, ramena vire, grudi gotovo nestale, koljena i laktovi zaobljeni, ali tvrdi.
Lijepo lice, ali tamni podočnjaci ni san ih više ne briše.
Ante slaže stol. Vadi s prozora paket, ispod stola staklenke. Vještom zdravom rukom nareže suho meso, kisele krastavce, kruh. Podlaktica mu podupire sve.
Mariji cure sline; putovala je dva dana, normalno jela samo prvi.
Gladna si? Ajde, jedi! nudi Ante.
Marija opere ruke na lavoru pa sjedne uz stol.
Ante ju gleda sažaljivo.
Nisi pisala zadnje vrijeme. Mislio sam… da si možda našla drugi život tamo.
Pogladila je čelo iznakaženom rukom i sad je dobro promotri.
Pisala sam Simi, ali umrla je, nisam znala. Nemam ja drugog života. Samo doma sam željela, vjerovala da ćemo opet biti obitelj…
A ja, ništarija?
Marija šuti, pije čaj.
Ante gleda kroz prozor, ruke vise uz tijelo.
Gladan sam bio, Maro. Mala je, a meni raditi. Vodio sam ju sa sobom na valjaonicu, doma je plakala… Ni susjedi nisu bolje. Glad, nema se, a s djetetom, kako? Gledam je, vene, bolesna. Katica je počela paziti, radi u menzi, počela davati. Strah nam je svima bio. A kad sam se ozlijedio, i mene je izvela, tako smo ostali…
Kakva je sada Tihana?
Ko? Tihana? Prava mala ratnica. Po dvorištu s dečkima, svi je po školi hvale.
Držali su nam poštu, jednom mjesečno. Pisala sam Simi, da ti čita. Onda mi javio Kolo, da je umrla, pa više nitko nije donosio…
Već dvije godine, Simina nema. Ja mislio propala si ili si život našla. To mi je opravdanje.
Nisi valjda mislio da nestanem, a sad evo mene ko snijeg iz vedra neba! gorko se nasmijala Marija.
Ante skače.
Nemoj tako, Maro! Da sam znao… al’…
Ustane, zagrli je za ramena, privuče, pritisne joj mršavo tijelo uz sebe, da otjera osjećaj mršavosti.
Dugo stoje, on žvače obraz u pletenicu oko glave, miluje je zdravom rukom.
Ona mu u suzama pogleda oči.
Dovedi mi Tihanu, Ante. Dovedi, molim te…
Što ćemo sad, Maro?
Samo dovedi Tihanu.
Ante klimne, sprema se brže nego što može misliti. Jednom rukom navlači hlače, obuva čizme, stavi jaknu, pogleda još jednom, kao da sumnja, je li Marija stvarno tu.
Ona dođe do prozora. Gleda za njegovom pogrbljenom figurom koja nestaje ispod luka dvorišta. Niti njemu nije lako.
Sjedne na dječji krevet, povuče prekrivač i legne, duboko uvlači poznati miris i pokušava da vjeruje da se sjeća doma.
U Vukovaru je osuđena, Tihana nije imala ni četiri godine. Sad ima osam. Našli joj pod krevetom vreću kukuruza, lopovske godine, glad.
Njena je poznanica povukla na kolodvor; narod je grabio kukuruz iz kola. Svi su punili svoje, i ona za kruh, da nahrani dijete.
Deset godina. Oko osamdeset su ih u gradu osudili na isti način.
Vagonska šupljina, otvara se, Marija gleda Tihanu, maše, mala se drži oca, ne vidi joj majku, šeće očima.
Pisma je pisala Simi, čitala bi mužu. Ali Sima je odavno umrla.
Marija sjedi na krevetu, skida debelu vestu i otvara ormar.
Sve tuđe… A to je, kao, dom na koji se vraćala, gdje je zamišljala spokoj, kraj muka logora, gdje će, mislila je, naći sreću. Ima joj devetnaest godina.
Doma je, a i nije. Druga je ovdje domaćica.
I tako je, otvorena, uhvati Katica. Uđoše naglo, maramu svuče s glave.
Provjeravaš, a? s podsmijehom.
Marija pokaže vestu.
Htjela sam ju spremiti.
Katica odlučno prebaci rublje s police na krevet.
Spremi…
Nije bitno, Marija zgurne vestu na policu iznad vješalica.
Katica sjedi u kaputu, Marija stoji u vratima.
Red tu održavam. Ante i Tihana su uredni, znaš kako!
Vidim da je čisto.
Čak i u menzi ne puštam prljavštinu, svi se čude.
U redu…
I Katica skoči, dva koraka je pred Marijom.
Odi… najbolje otiđi. Dobro mu je sa mnom, s nikim neće biti, kao sa mnom. I Tihanu nam ostavi. Zastoj mi je bila, neće biti djece više. Tihana me mamom zove. Svi znaju tako, i u školi… tvoja je kćer ne zna, ne pamti te. Odi!
Glas Katice je vibrirao patnjom. Marijina zbrka i žalost prevelika; nije razumjela, što traži ova žena. Lice Katice bolesno, strašno.
Kada je konačno shvatila, polako odgovori:
Ne idem nikuda. Vratila sam se djetetu, mužu, domu. Ante je otišao po Tihanu.
Katica spusti ruku, marama padne na pod.
Znam. U menzu je uletio reći. Majka je uz Tihanu, plakala je sav dan… Da odem večeras k njoj, da ne umre od tuge…
Zar je tuga kad se majka vrati? priđe Marija bliže.
Ne ideš? Katica je ne čuje, izgubljena.
Ne idem, odlučno sjede kraj dječje postelje, Ostajem. On nek odluči. To je njegova stvar.
Katica se uzdigne.
Što on želi! Mi odlučimo…
Samo on može. Ali Tihanu ne dam. Tihana je moja, a Ante nek odluči.
Katica odmahuje.
Tako? Jasno… voli on dijete, vrati se tebi. Pametna si! Nisi našla nikog u četiri godine, kažu mušu je puno u logoru, a ti… ko sveta. Svi ste vi iste logorašice!
Riječi udaraju Mariju, zaklapa oči, leži. Godine zadnje navikla je na galamu i uvrede. Prvo je žalila, gubila se, plakala. Zatim je naučila od onih koji su ostali dostojanstveni.
Dok si živa, možeš biti čovjek učila ju je stara učiteljica Iva Blažević u logoru.
Tako je i Marija živjela; do zadnjeg trenutka, čovječno.
Žalit ćeš, Katice, što si gruba. Marija, borajući čelo, žali čak sugovornicu.
Katica, navikla na otpor, ostane zatečena, pa padne na krevet i zajeca:
Nemoj ga uzimat, nemoj… Toliko si bila sama, bit ćeš i dalje! A ja… propast ću, nestat ću…
Pada joj duša, cvili, nada se izmoliti tuđe milosti, vlastitu sreću.
Marija bi najradije zgrabila torbu i pobjegla sa svih strana.
Ali pokriva lice rukama, sjedi čvrsto uz stol. Neće otići dok ne vidi kćerku. Nema kamo; rodbina daleka, kao da je zaboravljena.
Kad se Katica sabrala, obrisala maramu, poviježe opet.
Idem…, kaže mirno i izađe.
Marija ne skuplja misli, mete pogledom prostor, u kut, kroz prozor. Ljubomore nema. Dugotrajni razdaljak otima pravo na ljubomoru.
Paradoksalno, shvaća Antu. I on je izgubio nadu, stvarao novi život.
Što da radi? Uzeti Tihanu i otići? Možda Split, prijateljica Ivka ju je zvala. Adresu pamti. Možda je to spas.
Pakira stvari bliže vratima, ali potom opet sjedne na dječji krevet i shvati da je mrtvo umorna. Padne, prazna, sve dok ne zaspi.
Trgne je šuštanje, lagani koraci. Ulazi dugonoga djevojčica u zelenom sakou, bijelome šalu. Iza nje Ante. Šaptom se dogovaraju.
Marija ustane.
Tihana, mama se vratila.
Tihana je ista ona mala Marija iz djetinjstva. Debela, dvostruka pletenica, pronicav pogled, čvrsto stisnute usne.
Marija je otišla od male djevojčice, sad se vratila velikoj i samoj se čini nestvarnom. Jedva ispruži ruke.
Tihana zbunjeno pogleda oca:
A gdje je mama?
Doći će, pozdravi se… Ante pogurne malu prema Mariji.
Dobar dan, šapne ona.
Ti si me zaboravila? glas joj zastane Jesi?
Nisam, sjećam se… gleda dolje.
Marija osjeti da zagrljaj još ne dolazi u obzir uplašit će je.
Sjeda kraj nje.
Ja se tebe sjećam malene… a ti čega se sjećaš?
Sjećam se ringišpila, i da ste me sanjkali… A mama će doći?
Na poslu je, znaš
Ante pogleda kroz prozor, zabrinut, neokreće se.
Što tamo? Tihana skoči do prozora, maše.
I Marija pogleda na cesti tetura susjeda u kaputu od karakulja, dok hoda, bojažljivo gleda prema njihovom prozoru.
Baka, Katicina mama, pojasni Ante. Uvijek je bila uz malu. Brine…
Tihana ostaje kod prozora. Marija shvaća da je teško njezinoj djevojčici; sve se ruši bila je mama, tata, baka, odjednom ona, strankinja, bivša zatočenica, siromašna.
Odlučuje sve odjednom. Šapne Anti da izađe. Prilazi kćeri.
Tihana…
Dijete se okrene, pogleda je, opet pogne oči.
Tihana! Ja sam samo nakratko. Đene sam jako, jako dugo čeznula za tobom. Jesi li sretna s mamom, Katom?
Tihana kimne.
Voli te?
Kimne opet.
Nitko ti ne čini zlo?
Spušta glavu pa maše da ne.
Tako treba. Uči dobro, a ja ću te posjećivati, pomagati ti. Osim tebe, nikoga nemam. Čitaš već?
Tihana podiže uplakane oči, nisu više tako ustrašene.
Učim čitati.
Lijepo. Pisat ću ti, ti meni odgovaraj, može?
Može…
Marija je odlučno zagrli, privije k sebi; to je to dijete, djevojčica na čiji je spomen preživjela.
Kugla joj stane u grlu. Snažno se odvoji, brzo navuče cipele, kaput, uzme torbu.
Zbogom, Tihana… glas joj dubok, tuđ.
Izlazi, pohita prema Anti.
Zbogom, Ante. Čuvaj dijete!
On ostane otvorenih usta, s cigaretom u ruci. Gleda za njom.
Treba pobjeći. Samo dalje, izvan vrata, u gradski metež.
Silazi stepenicama, gotovo preskače, izleti u dvorište. Udahne svježi zrak proljeća i krene prema kapiji.
I odjednom, kao da vjetar protjera neku novu pjesmu:
Mama! Mama! Ne odlazi! Mama!
Pogleda gore Tihana, pola tijela van prozora, doziva ju. Nestaje kroz okno.
Marija trči natrag, susreću se na stubištu; dijete joj se baca oko struka, privija obraze.
Mama! Mama, kunem se, sjećam te se! Čekala sam da se vratiš…
Tihana, dušo…
Riječi nestaju.
Ante puši, hoda, Marija sjedi ne skidajući kaput, uz nju se šćućurila Tihana.
Biraj, Ante. Ti moraš…
Ante ne dvoji.
Nema biranja. Žena si mi ti. Ovdje ćeš biti.
A Katica?
Riješit ću. Ionako ima kuću, materinu.
Sam joj počne skidati vestu s ramena.
Navečer se Katica doveze na zaprežnim kolima, oči joj natečene od suza.
Mama! Tihana dotrči.
Katica je pomiluje, tiho ide do ormara, sprema svoje stvari. Tihana pomaže.
Ovo su ti čarape, velike su još, nemoj izgubiti. Plavu haljinu obuci kad bude slavlje, a bijela je preuska, zatraži novu od majke.
Tihana pogleda prema Mariji. Ne grdi je zbog druge mame, samo kuha čaj.
Katica skupi samo svoju odjeću.
Ako još što ima vaše, izvolite Marija pokaže na stol, posuđe.
Katica odmahne.
Spremi plahte, da ih veže, kad Marija predloži:
Popijmo čaj.
Čekaju me… ali hajde…
Najprije šutke, ukočeno, pa Katica progovara.
Voli ti Ante juhu. Samo nju kuhah. Ruka mu, bolje, ne viče noću više. Tihani nemoj davati previše slatkog, bole je zubi. Uši joj isto znaš, Tihana, pripovijedat ćeš kako si zimus bolovala.
Hvala…
Marija pomaže prenijeti zavežljaje do kola. Svi gledaju kroz prozore ženi pomaže ljubavnici stvari iznijeti.
No, rat i glad ubrzali su srca ljudi, malo tko se zgraža.
To je, Katica stoji bez pogleda Ako sam kriva, oprosti.
Oprošteno. Hvala na Tihani i na Anti. Nije bilo lako.
Ma pusti. Maro, položi ruku na prsa Kunu ti se, Ante je tvoj. Neću ga više, iako ga volim. Samo, Bogom te molim, daj da vidim Tihanu i majci. Navikle smo… Majka spava, suze su joj nestale.
Može, Kato. Nek dođe kad poželi.
***
Iduće ljeto u dvorištu sjedi Tihana na klupi, ljuljuškajući malog brata Luku u staroj kolicima.
Marija ulazi zadihana iz pasa, kad vidi njih dvoje, vidi da Luka spava, olakšanje u srcu, sjeda.
Mama, tata je bio, ručali smo, idi jesti.
Ma ostat ću s Lukom.
Onda idem k baki Štefici, ima blitve, pomoći ću joj u vrtu.
Pazi po cesti…
Tihana poleti.
I reci teti Katici pozdrave. I da joj mama želi svu sreću u pravom braku!
