Na Velebit po prosvjetljenje. “Kofer u glavi”
Marija, pakiraj se! Idemo na Velebit!
Ana je upala u knjižnicu kao da je upravo našla zlato. Marija je podignula pogled s kartona koji je popunjavala i zatekla se gledati u prijateljicu. Ana, u svom stilu crvena vjetrovka, poderane traperice na koljenima, ruksak na leđima. Energizer, ne možeš je zaustaviti.
Na Velebit? ponovila je Marija. Kada?
U kolovozu, za tjedan dana! Sve sam ispitala. Joga-retreat, kampiranje, planine, meditacije. Skupina ezoteričara, baš posebni ljudi. Ja idem po prosvjetljenje, Marija! I tebi bi dobro došlo.
Prosvjetljenje? Marija se nasmijala. Ana, ja sam knjižničarka. Meni je prosvjetljenje po opisu radnog mjesta.
Ne, ne! Ana je sjela nasuprot, izvadila iz ruksaka papire. Slušaj: Velebit, mjesto moći. Stari pastiri, rituali, planinski potoci, najčišći zrak. Spava se u šatorima, prehrana vegetarijanska, svaki dan joga, meditacije, predavanja. I izleti do svetih mjesta.
Marija je listala brošuru. Planine, rijeke, šatori uz vodu, ljudi u bijelom, svi meditiraju u sumrak. Prelijepo, ali… šatori? Vegetarijanska hrana? Gledala je Anu, u njezine oči koje su doslovno gorjele. Znala je, nema tu rasprave.
Tko još ide?
Skupina od desetak, svi naši, iz Zadra i okolice. Organizatori iskusni, rade ovo već godinama. Zvala sam ih. Marija, ovo ti je prilika! Ti si naša pustolovka. A ovakav retreat to ti je nešto novo. Joga, planine, nova energija.
Ja nikad nisam radila jogu, tiho je priznala Marija.
Naučit ćeš! Ima i više početnika. Samo trebaš željeti.
A Ivan? sjetila se Marija njega, srce joj je zatreperilo. Mi smo planirali negdje zajedno…
Idu li on? pitala je Ana.
Sumnjam, uzdahnula je Marija. Nije on za tako nešto. Njega zanima samo ribičija, šator, šuma. Ovo s jogom i meditacijom nije njegov svijet.
Pa taman! Ana je pljesnula rukama. Nek’ on čeka doma. A ti ćeš otići, prosvijetlit ćeš se, vratiš se nova žena. I njemu ćeš biti draža.
Te večeri, Marija je nazvala Ivana. Ispričala mu o prijedlogu, o retreatu, šatorima i jogi. On je samo slušao, pa mirno rekao:
Velebit je predivan. Nisam još bio, ali svi pričaju.
Ideš li ti? pitala je Marija, iako je znala odgovor.
Nije to za mene. Joga, retreati… rađe ću ja na Pag pecati. Ali ti idi. Tebi trebaju takve pustolovine.
Ne bojiš se pustiti me samu? polušaljivo je upitala.
A čega da se bojim? Ivan se nasmijao. Ti si naša avanturistica. Ja čekam doma. Samo se ti vrati prosvijetljena.
Dogovoreno, nasmijala se Marija.
Ostavila je slušalicu, pogledala u brošuru koju joj je Ana ostavila. Nije znala treba li joj prosvjetljenje. Ali Velebit joj je oduvijek bio san. A pustolovina uvijek zove. A Ivan… On će čekati. I to je najvažnije.
Pa dobro, draga, rekla je Ana sutradan. Spremaj šatore. Idemo na Velebit.
Prosvjetljavat’ se! nasmijala se Ana.
Prosvjetljavat’ se, složila se Marija.
Nije još znala što ju čeka na tom mističnom mjestu, kakva poznanstva, kakva otkrića. Jedino je osjećala ovo će biti posebno putovanje. I gotovo je bila spremna.
***
Autobus je krenuo s kolodvora u Zadru rano ujutro, i Marija je odmah shvatila: ovo neće biti samo još jedno putovanje. Društvo se skupilo šareno blago rečeno. Preko puta sjedile su dvije studentice u lanenim haljinama, pune narukvica, raspuštene kose. Do njih žena od pedeset, u narančastom ogrtaču, s ogromnim naušnicama koje su zveckale na svaki pokret. Iza njih muškarac u bijeloj vezanoj košulji, s pravim planinarskim štapom, okićenim vrpcama i zvončićima.
Kakav je ovo cirkus? šaptom je pitala Marija Anu kad su se smjestile kod prozora.
To ti nisu klaunovi, još tiše Ana, ali oči joj bliješte to su tragači za istinom. Čitala sam na internetu, svi takvi idu na Velebit. Po prosvjetljenje.
Po prosvjetljenje s planinarskim štapom? Marija se jedva suzdržala da ne prasne u smijeh.
Nemoj se rugat’, gurnula ju je Ana laktom. Svatko ima svoj put.
Autobus je izašao iz grada. S prozora su se nizali maslinici, borovi, sela, suhozid. Razgovori po busu nisu prestajali. Žena u narančastom glasno je pričala kako je prije dvije godine bila na Velebitu, doživjela prosvjetljenje i napustila je posao bankarice.
Sad sam iscjeliteljica, ponosno je pričala. Pomognem ljudima ozdraviti dušu. Sve zahvaljujući Velebitu!
Ja sam tamo shvatila da želim biti biolog, uključila se djevojka u lanenoj haljini. Upisala sam PMF, sad sam na terenu, prije nisam ni voljela prirodu.
Marija ih je slušala i nije znala bi li se smijala ili čudila. Nagnula se k Ani:
A što ti očekuješ da ti se otvori?
Ja? Ana je zastala. Da pokrenem neki svoj posao. Ili možda još djecu. Ali uglavnom, odmor. Nova ljepota. Ako prosvjetljenje dođe, super, ako ne, nije kraj svijeta.
To je najbolje, Marija je odahnula. Već sam se pitala u kakvu smo sektu došle.
Nije sekta, umirila ju je Ana. Samo posebni ljudi. Inače bi bilo dosadno.
Putovali su skoro dva dana. Noćili u skromnom motelu uz autocestu. Sljedeće jutro, počeo je Primorsko-goranski kraj u daljini planine. Prvo blage, s borovima, a onda osornije, krševitije. Marija je bila prilijepljena na staklo, zaboravila na ostatak grupe. Autobus je vijugao uz serpentine, svaki zavoj otkrivao je novo: stijene nad cestom, bijesne vodopade, vrhove u magli.
Ana, gledaj! Marija je trgala prijateljicu za rukav. Ovo su Hrvatske Alpe! Prave!
To je Velebit, ispravila bi je Ana. I ne bih ga mijenjala ni za što.
Vrtili su se, slikali. U autobusu je netko pjevao mantru, ali Mariju to više nije diralo. Planine su vladale. Kao da su svuda oko njih živjele i šutjele. Neki vrh podsjećao na dvorac, drugi na glavu medvjeda.
Vidi onu stijenu šaptala je Ani, pokazujući na profil ratnika. Kao lik čovjeka, zar ne?
Mjesta moći, ozbiljno se ubacila žena u narančastom, čuvši ih. Tu svaka stijena diše. Samo treba znati slušati.
Marija je htjela pitati kako stijene govore, ali je šutjela. Nek svatko ima svoje prosvjetljenje.
Prva prava pauza bila je na Alanovom prijevoju. Autobus je stao na vidikovcu, Marija je izašla van, noge joj klecale. Pogled je oduzimao dah: dolje, daleko, vijugala je rijeka, planine su uranjale u maglu, iznad svega nebo, ogromno, svijetlo, čisto.
Ovo je… uzdahnula je.
To je Velebit, rekao je muškarac sa štapom, pojavio se niotkuda. Tu duša prodiše.
Marija je upijala prizor, upijala tišinu. Na vidikovcu su stajali kamenčići s pločicama, pažljivo postavljeni u okoliš. Slikala se kod spomenika, Ana je jurila okolo s mobitelom.
Dođi, brzo! vikala je. Našla sam nešto!
Ana je otkrila stijenu s drvenom palicom, uz nju zalijepljene djeteline i flomasterom napisano: “Steni, nemoj boljeti!” Mariji je bilo smiješno i simpatično pa je slikala uspomenu.
Do večeri su stigli do prvog kampa, uz slapove Zrmanje. Šatore su digle jedva. Marija i Ana dobile su svoj, sat vremena su se mučile s konopima i šipkama dok im muškarac sa štapom nije u tišini pokazao cijeli trik. Upamtile su za idući put. A onda pod grmljem, na prostirci, večera.
Kako ti je? pitala je Ana dok su grijale čaj na vatri.
Ne znam, iskreno je priznala Marija. Neki drugi svemir. Planine, rijeke, svi ti ljudi, mantre… ne znam se snaći.
Naviknut ćeš se, nasmiješila se Ana. Samo tjedan dana. I ti si navikla na putovanja.
Noćna rijeka je bučala, prostrana i divlja, kao da ruši sve ostalo na svijetu. Marija je ležala u šatoru, slušala huku i osjećala se, po prvi put, ovdje, sada. Ne prosvjetljenje, nego osjećaj života.
Spavaš? šaptala je Ana.
Ne.
I meni je gromoglasno.
To je Velebit, rekla je Marija. Priča sa mnom.
Ana se smijuljila, tiho.
Već si kao oni. S mantrom.
Nego što, smireno je rekla Marija. Ovdje je sve posebno.
Zatvorila je oči, rijeka joj je šaptala pjesmu. Vjetar je zavijao s litica, zvijezde treperile kroz ceradu, a ona je znala pravoj pustolovini je tek početak. U zemlji gdje govorom šute stijene, a rijeke idu svaka svojim tokom. Tu može svatko pronaći sebe. Čak i knjižničarka iz Bibinja.
***
Prvo jutro na Velebitu započelo je zvukom zvončića. Marija je izronila iz sna, zbunjena: šator, spavaća vreća, do nje Ana. I vani, iza cerade, netko zvoni i pjeva:
Dizanje, prakticiramo! Sunce izlazi, energija dolazi! Na podloge!
Šta je ovo? promrmljala je Marija, osjetila bol u leđima još od sinoć. Ana, što sad?
Joga, prošaptala je Ana, već u sportskim hlačama. Rekla sam ti. Digni se, nemoj se brukati.
Marija je puzala van, žmirkajući na sunce. Po poljani su rastvorene podloge. Žena u narančastom sjedi u lotusu, mirna kao kip. Cure u haljinama rastežu se spretno. Muškarac sa štapom sada naopako! Stoje na glavi.
Normalno je to? Marija je protrljala oči.
Za njih, da, Ana mekano namješta podlogu. Ajde, da ne zakasnimo.
Trenerica visoka gospođa u bijelom, s pletenicom i blagim osmijehom obilazi, popravlja, ohrabruje.
Dišite duboko! Napunite svaku stanicu suncem!
Marija duboko udahne, pokušava poziciju: “pas naopako”. Ispružit ruke, podignut bokove… Uh! Mišići, za koje ni ne zna, vape.
Auuuu, zarida, jedva se drži. Nisam pas, više kao škamp.
Budi tiho i diši, šapće Ana, koja, iznenađujuće, sve poze radi odlično.
Odakle tebi to? pitala je, zadihana.
Televizija. Pa s Ivanom radila doma. Daj, sad “drvo”.
Marija na jednoj nozi, drugu priljubi na koljeno, ruke gore izdržala tri sekunde, pa skoro srušila Anu.
Kao mala djeca, nasmijala se žena u narančastom. Prvi put?
Vidi se, je li? otpuhnula je Marija, mokra po čelu.
Nema veze, naviknut ćete. Duša i tijelo uvijek se bore.
Do kraja vježbi Marija je osjećala kao ispresavijanu granu. Ne uspije posegnuti do prstiju, ne stoji na jednoj nozi, ne uplete se u nikakve poze kao drugi… Ali svejedno, duša joj je lagana.
Osjećam se kao panj, rekla je Ani, poslije su dopuzale na vatru na doručak.
Al’ prosvijetljena, smijala se Ana. Ili ćeš tek biti.
Nove pustolovine poslije doručka. Organizator objavljuje: skreću s asfalta, idu na Prezid jedan od najljepših, ali i najopasnijih prijevoja Velebita.
Dobar dan za nove izazove! kaže on.
Autobus bruji, cestu zamijeni uska makadamska staza tresu se svi.
Drži se! dovikuje Ana kada ih auto baci na kamenjaru.
Držim, Marija u panici. Gdje sad idemo?
U raj, smiju se iz busa. I da nije doslovno!
Kad su prošli kroz stari tunel, s crveno-smeđim stijenama iznad, Marija je zaboravila stres. Pogled oduzima dah. Planinska jezera tirkizna, zelena, mliječna, u dolinama. Kažu, nema ribe unutra.
Sveta voda, objasni žena u narančastom. Tu nitko ne peca, nema kupanja. To je mjesto energetskog mira.
Zašto nema ribe? Marija stvarno pita.
Zato što im tu nije mjesto.
Gid ipak za kraj objasni: Planinska voda ledena, premalo hrane za ribe.
Cesta vijuga dalje, planine se uspinju, snijeg još cvjeta po vrhovima. Tamo, govori netko, naši su stari ukapali velikane, palili vatre u čast bogova.
Osjetite? pita muškarac sa štapom. Ovdje vrijeme teče drukčije.
Ja samo znam da mi je muka iskreno kaže Marija.
Ana se nasmijala, ali to nije bilo izrugivanje.
Na pola puta, “Kod Mate” planinarski dom. Više muzej prošlog stoljeća, nego prava baza. Razbacani su stari motori, plakati, pionirske marame. Zvuči glazba na vinilu, slike Vuka Šobota, veselog brkatog domaćina.
Izložba? pita Marija.
Ne, dom. Moje je sve odgovara Mate, nalik stricima sa starim vicom. Skuhat vam mogu pravi biljni čaj?
Piju iz samovara, jedu livadski med, vani divljenje planinama. Mariji se učini, nakratko, kao da je u djetinjstvu na selu ili u filmu iz starih dana.
Sve ste sami skupljali? pokazuje na kolekciju.
Jesam, ponosno on. Ljudi zaboravljaju. Bez sjećanja nema ni budućnosti. Iako mladi samo na mobitelu.
Marija pomisli na svoju knjižnicu i na knjige koje voli, na ljude što dolaze po uspomene. Shvatila je, ona i Mate od istog su kova.
Kad su stigli na prijevoj Prezid, Mariji je zastao dah. Dolje, duboko, vijuga rijeka, ljudi su sitni kao mravi, a nad ponorom lete orlovi.
Vidiš, lete ispod nas, rekla je Ani, pokazivala prstom.
Što?
Orlovi, vidi dolje. Viši smo od njih.
Stala je kraj ruba provalije, gledala ptice i osjećala kao da je vrijeme stalo. Bila je tu, sada, na mjestu gdje se planina spaja s nebom.
Prosvjetljenje? Ana se prišuljala.
Ne znam, ispusti Marija. Možda samo čista sreća.
Noćenje u kampu u Krasnom, podno Sjevernog Velebita, bilo je pravo čudo. Tišina je brujala po ušima, nebo crno, mirisalo na bor i zvijezde svijetlile tako jako da bi ih mogla dotaknuti.
Svi okupljeni oko vatre, žena u narančastom svirala je drombulje, zatim dječak, sin jednog sudionika, udarao bubanj ti stari, iskonski ritmovi stapali su se s pucketanjem drva, s vjetrom, s noćnom planinom.
Kao izvan stvarnosti, rekla je Marija.
Ovo jest drugi svijet, ozbiljna Ana. Ovdje se sjećamo tko smo.
Marija je upijala zvuke, gledala nebo, znala je: sutra novi uspon, nova otkrića, novi Velebit. Spremna je, boli je tijelo i misli plešu, ali tu, sada, osjeća život. To je najvažnije.
***
Jutro ispod Sjevernog Velebita uvelo je maglu. Marija je iz šatora ugledala bijeli pokrivač, samo vrhovi planina plutaju nad oblacima, kao brodovi na moru snova.
Daleko pasu krave, zvončići se jedva čuju, sve se rastapa u tišini koja je ovdje drukčija debela, stvarna, kao voda.
K’o u filmu! šapne Marija.
Ovo ti je Hrvatska, draga Ana će ozbiljno. Bolje od svakog filma!
Ovog puta, jutarnja joga više nije strašna. Marija već zna što slijedi, svejedno bole mišići, ali više se ne boji. Trenerica u bijelom prolazi, popravlja pokrete, bodri.
Dišite još jače, pustite da vas zemlja napuni, iznesite energiju kroz tjemena u nebo.
Je li ona ozbiljna? Marija
Skroz, Ana šaptom. I ti pokušaj. Prosvjetljenje, ajde.
Marija zatvori oči, pokušava zamisliti energiju zapravo, dojmilo ju hladno jutro. Ipak, diše, osjeća, kako magla nestaje, kako se dan budi.
Znaš, kasnije je rekla Ani, kužim ih sad malo više.
Što?
Što se bude u pet, što vježbaju, zašto meditiraju.
I?
Da bi osjećao da dišeš.
Bio je vegetarijanski doručak. Kaša, čaj od biljaka, domaći kruh s medom. Mariji, navikloj na slavonski sendvič za put, ova jednostavnost je, nakon zraka i planinskog pogleda, bila najfinija stvar na svijetu.
Znaš, smije se, možda bih se navikla na ovo. Doručak, pogledi, mir.
Poslije doručka, organizator najavi susret sa šamanom. Jež joj prođe cijelim tijelom. Šaman kao iz bajke, sad uživo.
On stigne stariji, dugih sijedih kosa, brada, prodorne oči. Ogrtač resama, oko vrata bundeva, u ruci bubanj.
Sjednite u krug, mirno kaže, a glas mu zapovijeda tišinu.
Sjednu, šaman naloži vatru, baci bilje, zrak zamiriše.
Velebit je mjesto snage. Ovdje su granice tanka. Duhovi govore. Možete čuti što u gradu nikad nećete.
Udari bubanj. Zvuk se proširi poljem, odbija od stijena. Marija se strese. Bubanj zvuči živ, progovara, sapliće vrijeme.
Počne pjevati, duboko, prastaro, kao da dolazi iz utrobe planine. Svi postanu nijemi, vrijeme se iskrivi. Marija ne zna spava li ili sanja.
Zaziva duhove? šapne Ana, ali Marija ne odgovara. Gleda bubnjara i osjeća da nešto u njoj puca, kao da neka vrata lagano škripe.
Šaman obiđe krug, svakome pogleda u oči, šapne nešto vlastito. Stane pred Mariju, ona naježi ruke.
Tražiš, kaže, nije pitanje. U knjigama, ljudima, cestama.
Da… jedva Marija izusti.
Naći ćeš. Kima, pa pogleda u Anu. Zajedno ćete naći.
Izvuče vrećicu, razbacuje kosti, nešto proučava.
Čeka vas duga cesta, izgovara. Sretna. Putujte. Ne bojte se.
Kako znate? ne prepozna svoj glas.
Šaman se nasmiješi.
Velebit zna. Ja samo prenosim.
Nakon obreda, svi šute oko vatre. Svak’ za sebe, prepun dojmova. Marija gleda planine kao žive, osjeća da se upravo dogodilo nešto stvarno. Ne turistička predstava, nego prastara, istinska magija.
Kako si? pita Ana.
Ježurke svuda. Ne znam što je to bilo, ali… istina.
To je Velebit, Ana tiho. Sad znaš zašto se ljudi uvijek vraćaju.
Marija zna. Sastanak sa šamanom je promijenio nešto u njoj. Možda je samo dobar psiholog, možda pogodi što treba reći. Ali rekao je što je trebalo. I okoliš Velebita sve je umnožio.
***
Povratak je bio spor. Više nema straha, samo gledanje, upijanje, sjećanje. Na vratima Like dočeka ih plavi izvor, voda mjehuri, zemlja diše.
Geyzir? pita Marija, gledajući mjehuriće.
Mini-gejzir, vodič. Crta se mijenja svaki dan. Svaki novi put slika.
Marija je stajala na drvu, gledala kako voda živi. Onda stara hidrocentrala: dovršena, napuštena, sada spomenik prošlom vremenu. Pomisli na dom Mate i njegov muzej, na svoje knjige u Bibinjama, na to da godina dolazi i prolazi, ali ono što pamtiš uvijek te drži.
Na Alanovom prijevoju zadnja pauza. Tamo, najtiša slika dana: suputnik, muškarac od četrdeset, cijeli put nije govorio, sada izvlači bicikl iz bunkera autobusa.
Što je ovo? pita Marija.
Moj cilj, mirno on. Spustiti se cestom na biciklu. Zato sam došao.
Opasno! šapće Ana.
U tome i je čar!, smije se.
Gledali su kako nestaje iza serpentina, niz provaliju, prema rijeci, oblacima.
Lud, netko promrmlja.
Hrabro! žena u narančastom. Svatko ima svoj put sebi.
Marija je gledala zavoj ceste i znala: svatko ima svoju putešestviju. Netko na jogu, netko uz ritam droma, netko niz brdo biciklom. Ona kroz knjige, putovanja, ljude. I svaki put nešto novo nađeš.
Kad su se vratile doma, u Bibinje, Marija je dugo bila pod dojmom Velebita. Budila se, tražila planine s prozora, huk vode, magiju šamana. Ali u njoj je nešto ostalo. Nešto što ne može reći riječima.
Jesi li se prosvijetlila? pitao je Ivan kad je navratila do njega.
Ne znam, odgovorila je Marija. Vidjela sam orlove, slušala pjesmu predaka, stajala na izvoru i osjećala kako zemlja diše.
Vau, ozbiljno Ivan. I ja bih to htio.
Pa idemo onda, uzme ga za ruku. Sljedeći put, zajedno.
Sljedeći put, kimne on. Obećajem.
Navečer Marija otvori bilježnicu, napiše: “Velebit. Bila sam tamo. Gledala planine, slušala rijeke, dotaknula tajnu. Prvo veliko putovanje, ali znam: gdje god dalje išla, Velebit ostaje sa mnom zauvijek.”
Zatvorila je bilježnicu, pogledala kroz prozor. Šuma šumi, miriše zemlja, kasno ljeto. Ali čula je buku rijeke, zamišljala vrhove u oblacima, osjećala dim vatre.
Velebit je ostao s njom. Zauvijek. Najvažnije putovanje nije bilo planinama ili moru, nego do sebe. Do one Marije koja se ne boji, traži, i uvijek nešto nađe. Svijet je ogroman, predivan i njezin je. Njihov. Svakoga tko je spreman krenuti.
