Kako je Tanja postala majka zahvaljujući svom dobrom srcu…

Kako je Marija postala majka zahvaljujući svojoj velikoj dobroti…

U kasno popodne, Marija je umorna ušla u stubište svoje zgrade u Rijeci. Kod vrata stana dočekala ju je neobična scena na otiraču je stajala kartonska kutija. Iznenađeno je pogledala unutra i zatekla pseće i mačje oči, kako je preplašeno motre i stisnuti jedan uz drugog drhte.

Što je ovo? Tko ste vi? upitala je Marija tiho i gentlirano, svjesna da joj te životinje ne mogu odgovoriti.

U tom trenutku lagano se otvorila susjedova vrata i na hodnik je izvirila tetka Ruža, poznata po svom znatiželjnom duhu.

A, Marija, dobra večer ti. E, ovo ti je čudo! Znaš da je baka Ana s trećeg kata prošli tjedan umrla, a njezina rodbina još nije zbrinula ove jadnike.

Nudili su ih svima u zgradi nitko nije htio. Moja maca nikog ne podnosi, a drugi imaju alergiju Možda bi ti i Marko mogli? Ionako nemate djece, a zarada vam nije loša.

Nismo baš planirali životinje a kamoli dvije odjednom zbunjeno će Marija.

Nemoj ih razdvajati, skupa su odrasli, puno bi patili. Spavali su zajedno, baka ih je šetala, ti bi s njima imala manje brige nego što misliš.

Ajde, uzmi ih daj im šansu molila je Ruža nježno.

A ako ne uzmem? Što će biti s njima? zabrinuto je upitala Marija.

Pričali su da će ih morati odvesti na uspavljivanje. Kutiju su pripremili već Stan je prodan, novim vlasnicima ne trebaju, tužno će Ruža.

Baš tada u stubište je ušao jedan od susjeda, gospodin Ivan, i pogledao prema Mariji. Šutke je klimnuo kutiji:

Možda ih vi želite? Stari su, mirni, nisu zahtjevni. A ni puno neće još poživjeti, šteta ih je, baka ih je užasno voljela

Dobro, dat ću im dom. Ne mogu podnijeti da ih vode na uspavljivanje Kako se zovu? Tek smo dvije godine tu, rijetko se s kim družimo odlučila je Marija. Ivan je ozaren ušao s kutijom u predsoblje.

Pas se zove Miško, a mačak Jure. Hvala vama spustio je na ormarić u predsoblju odrezak od 20 eura i povodac. Ovo za početak. Još jednom, puno hvala

Marija je zatvorila vrata i skinula kaput, pa klekla uz kutiju i šaptala:

Eh, moji prijatelji Marko će se začuditi. Nadam se da nas neće sve istjerati van! Ali on je dobar, valjda će prihvatiti obiteljsku prinovu.

Ne bojte se, ništa vam neće faliti. Na uspavljivanje vas ne dam, nije to put za vas tješila je nježno.

Mačak kao da je shvatio, oprezno je izašao van i počeo ispitivati stan. Pas je još neko vrijeme sjedio, očiju tužnih, promatrajući pokrete nove gospodarice i svoga starog znanca.

Ušla je u kuhinju, provjerila hladnjak. Hrane za životinje nije bilo. Skuhala je žgance, dodala komadiće mesa, odlučivši oboje će to jesti.

Na njezinu radost, nakon kratkog istraživanja, Jure je došao u kuhinju i zainteresirano ponjušio žgance. Marija je zvala i Miška; dugo se dvoumio, ali kad je vidio kako mačak proždire meso, prišao je i tužnim očima pogledao novu vlasnicu.

Marko se vratio s posla, i zaista bio iznenađen, ali nisu ga dugo uvjeravali par je zaključio da će, ako se pojavi netko s kućom i velikim dvorištem, životinjama pronaći još bolji dom. Za sada bi ostali s njima.

Bili su u braku četiri godine, a ovu riječku garsonijeru kupili prije dvije. Voljeli su se i živjeli skladno, jedino im je dijete silno nedostajalo.

Prohodna si, sve čisto, a sad imaš dva dlakava gosta iznenadio se Marko.

Nadala sam se djetetu, znaš a onda evo njih dvojice, za eutanaziju Ne mogu to izdržati oči su joj bile pune suza.

I ja volim životinje. Brinut ćemo se, a sutra na poslu pitam kolege, možda im netko može dati dvorište, zagrlio ju Marko.

I tu je od toga dana život u stanu živnuo. Mačak i pas su se ubrzo privikli, a bivši stan bake Ane bio je baš kat iznad Marijinog pa im ni prostorno ništa nije nedostajalo.

Moji slatkiši, kao da ste tu odrasli sa mnom! govorila je Marija kroz smijeh.

Šetala je Miška triput dnevno, a Jure je izlazio na prozor i vraćao se istim putem. Susjeda Ruža bila je presretna što su našli dom pa je znala donijeti hrskavice iz juhe ili rižoto kojeg Jure obožava.

Navečer bi Marko i Marija gledali televiziju i smijali se ludorijama mačka, dok je Miško sretno hrkao na novoj dekici.

Ne bi ih nikad razdvajali ubrzo je to postalo jasno.

Nakon nekoliko mjeseci odlučili su, nema smisla tražiti novi dom toliko su se svi zbližili.

Za vikend Marijina mama dolazila u goste, iz susjednog naselja i ona je zavoljela nove sustanare, mada je isprva bila šokirana.

Ja bih Juru, ali što ću kad sam na trećem katu, a on voli van govorila je.

No Marija je odlučno odbila.

Mama, ti ćeš ih obilaziti kad odemo na more, navodnjavat ćeš cvijeće, ali i maziti naše dlakavce.

Tako je i bilo. Ljeto su proveli na Krku, a Marija je zvala gotovo svaki dan:

Sve je u redu, dobri su, jedu, spavaju, svaki dan šetnja, odmarajte odgovarala je majka.

Kad su se vratili, dočekaše ih Miško i Jure s nevjerojatnim veseljem. Pas je skakao i cvilio, mačak se motao oko Markovih nogu.

Ma vidi kako nas vole naši mali četveronošci! raznježio se Marko. Marija je mazila Miška i već im pripremala večeru.

Sada bi ranije ustajala, šetala Miška u zoru i nahranila ih.

Nekoliko mjeseci kasnije, Marija sva uzbuđena kaže Marku da napokon čekaju bebu. Velika, željena sreća.

Marijina mama nije skrivala radost:

Nije slučajno što su ti baš Miško i Jure došli. Kao da ti ih je nebesko srce poslalo, da provjeri koliko si dobra i milosrdna. I evo ti sreće, spremaj se za majčinstvo.

Slažem se, mama. Ne vjerujem u znakove, ali otkako je njih dvoje, kao da sam već uhodana za dijete.

Sve je tu: briga, nježnost, red, pažnja Oni su ti kao djeca.

Hoćeš da ih uzmem kod sebe, da ti bude lakše kad dođe beba? ponudila se majka.

Ne, mama, nema potrebe. Mi ćemo sve, a ti dođi pa guraj kolica po dvorištu, dok mali spava, ili zabavi dok kuham rekla je Marija uz osmijeh.

Zagrlile su se.

Trudnoća je prošla uredno, Marija je rodila zdravoga sina. Marko je bio presretan, svih su preplavili valovi radosti.

Miško, stariji i mirne naravi, nije lajao ni smetao. Jure je ljeti drijemao pod lipom u dvorištu ili se pentrao po ogradi. Svi su živjeli u slozi, obitelj je, napokon, bila potpuna.

Stare susjede, s inicijativom Ruže, pričale bi o Mariji po cijeloj ulici: kako je zahvaljujući dobroti postala majka.

Ruža bi to iznosila kao pravu riječku bajku, dokaz da dobra djela uvijek pronađu put natrag do srca…

A vi, što mislite, je li Ruža u pravu? Pišite svoje mišljenje i ostavite jedan lajk ako vjerujete u moć dobrote!

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

one × 2 =

Kako je Tanja postala majka zahvaljujući svom dobrom srcu…
Tatăl meu cu dizabilități m-a dus la balul de absolvire, iar niciodată nu m-am simțit mai mândră Toți au venit la bal cu mașini luxoase – unii în limuzine, alții în bolizi sport, închiriate de părinți doar pentru o noapte. Dar eu? Eu am sosit legănându-mă într-o veche dubă, unde fiecare piatră de sub roți suna ca un pod ce se prăbușește. În loc să cobor din mașină pe tocuri și să fiu întâmpinată de un cavaler de vis, am fost condusă de singurul om care mi-a fost mereu alături – tatăl meu. În scaun cu rotile. Și a fost cea mai frumoasă noapte din viața mea. Eu sunt Gabriela, și aceasta este povestea pe care niciodată nu am crezut că o voi împărtăși tuturor. Dar după acea noapte de bal de neuitat, am înțeles că cei mai simpli oameni sunt uneori cei mai extraordinari. Am crescut fără prea mult. Mama a murit când aveam cinci ani și am rămas doar cu tata. El muncea din greu la supermarket, câștigând cât să plătim chiria și să avem ceva de mâncare în frigider. Dar mereu se îngrijea de mine. Cu degete stângace îmi împletea codițe înainte de școală, îmi lăsa bilețele dulci pe șervețele în buzunar și venea la fiecare ședință cu părinții, chiar dacă trebuia să vină pe jos de la stația de autobuz. Când aveam paisprezece ani, tata a avut un accident la serviciu. Traumă la spate, a zis doctorul. Dar era mai grav – încet-încet și-a pierdut capacitatea de a merge. Întâi cu baston, apoi cu cadrul, și la final cu scaunul cu rotile. A cerut pensie de handicap, dar birocrația a fost copleșitoare. Am pierdut mașina, apoi și casa. Ne-am mutat într-un apartament mic, iar eu am început să muncesc după ore pentru a ajuta la cheltuieli. Dar tata nu s-a plâns niciodată. Nici măcar o dată. De aceea, când a venit vremea balului, nici nu am îndrăznit să visez că voi merge. Rochia, biletele, machiajul – totul era prea scump. Și cu cine să mă duc? Nu eram fata populară. Eram fata modestă, în haine second-hand de la ajutoare, cu cărți de școală moștenite. Dar în secret, visam. Să mă simt o dată frumoasă. Să fiu parte din ceva special. Tata, desigur, a aflat. Mereu află. Într-o seară m-am întors de la școală și, pe canapea, era un port-rochie. Înăuntru, o rochie albastru închis – simplă, elegantă, fix pe măsura mea. „Tată, cum…?” „Am economisit puțin,” mi-a răspuns, încercând să pară calm. „Am prins-o la reducere. M-am gândit că fata mea merită măcar o dată să se simtă ca o prințesă.” L-am îmbrățișat atât de tare că aproape am răsturnat scaunul cu rotile. „Dar cine mă conduce la bal?” am întrebat în șoaptă. S-a uitat la mine cu ochii lui obosiți dar blânzi: „Poate nu mă mișc rapid, dar aș fi cel mai fericit dacă mă lași să te duc la bal ca cel mai mândru tată din lume.” Am râs și am plâns în același timp. „Chiar ai face asta?” A zâmbit: „Draga mea, nu există loc în lume unde să vreau mai mult să fiu.” Așa că ne-am pregătit. Am împrumutat pantofi de la o prietenă, am învățat machiaj de pe YouTube. În seara balului, l-am ajutat pe tata să-și pună cea mai bună cămașă – aceea pe care o purta la fiecare serbare. Mi-am prins părul, am îmbrăcat rochia albastră, și când m-am uitat în oglindă, m-am simțit… valoroasă. Drumul nostru nu a fost unul de lux. Vecinul ne-a împrumutat o veche dubă, în care fiecare groapă părea să rupă mașina. Dar am ajuns. Îmi amintesc cum am ezitat la ușa sălii de sport a școlii. Prin ziduri se auzea muzica, iar prin ferestre se vedeau luminițe – dans, strălucire, rochii ca de poveste. Am văzut fete coborând din mașini scumpe, râzând cu parteneri perfect îmbrăcați. Apoi m-am uitat la tata. S-a aplecat spre mine și mi-a întins mâna: „Ești gata să intrăm?” Am dat din cap, inima îmi bătea puternic. Când am intrat, muzica nu s-a oprit. Dar ceva s-a schimbat – au început șoapte. Oamenii priveau. Am văzut fete făcând semne unora și clătinând din cap, parcă le părea rău pentru mine. Băieții doar au privit. Mi s-a strâns inima. Dar ceva minunat s-a întâmplat. Unul din profesori, domnul Petrescu, a început să aplaude. Apoi s-a alăturat încă unul. Și prietena mea cea mai bună, Alina, a venit alergând și a strigat: „Ești SUPERBĂ!” Și dintr-odată, toți au început să aplaude. Chiar și câțiva colegi i-au dat „pumnul” tatei și i-au mulțumit că a venit. În seara aceea, am dansat. Mult. Nu doar cu tata, care, din scaunul cu rotile, m-a rotit prin sală cu atâta grijă că am început să plâng, dar și cu prieteni, profesori, ba chiar și cu directorul. Cineva a pus piesa „Frumoasă-i lumea asta,” și am dansat lent cu tata, iar oamenii priveau – nu cu milă, ci pentru că simțeau dragostea. Una dintre fetele din comitetul balului mi-a spus: „Tu și tatăl tău… ați transformat acest bal într-un moment de neuitat.” Când DJ-ul a anunțat regele și regina balului, nici nu am ascultat. Dar când am auzit: „Regina balului… Gabriela Petrescu!” am înțeles că cea mai mare bogăție în lume nu este luxul, ci dragostea care nu se stinge niciodată.