Marica je stigla kući ranije, noseći pune vreće delicija s sela mamini domaći keksi, sir, rakija u staklenki zavezanoj šarenom trakom. Htjela je iznenaditi muža, ali Ante joj, umjesto da je dočeka u zagrljaj s osmijehom, pošalje je u dućan. Ono što je uslijedilo bilo je kao što se rijetko viđa lukavo i apsurdno.
Torba što ju je vukla niz rame bila je teška i podrhtavala joj je ruka, pa je Marica pouzdano uzdahnula kroz zube. Osjećala je kako joj križa protestira posljednja dva mjeseca ju nije puštala. Spustila je vreće na izbrazdani pločnik kod autobusne stanice, voljela bi reći kao u nekom filmu, ali stvarnost je zvonjela kroz bol u lopatici.
Marica duboko udahne. Dječak u njenoj utrobi nezadovoljno se protegne. Šesti mjesec trudnoće nije šala, svi u selu govore da tada posebno treba paziti. A ona, smijući se samoj sebi, požurila iz Drniša tri dana ranije, mrzeći udaljenost i brojila prometne znakove zadnjih sto kilometara busom.
Što li Ante sad radi? Sigurno ni ne sluti da je ona pred vratima još desetak minuta hoda. Put prema ulazu činila se vječnost. Vreće, napunjene do vrha svim i svačim, krčile su joj prste, usne je žuljalo nestrpljenje.
Došavši do pola puta, Marica shvati ne može više dalje. Križa pulsiraju, a dućan je tako blizu, a tako daleko.
Izvadi mobitel i zove muža.
Anto, jesi doma? šaptom upita kad je veza napokon prošla.
Marice? Što je? Sve u redu? zabrinuto će on.
Ništa nije. Stigla sam! Kod naše stanice sam, vidi me kroz prozor valjda. Dođi, molim te, nisam čovjek nosim vreća koliko da dijeliš susjedima. Mama natovarila svega.
Zamah tišine, pa glasan šum u slušalici. Marica gleda mobitel je li possible da je veza pukla ili se Ante pogubio?
Na stanici si? Sad? Kako nisi javila? Rekli smo četvrtak!
Htjela sam te iznenadit, Ante. Što, nisi sretan? Izlazi, kiša nosi! Gladna sam i spavam mi se.
Stani! Ne idi doma još To jest, idi, ali… Marice, doma nema ničeg, prazno ko džep studenta. Jučer sam pojeo zadnju juhu. Aj molim te, uskoči u naš kvartovski dućan, znaš onaj što radi cijelu noć. Kupi malo pureće, može i junetine ako ima. Danas nisam išao na posao. Htio sam spremit ručak za nas, da te dočekam, kak spada.
Puretina? Ante… čuješ li ti sebe? Ja sam trudna, izlazim s putovanja, drndam te dvije tone po kiši, a ti želiš meso? Imamo doma krumpira, jaja. Siđi dolje i pomozi mi, gladna sam i mogu jedva disati.
Ma ne razumiješ! buni se Ante, glas mu klizi sve brže. Hoću da sve blista, žena mi dolazi. Dvije minute, kupi meso, uzmi malu vreću krumpira, naš se stvrdnuo totalno. Zamoli nekog susjeda ako treba, ili probaj polako, dva puta prođi… Daj, molim te! To je za nas. Ja ću doma sve spremiti.
Marica stisne vreće; ruke su joj crvene. U srcu, vruća, gorka bujica.
Ante, jesi li normalan? Da meni, trudnoj, daješ zadatak da bauljam u dućan po pršut i krumpir, jer TI želiš iznenaditi? Zašto ti ne dođeš?
Već sam počeo pospremu! Ode li sad, sve propada. Marice, molim te, 800 g junetine i mrežicu krumpira. Čekam te, ljubavi.
Spusti slušalicu. Marica stoji, bulji u crni ekran i ne može vjerovati. Suze joj dođu na oči pod hladnim svjetlom gradske lampe. Umjesto zagrljaja i juhe u krevetu odiseja do hladnjače. Možda me stvarno čeka nešto posebno? proletio joj bljesak. Povukla je vreće i šepajući krenula prema trgovini.
Protiskivala je kolica između polica, osjećajući kako joj mlada blagajnica odmjerava pogledom punim sućuti.
Junetina je bila teška kao slon, a vreća krumpira kao da ima žive mačke u sebi. Kad je izašla, prsti su joj bili gargulje od kamena.
Zazvoni mobitel.
Jesi uzela? veseli se Ante, nema pojma.
Jesam, skoro sam poginula, ali jesam. Pri ulazu sam. Otvori.
Ne penjiiii se! Sačekaj na klupi. Evo me za deset minuta, ok?
Ante, pa izluđuješ me! Otečene noge, ruke ne funkcionišu, ne mogu ni stajati.
S iznenađenjem još malo! Pet minuta, kunem se, onda sve, ali baš sve ima smisla! Moram žuriti!
Spusti slušalicu. Marica sjeda na drvenu klupu ispred ulaza, krumpir zveči kao lanac, meso pada uz nju. Najradije bi mu to sve kroz prozor bacila na treći kat.
Prođe deset minuta. Onda dvadeset. Marica kuha iznutra, a razmišlja što je gore iznenađenje s cvijećem ili skakanje žabice po stanu. Ni jedno nije vrijedno da je ostavi mokru na vjetru.
Nakon 35 minuta, škrinu vrata; izleti Ante. Smiješan i zbrčkan, majica naopako, znoj na čelu, kosa mu leti.
E pa evo me! Jesi živčana, a? Gledaj klupo, nebo, sve mirno… Hajmo.
Što si cijeli mokar, čovječe? A što to toliko smrdi na wc osvježivač?
Sad ćeš vidjet! ushićeno skače prema liftu uz male skokove.
Ulaze gore. Ante slavodobitno otvara vrata. Marica ulazi, udahne miris, ali ne po domaćoj juhi nego po jeftinoj varikini i sredstvu “plavo more”.
Prođe kroz hodnik. Kuća je u toj nevjerojatnoj čistoći prazne stolice, nestali predmeti, tepih posvuda mokar, police bez prašine. Njezine figurice sakupljene u kutu.
Što kažeš? Ante se smije, blista kao nova kovanica eura.
Marica gleda okolo gotovo uskraćene nade.
Jel to to? prošapće.
Pa gle, tri sata deranja, sve blista. Čak i zahod, vidi sjaji. Htio sam da dođeš kući, a ne moraš ništa raditi! Da odmoriš, a ja se dokazao.
Suze je stislo u grlu.
To zbog toga… Zato si me tjerao po meso i krumpir? Da pereš pod?
Nisi mogao sići i pomoći mi?
Morao sam požuriti! Htio sam ti učinit dobro. Dođeš mi prije, ja nisam gotov, držim te malo vani, pa da imaš ono što si uvijek htjela!
Ante, jesi lud… povikne ona, glas joj drhti nije me briga za pod! Meni je potrebnija riječ i ruka, nego ovo. Ja čekam dijete, mogu otpast od umora, a ti… šmrčeš po kutovima!
Ante pocrveni, baci krpu u sudoper.
Evo ga opet! Nikad ti nije dosta! Ja, budala, pazim, ribam, a ti odmah vičeš! Vidi, čisto je ko u crkvi! Nema dana ovakve čistoće!
Kakva korist, Ante, kad sam ja vani trunula! Zaleđena, bole me noge, vučem te vreće… To nije iznenađenje, to je izrugivanje!
Izrugivanje? leti kroz kuhinju. Isprike! Nisam ti princeza kakvu želiš. Druga bi bila sretna, a ti stalno o sebi. Možda sam i ja umoran, čeka te od pet ujutro, ništa nisam spavao!
Marica pokrije dlanovima lice.
Ne shvaćaš… jecne. Ništa ne shvaćaš. Zdravlje bi trebao staviti iznad tišine pločica.
Tko je kriv? Samo si došla ranije! Da si došla onda kada treba, sve bi bilo spremno, a ne ovako. Ti si nezahvalna, Marice. Samo nezahvalna.
Izleti kroz vrata u spavaću.
Mali u trbuhu se zabubnjalo još jednom. Marica sjede, gledajući u zapušteni paket mesa na stolu, koji nije stavio ni u frižider. Loše joj je mučnina se stalno vraća u grlo.
Za deset minuta odškrine vrata.
Šta, hoćeš da kuham to meso il šta? Ili nećeš ni jest?
Ništa ne kuhaj. Ostavi me, molim te, na miru. Hoću spavati.
Samo izvoli! zalupljuje opet vrata.
Marica šepa do kupaonice. U zrcalu: siva, podočnjaci, kosa u pet država.
U autobusu je zamišljala njegov zagrljaj i šaptanje: “Hvala Bogu da si stigla, ljubavi”. Ah, zagrljaj… Kad se umila i vratila iz kupaone, svađa se nastavila zbog još jednog glupavog ručnika.
Iz kuće je otišla u tome što je imala, ni presvukla se nije. Opet natrag roditeljima, u selo.
Svi su je odgovarali od rastave: svekrva, zaova, rodbina iz daleka. I Ante, stalno zvao, prolijevao suze, obećavao da je shvatio. Ali Marica je znala svoje: ovakvog muža ne treba, razvod je već rastao u srcu. Zašto joj treba čovjek kojem je pod važniji od njihova djeteta?
