Daša se vratila kući ranije s poklonima od roditelja. Željela je iznenaditi muža, ali je Ivan, umjesto tople dobrodošlice, poslao ženu u dućan. Posljedice su bile potpuno neočekivane.

Marica je stigla kući ranije, noseći pune vreće delicija s sela mamini domaći keksi, sir, rakija u staklenki zavezanoj šarenom trakom. Htjela je iznenaditi muža, ali Ante joj, umjesto da je dočeka u zagrljaj s osmijehom, pošalje je u dućan. Ono što je uslijedilo bilo je kao što se rijetko viđa lukavo i apsurdno.

Torba što ju je vukla niz rame bila je teška i podrhtavala joj je ruka, pa je Marica pouzdano uzdahnula kroz zube. Osjećala je kako joj križa protestira posljednja dva mjeseca ju nije puštala. Spustila je vreće na izbrazdani pločnik kod autobusne stanice, voljela bi reći kao u nekom filmu, ali stvarnost je zvonjela kroz bol u lopatici.

Marica duboko udahne. Dječak u njenoj utrobi nezadovoljno se protegne. Šesti mjesec trudnoće nije šala, svi u selu govore da tada posebno treba paziti. A ona, smijući se samoj sebi, požurila iz Drniša tri dana ranije, mrzeći udaljenost i brojila prometne znakove zadnjih sto kilometara busom.

Što li Ante sad radi? Sigurno ni ne sluti da je ona pred vratima još desetak minuta hoda. Put prema ulazu činila se vječnost. Vreće, napunjene do vrha svim i svačim, krčile su joj prste, usne je žuljalo nestrpljenje.

Došavši do pola puta, Marica shvati ne može više dalje. Križa pulsiraju, a dućan je tako blizu, a tako daleko.

Izvadi mobitel i zove muža.

Anto, jesi doma? šaptom upita kad je veza napokon prošla.

Marice? Što je? Sve u redu? zabrinuto će on.

Ništa nije. Stigla sam! Kod naše stanice sam, vidi me kroz prozor valjda. Dođi, molim te, nisam čovjek nosim vreća koliko da dijeliš susjedima. Mama natovarila svega.

Zamah tišine, pa glasan šum u slušalici. Marica gleda mobitel je li possible da je veza pukla ili se Ante pogubio?

Na stanici si? Sad? Kako nisi javila? Rekli smo četvrtak!

Htjela sam te iznenadit, Ante. Što, nisi sretan? Izlazi, kiša nosi! Gladna sam i spavam mi se.

Stani! Ne idi doma još To jest, idi, ali… Marice, doma nema ničeg, prazno ko džep studenta. Jučer sam pojeo zadnju juhu. Aj molim te, uskoči u naš kvartovski dućan, znaš onaj što radi cijelu noć. Kupi malo pureće, može i junetine ako ima. Danas nisam išao na posao. Htio sam spremit ručak za nas, da te dočekam, kak spada.

Puretina? Ante… čuješ li ti sebe? Ja sam trudna, izlazim s putovanja, drndam te dvije tone po kiši, a ti želiš meso? Imamo doma krumpira, jaja. Siđi dolje i pomozi mi, gladna sam i mogu jedva disati.

Ma ne razumiješ! buni se Ante, glas mu klizi sve brže. Hoću da sve blista, žena mi dolazi. Dvije minute, kupi meso, uzmi malu vreću krumpira, naš se stvrdnuo totalno. Zamoli nekog susjeda ako treba, ili probaj polako, dva puta prođi… Daj, molim te! To je za nas. Ja ću doma sve spremiti.

Marica stisne vreće; ruke su joj crvene. U srcu, vruća, gorka bujica.

Ante, jesi li normalan? Da meni, trudnoj, daješ zadatak da bauljam u dućan po pršut i krumpir, jer TI želiš iznenaditi? Zašto ti ne dođeš?

Već sam počeo pospremu! Ode li sad, sve propada. Marice, molim te, 800 g junetine i mrežicu krumpira. Čekam te, ljubavi.

Spusti slušalicu. Marica stoji, bulji u crni ekran i ne može vjerovati. Suze joj dođu na oči pod hladnim svjetlom gradske lampe. Umjesto zagrljaja i juhe u krevetu odiseja do hladnjače. Možda me stvarno čeka nešto posebno? proletio joj bljesak. Povukla je vreće i šepajući krenula prema trgovini.

Protiskivala je kolica između polica, osjećajući kako joj mlada blagajnica odmjerava pogledom punim sućuti.

Junetina je bila teška kao slon, a vreća krumpira kao da ima žive mačke u sebi. Kad je izašla, prsti su joj bili gargulje od kamena.

Zazvoni mobitel.

Jesi uzela? veseli se Ante, nema pojma.

Jesam, skoro sam poginula, ali jesam. Pri ulazu sam. Otvori.

Ne penjiiii se! Sačekaj na klupi. Evo me za deset minuta, ok?

Ante, pa izluđuješ me! Otečene noge, ruke ne funkcionišu, ne mogu ni stajati.

S iznenađenjem još malo! Pet minuta, kunem se, onda sve, ali baš sve ima smisla! Moram žuriti!

Spusti slušalicu. Marica sjeda na drvenu klupu ispred ulaza, krumpir zveči kao lanac, meso pada uz nju. Najradije bi mu to sve kroz prozor bacila na treći kat.

Prođe deset minuta. Onda dvadeset. Marica kuha iznutra, a razmišlja što je gore iznenađenje s cvijećem ili skakanje žabice po stanu. Ni jedno nije vrijedno da je ostavi mokru na vjetru.

Nakon 35 minuta, škrinu vrata; izleti Ante. Smiješan i zbrčkan, majica naopako, znoj na čelu, kosa mu leti.

E pa evo me! Jesi živčana, a? Gledaj klupo, nebo, sve mirno… Hajmo.

Što si cijeli mokar, čovječe? A što to toliko smrdi na wc osvježivač?

Sad ćeš vidjet! ushićeno skače prema liftu uz male skokove.

Ulaze gore. Ante slavodobitno otvara vrata. Marica ulazi, udahne miris, ali ne po domaćoj juhi nego po jeftinoj varikini i sredstvu “plavo more”.

Prođe kroz hodnik. Kuća je u toj nevjerojatnoj čistoći prazne stolice, nestali predmeti, tepih posvuda mokar, police bez prašine. Njezine figurice sakupljene u kutu.

Što kažeš? Ante se smije, blista kao nova kovanica eura.

Marica gleda okolo gotovo uskraćene nade.

Jel to to? prošapće.

Pa gle, tri sata deranja, sve blista. Čak i zahod, vidi sjaji. Htio sam da dođeš kući, a ne moraš ništa raditi! Da odmoriš, a ja se dokazao.

Suze je stislo u grlu.

To zbog toga… Zato si me tjerao po meso i krumpir? Da pereš pod?

Nisi mogao sići i pomoći mi?

Morao sam požuriti! Htio sam ti učinit dobro. Dođeš mi prije, ja nisam gotov, držim te malo vani, pa da imaš ono što si uvijek htjela!

Ante, jesi lud… povikne ona, glas joj drhti nije me briga za pod! Meni je potrebnija riječ i ruka, nego ovo. Ja čekam dijete, mogu otpast od umora, a ti… šmrčeš po kutovima!

Ante pocrveni, baci krpu u sudoper.

Evo ga opet! Nikad ti nije dosta! Ja, budala, pazim, ribam, a ti odmah vičeš! Vidi, čisto je ko u crkvi! Nema dana ovakve čistoće!

Kakva korist, Ante, kad sam ja vani trunula! Zaleđena, bole me noge, vučem te vreće… To nije iznenađenje, to je izrugivanje!

Izrugivanje? leti kroz kuhinju. Isprike! Nisam ti princeza kakvu želiš. Druga bi bila sretna, a ti stalno o sebi. Možda sam i ja umoran, čeka te od pet ujutro, ništa nisam spavao!

Marica pokrije dlanovima lice.

Ne shvaćaš… jecne. Ništa ne shvaćaš. Zdravlje bi trebao staviti iznad tišine pločica.

Tko je kriv? Samo si došla ranije! Da si došla onda kada treba, sve bi bilo spremno, a ne ovako. Ti si nezahvalna, Marice. Samo nezahvalna.

Izleti kroz vrata u spavaću.

Mali u trbuhu se zabubnjalo još jednom. Marica sjede, gledajući u zapušteni paket mesa na stolu, koji nije stavio ni u frižider. Loše joj je mučnina se stalno vraća u grlo.

Za deset minuta odškrine vrata.

Šta, hoćeš da kuham to meso il šta? Ili nećeš ni jest?

Ništa ne kuhaj. Ostavi me, molim te, na miru. Hoću spavati.

Samo izvoli! zalupljuje opet vrata.

Marica šepa do kupaonice. U zrcalu: siva, podočnjaci, kosa u pet država.

U autobusu je zamišljala njegov zagrljaj i šaptanje: “Hvala Bogu da si stigla, ljubavi”. Ah, zagrljaj… Kad se umila i vratila iz kupaone, svađa se nastavila zbog još jednog glupavog ručnika.

Iz kuće je otišla u tome što je imala, ni presvukla se nije. Opet natrag roditeljima, u selo.

Svi su je odgovarali od rastave: svekrva, zaova, rodbina iz daleka. I Ante, stalno zvao, prolijevao suze, obećavao da je shvatio. Ali Marica je znala svoje: ovakvog muža ne treba, razvod je već rastao u srcu. Zašto joj treba čovjek kojem je pod važniji od njihova djeteta?

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

17 − eight =

Daša se vratila kući ranije s poklonima od roditelja. Željela je iznenaditi muža, ali je Ivan, umjesto tople dobrodošlice, poslao ženu u dućan. Posljedice su bile potpuno neočekivane.
„Nepotul meu nu va fi stângaci!” – s-a revoltat doamna Tamara. Denis s-a întors spre soacră, privirea i s-a întunecat de iritare. – Și ce e rău în asta? Ilie s-a născut așa. E felul lui de a fi. – Fel? – a bodogănit doamna Tamara cu dispreț. – Asta nu-i o trăsătură, e o slăbiciune. Nu se face așa! Din moși-strămoși, dreapta e mâna principală, iar stânga… nu aduce nimic bun. Denis abia s-a abținut să râdă. Suntem în secolul XXI, iar soacra judecă de parcă trăim încă la sat acum o sută de ani. – Doamna Tamara, medicina de mult a dovedit… – Lasă-mă cu medicina ta! – l-a întrerupt ea. – Și pe fiul meu l-am corectat și a crescut om normal. Corectați-l pe Ilie, până nu e prea târziu. O să-mi mulțumiți după. A ieșit din bucătărie, lăsându-l pe Denis singur cu ceașca de cafea și cu un gust amar după discuție. Denis la început nu a dat importanță. E și soacra, cu ideile ei de pe vremuri – ce-i mare lucru? Fiecare generație vine cu prejudecăți. Îl vedea pe doamna Tamara cum îi mută ușor lingurița nepotului din mâna stângă în cea dreaptă și-și zicea: nu-i mare tragedie. Mintea copilului e elastică, nebuniile bunicii nu au cum să-i facă prea mult rău. Ilie a fost stângaci de mic. Denis își amintește cum la un an jumătate băiatul se întindea după jucării mereu cu mâna stângă. Apoi a început să deseneze – stângaci, copilăros, dar tot cu stânga. Totul i se părea atât de firesc, atât… corect pentru el. Doar parte din ceea ce înseamnă Ilie. Ca și culoarea ochilor ori o aluniță pe obraz. Pentru doamna Tamara totul era altfel. Stângăcia era pentru ea un defect, o eroare a firii, de corectat urgent. De fiecare dată când Ilie apuca creionul cu stânga, bunica strângea buzele de parcă făcea ceva rușinos. – Cu dreapta, Ilie. Cu dreapta se ia. – Iarăși? În familia noastră nu au fost și nu vor fi stângaci. – Și pe Sergiu l-am corectat, și pe tine te voi corecta. Denis a auzit-o într-o zi povestind „marea victorie” Olgăi. Povestea micului Sergiu, „și el greșit”, dar mama a corectat la timp: îi lega mâna, îl supraveghea atent, îl certa dacă nu asculta. Rezultatul – bărbat mare și „normal”. Tonul ei era atât de plin de mândrie, de siguranță oarbă în propria dreptate, încât Denis s-a simțit inconfortabil. Schimbarea la Ilie s-a văzut încet. Se oprea înainte să ia ceva de pe masă. Mâna îi rămânea suspendată o clipă, ca și cum făcea o alegere grea. Apoi a început să se uite rapid spre bunică, să verifice: se uită sau nu? – Tata, cu ce mână trebuie? Întrebarea a venit la cină, uitându-se speriat la furculiță. – Cu care îți e comod, băiete. – Dar bunica zice… – Să n-o asculți, fă cum te simți tu bine. Dar deja nu-i mai era bine. Se încurca, scăpa obiecte, rămânea nemișcat la mijlocul acțiunii. Mâinile sigure de copil fuseseră înlocuite de o grijă de nestăpânit. Parcă nu mai avea încredere în trupul său. Olga vedea tot. Denis observa cum mușcă din buze când mama îi muta lingura lui Ilie în cealaltă mână. Cum își ferește privirea când doamna Tamara începe predicile despre „educația corectă”. Crescuse sub tăvălugul voinței mamei și învățase un lucru: nu te contrazici cu ea. Mai bine taci și aștepți să treacă furtuna. Denis a încercat să o scoată la discuție. – Olgă, nu e normal. Uită-te la el… – Mama vrea binele nostru. – Ce treabă are „vreau bine”? Vezi și tu ce pățește copilul? Olga ridica doar din umeri și evita subiectul. Obiceiul format de mici de a se supune era mai puternic decât instinctul de mamă. Zilnic era mai rău. Doamna Tamara parcă prinsese gust. Nu doar că-i muta mâna nepotului – monitoriza orice gest. Îl lăuda când lua cu dreapta, oftând dezaprobator la stânga. – Vezi, Ilie, poți! Trebuie doar să te străduiești. Din fratele tău am făcut om, și din tine voi face. Denis a decis să vorbească direct cu soacra. Când Ilie se juca în cameră, a prins momentul. – Doamna Tamara, lăsați-l în pace. Copilul e stângaci – e normal! Nu-l mai corectați. Reacția a fost peste așteptări. Doamna Tamara s-a umflat de indignare. – Tu pe mine mă înveți? Am crescut trei copii! Iar tu, pe mine mă iei la lecții? – Nu vă iau la lecții. Vă rog să nu vă mai atingeți de fiul meu. – Al tău? Nu are și genele Olinei? Tot nepotul meu e. Și n-o să permit să crească… așa! Cuvântul „așa” l-a spus cu o dezgustare de parcă era ceva rușinos. Denis a înțeles: pe cale pașnică nu se rezolvă. Zilele următoare au devenit un război pe poziții. Doamna Tamara îl ignora demonstrativ, îi spunea totul doar Olinei. Și Denis făcea la fel. Între ei se lăsase o tăcere groasă, spartă doar de certuri scurte. – Olga, spune-i soțului tău că supa e pe aragaz! – Olga, spune-i mamei că mă descurc și singur. Olga zbura între ei, obosită și speriată. Iar Ilie tot mai des se retrăgea cu tableta, încercând să fie invizibil. Ideea i-a venit lui Denis sâmbăta dimineață, când doamna Tamara tăia varză pentru borș, cu mișcări sigure, domolite de ani. Denis s-a postat în spatele ei. – Tăiați greșit. Doamna Tamara nici nu s-a întors. – Cum, poftim? – Varza trebuie tăiată mai subțire. Și pe lung, nu pe lat. Ea a oftat și a continuat. – Pe bune, – Denis a insistat. – Nu așa se face. E greșit. – Denis, de treizeci de ani gătesc borș. – Și treizeci de ani îl faceți greșit. Hai să vă arăt eu. Uite, – și-a întins mâna spre cuțit, Tamara a tras mâna înapoi. – Ești nebun? – Nu. Vreau doar să o faceți corect. Uitați, – a arătat cu degetul în cratiță, – prea multă apă. Și focul e tare. Și sfecla nu se pune așa. – Eu am făcut așa toată viața! – Nu e un argument. Trebuie să vă corectați. Hai, încercăm de la început. Doamna Tamara a rămas blocată cu cuțitul în aer. Pe față i-a apărut o uimire sinceră. – Ce vorbești acolo? – Exact ce-i spuneți lui Ilie, zi de zi: să se corecteze. Nu e bine. Nu așa se face. Să o schimbe pe cealaltă. – Asta-i cu totul altceva! – Chiar? Pentru mine e la fel. Tamara a pus cuțitul jos, obrajii îi ardeau. – Compari mâncarea cu… Eu așa-s obișnuită! Mie-mi e comod așa! – Și lui Ilie îi e comod cu stânga. Dar nu-l lăsați. – E altceva! El e copil, se mai poate schimba! – Iar dumneavoastră – femeie matură cu obiceiuri de-o viață. Pe dumneavoastră nu vă mai schimbă nimeni, nu? Atunci de ce aveți dreptul să-l forțați pe el? Doamna Tamara a strâns din buze, ochii i s-au umezit de furie. – Cum îndrăznești? Eu am crescut trei copii! Și pe Sergiu l-am corectat, și nu i-a fost rău! – Și acum? E fericit? Are încredere în sine? Tăcere. Denis știa că a atins un punct sensibil. Sergiu, fratele Olinei, locuia departe și suna acasă rar. – Am vrut doar binele, – vocea Tamarei abia mai tremura. – Doar binele. – Știu. Dar binele dumneavoastră nu e același cu binele lui. Ilie e o persoană distinctă. Mică, dar distinctă. Cu ale lui. Și nu permit să-i stingeți unicitatea. – Tu mă iei la lecții?! – O să vă iau, dacă nu vă opriți. De-acum comentarii la orice mișcare, orice gest, orice obicei. Vedem cât rezistați. Au rămas unul în fața celuilalt – ginere și soacră, ambii la limită. – E josnic și mărunt, – a șoptit printre dinți doamna Tamara. – Altă cale nu înțelegeți. Parcă s-a frânt ceva în ea. Denis a văzut: siguranța ei de fier s-a fisurat. Deodată părea mai bătrână, mai mică, mai vulnerabilă. – O făceam din iubire… – nu a mai continuat. – Știu. Dar iubirea nu trebuie să doară așa. Altfel, nu-și mai vede nepotul. Borșul fierbea peste cratiță. Nimeni nu s-a mișcat. Seara, după ce doamna Tamara s-a retras, Olga s-a așezat lângă Denis pe canapea. A tăcut mult, lipită de umărul lui. – Pe mine, copil, nu m-a apărat nimeni așa, – i-a șoptit. – Mama mereu știa ea mai bine. Eu doar… acceptam. Denis și-a îmbrățișat soția. – La noi în casă, mama ta nu-și mai impune părerea. Nimănui. Olga a dat din cap, strângându-i mâna. Din camera copilului se auzea foșnet de creion pe hârtie. Ilie desena. Cu stânga. Nimeni nu-i mai spunea că face ceva greșit.