Tražim ženu po imenu Anđelka.
Kroz nisku kamenu lučnicu ušao je u dvorište poput bunara, puno otopljenog snijega. Već je ovo bilo četvrto dvorište. Dječje igralište, ljuljačke, mali dječaci na mokroj podlozi igraju hokej s plastičnom lopticom; lopta raspršuje vodu posvuda, ali njih nije briga.
Stajao je pod lukom, promatrao dvorište. Toliko je želio da se sjećanja zalijepe za nešto da iz podsvijesti izvuče detalje nekadašnjeg života. No, ovdje je sve bilo drugačije nego u dubini njegovih uspomena. Godine su prošle. Nekada nije bilo ničega osim napetih štrikova za rublje, drvenih šupa pod prozorima, grmova floksova i starih klupa.
A sada…
Toliko se toga moglo promijeniti. Točnije nije moglo a da se ne promijeni.
Nitko nije obraćao pozornost na gospodina u godinama, pristojnog izgleda, u sivom vunenom kaputu i kapi s krznenom obrubom. Ovdje, među četiri kuće dvorišta, mnogi su iznajmljivali stanove. Zagreb…
Trebao je u kuću desno od prolaza. To se nije moglo promijeniti, siguran je. Sjećao se, bio je to drugi kat u trokatnici. Stan u dubini hodnika, drugi desno, u kutu. Na okviru vrata nekoliko zvonaca različitih oblika i boja, s prezimenima stanara zajedničkog stana.
Sjećao se svake sitnice unutra svakog nabora na zastorima, škripavog poda, zelenog čajnika, smiješno zakrivljenog prozorskog zasuna, pa čak i žohara kojeg su dva dana pokušavali uhvatiti. Svaka sitnica u toj nutrini ostala je u njemu…
Ali broj stana niti kuće nije znao. Sjećao se tek ulice. Nije mogao pronaći ni dvorište, jer su se takva dvorišta kao bunari redala jedna za drugim tom ulicom. Nije bio siguran ni u ulaz možda drugi od luka… Sve su te kuće građene na isti način, poput blizanaca.
I tako je kružio dvorištima…
Desna kuća, drugi ulaz, odnosno druga veža tako se tu kaže, drugi kat, vrata u dubini… Četrdeset treća? Ili…?
Gdje su bili portafoni, birao bi 43.
Dobar dan! Tražim Anđelku. Možete li mi reći…
Nekad ga nisu ni saslušali do kraja, tvrdili su da ovdje takva ne živi, ili čak takav. Morao je pokušavati ponovno.
Oprostite, ovo mi je jako važno. Recite… Je li u vašem stanu, možda, 1980. godine stanovala žena po imenu Anđelka? Molim vas…
Prošao je treće dvorište, izvukao notes i zapisivao.
“16 nikoga, 24 sigurno ne, 32a ne znaju, kupljeno novije…”
Bilo je puno dvorišta, trebalo se vratiti tamo gdje nije dobio odgovor, gdje nisu otvarali vrata, gdje su ostala pitanja.
Penjao se teškim stepenicama velikog gluho zatvorenog ulaza. Visoki prozori bili su prašnjavi, mirišalo je na mačke. Taj miris je zapamćen još od tada.
Dobar dan! naklonio se.
Ususret mu je išla starija žena u sivom kaputu, u ruci je nosila cekere.
Dobar dan, kome idete? upita ga.
Na drugi kat. Tražim Anđelku, ženu oko šezdeset godina. Znate li živi li ovdje takva osoba?
U kojem stanu?
U kutnom, desno. Ali, davno je to bilo. Još kad su ovdje bili zajednički stanovi… Ne sjećam se kuće baš točno…
Kutni? Ne. Tamo žive Ivančići, muž, žena, dvoje djece… Nema tamo nikakve Anđelke. I ne, nikada nisam čula za takvu u našoj kući, a ovdje sam od malena.
Hvala, pognuo je glavu i počeo silaziti istrošenim stubama.
Žena je išla za njim.
Recite, kako joj je prezime?
Da znam, već bih je pronašao preko imenika ili baze podataka. Ali ne sjećam se, točnije nikad nisam ni znao.
Kako to? I što vam je ona, ako nije tajna? uporna je bila starica.
Zastao je, okrenuo se, oprezno je tražio odgovor…
Ona je… Sve što mi je ostalo.
Ništa više nije pitala. Ježila se od tuge u njegovom pogledu. Jasno je bilo traži nekoga tko mu je mnogo značio.
Krenuo je u sljedeće dvorište. Noge su mu bile mokre. Zvono, kucanje, doživljavao je neugodnosti, nerazumijevanje, a ponekad bi dugo, zamuckujući, objašnjavao svoju potragu. Pa dalje, iz dvorišta u dvorište…
Navečer se vratio u hotel potpuno iscrpljen. Pao je na hotelski krevet bez da se ni izuo, zatvorio oči. Boljele su ga noge, leđa, teško je disao, glava mu je tutnjala. Ali ujutro je ustao, opet u potragu.
***
Jesen te godine bila je kišna. Pokrila je zagrebački asfalt zlatnim pokrivačem i neumorno ga natapala kišom. Trgovina je cvala na ulicama; dozvoljeni su bili kiosci, štandovi, prodaja iz ruke.
On i budući tast došli su u Zagreb iz Splita na savjetovanje o aktualnim problemima građenja u novim društvenim okolnostima.
Za važnog partijskog sekretara Ivančića, svaki je detalj bio presudan čekao je premještaj u politiku glavnog grada. Mladom Ivanu Miliću tada to nije bilo važno. Pravi karijerni entuzijast, ali nikakve velike planove nije kovao. Samo je radišno obavljao posao.
Gradio se novi pogon, Ivan je bio zadužen. Bio je mlad, nije shvaćao odgovornost, činilo mu se sve je moguće. Svojom voljom može okretati život u kojem god hoće smjeru.
U Zagrebu, raspoloženje mu je bilo izvrsno. Ivančić ga je ganjao s jednog zadatka na drugi. I tada, na Glavnom kolodvoru, Ivan, umjesto da izađe van, umjesto toga zadrži ga neobična violinska melodija. Vodila ga je poput nitki iz duše.
Mlada, vitka djevojka u svijetloplavoj kapi i prozračnom šaliku svirala je violinu pod kišom. Ispod sivo vlažne zidne fasade stojala je, u kratkom kariranom kaputu i niskim čizmicama, gotovo kao balerina. Pred njom otvoren futrola violine, sitni novac šušti po plišu.
Ivan je zastao. Slika je bila začudna: drama i slom u glazbi, modri šal, kovrčava kosa, prljavi zid, crvene promrzle ruke. Po boji prstiju vidjelo se da je zima već režala do kosti, a činilo se da je hladnoća i pokreće, daje joj snagu.
Okolo trgovci, kupci, štandovi s robom, kratka zadržavanja putnika koji su dobacivali kovanice u kutiju nitko se ne zadržava dugo. Samo Ivan nije mogao krenuti.
Djevojka je završila melodiju, smjestila violinu pod pazuh, protrljala ruke, povukla rukave džempera preko crvenih dlanova.
Na rame je vratila violinu, gudalo je poletjelo savršeno, kao početak nekog novog jesenskog plesa. Zatvorenih očiju, sav odziv predavala je toj glazbi kao da daje posljednje dijelove duše. Prostor kolodvora punio se zvucima što su u sebi nosili toliku tugu i bol, da su ruke zanijemjele od napetosti.
Ivan se izgubio u glazbi a tada…
Dječak, petnaestak godina, neuredno se sagnuo do violinske futrole, hitro je zgrabio i nestao u gomili.
Ukrali su! Lopov! Hvatajte ga! povikala je prodavačica, raskinuvši na tren čaroliju.
Djevojka, oči zatvorenih, svirala je dalje.
Ivan je pojurio u trk za dječakom, uspinjao se stepenicama, uspijevajući viknuti prolaznicima:
Lopov! Zaustavite ga!
Krupan čovjek stao je na put klincu, on je rukom izbacio futrolu, pa pobjegao. Automobili su škripali, dječak je nestao preko ceste.
Ivan je zahvalio, pokupio bačene novce i futrolu s razbijenim poklopcem. Djevojka je stajala zbunjena.
Evo, bacio je, futrola je slomljena… Ivan joj je donosio novce, To je sve što sam našao.
Nemojte više tražiti, rekla je iznenađujuće sigurnim glasom Futrola se stalno lomi… Hvala vam.
Bila je ozbiljna. Više od lopova nešto težeg bilo je na njenim ramenima.
Često se ovo događa? pita Ivan, nadajući se da će je bolje upoznati.
Dogodi se, rekla je ravnodušno i udaljila se.
Ivan je trebao drugim putem, ali koraci su išli za njom. Usporio je, ona sve sporija… Zaustavila se na mostiću, gledala u vodu, vjetar je nosio plavi šal.
Podigla je futrolu, ispružila ju kroz željeznu ogradu… Zastao je odlučila je violinu baciti u vodu.
Djevojko, ne! Nemojte, molim vas!
Zbunila se, okrenula, nije očekivala. Uhvatili su futrolu oboje, iznad vode.
Vi? Zašto?
Nisam dopustio… Vi…
Osramotila sam je, trebam…
Otrgnula je futrolu, ali je Ivan još držao. Nježno i pažljivo spustio je futrolu ponovno na pločnik.
Vidi, ona se ne da. Znači, sudbina joj je da i dalje širi glazbu. Zašto ste je htjeli tako baciti?
Obećala sam mami da neću svirati na ulici.
Mama… stroga vam mama, s osmijehom nastavlja razgovor.
Mama je umrla prije dva mjeseca.
Oh… Oprostite, stvarno… Moje sućuti.
Neko vrijeme hodali su šuteći, šuštanje lišća pod nogama, ulična svjetla žuto titraju.
Ona prva progovori.
Cijeli život sam svirala za nju. Samo za nju. Sada… Ne znam za koga živjeti, niti svirati…
Vaša duša traži glazbu. Inače ne biste došli u prolaz.
To nije duša, nego želudac. Nemam više ni kune, gladna sam…
To se može riješiti! veselo poseže u džep Imam nešto kuna, a u hotelu još više, donesem vam sutra.
Stvarno mislite da bih uzela vaš novac? Ne slijedite me dalje…
Ubrzala je korak.
Oprostite! Vidjeli ste, ja sam glupan, priznajem!
Odlazila je odlučno, Ivan je krenuo naprijed, ali znao je više neće razgovarati. Doviknuo je za njom:
Čekat ću vas sutra u istom prolazu! Čekat ću vas već jako!
Sutradan, teško je našao vremena, ali došao je Anđelke nije bilo. Ni sljedećeg dana trgovci nisu ništa znali.
Tri sata je čekao, hodao sem i tam, silazio u podzemnu, izlazio. Upornost je bila nagrađena.
Djevojka se pojavila, ali nije ga gledala. Mirno se smjestila i zasvirala. Trgovkinja mu doda stolicu. Sad su svi znali on ju čeka.
Slušao je preko dva sata. Kad je završila, prišao je i ubacio par većih novčanica.
Ma što radite! raširila je oči Zašto?
Skupila je novac, gurala mu u ruku.
Glupan ste! Ovoliko! Ovdje nije sigurno, idemo brzo…
Skupila je violinicu, krenula stepenicama. U susret dvojica snažnih. Djevojka tiho uzdahne:
Stigli su…
U Zagrebu tih godina svijet je imao svoja pravila. “Za mjesto se plaćalo”.
Dečki, koliko dugujem? tiho upita ona. Vidjelo se, da od prodavača uzimaju dio.
Nek’ tvoj dečko plati!
Slijedila je gužva, tukli su se… Ivan je znao boksati, ali pridružili su se još dvojica…
Djevojka ipak nije paničarila. Potrčala je po policiju. Uskoro je stigla patrola.
Ivan je sjedio na kutu, a ona zabrinuta:
Boli vas? Treba li u ambulantu?
Ne… Samo ću se presvući, pa odmoriti u hotelu, uspješno prikriva bol.
Kod mene, idete kod mene! Brzo…
Zaustavila je taksi, rekla adresu. Pola života pokušat će Ivan zapamtiti taj broj, nikada ga se neće točno sjetiti.
Mali zajednički stan, miris na luk, staru obuću. Unutra dvije sobe, veliki dnevni boravak iz kojeg još jedna malena.
Na zidu je visio portret njezine mlade pokojne majke, okružen cvijećem. Na stolu stari klavir sa čipkastom salvetom i malim slonovima. I knjige, knjige, knjige…
Ti trenuci, ta sjećanja, išli su s njim kroz cijeli život. Pojavljivali su se kad je bilo najteže i kad bi svi oko njega slavili, on bi uranjao u tišinu.
Bio je ozlijeđen, ona mu je previjala rane, pili su čaj s prepečencima drugo nije imala. Dok je krpala njegove hlače, pričali o svemu. Nedavno je prekinula studij na Muzičkoj akademiji.
Susjeda teta Ljuba vodit će me na tržnicu. Ona prodaje robu iz Bosne, ja ću pomagati.
Ali vi ste iznimna violinistica!
Vremena su takva. Glazbenici sada nisu potrebni…
Ivan se vratio, donio hranu i šećer u dućanu. Nakon što se naljutila, ipak je uzela hranu uz obećanje da će opet doći. Bio je sretan, gledao njezin prozor drugi kat, ispod breze. Da, breza! Još iza kuće visoki topoli.
Ivančić, kad je vidio Ivana s modricom na oku, bio je bijesan.
Niti koraka dalje bez mene! derao se.
Ipak, iskoristio je priliku, pronašao kuću i dvorište. Prvi put nije pogriješio.
Došao je s tortom i namirnicama.
Anđelka opet nije bila vesela, ali su se taj dan smijali, trčali po Zagrebu pod kišom, šalili se s prolaznicima, pili kavu naizmjence iz jedne velike šalice.
Kasnije su se poljubili, a Ivan je pozvao u Split, u brak. Tada je ona progovorila stihove:
Ovo je pjesma posljednjeg susreta. Gledala sam mračnu kuću…
Anđelka, dosta tuge! Ozbiljan sam, uzmi me…
Hajmo kod mene, ponudila je.
Tu večer su se smijali svemu, ona je svirala životni marš na klaviru, poslije su opet svi lovili nesretne žohare po cijeloj kući. Tada… Je li previše dvije noći za jednu ljubav?
Kad su sjeli na prozor, gledali pakao kiše, ona opet:
Priroda trpi, plima postaje val, zvuci nestaju… zbog rastanka nas dvoje…
Ni govora više o rastanku! Sve ću reći, idem nazad samo s nevjestom!
Sljedeće jutro, poziv u rano. Susjed dolazi po njega, traže ga na telefon Ivančić je tužan.
Stiže optužnica protiv tebe, Ivane!
Anđelka ga promatra kao da nešto sluti.
Vratit ću se. Samo da riješim to, nije to ništa…
Vratit ćeš se, ja znam… Vjerujem, recitirala je, dok se Ivan spremao. Nad budućnošću tajno čaroliju pravim, ako je večer plavi, osjećam Drugi susret, neizbježan susret s tobom. Zbogom, Ivan.
Ivan nije mogao shvatiti zašto baš on. Protokoli, fakti, brojke, korupcija, nesavjesno poslovanje…
Sve je to odgovaralo njegovom tastu. Bio je previše pouzdan.
Znaš što znači ovakva optužba? Dvadeset godina robije, ne gaji iluzije! Samo, vidi, ako se oženiš s mojom kćeri, izvući ću te van…
Ivan se grčevito borio s osjećajem dužnosti. Tog dana došao je istražitelj, pitao o sitnim propustima koje su napuhali u krupne prekršaje. Nije spavao noćima.
Sljedeće jutro Ivančić mu je dao kartu za voz, ekspres za Split. Tamo će bez njega sve raspetljati.
Na kolodvoru, dok je u zvučniku svirala violina, otišao je iza zgrade i suzama zalio šake.
***
Sada je Ivan znao starije gospođe na klupi najbolji su izvor informacija.
Anđelka? dvije babe se pogledaju. Nije ona umrla ove godine, sjećam se da je sin došao crnom limuzinom.
Ivan se uhvatio za srce, zateturao držao se za stup. Ovo je najviše strahovao: da nije dočekala, da je umrla. Onda je i on nestao.
Ne, ne… Ti pričaš o Anastasiji, a ne Anđelki. Anastasija je umrla i živjela je u onim kućama, obraća se drugoj Jeste li dobro, možda vam treba hitna?
Tek sada je opet obilazio stare kuće. Nigdje nije mogao naći brezu. Umor i tuga maglili su mu misli. Krenuo prema hotelu, prolazeći kraj još jednog dvorišta iznenada ugleda izdaleka Anđelku. Plavi šal, poznati hod…
Anđelka! Glas mu zadrhti, gotovo šapat. Anđelka!
Nije se okrenula. Potrčao je za njom, uhvatio za rame:
Anđelka!
Mlada žena okrene se. Slična… I prezime… Ali nije ona.
Oprostite, zamijenio sam vas.
Ništa, događa se. Ja sam stvarno Anđa, i glas, kao njezin…
Bože, koga on traži? Nije to mlada žena, njegova Anđelka ima sad oko šezdeset. Halucinira…
Sljedeći dan odlučio je bit će mu zadnji u Zagrebu. Je li uopće imao snage za još jednu potragu?
Već do podne ležao je, nije mogao ustati. Pio je tablete za srce, možda previše, želio je ostati u krevetu do vlaka.
Ipak je ustao. Kavu je volio, ali danas se bojao još i nje srce kucka, grlo suho. Otvorio mini-hladnjak, pogledao salamu i sir, pazio na uštede. Popio je malo čaja i pozvao taksi prije je sve te kuće obilazio pješice, ali danas nije išlo…
Izjavio je vozaču adresu, izbacio ga ispred jedne od stotina kuća. Sunčan dan, osjeti proljeće. S druge strane ulice ugleda trgovinu s glazbalima. Na izlogu, razne violine.
Prešao je cestu, ušao u trgovinu.
Izvolite, mogu vam pomoći? mlada prodavačica dočekala ga s osmijehom.
Da, možete mi pokazati ovu violinu…
A ona spretno izvadi instrument.
Hoćete probati?
Ne, ne znam svirati. Ali sam poznavao ženu koja je svirala božanstveno. Stanovala je tu, u ovim kućama. Anđelka…
Anđelka? Možda Panić?
Ne sjećam se prezimena… Znate Anđelku Panić, violinisticu?
Da.
Tražim je… već tri dana.
Adresu ne znam, ali oni žive ovdje, mislim. Baš u ovom kvartu. Zašto vam treba?
Živi? Udata?
Da, udata. Ima sina, nekih osam godina.
Koliko ima godina vaša Panić?
Ne znam, možda trideset i nešto.
Smijem li sjesti? u sekundi mu je nestalo snage, sjeo je na mekanu stolicu.
Je li dobro? Treba li vam voda?
Ne… Opet nisam našao. Opet nisam našao…
Prodavačica je gledala s nevjericom. Čudni starac!
A on, izvan trgovine, pogleda kuće i evo topolâ! Izvirivale su iznad jednog dvorišta. Ipak, vrijeme prolazi, novi su to topoli, ali ako samo u jedno dvorište vodi…
I sretne stariji par. Starac i starica u popodnevnoj šetnji.
Dobar dan. Tražim ženu, oko šezdeset godina, Anđelku… Stanovala je tu. Svirala je violinu, barem nekada…
Uobičajeno pitanje, više bez nade. No, stariji se pogledaše.
To ti je Anđa Mašinova… Šurica!
Poznavali ste je?
Znali, kako ne! Sjednite ovdje.
Na klupi mu objasni gdje je živjela prva veža, drugi kat, kutni stan desno. Njena majka, Manda, rano je umrla; Anđelka je ostala sama i trudna. Godinama su stanarile studentice, podučavala je djecu sviranju, čistačica… A kćerka slavna violinisica.
A gdje je sad ta Šurica?
Preselila se, a kamo ne znamo, diže ramena baka.
Nadu opet zamijeni praznina.
Ali pitajte kćer. Ona će vam reći, rekao je starac. Živi ovdje s obitelji, u onom stanu; slavna violinistica… Panić, je li?
Da, svi je znaju.
Noge su mu već bile teške. Kalkulirao je koji bi to broj stana bio, pozvonio na portafon prve veže.
Slušam! muški glas, nestrpljiv.
Ja… Trebam adresu vaše punice… Anđelke…
Vrata se otvore.
Polako se popeo, ali već su mu u susret dolazili mladić i žena. Muž mu pomogne ući.
Ja sam liječnik! bude odlučan. Daj, legnite. Ne izuvajte se…
Ivan poreda cipele, sjede na rub kauča. Pogleda onu mladu ženu prepoznaje lice jučer zatečeno na ulici. Ta ista kosa, crte… Kćer! Boli ga srce, ali ne predaje se.
Dio razgovora, mjere tlak, posluša srce.
Infarkt ste preboljeli… govori.
Bolnica ne treba, samo sam umoran.
Bojim se da nije tako, liječnik je uporan, Dat ću vam injekciju.
Dajte mi adresu vaše majke, Saro! Kako je ona? obraća se ženi.
Najprije čaj, za tlak. Mamu ću vam reći… Znali ste je iz starog Kvarta?
Jesam. I bio ovdje, u ovom stanu.
Ovu sobu smo pregradili prije petnaest godina. Spojili smo zajedničke stanove. Poslije sam radila u inozemstvu… Mamu smo skoro tek lani preselili…
Trebam je vidjeti. Oprostite što pitam, ali… koje ste vi godište?
1981., srpanj. A vi ste Ivan? Moj tata?
Ivan opet pritisne grudi srce izdržava šok. Suze teku, ali smiješi se.
Nisam znao za vas, Saro. Trebao sam znati…
Odu na prostranu, svijetlu kuhinju. Nigdje žohara…
Sjećam se, vaša majka ih se nije bojala. Odlazila s papučom u boj.
Sjeli, piju čaj. Injekcija i atmosfera, topli glas potomstva kojeg nije poznavao, kćerka, unuk…
Pričaj mi, Saro… Bilo je teško živjeti?
Puno je radila, ali rekla je: ja sam je spasila kad sam se rodila. Bila sam mala, ni dva kila. Do devete živjele su s podstanarkama. Kasnije nam je krenulo bolje…
Ja sam jako pogriješio prema vama!
Kako vi? Zašto ste otišli?
Mama je govorila da su okolnosti bile takve, ona vas je čekala cijelo vrijeme…
Idem joj odmah javiti! Zna da ste stigli, još vas čeka!
Saro, ne… Molim te, hoću sam doći… Razumiješ?
Muž se priključi, nezadovoljan traži bolnicu, ali pristaje odvesti ga ženi.
Peti kat, stan sto osamnaest, lift imate, ključ od portafona, sve…
Ivan stiže sam. Noge su mu kao olovo. Zvoni… Kako odgovoriti kad pita Tko je? Samo Ivan.
Otvori se. Nije se promijenila. Malo opuštenija lica, kosa u valovima, slabije jagodice, ali oči iste.
Stoje na ulazu, gledaju se.
Anđelka, ja… oprosti… pokleknu.
Ona padne prema tlu kraj njega.
Što je, Ivane? Ne možeš?
Sjede na podu grleći se, mucajući, prekidajući jedno drugo.
Pronašao sam te! Pronašao! Kako sam mogao tako dugo čekati? Nisam znao za kćerku. Razumiješ?
Oprosti, znam… Znala sam da ćeš se jednom vratiti. Zato što sam znala…
Ja sam pogriješio, zaslužio kaznu… Ti ne moraš opraštati…
Nisam ti zamjerila. Znala sam da ćeš doći.
Sjećaš li se… priroda… osjećaji rastu, a rastanci mute zvuke…
Sjećam. Ali, dosta patnje. Moj zet je dolje, on je liječnik. Idemo, zdravlje je najvažnije.
Sjede u auta, on s njom drži ruku. Dok ih vozi u bolnicu, ona ga tješi, mazi rukom.
Ne brini, sad smo zajedno. Sve će biti dobro…
A on briše suze jer je mogao! Mogao ju je prije pronaći, ali sudbina…
Plačeš? Ne plači, Ivane… Sad ćemo naprijed opet biti mi.
I dok su hitili zagrebačkim ulicama do bolnice, ona mu čita stihove svoje mladosti…
San mu se ispunio stigao je do nje prije kraja.
Nije zakasnio na svoju sreću. Uspio je…
