Cijena oholosti
10. listopada 2023.
Lea, možeš li mi posuditi nekoliko stvari? zamolila sam sestru čim sam ušla u njezin ukusno uređeni stan na Trešnjevci.
Nisam mogla ne zadržati pogled na velikom, svijetlom hodniku, prekrasnom francuskom ogledalu s rezbarenim okvirom, žutim cvjetovima u vazi i mekanom tabureu kod vrata sve je izgledalo kao stranica iz časopisa Mir i dom. U meni se ušuljala stara, poznata zavist: mojoj je sestri sve uvijek išlo od ruke.
Lea me dočekala u udobnoj trenirci od meke vune, ležerno, a opet nenametljivo elegantna, kako sam se i sama nadala da ću nekad biti.
Reci, koja te muka muči? pitala je smireno, naslonivši se na dovratak kuhinje.
Popravila sam rukav kaputa nije bio nov, ali je još držao formu. Trudila sam se ne gledati prema velikoj slici iznad komode, ni prema uredno posloženim knjigama ni prema svježe kuhanom espressu čiji je miris ispunjavao prostor.
Ma, nije ništa strašno zamucala sam, pokušavajući skupiti misli.
Lea nije skidala pogled, pa sam shvatila da nema šanse da se izvučem šutnjom. Duboko sam udahnula i izletjelo mi je:
U subotu je proslava mature. Jednostavno moram doći i moram izgledati savršeno, kužiš? Želim da svi misle da mi život teče kao iz bajke!
Zašto ti je to toliko bitno? upitala me ona, vraćajući se u dnevnu. Kome moraš nešto dokazivati? Gotovo da više nikog i ne poznaješ iz razreda, a ionako živiš u drugom gradu.
Nervozno sam prošla rukom kroz kosu. Uhvatila sam se kako želim njezinu kuhinju s otokom, ugradbenom pećnicom i tim modernim, zlatnim lampama. Da mi jutra počinju kavom u miru, a ne trčanjem za tramvajem.
To ti ne kužiš! izletjelo mi je. Meni to znači puno. Želim da vide koliko sam uspjela, da pomisle kako meni ništa u životu nije promaklo. Da ne misle da sam ostala nitko i ništa.
Zastala sam, uhvatila Leu pogledom, a zavist me opet zaboljela. Ona kao da nije primjećivala, ili joj jednostavno nije bilo važno.
Stvarno misliš da možeš glumiti osobu koja nisi? tiho je rekla, sjedajući za stol. Misliš da ćeš ikog zavarati?
Uopće nije bitno to odmahnula sam. Samo želim da moji bivši iz razreda uvide kako mi baš ide!
Dobro, uzdahnula je. Hajde, vidjet ćemo što imam u ormaru, ali obećaj ovo je prvi i posljednji put da se igraš lažima. To nije fer.
Ne kužiš ti mene!
I tako sam počela svoju priču…
~~~~~~~~~~
U školi sam bila zvijezda razreda, apsolutna kraljica hodnika. Dečki su se natjecali tko će me duže gledati ili mi nositi torbu, a nastavnici su mekšali čim bi mi sreli pogled. Roditelji su mi sve ispunjavali ponekad je bilo dovoljno samo malo prigovoriti, a već bih dobila ono što želim.
Navikla sam da mi sve dolazi olako. Ako bi se u Zagrebu pojavila nova kolekcija tenisica, mama bi ih već sutradan donijela kući u sjajnoj kutiji. Ako bi jedan novak došao u razred, za tjedan dana bi me pratio do tramvajske stanice. Sve se pretvaralo u igru dokle mogu ići, koliko želja mogu ostvariti?
Zato što mogu, stalno sam si ponavljala. To mi je postala, nažalost, životna mantra. Čim bi cura iz razreda počela izlaziti s nekim tko je bio meni simpatičan, upustila bih se u igru i naravno, završila pobjedom. Nije tu bilo stvarne zaljubljenosti, samo čista potreba da osvajam pažnju.
S vremenom su me stare prijateljice počele izbjegavati. Prvo se jedna prestala javljati, pa su i druge krenule svojim putem. Nisam zbog toga brinula uvijek je bilo onih koji bi sve dali da uđu u moj krug. Za mene je to bio dokaz: ako nisi mogao pratiti moje igre, nisi ni vrijedan druženja.
Na maturalnoj večeri osjećala sam se kao prava kraljica. Dvorana puna lampiona i šarenih zavjesa bila je moje osobno kraljevstvo. Svi oko mene, dečki i cure, gledali samo mene.
Ošamućena od pažnje, otišla sam korak predaleko. Kad je razgovor krenuo na stare školske dane, počela sam govoriti što mislim malo previše iskreno i nimalo obazrivo. Podsjetila cure na njihove gafove, dala otrovne komentare o izgledu i obiteljima. Sve sam govorila s osmijehom ležernosti, kao da su to bedastoće, ali sam zapravo uživala u tome što vidim kako im nije dobro.
Moj život bit će fantastičan! obznanila sam gledajući bivše kolegice. Glas mi je zvučao samopouzdano, kao da već tada prelazim prag uspjeha.
Uživala sam u toj ambiciji i nastavila gorljivo:
Već sad vidim gdje sam: bogat muž, kuća s bazenom negdje na Pantovčaku, možda i vlastita firma ne zato što volim raditi, nego jer mogu birati. Luksuz, putovanja, ekskluzivne večere! Sve će to biti samo moje.
Pogledom sam ošinula kolegicu iz klupe, povučenu odlikašicu, skromnu i mirnu.
Ti ćeš biti, recimo, učiteljica u nekoj ruralnoj školi, smijala sam se s visoka. Pa tvoj muž, neki vozač iz Remize, vraćat će se doma pijan, ti ćeš strepiti.
Sva proročanstva nizala sam s ironijom koja mi je tad bila zabavna, odreda o crnim svakodnevicama, bez trunke empatije.
Cure su spuštale poglede, pravile se da je to šala, dok me dečki tapšaju po ramenu i smiju mi se zbog stila. Osjećala sam se moćno, barem na trenutak.
Za studij sam izabrala Ekonomski u Rijeci, ne iz ljubavi prema znanju nego zato što je zvučao otmjeno. Nadala sam se većem izboru pravih dečkiju nego u Samoboru djeca doktora, mladi poduzetnici, sinovi poznatih Srećom, naslijedila sam dvosoban stan u centru, pa nisam morala s ostalima u dom.
U početku, dok je bilo tuluma, sve je izgledalo kako sam sanjala. Sklapala sam poznanstva, pazila na svaki detalj kod uređenja stana, bila glavna na faksu i vani. Ipak, uskoro se sve promijenilo.
Predavanja nisu bila laka, ispiti su padali jedan za drugim. Naučena svemu olakome, nisam se snalazila. Preskakala sam vježbe, vjerovala da će šarm i osobnost biti dovoljni. Na prvoj godini položila sam jedva dva ispita, profesori su gubili strpljenje. Prvi put sam gubila tlo pod nogama.
Došlo mi je do glave: djetinjstvo je prošlo. Ovdje u Rijeci ima ljepših, pametnijih i ambicioznijih cura, a moje stare igre više nisu bile zanimljive. Ostale studentice su studirale, radile, imale planove za život, a ja sam još glumila zvijezdu razreda.
Umjesto da zapnem za ispite, fokusirala sam se na traženje dobrog muža. Dok sam još mlada i zgodna!, motala sam si po glavi. Učestalo sam išla na spojeve, pristajala i na starije od sebe. Svaki razgovor vukao je na temu braka ili zajedničkog života. Ali što sam više požurivala stvari, postajalo je vidljivije da od mene bježe previše sam bila zahtjevna.
Jednog dana pojavio se on, Marko. Bio je sin vlasnika nekoliko stomatoloških ordinacija, uglađen, s diplomom iz inozemstva, uvijek među pravim ljudima. Nije bio filmski zgodan: nizak, s lagano ćelavom glavom, ali mene nije brinulo. Što mi vrijedi ljepotan bez para? S ovim ću živjeti san! mislila sam.
Isplanirala sam cijelu strategiju: slat ću signale, pojavljivat ću se gdje i on, u najskupljim teretanama ili u finim kafićima. Polako sam ga uvukla u priču: zajednička pića, večere, međusobne šale. Upalilo je počeli smo se viđati, a ja sam mu diskretno ubacivala priče o idealnoj obitelji.
Ali nisam računala na to koliko njegovima znači porijeklo i prezime. Roditelji su ga odgajali za njihove cure znane, fine, s poznatim roditeljima.
Kad je Marko prvi put spomenuo mene na obiteljskom ručku, mama mu je odmah upitala:
Tko je ona? Kakvi su njezini roditelji?
Obični ljudi iz Samobora, slegnuo je ramenima.
Majka se samo kiselo nasmijala:
Naša obitelj ima ime i povijest. Ne možemo si dopuštati skandale. Ne budi lakovjeran.
Marko je pokušavao nešto reći, ali nije prošlo. Ima puno pametnih cura, ali mi tražimo djevojku iz naše sredine, zaključila je njegova mama.
Dok sam ja kuhala planove za zajednički život, on me jedne večeri pozvao u slastičarnicu na važan razgovor.
U izlogu svjetlucale krafne, ali Marko je izgledao ozbiljno.
Moji roditelji se protive, smatraju da nismo iz istog svijeta. Neću moći ići protiv njih žao mi je.
Sjedila sam sat vremena gledajući u čaj, osjećajući gorčinu u grlu.
Zašto? ponavljala sam si. Radila sam sve kako treba! Zašto nije bar s djetetom upalilo? Tako mi ne bi mogao pobjeći…
Ubrzo su počele kružiti glasine: da sam išla za Markom samo radi novca, da sam lovila imućne muževe. Reputacija u tim krugovima brzo nestaje.
Na tulumima sam odjednom primijetila čudne poglede i lažne osmijehe. Jedan bivši udvarač samo je mahnuo s drugog kraja lokala i otišao.
Znala sam nema više šanse za bogato udavanje tu gdje sam sada.
Vratiti se doma? Nikad! Previše sam pričala bajke roditeljima, čak su ih i njihovi prijatelji prenosili s ponosom. U telefonskim pozivima nizala sam fantazije: sjajni rezultati na faksu, dobro plaćeni studentski posao u Osijeku, zaručnik odvjetnik iz ugledne obitelji.
Samo je Lea znala istinu. Jedanput mi je neočekivano došla u posjet.
Vratio bi se doma, tu ne ide. Priznaj mami i tati da lažeš rekla je bez okolišanja.
Ispravila sam se, obrisala suze i odbrusila:
Priznati laž? Nikad! Istjerat ću pravdu do kraja!
Vjerovala sam u to! Hvatala sam se za svaku priliku, ulazila u nove tulume, tražila prilike za izlaz. Ali vrijeme je odmicalo. Muževi iz mojih snova nestajali su kad bi shvatili da ne znam ni skuhati kavu, a kamoli biti životna partnerica.
U međuvremenu je bakina ušteđevina topila se brzinom munje. Najprije sam racionalizirala troškove, onda prestala s kavama u gradu, pa otpustila članarinu za pilates. Cijene stanarine i režija samo su rasle.
Jednog jutra, brojajući preostale eure, shvatila sam da više nema izgovora: moram raditi. Slala sam zamolbe svugdje ali bez diplome, bez iskustva, svakome sam bila suvišna.
Tako je bivša kraljica školskog dvorišta završila na kasi u Konzumu. Prvih mjeseci bilo je užasno. Ispod fluroscentnog svjetla, okružena žirafama iz Kinder jaja i penzionerima što traže akcije, slušala sam neumjesne komentare, ponekad dobila podrugljivu riječ.
~~~~~~~~~~~~~~
Jučer sam dobila poziv za maturalnu rezignirano završavam Leinu šalicu čaja. Moram ići. Inače će svi zaključiti da sam na dnu.
Lea je zašuškala vrećicom zelenog čaja, gledajući me s neodlučnom zabrinutošću:
Misliš li da možda znaju kako ti stvarno ide? Možda žele uživo vidjeti što je od tebe ostalo? Sjećaš li se maturalne, kako si im pričala što će biti od njih?
Podignula sam bradu, lice mi je gorjelo.
Gluposti! Sakrivam se dobro. Nitko ne može znati istinu. Samo moram doći i pokazati svima tko ovdje vrijedi!
Lea se lagano nasmiješila, bez optužbe:
Dobro, ako si odlučila, idi. No, razmisli jesi li spremna za što god se tamo dogodi.
Što će biti? Sve će biti kao po planu. Sredit ću se, uzet ću najbolju haljinu, napravit ću frizuru… Nitko neće pomisliti da nije sve kako treba.
Ako trebaš haljinu, javi, pomoći ću.
Odahnula sam, baš mi je trebao takav razgovor, ali nisam pokazala.
Hvala ti Važno mi je tvoje mišljenje. Želim izgledati besprijekorno.
**********************
Pobjegla sam iz restorana dok su mi suze zamaglile oči. Hladni listopadski zrak ošinuo je lice, ali nisam ni osjetila noge su me nosile dalje od mjesta gdje sam opet pokušala glumiti ono što nisam. Lea je bila u pravu Nikad nije trebalo dolaziti!
A na početku je sve išlo dobro. Kad sam prošla kroz vrata sale, svi su me pogledali. Kretala sam se samouvjereno, s blagim osmijehom, pomno odabrana haljina, sat na ruci kao, došla sam samo zbog njih, iako sam toliko zaposlena.
Brzo sam se priključila društvu koje me nije najbolje znalo iz školskih dana. Ispričala sam: muž, poduzetnik, na putovanjima po svijetu, kuća na Gornjem gradu, ruže cvatu cijele godine, svako malo skijanje u Alpama. Toliko sam se zanijela izmišljanjem da nisam primijetila kako se neki znakovito pogledavaju, a drugi skrivaju smijeh rukom.
Osjećala sam se kao kraljica večeri dok iznenada nije netko dobacio:
E, ali ja sam ti nedavno vidio Ninu… začuo se glas iz zadnjih redova, prilično glasno. I stvarnost joj nije baš tako glamurozna kako priča.
Tišina je progutala salu. Svi su pogledali prema meni. Krenula sam se nasmiješiti, ali lice mi se ukočilo.
I ja imam fotke! javila se druga bivša kolegica, vadeći mobitel. Srela sam je prije mjesec dana!
Krenule su slike na velikom ekranu: kako sjedim za blagajnom u Konzumu nervozno nasmiješena mušterijama, u zelenoj uniformi i s pločicom Nina. Kako prevrćem akcijske proizvode, računajući mogu li si priuštiti sniženja. Kako ulazim u stari lift s vrećicama, pod slabim svjetlom zgrade u Dubravi koja samo što se ne raspadne.
Kroz salu je prošao val podrugljivog smijeha. Neko je nadodao: Vidi, vila na Tuškancu!, netko drugi: A muž poduzetnik sigurno radi kao mesar!
Ostala sam ko ukopana. Nije to ništa strašno sto tisuća ljudi živi ovako ali nisam mogla vjerovati da sam do prije nekoliko minuta pričala bajku koju sam počela i sama vjerovati. Sad su slike nemilosrdno raskrinkale sve.
Pobjegla sam van nisam čekala da mi postave još pitanja. Žurila sam, a suze su mi klizile niz lice. Svjež zrak, mrak ulice, gradska svjetla.
U trku sam se zaletjela u nekoga muškarac s vrećicom iz dućana, običan i sasvim pristojan. Stao je i pogledao me iskreno zabrinuto:
Gospođice, jeste li dobro? upitao je, toplim glasom.
Pogledala sam ga, a sve maske pale.
Nisam šapnula sam, osjetivši kako mi se grlo steže i suze naviru ponovno. Zaručnik me ostavio pred svadbu
Ne uči me ništa ovaj životMuškarac je bez razmišljanja pružio ruku, nježno me podržao pod laktom i tiho rekao:
Znaš, svatko tko ponekad prizna da nije dobro, već je na pola puta do toga da stvarno bude bolje.
Taj obični, dobronamjerni pogled bio mi je prvi iskren susret nakon dugo vremena. Skinula sam haljinu laži te večeri. Na hladnoj podlozi tramvajske stanice, dok je njegova vrećica s kruhom mirisala jednostavno, prvi put sam udahnula punim plućima.
U meni više nije bilo mjesta za oholost. Polako, korak po korak, naučila sam prihvatiti poraz i dopustiti si slabost. Više nije bilo važno tko što priča, ni kome se divi. Važno je bilo pronaći mir u onome što stvarno jesam, s greškama i bez sjaja.
Na početku sam željela da me pamte kao kraljicu. Na kraju bih, ipak, bila sretna da me zapamte kao nekoga tko je uspio oprostiti sebi i naučiti, možda prekasno, da prava veličina uvijek dolazi iz skromnosti.
Kad sam potom ušla u tramvaj, s neznancem koji se iskreno osmjehnuo i poželio mi dobar put, osjetila sam prvi put nakon godina kako me ni osmijeh ni suze ne lažu. Pogledala sam svoj odraz u staklu i rekla sebi: Ovo si ti, Nina. I to je napokon dovoljno.
