Poživi još, dida.
Još se dobro sjećam te stare, velike, prazne zagrebačke stančine, s visokim stropovima, poderanim zavjesama prebačenima preko prozorskih klupica, ogoljenim cijevima i hladnim radijatorima miris prašine i zapuštenosti uvukao se svuda.
Ključeve sam podigao od susjede. Prošetao sam kroz sobe, začudivši se veličini zapuštene kupaonice i velikome dnevnom boravku. Otvorio sam balkon i spustio se u škripavo široko naslonjač.
E, stan je stvarno odličan. Još i bolji nego sam zamišljao. Koliko samo prostorija! Samo, zbilja zapušten tako da ti se na prvu činilo nemogućim u njemu živjeti.
Malo sam sjedio, a onda prišao prozoru i pogledao na dvorište. Nekako nisam bio siguran Znao sam da su u Zagrebu problemi s parkiranjem, vjerojatno sam zauzeo tuđe mjesto. No, pokraj svog Opela nisam vidio nikoga i mjesta je bilo dovoljno. Trebao sam sići po torbu.
Ovdje, u ovom stanu, trebao sam živjeti više od mjesec dana dok traje godišnji. I to nisam trebao biti sam.
Ideja o pospremanju cijelog stana za dva dana odjednom se činila smiješnom u toj silnoj zapuštenosti. Sive visoke prozorske niše sa sasušenim cvijećem u teglama, teške debele zavjese prepune prašine, zahrđala kada i cijevi
Stropovi s gipsanom štukaturom ali popucali; siva kristalna lampa, pokrivena nekom krpom. Očito je netko pokušao zaštititi lustera od prašine. Parket na mjestima podignut i suh. Starinska električna peć, okrugla stara perilica “Rijeka” s ručnim valjcima za cijeđenje, žuti, neočišćeni hladnjak Gorenje. I prašina, posvuda, u slojevima s pijeskom
Ušao sam u neugodnu, mračnu radnu sobu s masivnim drvenim stolom, policama do stropa. Sve je bilo tamno: namještaj gotovo crn. Razmaknuo sam teške tamnoplave baršunaste zavjese. Na stolu teška kamena posudica za olovke, pisaljke od zelenog mramora, kalendar. Pogledao sam datum 12. siječnja 1995.
Vrijeme je tu stalo
U spavaćoj sobi mogao bih reći još manje o udobnosti. Iz ormara je bila izbačena odjeća, vjerojatno je pukla polica, zavjese dignute, ogoljeli, zahrđali radijatori. Otvorio sam ladicu komode, našao čipkastu škrinju, otvorio je i… odskočio unatrag.
Pa šta je sad ovo? izletjelo mi.
Škrinja puna zlatnog nakita: prstenje, lančići, narukvice, minđuše, broševi Koliko zlata! Masivno prstenje, teške narukvice, minđuše od jantara i ostaloga Prva pomisao uzeti malo, tek toliko. Dva prstena nitko ni ne bi primijetio.
Ali kako je ta misao došla, tako je i nestala. Ako susjedi ništa nisu dirali Možda ima popis, ili neka kamera Osvrnuo sam se. Kakva kamera, ovdje ionako nema svjetla.
Vratio sam škrinju, zatvorio komodu, pokušao upaliti svjetlo ništa. Pronašao sam sklopku za struju u hodniku i napokon. Ima struje.
Dobro je barem to. Stavio sam mobitel na punjenje, vratio se po torbu i uskoro zaspao mrtvačkim snom na visokom škripavom krevetu u “vikendaškoj” sobi vlasnika. Bio sam gotovo cijeli dan na cesti.
***
Halo, je li to gospodin Dario Kovačević? Dobro sam pogodila? začuo sam starački glas.
Da, slušam
Dario Jako mi je drago što sam vas dobila. Ja sam Ružica Blažević, radim tu kao njegovateljica. Unuka mi pomogla pronaći vas znate, u vezi vašeg djeda Jure Kovačevića. Dario, sinko Smijem vas tako zvati? Ja sam stara osoba.
Izvolite
Dario, ti si njegov jedini unuk, jedini. Dida ti je bolestan, slabo govori, ali te čeka. Jako te čeka možda
Oprostite kako ste rekli?
Ružica Blažević.
Gospodo Ružice, hvala vam na brizi, ali ja dedu zapravo ni ne poznajem. Mislite na očevog oca? Roditelji su mi se rastali kad sam imao četiri, ja
Znam, znam Otac ti je već umro. I majka ti je nedavno preminula, pokoj joj duši. Dolazila je k nama.
Što? Majka? To nije moguće. Mora da brkate
Ne brkam, ne brkam. Samo, umrla je iznenada, nije ti stigla reći. Ili nije htjela. Ne znam Ali dolazila je, tvoja Julija je mogla. Divna žena, šteta je
Oprostite pa majka?
Da, da, dolazila je, Dario
Oprostite, želite da dođem? Ne bih mogao, daleko sam, posao
Da, razumijem Samo, znaš, dida ti u Zagrebu ima stan. Velik, ako sam dobro shvatila. Našli su se neki pametnjakovići koji ga nagovaraju da stan prepiše na naš dom, na ravnatelja. Uh, naporan tip, ne sviđa mi se to Bojim se
Pa dobro, ako je moj djed, to je njegova stvar
No Ružica je nastavila kao da me nije ni čula.
Dida ti praktički ne govori više Po zakonu bi trebali pitati, ali znaju oni sve načine. A on bi, znaš, samo da unuku ostavi. Kaže nisam mu potreban. Da mu treba, brinuo bi se A tako će ga prevariti. A stan skupo je to danas. On bi samo jednom želio biti u stanu, malo živjeti u njemu naposlijetku. San mu je to! Noge ga ne drže više. Bolesti svakojake E zato sam te tražila, možda da te nađem Pa evo, našla sam, govorila je brzopleto.
Dobro, razmislit ću. Ovo je vaš broj?
Da, da, moj
Nazvat ću vas.
Kao u nekom filmu: nasljedstvo. Samo, nisam vjerovao. A ni nisam planirao zvati.
Od mame sam čuo, djed ti je bio težak čovjek. Kad je tata umro, roditelji su već bili dugo rastavljeni. Ljutila se mama na didu: “Jure je i sina na grob doveo.”
Nisam, pravo rečeno, vjerovao ni da bi mama išla kod njega. Možda samo zbog stana, možda je htjela da meni nešto ostane.
U Zagreb, sinko, kad bi ti samo mogao doći sjećam se mamine čežnje.
Možda je samo htjela meni osigurati nešto. Tko zna, koliko je voljela.
Stan u Zagrebu! Ehe
Pričala je da je djed bio faca u partiji, imali su veliki stan u centru. Prvi put kad ga je tata doveo, mama se pogubila u sobama. Nije pričala puno dalje, jer s tatom nije išlo, vratila se u Dalmaciju, a ja sam s njom odrastao u Splitu. O očevoj obitelji nisam ni mislio.
Mamu i didu sam imao. Boljih nema majčini.
Zahvaljujući njima, kupio sam mali stan u Splitu. Samo, pogriješio sam, stavio i ženu kao suvlasnicu. Život je krenuo nizbrdo; deset godina braka, razvod, kći ostala kod punice, žena nije baš voljela dijete.
Stan smo dijelili na sudu. Na kraju sam kupio mali podstanarski stančić četrnaestak kvadrata s pet kvadrata kuhinje. Uzeo sam što sam mogao. Kad sam shvatio da ne mogu živjeti, počeo štedjeti za nešto normalno, računao svaku kunu. Alimentacija, režije, hrana, benzin
Žena je stalno zvala, tražila još para za malu. Alimentacija joj je uvijek bila malo. S kćeri sam bio okej, dolazila bi na praznike kod mene, pazio sam.
Tata, nikad ti nećeš skupiti za stan, sve trošiš na slatkiše
To je činjenica, nažalost
A stan u Zagrebu Misli su se vrtjele.
Nakon par sati mozgalo sam dok sam polagao pločice na fušu, ipak sam nazvao Ružicu Blažević.
Gospođo Ružice, tu je Dario. Da čujem, što djed želi?
Nije se začudila, bila je čak vesela. Objasnila je da je Jure teško bolestan, ali već dugo sanja još jednom vidjeti svoj stan, poželjeti koje dana u njemu. Želio bi vidjeti unuka, ali ništa ne moli naglas. No ona zna, priča mi kroz šapat.
***
I tako, baš zato što me vodio vlastiti interes, došao sam u Zagreb. Samo to. Nije me bilo sram priznati.
Tek u toj zagrebačkoj stančugi, na fotografijama, prvi put sam vidio didu i baku. Dida važan, krupan, po izgledu hladan čovjek. Baka simpatična. Našao sam sličnosti između nje i moje Stjepane, kćeri.
I tog staroga čovjeka sutra bih trebao prevesti ovamo u tu zapuštenu mrtvušu.
Ušao sam u kuhinju, otvorio plin. Išao je, ali smrdjelo je. Zvao sam plinaše stan je zapečaćen godinama, tko zna od kada. Možda od 95.? Zaboravio sam pitati Ružicu od kada je dida kod njih.
Na vrata je pokucala susjeda ona kojima sam ostavio ključeve. Sjedile smo u velikoj, starinskoj kuhinji.
Nisam ja uzela ključeve od vašeg djeda, nego svekrva. Mi smo kasnije stigli Nema više ni nje ni mog muža, sad sam s kćerinom obitelji
Koliko je djed već u domu?
Eh, pa, dvanest, trinaest godina, a možda i više. Mi smo tada došli. Svekrva je išla zalijevati cvijeće kod njega, čistila. Mi nismo stigli dijete, posao Stan će se prodati, tako su rekli
Znači, niste ga ni poznavali? Moj djed?
Ne, samo od svekrve. Ona ga je poštovala, ali čini se malo ga se i bojala. On je bio neki važan u ministarstvu, a naši obični ljudi. Stan je prvotno ujak dobio on je bio pomorac, kapetan. Ima tu i neke obiteljske zavrzlame, ali sve sam zaboravila.
Imate broj plinaša? Treba pogledati stan
Imam, odmah ću ga pronaći
Prije nego je otišla iz hodnika, stala i pitala:
Stvarno ga mislite dovesti? Koliko mu je već godina?
Ne znam Sam sam za njega čuo nedavno. Mislio sam da su svi odavno umrli. Hoću ga dovesti. Hoće on. Samo na mjesec, mjesec i pol, dok traje godišnji.
U očima joj se pojavila sumnja:
Stari ljudi znaju biti teški
***
Plinaši nisu stigli toga dana. Nazvali su bili na terenu zbog kvara. Prošetao sam do obližnjeg bistroa, pojeo nešto, kupio sredstvo za čišćenje i hrane.
Sutra ću, tako, do doma, već sam bio dogovoren s Ružicom. Ona je brinula, ponavljala da ništa ne kupujem, sve su spremili. Nekako mi nije bilo jasno, što ona točno misli. Uzet ću didu i njegove stvari i gotovo. Što starcu puno treba? Samo hrana, ostalo ćemo lako.
U rano jutro krenuo sam za Samobor, gdje je bio taj dom za starije osobe možda i ne želi dida ići, onda se barem vidimo.
Interes nije popuštao. A možda će i samo jedan susret dovoljni da u djedu probudi emocije. Stari znaju biti sentimentalni. Pogleda unuka, pa odluči ostaviti stan njemu A ako je stvarno sve kako je Ružica govorila, neka varalica će ga smotati za papire. Ako unuk postoji možda ima šanse
Nadao sam se da ne idem uzalud. O takvom je stanu i Zagreb samo san. Nikakvih osjećaja prema strancu nisam imao. A ako ništa, prošetat ću Zagrebom, naći prikladnu trgovinu i vratiti se. Gubitak vremena i troška, ali nema čuda, teško je računati na suprotno.
Dom nije bio velik, duga dvokatnica, okućnica uređena, rampa, klupice i cvijeće. Sve čisto. Svidjelo mi se.
Svidjelo mi se to što su me čekali. Dočekala me sitna, starija gospođa s prirodnim kovrčama Ružica Blažević.
Dobar dan, Dario. Malo sam nervozna, ali sve je spremno. K ravnatelju ćete, samo recite, molim vas, da vam je dida sam javio. Malo teže govori. Recite da vas je zamolio da ga uzmete.
Ružice, ali je li on stvarno to tražio? ipak sam posumnjao.
Je, je. Poslije ćemo, sada idite Uzmite rodni list.
Kod ravnatelja sam pričao s doktorom. Objasnili su mi stanje dide Kovačevića Jure. Neće biti lako ni fizički ni psihički. Ali u glavi mi je zvonilo samo jedno stan žele.
Nema veze, ja ga vodim. Snaći ćemo se, odlučno sam rekao.
Dobro, vaše je, doktor je slegnuo ramenima, čini mi se sažaljivo, Papiri će biti gotovi za sat vremena. Sada idite do dida.
Kimnuo sam, pravio se da znam gdje idem. Ružica mi je stala šaptom do uha: “Čekajte u hodniku”.
Gledao sam stare panoe, cvijeće. Kad odjednom tutnji po hodniku, puni gas, invalidska kolica i u njima dida. Malen, žilav starac, kao neka igračka mislio sam da nitko ne vozi tako brzo. Naglo je stao uza zid i okrenuo se prema meni.
“Mjesni šampion”, palo mi je na pamet. Ovdje ima i takvih?
Desnom rukom drži ručku; kolica prevelika za sitnog čovjeka. Prikrivljen, u crnoj trenirci, debele vunene čarape, siva kapa. Lice kao pečena jabuka, obrazi naborani, srebrna brada, crven nos, pogled ispod gustih obrva.
Preko hodnika stigla mlada sestra s dvije torbe.
Jure, rekla sam čekaj! prošaptala je srdito i zategla mu remen, pokrila koljena dekom.
Sjeo je čvršće, ali nije je gledao. Gledao je mene.
Tek tada sam shvatio to je moj djed. Gdje je onaj s fotografije? Bio je tada krupan, ozbiljan, a sada Gledam ruke: smeđe, pune pjega, kao drvene.
Pozdrav, dida, rekoh.
Pogled ga nije napuštao, ali ništa nije rekao.
Ružica samo završava s papirima. Uložili smo pelene, on ih ne voli. Probali smo svašta, nikako sestra je pričala kao da dide nema. Vi mu, molim vas, ne dajte da se zaleti. Sve dok ne potpišete, mi odgovaramo za njega. Prošetajte, trebate pričekati.
Sestra je otišla. Ja sam stajao, dida je i dalje gledao u prazno. Pomakao sam kolica do izlaza, nismo puno pričali. Nakon dvjesto metara stao sam, okrenuo ga prema klupi i sjeo.
Eto, dida, došao sam. Ružica me našla, gledao sam ga, ali on je pogledao samo svoju šaku. Ipak sam osjetio da me čuje. Dida, želiš li zbilja otić odavde? Tu ti nije loše
Nijedne reakcije.
Dida, čuješ li uopće? povisio sam glas. Ništa. Spustio sam glavu: Gluh, ko top.
Samo mu se kut usana malo trznuo, kao da mu je smiješno.
Aha Zaiskrile su mi obrve. Dao sam mu trika: otišao sam iza njegovih leđa i viknuo:
Unazad!
Kolica rikverc, skoro me pokosila, uspio sam skočiti.
Stani! i ona stanu. Ajmo tamo do onih klupa, pokazao sam. Dugo je čekao, onda okrenuo kolica i ekspresno prema parkiralištu! Jurnuo je brzo pa sam ga jedva uhvatio među žbunjem.
Stani, stani Vidi ti njega, zadihan sam. S ovakvim mi neće bit dosadno.
Gurao sam ga i mislio: tek sada sam shvatio kakav teret zapravo uzimam. Tek sad sam razumio riječ doktora. O ovakvim bolesnicima, napola ludim starcima pojma nisam imao. Sad će mi dati papire i nositi odgovornost.
Možda se vratiti, reći da sam pogriješio, da ne mogu, da nisam znao koliko je dida bolestan, i… ići kući, mirno.
Ali stan? Otići će. Ne, treba pokušati. Ružica reče da dida hoće biti u stanu. Samo mjesec, pa izdržat ću za ovakvu gajbu. Možda i kasno. Oporuka? Dokumenti? Gdje su
Sestra ga preuzme. Sve dokumente sam morao potpisivati. Osobna, zdravstvena, mirovinska, vlasnički list, još sve ispravno čuvati, vratiti. Njemu je pravna sposobnost oduzeta, pet godina. Nikakve pravne papire ne smije vi ste skrbnik. Dolazit će iz socijalne službe, pregled uvjeta to je obveza.
Nije bilo oporuke. Torbe četiri, kolica na jedvite jade u gepek, dida sam na suvozačevo. Pomogli su mi.
Darijo, pelene mu ne guraj, ljuti se, šaptala mi Ružica, Zobenu kašu ne voli; hranu blendaj, mesa malo. Piše doktor. Sam u wc, pa kako kod vas bude. Pomažeš ljuti se. Injekcije ne voli, ali morat će. Noću, kad nemam izbora, moram. Znam, ljuti se, ali onda bježim Joj, sve mi je na srcu. Nazovi, kroz dan, kroz noć Meni je kao rod brisala je oči.
Ima li išta na što se ne ljuti? već sam bio nervozan.
Žao mi ga je. Do godine, bio je dobar. Samo, ovdje je sve iznervirao. Ja sam mu se prilagodila. Zovi kad god
Branici su se zatvorili, Ružica ostala uplakana, a ja sam duboko uzdahnuo.
U glavi samo jedno: što je točno ravnatelj mislio pod “nesposoban za pravne stvari”? Nisam bio vješt s papirima. Trebat će prava pomoć. Glavno je jedino to stan.
A ovaj starac Bolestan, star. Zašto mu sve to?
Gledam ga. Gleda kroz prozor, lice ne miče. Cesta vijuga siva kroz šumu.
“Ništa, možda bude lakše bez tutorstva Možda uspijemo!” pomislio sam i stisnuo gas.
