Uvijek ću biti uz tebe.
– Samo nemoj opet počinjati! Već smo ovo raspravljali milijun puta! Zašto se opet moraš vraćati na to? – rekla je Ivana umorno, odmahnuvši rukom dok se ponovo okrenula prema štednjaku.
Dan je bio tmuran od samog početka. Počelo je još u pet ujutro kad je Nikola došetao do nje u spavaću sobu i dotaknuo je za rame:
– Mama! Grlo me boli!
Ivana, još napola u snu, naslonila je usne na čelo sinu i odmah je nestala sva pospanost.
– Da, imaš temperaturu, sine. Hajde, idemo! uzela je Nikolu u naručje i izašla iz sobe, pazeći da dobro zatvori vrata. Nije joj se dalo opet slušati od Gorana kak nije naspavan.
Izmjerila je sinu temperaturu, dala mu sirup za snižavanje i vratila ga u krevet. Pogledala na sat, shvatila da joj se ne isplati više ići spavati. Bolje čekati dok ordinacija otvori pa zvati pedijatricu. Kad se uvjerila da je Nikola opet zaspao, otišla je u kuhinju i, kuhajući kavu, stala uz prozor.
Ove zime snijega stvarno nije nedostajalo. I sad je dvorište bilo prekriveno debelim bijelim pokrivačem koji je padao cijelu noć. Gotovo nigdje još nije bilo tragova, tek par lanaca staza za one koji su žurili na posao. Ivana je krajičkom oka ulovila pokret vani i, okrećući se, nasmijala se. Mačak susjede, tete Anđe, skakutao je oko dvorišta, čas nestajući u nanosu do glave, čas vrebajući van. Kakav veseli zafrkancijač, pomislila je Ivana. Nije ga smetalo što je snijeg do koljena! Bio je toliko tvrdoglavo slobodan da ni u ludilu nije htio obaviti nuždu doma, pa je teta Anđa morala stalno slušati njegove proteste sve dok ga ne pusti van. A znali su ga svi u ulazu – kad bi povikao, odzvanjalo je stubištem.
Ali, da mu se treba dati priznanje, to glasno stvorenje nikad nije napravilo nered u kući. Samo jučer, Ivana je, silazeći dolje po Nikolu u vrtić, gledala kako mačak grabi prema vratima pa još i prigovara u hodu.
– Hajde, hajde! Da još ti meni prigovaraš! Dobar dan, Ivana! Pogledaj ti tog dripca! Ponekad se osjećam kao da on mene odgaja, a ne obratno. Vidi ga, zapovjednik mali repati! Kasnim s posla i sad opet slušam njegove prigovore.
– Dobar dan, teta Anđa! Pravi ste vi par, ozbiljan je taj vaš!
– Je, moje je izgleda da ozbiljne muške odgajam čitav život…
Ivana se nasmijala, kimnula i otišla dalje. Nije imala što drugo reći. Sin tete Anđe, Mate, bio je stvarno ozbiljan dečko. I pametan, s dobrim smislom za humor, ali malo tko je to primjećivao. Većini je bio samo neugledan, mršav, visok s naočalama što malo koja cura zamijeti. Ivana je bila s njim bliska oduvijek, koliko god se sjećala svog djetinjstva, Mate je bio prisutan pored nje. Djelomice jer je tako i trebalo biti. Puno joj je značio pogotovo nakon što joj je mama poginula.
Njezinu mamu, Mariju, udario je auto na pješačkom prijelazu. Samo je prešla cestu po pravilu, ali nije joj pomoglo. To je Ivani bilo najstrašnije; uvijek su je učili da ako se držiš pravila, ne trebaš se ničega bojati.
Ivana i Mate su tada imali deset godina i za Ivanu, koja nije ranije znala što znači izgubiti nekog bliskog, uslijedio je šok. Prešla je u stanje gdje nije govorila, samo je plakala. Na bilo kakav pokušaj da je utješe, odmahnula bi glavom, moleći samo da je puste na miru. Povukla se u drugu sobu, zaključavala u kupaonici. Čim bi ostala sama, zadrijemala bi gdje god mogla. Psihologinja kojoj ju je odveo otac zabrinula se i rekla da nešto treba poduzeti jer stres joj je već počeo narušavati zdravlje.
Pomoć je tada stigla od Mate. I sam je izgubio oca dvije godine ranije, pa je možda još bolje razumio što Ivana proživljava. Skoro se preselio kod nje. Teta Anđa to nije priječila, štoviše, jako joj je bilo žao male Ivane. Ona i ostali susjedi pomagali su koliko god su mogli donosili hranu, ostajali s njom kad bi otac morao nešto obaviti. Nikad nije bilo zamjerki što se Mate kasno vraćao doma znao je natjerati Ivanu da piše zadaću, čita joj naglas, pokušava je nagovoriti da se igra, vodio je na ples i gimnastiku kamo ju je mama upisala s nadom da će biti zdrava… Sva ta brižnost jednog ozbiljnog dječaka postupno je učinila svoje. Ivana se otvorila. Prvi put nakon tragedije progovorila je kad su ona i Mate na ulici pronašli malo mače s još zatvorenim okicama kojeg su donijeli kod tete Anđe. Zamolila ju je za mlijeko.
Teta Anđa joj je dala bočicu s mlijekom, a sama tiho prošaptala:
– Fala dragom Bogu, vratila si se!
Mačić je ostao kod Mate jer je Ivanin otac, Ivan, imao alergiju.
I Mate je, kako je mogao, bio uvijek uz Ivanu. Toliko se navikla na njegovu prisutnost da ga doživljava kao dio sebe. Oboje jedinci, našli su u prijateljstvu ono što im je nedostajalo podršku, bliskost, zajedništvo koje rijetko viđaš čak i kod rođenih braće ili sestara.
Nisu se morali ni izjašnjavati pogled je bio dovoljan da se razumiju. Ivana bi počela rečenicu, Mate nastavio. Odrasli su se tome čudili, ali nisu se miješali. Ta je veza pomagala djeci da lakše prođu kroz svoju bol.
Problemi su, naravno, došli na kraju srednje škole. Ivana je izrasla u lijepu, pametnu i privlačnu djevojku, uvijek okruženu dečkima. Mate je sve to tiho promatrao. Šutio je dok nije u njezin život ušao Goran. Upoznala ga je pri padu niz stepenice kod dvorane za gimnastiku.
– Gospođice, jeste li dobro? Pomozite, dignut ću vas! – simpatičan, visoki dečko pružio joj je ruku.
Ivana ga je pogledala i na trenutak ostala bez daha. Uvijek je tvrdila da ne vjeruje u ljubav na prvi pogled, da je to glupost iz romana. Sad je doživjela i shvatila da nije bila u pravu.
– Gotova sam, Mate! Stvarno gotova! On je…
– Kakav točno? Mate je podrugljivo gledao, ali Ivana je bila u svom svijetu.
– Ne znam objasniti… Najbolji! – vrtila se oko svoje osi. – A mogao bi biti sretan zbog svoje najdraže prijateljice!
– Najdraže… da, naravno. Drago mi je zbog tebe. Mate se jedva nasmiješio i ispričao zbog posla.
Ona na to nije obraćala pažnju. Goran i Ivana su bili zajedno više od tri godine dok nisu odlučili da su dovoljno odrasli donijeti odluke. Obavijestili su roditelje i prijavili vjenčanje u matični ured.
– Šteta što mora biti kuma. Zašto ne može biti kum? vrtjela se Ivana pred ogledalom u vjenčanici koju su joj krojili po mjeri.
Mate je, čekajući, sjedio na kauču i gledao je. Već se pomirio s tim da nije on taj, a ni šivačica ih nije mogla rastumačiti:
– Ne bi smio mladoženja vidjeti vjenčanicu!
– On nije mladoženja! smijala se Ivana. On je samo prijatelj.
– Prijatelj… odvukla glas šivačica. Zanimljivo…
– Šta je tu čudno? umiješao se Mate. Ljudi mogu biti prijatelji. Ivana, žurimo još po tortu, meni na posao kasnije.
– Odmah idem! odjurila je isprobati haljinu, a Mate sjeo još umorniji.
Kasnije, gledajući unazad na svoj brzopleti brak i prve godine braka, Ivana je često mislila: kako nije odmah primijetila osobine zbog kojih će je kasnije muž nervirati, pa i ljutiti? Uvijek je imala svojeg “viteza”, bila uvjerena da će uvijek biti spašena i u centru nježne pažnje. Ali, nije uvijek tako u životu. Prvi problemi počeli su kad je nakon pola godine braka ozbiljno oboljela. Bila je prehlađena, ali nije tome pridavala značaj ni išla liječniku, trudeći se biti savršena supruga. Završilo je ozbiljnim posljedicama po zdravlje. Kad je trebalo odraditi pretrage, Goran se pobunio:
– Daj, nemamo novaca za to! Ostavio sam za godišnji! Ti si mlada, sve je to prevara!
Ivana ga je gledala u nevjerici.
– Ozbiljno?
– Naravno!
– Gorane… Za tebe je važniji godišnji od mojeg zdravlja?
– Zdrava si, prestani paničariti! Opušteno, idemo na more i bit će ti bolje. Samo si umorna! odgovorio je, ne primijetivši da ga Ivana više nije ni zagrlila.
Pretrage joj je platio otac, Ivan, ne rekavši ni riječ protiv zeta, samo je zabrinuto šutio.
Godinu dana trajalo je oporavljanje. Neke tegobe, pogotovo sa srcem, ostale su joj cijeli život. Kad je saznala da je trudna i došla u ginekološku ordinaciju, automatski su je svrstali u rizičnu skupinu.
– Nemojte pogrešno shvatiti, ali molim vas da ozbiljno razmislite. Trudnoća je ogroman stres za tijelo. Sad se držite dobro, ali kako će biti kasnije?
– Nema rasprave, rodit ću!
– Onda ćemo se truditi maksimalno, uz vašu suradnju.
I trudili su se. Zadnja tri mjeseca morala je ležati u bolnici. Nikola se rodio zdrav, ali koliko muke je sve to bilo, znali su možda samo njezin otac i Mate. Tada je Ivana shvatila da Goran živi svoj paralelan život u kojem ona nije toliko bitna. Kad je čuo da je rodila bez problema, slavio je toliko burno da je nestao na tri dana, s ugašenim mobitelom. Isprva je Ivana poludjela od brige, a kad je otac stigao zabrinut kao nikad, zagrlio ju je samo i rekao:
– Bit će sve dobro, smiri se, ne smiješ se nervirati!
Tada je shvatila da to nije bajka za nju. Nije ona nikakva princeza u toj priči. Samo što nije zatražila razvod čim je došla kući, zadržalo ju je koliko je Goran bio sretan radi sina.
Nikolu je gledao kao pravo čudo i brinuo se o njemu. Ustajao je, hranio, šetao; kad je dječak bio malo stariji, pokušavao je što više vremena provoditi s njim. Znao je, naravno, biti i nervozan pa bi zamolio Ivanu da ga “makne” da može raditi nešto, a onda bi ponovno glumio oca godine. To dvostruko ponašanje zbunjivalo je Ivanu što se zapravo događa? S vremenom su i ona i Goran živjeli u gotovo potpuno odvojenim svjetovima.
Nikola je često bio bolestan, pogotovo dok je bio mali, pa Ivana nije imala kad razmišljati zašto je njezin brak tako čudan. Sama je vozila sina po ordinacijama, izbjegavajući moliti Gorana jer nikad nije znala kako će reagirati. Mogao je biti najdivniji otac ili napraviti dramu zbog sitnice. Toliko joj je bilo dosta tih “ljuljanja” da je sve češće radila sama. Otac joj je pomogao da položi vozački, čuvao je unuka dok je učila. A kasnije joj je poklonio stariji pouzdani auto da bude manje ovisna o hirovima muža.
Ivanin otac je odavno skužio kakav je Goran, ali se nije miješao. Samo je čekao da samo Ivana nešto kaže. Jednom, kad je Nikola imao dvije godine, a Ivana bila iscrpljena od brige i nespavanja, predala je tatu sretno uspavnog sina u ruke i jednostavno se srušila na pod uz naslonjač i zaspala. Otac je dočekao da se probudi pa rekao:
– Sine, neću ti držati prodike ni ispitivati. Znaš samo da nisi sama, možeš računati na mene.
– Hvala ti, tata, znam… Ali još nisam spremna o tome. Pusti, još razmišljam, Goran je i dalje moj muž…
On je samo šutio i zagrlio je.
Cijelo to vrijeme, dok se Ivana borila za Nikolin oporavak, uz nju je nekako bio Mate. Iskočiti po lijekove kad ga ona ne može ostaviti, odvući ih liječniku kad joj se pokvari auto; popraviti taj auto nije bilo problema kojeg Mate nije odmah riješio. Ivana je znala da možda prekoračuje granicu, ali Mate je bio jedina osoba kojoj je u potpunosti vjerovala.
I sada, promatrajući snijeg iz stana, razmišljala je da se Mate danas vraća iz Splita i može ga zamoliti da ih vozi doktoru jer je njezin auto opet stao i ovaj put ozbiljno. S novcem je bilo sve teže. Goran je stalno govorio da je sve uložio u posao, a njezina plaća bila je jedva dovoljna za osnovne troškove jer još nije mogla raditi puno zbog čestih bolovanja zbog Nikole. Srećom pa su živjeli u očevom stanu, dok je on bio na vikendici kraj Samobora, uživajući u miru i šumi.
Pogledala je na sat i nazvala dom zdravlja. Imala je sreće, njihova doktorica se baš vratila s godišnjega i odmah su prihvatili njezinu prijavu.
Odložila je mobitel i krenula spremati doručak kad je u kuhinju ušao pospani Goran.
– Što je sad? Zašto ste noću šetali okolo?
– Nikola je bolestan kratko je odgovorila.
– Zbog toga treba hodati cijelu noć? U redu, nisam ni tako ni tako spavao. Idem pod tuš, daj nešto za pojesti jer moram na posao, puno je toga.
Ivana se u tišini okrenula kuhači. Pripremala je nije zbog Gorana, nego zbog Nikole kad je bolestan, voli Ivanine oporavljačke palačinke. Znala je da ih i Goran voli, pa će barem s time biti zadovoljan.
– Jesi pričala s tatom?
– Nisam.
– I što čekaš?
– Jasno sam rekla da neću s njime razgovarati o stanu. I da neću tražiti da prepiše stan na nas.
– Tvoje tvrdoglavo pristupa mi na živce. Koliko dugo misliš ovako? Ja radim cijeli dan, zadnji godišnji sam imao prije godinu dana, a uvijek isto – daj, daj, daj. Uvijek trebaju novci, tebi, Nikoli. Trudim se, a nije dovoljno!
Goran je i dalje prigovarao, ali Ivana ga više nije slušala. U tom trenu joj se činilo da je negdje u dubini nešto puklo ona nit koja ih je do tada vezala. Sva sjećanja, nježnost, prvi poljupci… Sve su se sada raspadali.
Mirno je spustila šeflju, okrenula se prema njemu.
– Reći ću jedanput pa poslušaj prekinula ga je. Danas ćeš stvari pokupiti i otići. Razvest ćemo se, Gorane. Ne želim više ovako, a niti ti – to već dugo znam. Neću o računima više s tobom. Fokusirajmo se na Nikolu. On treba oba roditelja, makar ne živjeli pod istim krovom.
Goran je prvo gledao začuđeno, pokušao nešto reći, pa šutio i bacio vilicu na stol.
– Sve si rekla? Razmisli do večeri što govoriš. Doći ću pa ćemo pričati kad se smiriš.
– Ne, odlučila sam, znaš me, Gorane, što to znači?
– Znači da ti nije dobro u glavi. Tko te hoće takvu, i još s malim? Dobro, razmisli ja ću biti kod svojih.
– Kako želiš. Okrenula se štednjaku, zatomljujući suze.
Goran je otišao iz kuhinje i kroz neko vrijeme začula je ulazna vrata. Sjela je i pustila si da se isplače dok je Nikola spavao. Kad je čula njegove korake, brzo je obrisala oči i izvadila njegov tanjur.
– Evo, najzdraviji dečko na svijetu! Hoćeš pojesti doručak?
– Nisam baš gladan, mama. Glava me još boli.
– Možda bi palačinke popravile glavu?
– Da! nasmiješio se. S pekmezom!
– Naravno!
Nakon što je doktorica došla i prepisala lijekove, Ivana se spremila za ljekarnu i taman htjela zvati tatu, kad je na vratima pokucao netko. Samo Mate nikad ne koristi zvono njihov mali kod.
– Bok!
– Bok, kako ste? Mate je držao kutiju s igračkom. Ivana se opet uhvatila da ne pamti kad je Goran zadnji put nešto kupio za Nikolu. Svaki poklon, bio to Uskrs ili Božić, kupila bi Ivana. Mate nikad nije došao praznih ruku.
– Nikola je opet bolestan. Možeš li ga pričuvati? Ja bih samo do ljekarne.
– Jasno, ili hoćeš da ja odem po lijekove, imaš popis?
Izvadila je papir i dala mu.
Tek što je izašao, zazvonio je telefon.
– Ivana Ivana?
– Da.
– Zovemo vas iz KBC-a. Vaš otac je hospitaliziran.
– Što je bilo? stisnula je mobitel u ruci.
– Infarkt. Stanje je teško.
– Dolazim odmah.
Počela je lutati po kući, ne znajući što prvo. Njezin otac se nikad nije žalio na srce. I sada je shvatila koliko se brzo sve može izgubiti.
Instinktivno je nazvala Gorana.
– Gorane…
– Što je sad? Predomislila si se? Sad ću ja razmisliti treba li mi to…
– Gorane, tata je u bolnici. Ima infarkt.
– I? Što hoćeš od mene sad? Razvodiš se, zar ne?
Ivana je pogledala mobitel, prekinula vezu. Vrata su se otvorila, vratio se Mate s vrećicom lijekova.
– Kam ideš?
– Tata je u bolnici. Infarkt.
Mate nije trebao više ništa pitati. Brzo je zvao majku, a teta Anđa je ostala čuvati Nikolu. Ivana i Mate otišli su za Zagreb.
Sjedili su u bolnici do navečer iščekujući vijesti. Cijelo vrijeme nisu rekli gotovo ni riječi. Dok konačno Ivana nije šapnula:
– Hvala ti… Tako mi je dobro što si uz mene.
– Uvijek ću biti uz tebe
– Znam, Mate. Sad znam sve…
Liječnik je za sat vremena napokon izašao, našao Ivanu kako spava s glavom na Mateovom ramenu. Mate ju je nježno probudio.
– Vaš otac je sad na odjelu. Trebat će duži oporavak, ali najgore je prošlo. Pođite doma, informirajte se kod sestara o posjetama, sutra ga možete vidjeti.
Ivana je samo zagrlila Matea i zaplakala, osjećajući kako joj kroz suze napokon odlazi sva bol koja se nakupila zadnjih godina.
