Telefon je zazvonio u pola osam navečer. Marina Vuković baš je zatvarala patent na putnoj torbi, a od tog poznatog zvuka nešto joj se stisnulo negdje duboko gdje obično stoluje ono što Hrvati zovu duša.
Znala je što znači taj poziv. Ne po tonu, nego po onom osjećaju koji dođe čovjeku nakon pedeset šest godina života, kad znakovi više nisu slučajnosti nego pouzdani signali.
Marina, umirem rekla je majka odmah.
Nije rekla bok, ni imaš vremena?. Nije bilo uvoda.
Mama, što se događa?
Srce. Sve gotovo. Osjećam da je kraj. Otići ćeš i umrijet ću sama. Umrijet ću tu, u ovom stanu, i nitko me neće naći do jutra.
Marina je pogledala torbu. Na karte, isprintane i spremljene u bočni džep. Na Dalibora, koji je stajao na vratima hodnika u jakni i promatrao je pogledom koji je znala čitati. Nije to bila ljutnja. Bio je to umor. Umor koji ne dođe odmah, nego se skuplja godinama kao vlaga u podrumu.
Mama, jesi li zvala hitnu?
Zašto bi mi trebala hitna? Trebaš mi ti. Ti si moja kći. Ili možda više nisam tvoja majka?
Marina je sklopila oči. Hladna knedla koju je dobro poznavala skliznula je iz grla i sjela tamo gdje je nekad bilo toplo.
Mama, večeras putujemo. Ponavljala sam ti. Dogovorile smo se.
Dogovorile, da. Naravno. Ti si dogovorila ići negdje s nekim muškarcem, dok tvoja majka leži i ne može se pomaknuti. To si dogovorila.
Mama…
Idi. Idi, ne govorim ništa. Samo kad se vratiš, možda nema tko otvoriti vrata. Onako, ništa posebno, samo kažem.
Dalibor je izašao iz hodnika. Tiho, bez zalupanja vratima, ušao u kuhinju. Marina je čula zvuk kuhala za vodu.
Ja ću doći rekla je u slušalicu.
Što?
Idem k tebi. Sad.
Duga pauza. Majčin glas je bio malo drugačiji:
Eto, tako. Pametna si. Znala sam da me nećeš ostaviti.
Marina je spustila mobitel na krevet. Sjedila je tako minutu, gledajući u zid. Potom je ustala i otišla u kuhinju.
Dalibor je stajao kod prozora. Čaja nije skuhao. Samo je stajao i gledao u tamnu ulicu.
Dado počela je tiho.
Čuo sam.
Kaže, srce…
Kaže to svaki put. Svaki put, Marina. Tri godine. Kad god negdje idemo.
Ali što ako je stvarno…
Okrenuo se. Bez predbacivanja, samo s pogledom koji je dugo zadržao na njoj.
Što ako je stvarno ponovio je i slegnuo ramenima. Idi. Razumijem.
Dado, odgodit ćemo. Pronaći ćemo druge datume…
Marina, već sam dva puta odgodio. Sjećaš se Plitvica? Sjećaš se Zagreba za Prvi maj?
Sjećala se. Naravno.
Ne mogu više ovako rekao je tiho. Bez ljutnje, što je boljelo više nego da je vikao. Želim biti s tobom. Ali ne mogu biti treći nakon tvoje mame i njenih bolesti.
Nisi ti treći…
Marina. Idi. Ozbiljno.
Otišla je. Zvala taksi i ostavila Dalibora u svom stanu, u svojoj kuhinji, pod svojim prozorom.
Cijelim putem promatrala je svjetla noćnog Zadra, misleći kako on ima pedeset i osam, ona pedeset i šest, i oboje su još donekle mladi, možda im je ostalo još dvadeset, dobre i slobodne godine, ako ih posluži sreća.
Majka je živjela petnaest minuta vožnje, u staroj zgradi u ulici Đure Sudete. Marina se popela na treći kat, pozvonila. Osjetila miris s druge strane vrata. Slatkast, kvasan, domaći. Miris pogačica.
Vrata su se otvorila bez pitanja tko je.
Anka Vuković, u pregači, s brašnom na laktovima, rumenih obraza i punog života. Skroz živa.
A, Marina! Baš dobro da si došla. Upravo pečem pogačice s kupusom. Ti voliš s kupusom, je lda?
Marina je gledala u nju. U brašno. U pregaču. U rumene obraze.
Mama izgovori. Upravo si mi rekla da umireš.
Ma pusti, kakvo umiranje. Rekla sam da mi je bilo loše. Pila sam tabletu, legla, prošlo je. Uđi, nemoj visiti, propuh.
Automatski se izula, objesila jaknu. Ušla u kuhinju. Na stolu izrezani krugovi tijesta, tave vruće, hrpa gotovih pogačica prekrivena platnenom krpom.
Sjela je na stolicu i gledala u novu hrpu.
Što si tako zamišljena? mama je okretala novu turu u tavi Umorna? Posao te satro?
Otkazala sam godišnji rekla je Marina.
I baš dobro. Što će ti putovanje sad po zimi.
Mama, tri mjeseca smo planirali. Dalibor i ja…
S kojim Daliborom? majka se okrene s iznenađenim licem. Uvijek je radila to lice kad nije htjela čuti nešto.
Dobro znaš s kojim.
A, s onim tvojim. Pa dobro, i što? Sutra ćete putovati. Ili prekosutra. Nema panike.
Marina nije odgovorila. Samo je gledala kako majčine ruke spretno slažu pogačice, mirno, automatski, kao da srce nikad nije boljelo.
Ostala je do pola dvanaest. Pojela dvije pogačice jer je mama uporno gledala dok ih ne pojede. Popila čaj. Poslušala sve o susjedi Ljudmili koja je skroz poludila, o TV emisijama gdje su sve same sramote, o mirovini koja za ništa nije dovoljna.
Vratila se kući poslije ponoći.
Dalibor nije odgovorio na poruku. Ni te noći ni ujutro.
Nakon tri dana stigla mu je kratka poruka: Marina, oprosti. Ne mogu više ovako. Ti si predivna, ali ne mogu. Osamnaest riječi. Tri godine veze, osamnaest riječi.
Nije plakala. Bilo je čudno. Sjedila je u stanu, gledala tih osamnaest riječi i nije plakala. Unutra je bila ona praznina, koju dobro poznaješ. Ne boli. Samo prazno, kao soba iz koje su sve iznijeli.
Radila je u arhitektonskom birou. Dvadeset i tri godine za istim stolom, isti projekti, isti kolege. Dobar posao, miran. Marina Vuković, stručnjakinja za dozvole. Pouzdana. Odgovorna. Nikad ne iznevjeri.
I nikad ne ide na godišnji, jer je mami loše.
Sljedeća dva mjeseca živjela je kao obično. Posao, stan, mama utorkom i petkom. Mama je još triput zvala zbog srca. Jednom je Marina došla, dvaput nagovorila na tabletu i ležanje. Do dolaska, mama bi već bila dobro.
Usred studenog, opet poziv.
Marina, zovi hitnu pomoć.
Mama, zar ne možeš sama?
Ne mogu. Ruke mi se tresu. Ti zovi, ali ne dolazi, znam da si umorna.
To je bilo novo. Prvi put je mama rekla ne dolazi. Marina je odmah posumnjala da je trik, da će kasnije čuti: Hitnu si zvala, ali ne dođeš ni kad ti netko umire. Ali samo je izgovorila:
Dobro, zvat ću.
Odmah se obukla i krenula. I onako.
Hitna je već bila ispred ulaza. Marina se popela, vrata su bila otvorena. U hodniku mladi tehničar, u sobi glasovi.
Ušla je.
Pokraj kreveta gdje je ležala mama bio je liječnik. Oko pedeset pet, smiren, s očima što su gledale puno teškoga. Držao je majčinu ruku, brojio puls. Mama ga je gledala izmučenim pogledom, onim što je miješao patnju i zadovoljstvo tuđom pažnjom.
Tlak dobar rekao je mirno liječnik. Sto četrdeset na osamdeset pet. U vašim godinama je ok.
Možda vi kažete, ali meni je loše mama je zakolutala očima.
Jasno. Vrtoglavica, lupanje srca. To se događa. Proći će.
Ležeći bolje?
Ležeći je lakše, ali treba se kretati.
Marina je stajala na vratima. Muškarac je zapisivao nešto na tablet.
Anka, često zovete hitnu?
Kad mi je loše.
Koliko puta ovaj mjesec?
Pauza.
Pa nekoliko.
Tri. Mirno, bez osude. Vidio sam u kartonu. U zadnja tri mjeseca jedanaest puta. A tlak uvijek u redu, nema hitnosti. Pogledao ju je. Živite sami?
Jesam. Kći ne dolazi reče mama tonom da je Marini došlo stati.
Kći je ovdje rekla je Marina glasno.
Muškarac se okrene. Gledao je. Imao je svijetle, izlizane oči, kao čovjek što dugo gleda u nebo. Ili kroz život.
Dobra večer rekao je.
Večer. Ja sam Marina, kći.
Igor Barišić. Ponovno pogleda majku, pa nju. U pogledu nije bilo sažaljenja, nego razumijevanje. Onaj pogled: Znam.
Mama, tu sam Marina dotakne majčinu ruku. Bila je topla, čvrsta. Kako si sad?
Sad bolje, kad si došla odgovori mama.
Igor završi zapis, objasni još o terapiji, načinu života. U hodniku, dok ga je pratila, Marina šapne:
Hoće li ona biti dobro?
Fizički, da tiho će on. Za osamdeset, iznenađujuće dobro.
Marina kimne. Htjela je reći hvala i zatvoriti vrata. Ali nije otišao.
Koliko dugo ovako živite? upita.
Kako?
On glavom pokaže prema majčinoj sobi.
Marina otvori usta, zatvori, kiselo se osmjehne.
Vidi se?
Malo. Po izrazu lica. Jako poznato.
Imate li i vi majku?
Brata sam imao.
Pauza. Nije pitala imao?. Neke se stvari ne pitaju.
Još ćemo se vidjeti reče on.
Valjda da. Mama voli hitnu.
Vidio sam.
Otišao je. Marina stoji u hodniku, gleda zatvorena vrata. Vratila se mami, ostala još sat, slušala o bešćutnim doktorima koji ne mare za ljude, pa krenula doma.
A mislila… Ne o mami.
Igor Barišić pojavio se opet za dva tjedna. Mama je zvala u nedjelju ujutro: Zavrtjelo mi se, skoro pala. Marina je došla prije hitne, sjedila s njom kad je Igor pozvonio.
Pozdravio je kao staru poznanicu, poslušno pregledao. Mama je bila još teatralnija nego ranije ruku na prsima, oči u stropu. Igor je zabilježio sve, ali nije komentirao. Samo je radio.
U hodniku, iz nekog razloga, Marina kaže:
Oprostite što ona tako…
Ne trebate se vi za nju ispričavat.
Navikla sam.
Upravo to. Pogledao ju je. Pijete kavu?
Molim?
Znam, neobično pitanje. Dežurstvo mi završava za sat vremena, blizu je dobra kavana. Ako želite pričati… Imam dojam da vam treba.
Marina je gledala u njega. Odrastao muškarac, malo puniji, u plavoj uniformi, s mirnim i umornim pogledom. Bez ljepote iz filmova, ali s nečim sigurnim, stavom što ga ne reklamira nego jednostavno jest.
Može rekla je.
Sjeli su u kafić blizu Gajeve. Mali lokal, tri stola, dobra kava. Sjedili su do prozora.
Pričajte mi o bratu rekla je. Ako nije teško.
Mlađi je bio, sedam godina. Nakon što je tata otišao rano, sve je ostalo na meni. Bio sam stariji, morao sam paziti na njega. Kasnije i na mamu. Pokazalo se da brat ima problema nije bio glup, samo nije naučio sam rješavat stvari. Uvijek je netko drugi rješavao probleme za njega. Igor zastane. Prvo mama. Onda ja. Kasnije sam shvatio da to nije pomoć, nego…
Što nego?
Kavez. Samo što je iznutra obložen mekanim.
Marina je šutjela. Oboje ruku na šalici.
Mislite, moja mama to radi namjerno?
Ne sudim o tvojoj mami, ne znam je. Sudim… o tebi.
O meni?
Imaš lice osobe koju jako dugo nitko nije pustio da bira.
Točno. Toliko da nije znala što bi rekla. Pogledala je u tmurnu, listopadnu ulicu.
Imala sam prije tri godine jednog muškarca rekla je, ne znajući zašto baš njemu. Dobrog. Otišao je u rujnu.
Zbog mame?
Zato što je mama uvijek bila važnija. Ili sam barem mislila da mora biti.
To su različite stvari.
Da, jesu.
Oni su ostali tamo sat i pol. Pričali lagano, kao da se znaju dugo. Igor je rekao da dvadeset godina vozi hitnu, da je sam, da sin živi u Rijeci i zove nedjeljom. Da se brat ipak izvukao, ali nije bilo lako, ni za koga.
Kako ste uspjeli? pitala je Marina.
Da prestanem sve rješavat ja? Skontao sam da dok ja sve rješavam, on nikad neće naučiti. I da ću umrijeti, a svoj život zapravo nisam ni živio. Pauza. Drugo je bilo važnije, iskreno. Zvuči sebično.
Nije sebično.
On nije davao savjete. Bio je samo tamo. Ponekad je pitao, ponekad pričao nešto svoje. Ni jednom nije rekao trebaš ovako ili moraš. Zato je s njim bilo lako. Ne kao kod psihologa, nego kod onih što su prošli kroz život i nemaju pravo nikome dijeliti putokaze.
U prosincu, shvatila je da čeka njegove poruke. Da kad napiše dobra večer, kako si, nešto joj se ugrije iznutra, tamo gdje je inače onaj hladni kamen. Polako, ne naglo. Kao kad se stari stan nakon duge zime ponovno zagrije.
Mami nije ništa spomenula o Igoru. Nije ni znala sami sebi zašto, samo nije.
Bojiš se njene reakcije jednom reče Igor.
Vjerojatno.
Što bi napravila?
Pomisli.
Rekla bi da nema potrebe, da sam prestara i da to ne može završiti dobro. Da ima ona srce. Da je ostavljam radi nekog stranca.
I?
Osjećat ću se krivom.
Zanimljivo. kaže Igor. Znači, unaprijed znaš scenarij.
Dvadeset godina ga igram.
Jesi zamišljala, što kad ne bi osjećala krivnju? Kad bi zaigrala drugačije?
Gledala ga je dugo.
Ne. Nikad.
Dvadeset i šestog prosinca, Igor je pozove u Gorski kotar za Novu godinu. Mala kuća, jezero, šuma, tri dana.
Marina je gledala poruku. Ustala, skuvala čaj, sjela i opet je čitala.
Tri dana. Trideset i jedan prosinca. Jezero.
Što će mama?
Nije ni pitala drugo pitanje. Taj strah od razočaranja roditelja toliko je ukorijenjen, da drugo ni ne pitaš.
Napisala je: Mama, voljela bih doći sutra pričati s tobom, može?
Mama je odmah odgovorila: Samo dođi, sama sam.
Došla je sljedeći dan s kolačem. Mama ju je dočekala u kućnom ogrtaču iako su bila tri popodne i nije bilo razloga.
Mama, moram ti nešto reći.
Slobodno reci. Nije ni pogledala, rezala je kolač. Hoćeš čaja?
Hoću. Mama, upoznala sam jednog čovjeka.
Nož je zastao.
Kakvog čovjeka?
Zove se Igor. Liječnik je. Već se mjesec i pol viđamo. Doista je dobar čovjek.
Majka je šutjela. Marina je gledala njezina leđa i osjećala stari, poznat grč u želucu.
Šutiš rekla je.
Razmišljam reče majka i okrene se. Lice joj, i prije nego je išta rekla, Marini je sve bilo jasno. Koliko imaš, Marina?
Pedeset i šest.
Eto. Pedeset i šest. A sad misliš što? Živjeti s nekim? Trčati za njim?
Mama, samo ti kažem da netko postoji.
Netko. Odlučno spušta tanjuriće, zvone glasnije nego potrebno. Znači, sad za mene nema vremena.
Mama, uvijek dolazim. Uvijek se javljam.
Dok nisi pronašla svog čovjeka.
Mama, poslušaj…
Ne, ti poslušaj. Pogledala ju je ravno. Ja sam sama. Osamdeset mi je godina. Tvoj otac je davno otišao. Ti si mi sve. Sve, shvaćaš? Ne tražim puno. Samo da budeš blizu.
Ja sam tu.
Za sad.
Popile su čaj, pojele kolač. Slušala je još sat vremena lamentacije o tome kako je u ovim godinama, o usamljenosti, o tome kako je cijeli život za tebe živjela. Vratila se doma onog osjećaja poznate, zveckave praznine i krivnje. Da je grozna kći. Da psihologija iz knjiga nije mama s tanjurićima na stolu.
Navečer je Marini stigla poruka od Igora: Rekla si joj?
Jesam.
Kako je bilo?
Razočarana je.
Logično.
Igore, loše mi je.
Nazvao ju je odmah. Prvih trideset sekundi samo je disala.
Čujem te rekao je tiho.
Zašto mi je ovako loše kada nisam ništa loše napravila?
Jer su te dugo učili da je tvoje zadovoljstvo nečija bol.
To nije istina.
Nije, ali osjećaj je stvaran. Osjećaji ne lažu, vrte svoje.
Nasmijala se. Nije se ni nadala da može.
Zvučiš mudro.
Ja zvučim. Ponekad ispadne mudro. Pauza. Ideš li?
U Gorski kotar?
Da.
Zatvorila je oči. Vani je bila zimska dalmatinska noć, tiha, u snijegu. Negdje ide autobus. Negdje laje pas.
Idem rekla je.
Sljedećih par dana bila je u poslu. Uzimala slobodne dane. Pakirala stvari. Dogovorila sa susjedom, starijom Ružicom s prvog kata, koja je već dugo govorila da joj je dosadno i da bi uskočila kad god zatreba.
Ružica je pristala odmah. Rekla je da će dolaziti Anki ujutro i navečer, da ima njen broj, da će zajedno na Silvestrovo gledati TV, i da ni njoj nije lako biti samoj.
Mama je dobila poziv 28. prosinca.
Mama, za Novu godinu odlazim. Tri dana, s Igorom.
Tišina.
Mama?
Čujem rekla je suho, baš posebno. Idi.
Ružica će navraćati. Imaš njezin broj, ima tvoj.
Dobro.
Mama, nisi sama.
Naravno.
Mama…
Idi, Marina. Idi, sve ja razumijem.
To Sve ja razumijem kod nje je značilo obratno. To je Marina znala. Ali nije više ništa objašnjavala. Samo je rekla: Volim te, a majka odgovorila: Dobro.
Tridesetog su ujutro ona i Igor krenuli. Njegov stari, pouzdani auta mirišao na bor po malenom ukrasu na retrovizoru. Van grada je počeo snijeg, prvo sitan, pa veći.
Marina je gledala kroz prozor, pitajući se kad je zadnji put ovako mirno sjedila u autu i putovala, bez žurbe i bez grižnje.
O čemu misliš? pitao je Igor.
O snijegu.
Lijepa tema.
Da je neobično. Putovati a ne mislit odmah da se moram natrag.
Moraš se vratiti. Četvrtog.
Znaš što mislim.
Znam stisne njenu ruku lagano. Proći će, to da odlaziš bez dozvole. Morat će proći.
Siguran si?
Nisam, ali se nadam.
Opet se nasmijala. Zadnje vrijeme smijeh joj se vraćao.
Smještaj je bio mali, drveni bungalovi kraj zaleđenog jezera, oko šume. Sablasni mir.
Bože šapnula je kad je izašla.
Da složi se Igor.
Unutra su raspakirali stvari. Prošetali jezerom. Pričali o svemu i ništa. Ona je spremila nešto od namirnica koje su ponijeli. Sjeli uz prozor i gledali kako nebo tamni.
Pričaj mi nešto.
O čemu?
O čemu hoćeš. Samo pričaj.
Pričao je o Gorskom kotaru, kako je bio s bivšom ženom, nije dugo, ali da mu je drago bilo opet doći, ovako drugačije. Bilo je to mjesto sjećanja koja nisu ni dobra ni loša, samo njegova.
Volio si je? pitala je. Ne iz ljubomore, već ljudske znatiželje.
Na svoj način. Mislili smo da je mladost dovoljna. Nije, pokazalo se.
Sin vam je ostao.
Vedran. Dvadeset i osam godina. Dobar dečko. Ko ja, samo manje bubu u glavi.
Siguran si za to?
Igor se nasmijao.
Oni sigurno postoje. Neki drugi možda čekaju red.
Telefon je zazvonio u pola dvanaest navečer, 31. prosinca. Otvarali su šampanjac. Do Nove godine manje od sata.
Na ekranu mama.
Opet grč, navika.
Javi se Igor je šapnuo.
Ali…
Javi. Tvoja mama je. Pričaj.
Stisnula je odgovori.
Mama?
Marina… loše mi je. Tlak. Mjerila sto osamdeset na sto.
Zvala si hitnu?
Nisam… stigla. Želim da dođeš.
Mama, u Gorskom sam kotaru. Ne mogu sad doći.
Duga tišina.
Mama, čuješ me? Zovi hitnu, odmah. I nazovi Ružicu, ona će doći k tebi.
Marina, to je kraj. Osjećam.
Mama izdahne. Čujem te, važno mi je. Zovi hitnu, doći će brzo. Ja ću zvati Ružicu.
Ne dolaziš?
Pauza. Duga, za život.
Ne, mama. Ne dolazim. Ali nisi sama. Zovi sto tri odmah.
Prekinula je. Nazvala Ružicu. Objasnila. Ružica je rekla: Evo, idem odmah i prekinula.
Marina je sjedila s mobitelom u ruci. Igor nije ništa rekao. Samo je sjedio. Dovoljno blizu.
Neću ići rekla je. Više sebi.
Znam.
Jako mi je teško zbog toga.
Znam.
Ali ne idem.
Znam, Marina.
Pronašla je njegovu ruku. Stisnula. Odgovorio joj je.
U ponoć su gledali zaleđenu šumu kroz prozor. Daleko, na drugoj strani, par vatrometa, tu ničega. Samo tišina i zvijezde.
Sretna Nova godina rekao je Igor.
Tebi isto Marina.
Telefon nije zvonio ni sat. Onda stigne poruka od Ružice: S Ankom sam. Zvala sam hitnu. Liječnik rekao blaži napad, ništa strašno. Dali su injekciju, tlak se smirio. Spava. Ne brini.
Marina je pročitala dvaput. Laki napad. U injekciju. Spava.
Čekala je olakšanje, ili krivnju, ili oba. Došlo je nešto treće. Tiho, neobično. Kao kad dugo nosiš težak teret, pa ga spustiš na pod. Nije sreća. Samo odložen.
Sve u redu? pitao je Igor.
Lagan napad. Spava.
On kimne.
Izdržala si.
Baš sam htjela poći.
Znam. Upravo zato si izdržala.
Nije bila sigurna što točno znači, ali nije pitala.
Sljedeća dva dana bila su jednostavna. Šetali su šumom, udisali zrak, kuhali kavu, pričali i šutjeli. Šutjeti s nekim, a da ti prija, posebna je stvar.
Prvog siječnja zove mamu.
Kako si, mama?
Živa kratko, suho. Ali živa.
Dobro. Ružica kaže da si dobro spavala.
Malo previše priča.
Dobra žena.
Pauza.
Da, da nevoljko, ali kaže. Donijela mi savijaču. S borovnicama.
Je li dobra?
Može biti.
Bilo je to nešto. Marina se nasmije. Igor je pogleda, upitno. Pokazuje palac.
Mama, četvrtog dolazim, navratit ću.
Dobro.
Volim te.
Kratka pauza.
I ja tebe kaže mama. Ne dobro. I ja tebe.
To je već nešto drugo.
Vratili su se četvrtog kako je i dogovoreno. Igor se popeo gore, popio kavu, pogledao police s knjigama, kao prvi put.
Što čitaš sljedeće?
Ne znam. Preporuči.
Nešto o Italiji.
Zašto Italija?
Oduvijek sam htio tamo. Mislim da i ti želiš.
Nagovaraš nešto?
Prilično jasno.
Opet se nasmijala. Po tko zna koji put za ovih par dana.
Siječanj je prošao, pa veljača. Marina je išla k mami utorkom i petkom. Mama… kao da se mijenjala. Sporo, ne odmah, ali nešto se prelomi. Ružica je dolazila, a mama se, činilo se, sprijateljila s njom. Sve manje je prigovarala na samoću.
U ožujku pozove:
Marina, u domu kulture organiziraju nordijsko hodanje. Ružica se upisala. Misliš da i ja mogu?
Marina se na trenutak zateče.
Naravno, mama. To je super.
Ne znam, možda je glupo u mojim godinama.
Ti si u formi, mama. To je samo hodanje s štapovima.
Samo hodanje… Tri puta tjedno pa još idu u park.
Zvuči savršeno.
Nisam baš sigurna.
Probaj pa vidi.
I otišla je. Onda opet još jednom. U travnju zove i priča o Nini iz grupe, koja priča smiješne dogodovštine. U svibnju javlja da je cijela grupa prošetala do mora, bilo je lijepo, malo bole noge.
Poziva loše mi je je bilo sve manje. Onda gotovo nikad.
Marina je to shvatila tek kasnije. Kao kad skontaš da te prestala boljeti glava, ali ne znaš kad ni kako. Samo jednoga dana shvatiš već tjednima mama nije rekla ni riječ o srcu.
U travnju, Igor je upoznao mamu.
Dogodilo se spontano. Donijeli su joj zajedno namirnice, mama otvorila vrata, pogledala Igora, pa Marinu, pa rekla:
Pa što stojite, dođite.
Za stolom, većinom je razgovarala s Igorom. O poslu, o sinu, o Gorskom kotaru. On je odgovarao mirno, ozbiljno, ponekad s dozom humora. Mama je s vremena na vrijeme samo hmkala.
Kad su odlazili, rekla mu je:
Dođite opet.
Ne hvala što ste navratili. Nego: Dođite opet.
Na stubištu ga je Marina pogledala.
Svidio si joj se rekla je.
Trudio sam se.
Vidjelo se.
Misliš da ne bih?
Ne. Samo… stala je. Samo je neobično. Dobro, ali neobično. Kao da sve previše dobro ide.
Ne previše. Baš kako treba.
Nije bila sigurna. Ali, možda baš tako…
U svibnju joj je Igor zaprosio. Nečujno, bez koljena. Kuhali su ribu. Ona rezala salatu i on iz vedra neba:
Marina, hoćeš se udati za mene?
Nož joj je ispao iz ruke.
Što?
Kažem udaj se za mene. Pitam ozbiljno.
Ozbiljan si?
Posve. Pogledao je sa štednjaka. Pedeset i sedam mi je. Klanjat se nije lako, ali ozbiljan sam.
Gledala ga je; tu kuhinju, ribu što se pržila, bor na hladnjaku od Božića što je još stajao tamo.
Dobro pristala je.
Dobro daj, ozbiljan si ili da?
Da.
Osmjehnuo se. Ne široko, baš iskreno. Okrenuo se štednjaku, smanjio vatru.
Riba se neće zapaliti.
Tako slaviš?
Sretan sam. Ali riba je važna.
U lipnju su se vjenčali. Bez pompe. Marina je zvala dvije najbolje prijateljice, Igor sina Vedrana, koji je došao iz Rijeke. Dobar dečko, s istim mirnim pogledom. S Marinom je brzo pričao o arhitekturi jer je i sam radio u graditeljstvu.
Mama nije došla na vjenčanje: Noge me ne služe. Ali kad joj je Marina poslije sve ispričala, poslušala je do kraja i onda rekla:
Neka. Nek’ bude kako Bog da.
Ne konačno ni drago mi je zbog tebe, ali i to je bilo nešto.
Karte za Italiju kupio je Igor još u svibnju Rim, Firenca, Amalfija. Dva tjedna. Godišnji u srpnju.
Marina je gledala te karte, sjećajući se kako je prije tri godine odgodila Split. Onda Plitvice. Lani Dubrovnik. I Dalibora.
Ponekad je mislila na Dalibora. Bez bola. Nego s razumijevanjem. Bio je u pravu. Ona tada to nije mogla vidjeti.
Tjedan prije puta došla je majci.
Bila je dobro raspoložena, pričala o Nini Ivanovnoj koja je na hodanju uganuća gležanj i sad ne ide, pa im je grupi dosadno.
Nosile smo joj pogačice pričala je mama. Ja s kupusom, Ružica s rižom i jajima. Sjeli smo svi, pili čaj. Smiješna je ta Nina.
Jesi li sretna, mama? upita je Marina iznenada.
Molim?
Ovako sad, jesi li dobro?
Mama je neko vrijeme šutjela, vrtjela šalicu.
Pa… tako. Normalno. Hodam, dišem, imam društvo. Dosadi, ali dobro je.
Mama, idemo u Italiju. S Igorom. Dva tjedna.
Znam, rekla si.
Ružica…
Marina. Prvi put je prekinula. Znam. Ružica će dolaziti. Nisam dijete. Idi.
Marina je gledala u nju.
Mama…
Rekla sam, idi. Ustane i okrene se štednjaku. Leđima. Donesi mi nešto fino.
Što?
Ne znam. Ti si pametna, arhitektica. Maslinovo ulje, kažu, dobro je tamo.
Gledala je leđa, pregaču, ruke s loncem.
Donijet ću ulje žvače Marina.
Eto. Dobro.
Spakirala je navečer stvari. Igor je sjedio na sofi, listao vodič.
Nervoza? pitao je.
Malo…
Zbog mame?
Ne šutjela je. Zbog sebe.
Zašto?
Jer ne vjerujem. Da je tako jednostavno. Da idemo i ništa se ne dogodi.
Nešto će se dogoditi, uvijek se nešto dogodi. Ali idemo.
I neću otkazati.
Ne.
Siguran si?
Na tebe sam siguran.
Marina ga je samo pogledala, te svijetle, izblijedile oči. Bor na polici, nek stoji cijele godine.
Sigurna sam rekla je.
On je klimnuo, okrenuo vodič.
Piše da u Amalfiju treba naručiti limoncello u malim kafićima, ne tamo gdje idu turisti.
Ne pijem limoncello.
Ja pijem za oboje.
Dovoljno.
Vidiš, to je to. Okrene stranicu. I firentinska galerija Uffizi red tri sata, osim ako nemaš rezervacije. Ja sam, usput, rezervirao.
Kad si stigao?
U svibnju. Kako si rekla da.
Ona zastane nasred sobe s koferom.
Ozbiljno?
Da. Optimizam mi nije stran.
Prilično si siguran u sebe.
Nisam. Samo vjerujem u tebe.
Ostavila je stvari, prišla mu. Pogledao ju je.
Što je?
Ništa… Samo…
Sjela je do njega. On odloži vodič. Ispod prozora djeca su se smijala, neki lagani zvuci ljeta.
Mobitel tiho zatreperi. Mamina poruka. Marina pročita.
Što kaže? pita Igor.
Kaže da Nina Ivanovna opet hoda. Idemo u četvrtak zajedno.
Lijepa vijest.
Da. I još nešto. Gleda u mobitel, osjetila je nešto novo, lagano, gotovo prozračno, kao onaj svježi zrak koji ti ponestaje dok ga ne udahneš. Donesi dobro ulje i slike. Da vidim kako je tamo.
Igor se zamisli.
Piši joj kaže.
Što?
Da ćeš sve pokazati. Da će biti puno slika.
Marina napiše: Mama, sve ću pokazati. Gledat ćemo skupa.
Mama odgovori brzo, samo jedno:
Dogovoreno.
Marina ostavi mobitel. Pogleda svoje ruke. Onda Igora.
Prekosutra krećemo kaže.
Idemo.
U Rim.
U Rim.
I nitko nas ne zaustavlja.
Nitko.
Ispusti dah, dugo, kao da izbacuje nešto što je nosila predugo. Ne sve. Ali nešto.
Igore šapne ona.
Da?
Hvala ti.
Na čemu?
Što nisi žurio.
Gleda je ozbiljno.
Dugo sam učio ne žuriti kaže. Najteže je od svega.
Teže od čekanja?
Puno teže.
Kimne. S vanjske strane čuje se dječji smijeh, bezbrižan, topao.
Idemo jesti predloži Igor.
Idemo složi se Marina.
I otišli su.
