Marina je za Novu godinu otišla k roditeljima i Viktorova obitelj bijesni kad saznaju da će sada sami morati spremati blagdansku večeru.
Misliš li da ja ne primjećujem?
Marina to izgovara dok vadi vrećice iz trgovine na stol. Viktor sjedi na kauču, gleda u mobitel i ne diže pogled.
Što ne primjećuješ?
To da već sedam godina za svaki doček nove godine ja stojim za štednjakom, dok tvoja mama i Lidija sjede i raspravljaju kako sam ostarjela. Više to neću.
Viktor na trenutak upre pogled u nju.
Što to pričaš? To je naša tradicija. Mama dolazi, Lidija s obitelji, djeca… To je obitelj.
To je TVOJA obitelj. Ja sam u njoj sluškinja. Kostja i ja idemo k mojima u Karlovac. Tata je napravio klizalište, sin sanja da pođe, a ti biraj s nama ili ostani doma.
Viktor ustaje, lice mu je tupo.
Ozbiljno? Marina, nemoguće. Sve je dogovoreno. Mama je već kupila namirnice, Lidija donosi darove. Uništit ćeš svima praznik!
Marina se okreće naglo. U ruci joj je vrećica s lukom, baca je na stol.
Svima? Viktore, baš me briga za “sve”. Imam trideset osam godina, umorna sam od života po tuđem ritmu.
To ti je dužnost žene! Tko će kuhati?
Ne znam. Možda tvoja mama? Ili Lidija? Ili možda ti, kad si takav gazda.
Viktor prekriži ruke, podrugljivo se nasmiješi.
Nećeš ti nigdje. Oladi malo, pa ćeš promijeniti mišljenje.
Marina ne odgovara. Okrene mu leđa. Viktor uzdahne, slegne ramenima i vraća se na kauč, uvjeren da će se predomisliti za dan-dva.
Ali nije.
Ujutro, 30. prosinca, Marina budi Kostu rano.
Spremi se, idemo do djeda u Karlovac.
Kosta skoči iz kreveta.
Stvarno? Kod djeda i klizališta? Mama, ide li tata?
Ne ide. Tata ostaje.
Dječak se načas namršti, pa zabljesne osmijeh.
Mogu li povesti Lovru iz razreda?
Naravno.
Viktor izlazi iz spavaće dok Marina zakopčava kofer.
Što radiš?
Ono što sam rekla. Odlazimo.
Marina, prestani s tim glupostima!
Gleda je u oči hladne, mirne.
Upravo sam sebi vratila, Viktor. Izgubila sam se prije sedam godina.
Uzima torbu, pozove Kostu. Viktor stoji na hodniku, šokiran. Vrata se zatvaraju, ostaje sam.
Na Staru godinu, Viktor u pet popodne izgubljeno šeće kuhinjom s pilećom kadicom u rukama. Ne zna ni od kud početi. Hladnjak je skoro prazan, Marina nije išla u kupovinu. Zove majku.
Mama, dođi ranije, trebam pomoć. Marina je otišla, ostao sam sam.
Tišina. Onda ledeni glas.
Kako otišla? Viktor, jesi li ti poludio? Ja neću za štednjak na praznik! To je dužnost snaje. Neka se ona vrati odmah.
Ali mama, ja ne znam kuhati
Ne zanima me. Dolazim u osam, kako smo rekli. I da stol bude spreman.
Prekida razgovor. Nakon desetak minuta zove Lidija, sva u afektu.
Šališ se? Mama mi je sve ispričala! Marina je otišla, a mi ćemo sjediti za praznim stolom? Ili možda ja trebam kuhati u tuđoj kući, kao zadnja budala?
Lidija, stani
Ništa “stani”! Idem s djecom do mame, povest ću mamu. Slavit ćemo normalno, a ti ostani s tom svojom umišljenkom.
Prekida vezu. Viktor sjeda za stol. Pred njim polurazmrznuta piletina, neoprano povrće u sudoperu. Pola šest. Ostao je sam. Sasvim sam.
U osam navečer sjedi u autu ispred Marinine kuće u Karlovcu, ruke na volanu, pokraj njega boca pjenušca i kutija bajadera. Ne zna hoće li ga pustiti unutra. U dvorištu lampice svijetle, na klizalištu vesela dječja graja. Kosta među njima rumen, sretan.
Viktor ulazi u dvorište, prilazi kući. Otvara mu Marin otac, Franjo.
A, stigao si. Hajde, nemoj stajati na hladnom.
Iz kuhinje miriši pečeno meso i borovina. Marina i njena majka režu salate, uz njih Oleg, muž Marinine mlađe sestre i susjed. Smiju se i nazdravljaju kuhanim vinom. Marina pogleda Viktora mirno, bez prijekora, ali i bez topline.
Sjedni.
Sjedne za stol. Franjo mu dodaje šalicu čaja.
Hoćeš pomoć ili samo sjediš?
Ne znam kuhati.
Franjo se nasmije.
Pa tko zna? Misliš, ja sam odmalena kuhao? Uzmi krumpir i gulilicu, pa vidi kako će ti ići.
Viktor staje za sudoper, Marina bez riječi pruži nož. Reže polako, trapavo. Oleg ga lupi po ramenu, podržava ga.
Nema veze, naviknut ćeš se. Ja sam prvi put u 35-og gulio krumpir. Sad supruga odmara, a ja sve obavljam.
Viktor pogleda Marinu. S leđa joj ramena ne klonu uspravna su, slobodna. Nije to vidio godinama.
Slavlje prolazi bučno i lagano. Kosta ne silazi s klizališta i veselo vuče djeda. Marina u crvenoj haljini pije pjenušac, smije se, prepričava sestri anegdote. Niti jednom ne ustaje nositi ili posluživati nekog.
Viktor šuti cijelu večer, gleda Marinu i shvaća: ovdje je druga. Više nije potlačena, već žena među svojom obitelji.
Deveto siječnja, na povratku, Viktor prvi progovara.
Oprosti.
Marina okreće glavu. Kroz prozor prolijeće snježna polja.
Za što?
Što nisam vidio koliko ti je bilo teško. Što sam dopustio mojoj mami i Lidiji da ti se penju na vrat. Što sam mislio da je to normalno.
Marina šuti.
Stvarno si shvatio ili kažeš da se vratim?
Viktor jače stegne volan.
Shvatio sam. Vidio sam kod tvojih kako svi pomažu. I kako ti nisi sluškinja, već kćer. Postalo mi je neugodno.
Marina klima glavom. Ne odgovara, ali nije otuđena. Dovoljno je.
Godinu poslije. 30. prosinca navečer. Zvoni telefon, Viktor se javlja mama.
Viktore, sutra dolazimo kod vas. Kao i svake godine. Reci Marini neka skuha više, gladne ćemo doći s Lidijom.
Viktor pogleda ženu; Marina slaže stvari u putnu torbu, Kosta već spava, ruksak spreman pored vrata.
Mama, mi idemo.
Kako misliš idete? Sutra je praznik!
Imamo novu tradiciju. Slavimo Novu godinu kako želimo. Ove godine idemo s Petrovima na Zimski Raj u Gorski kotar. Ako želiš, pridruži nam se.
Tišina. Pa uvrijeđeni glas.
Jesi li ti normalan? A ja? A Lidija? Što smo mi vama, stranci?
Niste stranci. Ali više nećemo po tvojim pravilima. Mama, volim te, ali umorio sam se praviti se da je sve u redu dok moja žena pada s nogu zbog vaših “tradicionalnih” proslava.
Ma to ti ta Marina puni glavu! Prije si bio drukčiji!
Prije sam bio slijep.
Viktor spušta slušalicu. Marina ga promatra uz osmijeh.
Ozbiljno misliš?
Ozbiljno.
Telefon opet zvoni mama, onda Lidija, onda opet mama. Isključi zvuk, gurne ga u džep. Odlaze za sat vremena dok vani vije snijeg. Kosta spava na zadnjem sjedištu, Marina pogleda kroz prozor. Viktor vozi, prvi put nakon mnogo godina ne osjeća krivnju.
Na odredištu ih Petrovovi dočekuju veselo, smijeh, zagrljaji. U kućici miriše bor, na stolu jednostavna jela koja su svi zajedno spremali. Djeca odvedu Kostu na sanjkanje. Marina se presvuče, toči pjenušac, sjeda uz kamin. Viktor dođe do nje.
Misliš li da će ti mama oprostiti?
Marina slegne ramenima.
Ne znam. Ali to nije više tvoja briga. Izabrao si.
Viktor kimne. Osjeća sram, ali još veću olakšicu. Napokon nije nikome dužan.
Ujutro Lidija šalje poruku Marini:
“Razorila si obitelj. Mama plače dva dana. Djeca pitaju zašto ne idemo kod tebe. Nadam se da si sada sretna, sebična ženo.”
Marina pročita, pokazuje Viktoru. On samo kaže:
Ne odgovaraj.
Ali Marina odgovara, kratko:
“Lidija, sedam godina sam kuhala za vas. Nijednom nisi ponudila pomoć. Sada ti smeta što sam prestala? Razmisli tko je ovdje sebičan.”
Nema odgovora.
U ožujku slave Kostin rođendan doma. Viktor zove mamu i Lidiju da dođu. Obje dolaze, tvrdi izrazi lica. Kad dođe vrijeme za posluživanje, Marina izlazi iz kuhinje.
Tko želi pomoći sa salatom, povrće je pripremljeno, samo narežite.
Lidija prekriži ruke.
Ja sam gost. Neću rezati.
Marina slegne ramenima.
Onda će stol biti kasnije. Sama ću, ali ne brzo.
Viktor ustane, ode do kuhinje. Kosta za njim. Svekrva sjedi, gricka salvetu, Lidija tipka po mobitelu. Deset, petnaest minuta.
Iz kuhinje dopire smijeh. Napokon svekrva ustaje i odlazi pomoći. Lidija dolazi kasnije.
Marina joj pruži nož.
Reži krastavce. Tanke šnite.
Lidija uzima bez riječi. Svekrva pere posuđe. Viktor peče meso. Kosta slaže tanjure. Prvi put svi zajedno rade, bez zamjeranja.
Za stol sjedaju za pola sata. Hrana jednostavna, ali ukusna. Lidija šuti. Svekrva na kraju prva puta nasmiješi kad Kosta priča dogodovštine iz škole.
Na odlasku, svekrva zastane pokraj Marine.
Promijenila si se.
Nisam. Samo sam prestala šutjeti.
Svekrva kimne, navuče kaput i izađe. Lidija za njom, bez pozdrava. Ali Marina zna nešto se pomaknulo. Neće više biti kao prije. Jer Viktor se promijenio. A kad se promijeni jedan sve se mijenja.
Kad Kosta zaspi, Marina i Viktor sjede u kuhinji. On joj natoči čaj, sjeda.
Misliš li da je tvoja majka shvatila?
Možda. Ali više nije važno. Važno je da si ti shvatio.
Viktor je primi za ruku.
Shvatio sam. Neću se vratiti na staro.
Marina se osmjehne. Prvi put nakon puno godina nema težine na leđima. Ne mora nikome ništa dokazivati. Samo živi kako želi.
Van pada snijeg. Negdje na drugom kraju Zagreba svekrva sjedi u kuhinji i pita se zašto se sin promijenio. Lidija se žali mužu da je Marina postala drska. Ali ne razumiju glavno: Marina se nije promijenila. Samo je prestala biti pogodna. I to je njezino pravo pravo koje je izborila ne svađom ni vikom, nego jednim jasnim “ne”. I svijet nije propao. Naprotiv, postao je pošteniji.
Viktor gleda Marinu i shvaća da spasila nije samo sebe. Spasila je njih oboje. Jer život po tuđim pravilima nije život nego polagano umiranje. A oni su odabrali živjeti.
