Nije imala kamo pobjeći
Zar me ne čuješ? Rekao sam spakiraj stvari. Gotovo je, Matea.
Mario, pričekaj… Ajde da razgovaramo kao ljudi, molim te…
Razgovarali smo četrnaest godina. Dosta je bilo. Auto je moj, stan je moj, novac je moj. Tebi ostaje kuća u Bjelogradu. Jesi bila kad tamo? Nisi? Sad ćeš upoznati.
Matea je stajala usred kuhinje u šlapama na pločicama, gledala supruga Maria Zvonimira Kovačevića, 52 godine, vlasnika tri autoservisa i skladišta namještaja čovjeka kojem je dala najbolje godine. On je stajao kraj prozora, u novom tamnosivom sakou, gledao u mobitel, ne u nju.
Mari, ta kuća nije za stanovanje. Čula sam da su ondje ruševine…
Ima krov i zidove. Preživjet ćeš. A možda i nećeš. Iskreno, svejedno mi je.
Govorio je to mirno, kao da priča o prognozi vremena. I Matea je osjetila to je istina, stvarno mu je svejedno.
Matea Matijašević Kovačević, 49, profesorica hrvatskog jezika, supruga i majka dvoje odrasle djece sin u Zagrebu, kći u Osijeku stajala je u kuhinji s mramornom radnom površinom i talijanskim pločicama i osjećala kako propada tlo pod njom.
Tri dana kasnije, srebrni SUV vozio ju je prema sjeveru, jesenskom autocestom. Vozio je neki nepoznat tip kojeg je Mario unajmio. Šutio je i pušio kroz prozor. Matea je sjedila straga s jednom torbom zimski džemper, rezervno rublje, nešto dokumenata i polomljen ruž. Ruž je pao na pod kad je pakirala; nije ga podigla ruke joj nisu slušale.
Vanjska je listopad. Mokre žute breze, na tlu miris truleži, težak i sladunjav onako kako jesen zna mirisati. Matea je gledala kroz prozor i razmišljala o tome da nema novca. Ni lipe. U džepu joj je bilo 100 eura koje je našla u staroj jakni.
Bjelograd se pokazao kao selo četrdeset kilometara od najbližeg gradića. Tridesetak kuća, od čega dvanaest nastanjenih. Asfalt je završio prije desetak kilometara, dalje samo zemlje i rupe od kamiona i kiše. Auto je poskakivao, Matea se držala za vrata.
Kuća na kraju sela, uz jarak. Tip je izvukao ključ na špagi iz pretinca i dobacio joj ga u krilo:
Naređeno mi je ovo ti predat. Gotovi smo.
Nije joj pomogao ni torbu unijeti. Samo je otišao, a prašina se pomiješala s maglom.
Matea je stajala pred kućom i gledala je. Stara, drvena, koso veće trijema, zabijeno lijevo okno. Boja s okvira oguljena do drva. Jedna stepenica propala. Pod strehom, crno vlažno gnijezdo svrake.
Gurnula je ključ u bravu. Nije išlo. Još jednom. Ponovno. Sjela je na travu, mokru i hladnu, i zaplakala. Ne jer se predala, nego iz nemoći ništa drugo tada nije mogla.
Plakala je dugo. Dok joj nije utrnula zadnjica.
Ustala, obrisala lice rukom, pokušala ključ još jednom sad je prvo nagnula rame na vrata. Vrata su zaškripala, ključ prošao, otvorila je.
U kući miris vlage, miševa i nečeg nedokučivog nešto između starosti i zaboravljenog vremena. Predsoblje mračno. Palila je prekidač naravno, nema struje.
U glavnoj sobi metalni krevet, stol, dva stolca i velika peć na drva. Hladna. Odozgo, cigla mrtvački ledena pod rukom. Prozori cijeli barem nešto. Na jednom prozoru stara breza je bacala posljednje lišće na oguljenu dasku.
Na stolu kutija šibica. Tri šibice.
Imala je četrdeset devet godina, sto eura, tri šibice i kuću u selu gdje nikog ne zna.
To je bila životna priča samo Matea to tada još nije znala.
Drva nije bilo. Obišla je dvorište, našla nekoliko trulih fosni, a pod nastrešnicom hrpu drva koja su preležala najmanje pet godina. Iznutra su bila suha, izvana pocrnjela. Unijela je naramak, pronašla pepeljaru u peći i zgužvane novine, podložila, upalila prvu šibicu. Ništa. Druga dim se valjao po sobi. Sjetila se otvoriti dimnjak. Treća šibica sad je išlo, za dvadeset minuta peć je tutnjala.
Matea je sjela na pod ispred vatre i gledala u plamen. Lice joj je izgaralo od topline, leđa hladna. Taj kontrast užarena strana lica i ledena leđa činili su joj se najtočnijim opisom njezina života zadnjih 14 godina.
Izvadila je mobitel. 20% baterije, signala nema.
Ujutro se probudila od hladnoće. Peć se ugasila, soba se ponovno ohladila. Pokrila se džemperom, jer deke nema, i gledala u strop s dugom pukotinom. Vani sivo jutro, breza miruje.
Morala je nešto poduzeti. Nije imala što pojesti to je prestalo biti apstraktno, osjećala je glad realno, pod rebrima.
Obukla se i izišla. Selo tiho. Negdje laje pas, iz dimnjaka obližnje kuće izlazio je dim. Matea je krenula prema dimu.
Kuća mala, dvorište s povrtnjakom. Na trijemu žena, 65 godina, u šuškavcu i gumenim čizmama, s kantom u ruci.
Dobar dan, rekla je Matea, glas tih. Ja sam stigla prije dva dana U onu kuću do jarka. Matea sam.
Žena ju je gledala mirno, bez iznenađenja, kao nešto sasvim uobičajeno.
Dobro si došla, rekla je. Ja sam Mara Knežević. Dođi pojesti nešto.
Tako jednostavno. Bez pitanja. Matea je ušla i jela. Krumpir s kiselim krastavcem i čaj s kruhom. Najbolji obrok u životu.
Mara je gledala pažljivo, ali bez sažaljenja to je bilo važno. Sažaljenje bi je dotuklo.
Imam viška deku, rekla je Mara. Donijet ću ti. Dat ću ti i baterijsku lampu. Ima li ti struje?
Nema.
Vitomir je električar. On zna, možda spoji što. Ne uzima puno.
Nemam ni lipe, rekla je Matea, posramljena, ali iskreno.
Mara je slegnula ramenima.
Platit ćeš kasnije. On će pričekati.
Tako je započeo njezin drugi život, o kojem tada nije ništa znala.
Prve dvije tjedna bile su najteže. Ne zato što je bilo strašno, već što je sve bilo neprirodno. Svako jutro morala je ložiti peć. Prsti nisu slušali, nije znala cijepati drva, par puta umalo kraj noge sjekiru. Dlanovi su joj popucali, vezivala ih je krpama. Vodu izvlačila iz bunara, dvadeset metara od kuće, kanta teža nego što misliš. Ramena bi boljela satima poslije tih navlačenja.
Mara je svaki dan dolazila nosila teglu pekmeza, kupus, komad slanine. Malo je govorila, puno radila. Pokazala kako ispravno zatvoriti dimnjak da ne dođe do trovanja. Kako je nakon loženja uvijek treba prozračiti sobu.
Upoznala je i tetu Katicu, 70 godina, malu i oštru kao igla, s mišljenjem o svemu. Živjela je tri kuće dalje. Prvo je samo dolazila promatrati kako Matea muku muči s peći i kućom. Onda se samo primila posla došla s kantom i krpom, izribala pod. Matea je pokušala prigovarati, Katica je nije ni slušala.
Ti si gradska, govorila bi. Imaš ruke, ali nemaš naviku. Uči.
Pokazivala joj je sve. Kako mijesiti kruh. Kako ukiseliti zadnje rajčice iz Marinog vrta. Kako kitom zatrpati pukotine na prozorima. Kako istresti madrac protiv miševa.
Bio je tu i Vitomir, električar, četrdeset pet godina, uvijek malo pripit ali zlatnih ruku. Dovukao je struju i rekao neka plati kad može. Poslije je sam došao, obnovio stepenicu na trijemu, stavio novu šipku na vrata. Nešto malo rekao, puno napravio. Odlazio, katkad bi ostavio naramak drva pred vratima.
Matea to nije razumjela. U gradu je četrnaest godina živjela u elitnom kvartu, nije znala imena susjeda. Ovdje, u dva tjedna, ljudi koje nije poznavala nahranili su je, dali toplinu i popravili joj kuću, bez da išta traže natrag.
Sreća nije u novcu, govorila bi Katica, i koliko god to zvučalo kao floskula, Matea je to počela osjećati, doslovno, kroz kožu. Koža joj je pamtila i hladnoću pločica u skupoj kuhinji i toplinu crvene peći u staroj kući. Toplina iz peći bila je toplija.
Mobitel se napunio tjedan dana kasnije. Matea ga je uključila sedam propuštenih poziva od Ive iz Osijeka, tri poruke Ivana iz Zagreba, ništa od Marija. Javila se djeci. Rekla im mirno dobro je, odlično će biti, snaći će se. Iva plakala. Ivan nudio novac. Matea je odbila, rekla će tražiti kad baš bude morala. O Mariju nisu pričali. Bilo je prebolno.
Ušla je u društvene mreže. Mario otvoren profil stoji pored mlađe žene, smije se, ona u bijeloj majici, u Mateinoj bivšoj kuhinji. Mario je kraj nje, u tamnosivom sakou, nasmijan.
Matea je ugasila mobitel. Ušla u kuću, nadodala drva.
Tad je nešto u njoj prelomilo.
Otvorila je Messenger, svoju zaboravljenu facebook stranicu, uglavnom bivši kolege i rodbina 87 pratitelja i napisala prvi post.
Zovem se Matea. Imam 49 godina. Prije tri tjedna muž me odvezao u selo i ostavio u praznoj kući. Bez novca, hrane, poznatih. Danas sam prvi put upalila peć s jednom šibicom. Mala pobjeda, ali meni velika.
Nije ni znala zašto to radi. Morala je to izbaciti iz sebe.
Ujutro dvanaest lajkova, četiri komentara. Nepoznati ljudi pišu: Drži se!, Snažna si, I ja sam to prošla. Jedna žena napisala detaljno da joj je muž isto napravio i da je preživjela, sada ne žali.
Matea je pročitala sve, pa napisala drugi post. O bunaru, teškoj kanti. O tome kako izgleda svitanje iznad sela kad magla legne nisko, a breze vire iz nje kao svijeće. O mirisu breze kad gori svježe drvo slatko-gorak miris.
Pratitelja sada sedamdeset i četiri.
Počela je fotografirati: peć kad ujutro plane, prozor s brežuljkom okovanim tankim ledom, svoje ruke s žuljevima pored tijesta za kruh, selu pod prvim snijegom.
Pisala je kratko, bez ukrasa. Samo o svakodnevici: hladnoća kad izađeš iz topline, tjelesna izmučenost gradske žene, stid kad primaš pomoć od stranaca, osjećaj zahvalnosti, kad stid nestane i ostane toplina.
Pratitelja je svakim danom bilo više.
U studenom dimnjak se začepio. Jednog jutra dim uleti u sobu, Matea istrči van samo u džemperu, studeni minus osam, smiješno i strašno. Zove Vitomira, koji dolazi s dugim štapom, odčepljuje dimnjak i pronalazi pukotinu na peći. Kaže, mora se začepiti smjesom, inače može otrovati. Zajedno naprave smiju se.
Napisala je šaljiv post o dimnjaku. Sto lajkova, komentari ljudi se raduju, šalju podršku. Bitno je ne odustati, pišu.
Matea misli: nije riječ o tome da ne odustaneš. Nemaš gdje samo ideš dalje.
U prosincu počela je obnavljati kuću. Ne jer je imala novca, nego jer je morala nešto raditi rukama. Vitomir donio daske od susjedovog viška. Zajedno popravljali pod u hodniku Matea drži, Vitomir zakucava. Matea prvi put udari čekićem, promaši, smiju se oboje. Po prvi put nakon dva mjeseca smije se iskreno.
Fotografija prije i poslije drveni pod, miris piljevine 400 lajkova. Pratitelja osamsto.
Žene joj počinju slati privatne poruke traže savjete kako prebroditi razvod, kako ukiseliti rajčice, kako sama promijeniti zastor. Odgovara svima.
Jedna iz Rijeke napiše: Vidim vaše slike, umirem od zime u stanu s centralnim grijanjem i ne znam zašto mi je loše. Matea joj piše: Vani toplo, iznutra hladno to je teže nego obratno.
To joj postaje najcitiranija rečenica prenose je stotine ljudi.
Kako preživjeti razvod to je najčešće pitanje. Ne daje savjete. Samo opisuje ustanem, ložim, idem po vodu, jedem što imam, nešto napravim rukama, pričam s ljudima, gledam u nebo. Dovoljno je.
Za Božić tri tisuće pratitelja. Mali brend traži da reklamira svijeće od pčelinjeg voska Matea pristaje jer su svijeće postale dio njezine svakodnevice. Od te reklame kupi normalan madrac, deku, plati Vitomiru struju, kupi bijelu boju i oboji prozore.
Obojana bijela daska s crvenom geranijom koju joj je Mara donijela, slika u siječanjskom mrazu, postane najljepša fotografija jednostavna, bijelo i zeleno, vani snijeg. Predivno bez objašnjenja.
Siječanj je strog. Noću ispod -30, voda u kanti smrzne ako je nezaklonjena. Matea se budi u šest ložiti prije nego se smrzne. Najviše voli to rano vrijeme hladna zora, a plamen u peći baca žuto na zid. Tad razmišlja. Samo leži, sluša kako pucketa drvo.
Razmišlja kako je četrnaest godina bila dio tuđeg života Mario odlučio sve, kuda, s kim, kako. Prvo je mislila da je to briga. Poslije se navikneš. Onda prestaneš primjećivati. Na koncu ni sebe više ne vidiš. Matea Matijašević bila je dodatak Mariju Kovačeviću i toliko je ušla u tu ulogu da je zaboravila tko je bila prije.
Selo joj je vraćalo identitet kroz tijelo, kroz bol u mišićima, užitak u toploj hrani, miris zemlje pod snijegom, smijeh s Katicom, večernje čajanke s Marom.
Mara je bila udovica, već dvanaest godina. Muž umro, infarkt, iznenada. Pričala je o tome jednostavno, čistom naracijom.
Prve dvije godine sam mislila da ću i ja za njim, rekla je Mara, miješajući čaj. Onda sam samo nastavila živjeti. Posadila vrt, nabavila kozu, bila je smiješna ta koza… ali kad je bila kći, bilo je lakše.
Matea je slušala i mislila, evo ga ne kako preživjeti razvod, niti recepti, samo vrt, koza, dan za danom samo živjeti.
U veljači iznenađenje jedan post o zimskom kupusu koji je pod snijegom postao sladak, i kako je od njega skuhala juhu, prenio je veliki ženski portal. U jednom danu došlo je osam tisuća novih pratitelja.
Matea je čitala komentare, ljudi su plakali, pisali da osjećaju nadu, da bi i sami pobjegli u selo. Ona je odgovarala: ne treba bježati, život ponekad pobjegne umjesto nas.
Ponude za reklame postale su ozbiljnije. Birala ih je pažljivo prirodna kozmetika, keramičko posuđe, domaći čajevi. Novac je postao stvaran.
Na proljeće bojala je fasadu. Ne sama pomogli su Vitomir i još dvojica susjeda. Zidovi svježe bijeli, plavi okviri, prvo sunce, i dah zastane. Pratitelja već dvadeset pet tisuća.
U travnju posadi prvi vrt. Katica zapovijeda, Matea kopa, zalijeva. Ruke pune zemlje, pod noktima više nije prljavština sad je to prava zemlja, živa.
Njeni pratioci pišu našla si sebe. Matea se smije na to. Nije našla ništa, samo je kopala zemlju.
Ali nešto se promijenilo. Postala je drugačija. Ne bolja, ne lošija. Samo svoja. Gleda ujutro u ogledalo umorno lice, borica kod lijevog oka, ruke grube i misli: to si ti. I to je u redu.
Dopustila si misliti o Mariju. Ne svaki dan. Prva dva mjeseca mrzila ga je stvarno, vatreno. Onda je taj bijes utihnuo. Ne zato što je oprostila nego što je postao nevažan.
U svibnju zove Iva. Kaže da je gledala njezin profil i ne može vjerovati da je to mama.
Posve si drugačija.
Drugačija sam.
Bolja, kaže Iva.
Iva je došla u lipnju, na tjedan dana. Gradska cura u bijelim tenisicama usred vrta gleda jagode.
Mama, sve si ti to sama posadila?
Jesam.
I ovako raste samo od sebe?
Raste.
Plakala je kad je odlazila, obećala se vratiti. Matea je mahala i osjetila da to nešto znači.
Ivan nije došao. Poslao je poruku, čestitao napredak, prenio da ga je otac zamolio da nešto… Matea mu je prekinula tamo. Ne treba.
Ivan je napisao: U redu.
I to je značilo nešto.
Ljeto je bilo fino. Povrće, rajčice, krastavci, tikvice konzervirale su zajedno s Marom, dijelile staklenke. Podrum pun redova za zimu više se nije bojala zime. Prošlu je preživjela.
Profil narastao na četrdeset tisuća. Napravila je mali plaćeni kanal devet eura mjesečno, piše osobnije, o strahu, samoći u skoro pedesetoj, o tome kako naučiti željeti za sebe, ne stalno za druge. O selu, kakvo jest, sa svim svojim nezgodama hladnim sobama i mirisom dima.
Pretplatnika je bilo tisuću i pol; kad je izbrojala ukupno, zagledala se u brojke više nego što je ikad sama zaradila.
Jedne večeri Vitomir ostao na čaju. Gledao joj ruke zarašle žuljevima, bijelo obojene zidove, geraniju na prozoru.
Dobro si se tu snašla, rekao je.
Jesam.
Ostaješ na zimu?
Da.
Pametno.
Nije znala što će biti s Vitom, možda ništa možda nešto. Samo je zanimljivo, nije više strašno.
Kolovoz je bio vruć slika zalaska iznad jarka, nebo rozno-narančasto, breze crne sjene. Napisala je Godinu dana me nije bilo ovdje. Sad je ovo moj zalazak. Najgledanija objava pola milijuna pregleda u tri dana.
Javili su se novinari. Mali internet portal napravio intervju: Kako preživjeti razvod i pronaći sebe priča žene ostavljene u selu. Nije birala naslov, ali je bio točan. Kanal narastao na sto dvadeset tisuća.
U rujnu, dok je bojala ogradu, u selo je došao Mario.
Čula je auto, drugi, veći ne onaj srebrni. Izašao je u istom sivom sakou, sad pod njim džemper već jesen. Malo ostario ili ona drugačije gleda.
Stane kraj ograde, gleda kuću, cvijeće na prozoru, vrt.
Bok, kaže.
Matea spusti kist, pogleda ga, osjeti ono što je znala da će doći: strah, star, fizički. No iznad njega mir. Mir onoga tko stoji na svojem.
Bok, kaže mu.
Šute.
Čuo sam za tvoj profil, kaže on. Glas mu drugačiji. Vidio sam.
I?
Šuti, preskače s noge na nogu.
Puno si pisala o nama.
O meni, ispravi ga. Pisala sam o sebi.
O razvodu. O tome kako sam te ostavio.
Da, istina.
Htio sam razgovarati.
Matea spusti kantu s bojom, briše ruke.
Reci.
Gleda kuću, bijeli zidovi, plavi okviri, vrt.
Snašla si se.
Jesam.
Mislio sam…
Zašuti. Matea čeka. Vjetar nosi miris lišća i dima, Mara loži peć za vikend. Breze žute.
Mislio sam možda da se možeš vratiti, tiho kaže Mario.
Matea ga gleda. On više nije osoba koju je nekada voljela ili mrzila. Ili još bolje ona je drugačija.
Neću, kaže mirno.
Matea…
Mario, jednom si rekao da ti je svejedno hoću li preživjeti. Sjećaš se?
Ništa ne govori.
Preživjela sam. I sad to više nije tvoja stvar.
Možda sam pogriješio.
Možda jesi. Dosta si griješio, ali više to nije moj problem.
Uzme kantu i kist, okreće se ogradi.
Odi, Mario.
Čekaj. Karla, znaš, ima dijete na putu. Samo sam mislio… da znaš.
Matea zastane. Osjeti ubod, izuzetno kratko, kao oštra nit kroz prsa. Ne zbog boli već jer zatvara zadnju nedovršenu priču, zadnja vrata.
Čestitam ti, kaže.
I nastavi bojati.
Mario stoji još malo. Čuje kako auto odlazi vrata, motor, tišina.
Tišina sela, miris dima i lišća, laje pas u daljini.
Matea boja ogradu ne plačući. Ne plače tiho, dok radi, ali to su druge suze. Prvi dan kad je sjedila na mokroj travi to je bio kraj. Ovo je nešto novo. Što, ni sama ne zna.
Onda dođe Vitomir, nosi naramak drva, šaraju mu obrazi, već treći tjedan zimi.
O, bojaš? stane. Dobro ti ide.
Hvala.
Pogleda tragove od kotača na putu.
Tko je dolazio?
Matea sekundu promisli.
Nitko, kaže. Više.
Vitomir kimne. Razumije ne pita dalje. Bitno je i to.
Čaj poslije? pita on.
Može, samo da završim.
Ode u šupu s drvom. Matea boja. Breza kraj jarka na vjetru list po list na crnu zemlju. Nebo nad poljima sivo, ali iz poslijednjih zraka sunca.
Za tjedan dana napisat će post Godinu dana točno. O tome kako je pred zatvorenim vratima u džepu imala tri šibice. O Mari, Katici, Viti i njegovim naramcima drva. O peći, bunaru, prvom kruhu. O tome kako svitanje u selu izgleda kad je sve tvoje, poznato.
Napisat će: Ne znam je li ovo sretna priča ili nije. Ali znam jedno: kad ujutro ustanem i dođem do peći, kad upali iz prve, kad miriši po dimu i starom drvetu ja jesam. To je dovoljno.
Objavu će podijeliti dvjesto tisuća ljudi ali to još ne zna.
Sada samo boja ogradu.
Listopad. Selo. Miriši po lišću i dimu. Ruke crvene od studeni. Na prozoru geranija što ju je donijela susjeda. Negdje u šupi Vitomir slaže drva.
To je život.
Novi.
Svoj.
***
Zima dolazi, već treća u kući. Ne, druga. Prva je bila najstrašnija, onaj listopad kad je sve počelo. Osjećaj je kao da je mnogo zima za sobom. Kao da je gradskih četrnaest godina bila samo san, a ova obojana ograda i hladne ruke istina.
Možda nije pošteno. I to su godine postojale. I djeca su iz tog života, i sposobnost da objasni složeno jednostavno. Ta vještina prešla je s njom ovdje u postove, u riječi koje drugi čitaju, pa plaču, pa pišu Hvala, napisali ste baš o meni.
Nije o vama nego o meni. Ali ako je o meni, a pogodilo je i vas, onda nismo tako različiti.
Matea je stigla do kraja ograde. Pogledala je bijela, ravna, uredno obojana. Zatvorila je limenku, odnijela je u ostavu.
Vitomira više nije bilo ostavio je drva lijepo složena uz zid. Na polici ostavljena mu je rukavica, zaboravljena. Matea ju je podigla, položila na vidljivo mjesto da ne zaboravi sljedeći put.
Ušla je u kuću. Ložena soba dočeka toplinom, mirisom borova drva i onim neodređenim mirisom starog života sada joj drag. Kuća pripada njoj.
Skuhala je čaj, izvadila dvije šalice.
Na prozoru, iza geranije, breza gubi posljednje lišće u jesen.
***
Kasnije, uvečer, kad su sjedili uz čaj i svijeću (jer tako je toplije), čuli su vjetar kroz dimnjak, lagani predzimni šum. Matea je pitala:
Vito, kad si mi prvi put ostavio drva, zašto?
Malo je razmislio, otpije čaj.
Hladno je bilo, reče.
Samo to?
Slegne ramenima.
Što još treba?
Matea ga gleda ruke grube, lice mirno. Pomisli, evo to je kad ne znaš što reći, samo doneseš drva.
Nije ovo bila ljubav iz romana. Nešto drugačije, jednostavno, toplo, bez potrebe za dokazivanjem.
Hvala ti, kaže.
Za što?
Za drva. Za tad i za sad.
On kimne.
Šute. Vani vjetar, unutra svijeća, čaj.
Matea, kaže iznenada.
Da?
Ostaješ tu? Zauvijek? Ili ideš?
Gleda u peć, bijele zidove, geraniju, zaboravljenu rukavicu.
Ostajem, kaže.
Vitomir se osmjehne. Nenapadno, samo lagano kutovi usana.
Dobro, kaže.
I život ide dalje.
Jer nekad nam život uzme sve što znamo da bismo napokon pronašli ono što jesmo. Iznenada shvatiš: kad više nemaš kuda počneš biti svoj.
