I baš je Mariju zapalo da rodi usred snježne mećave. Po svemu sudeći, trebala je još tri tjedna nositi, možda bi tada i snježna oluja popustila, stigla prava zima pa bi mirne duše mogli do rodilišta. Ali ne, mala je odlučila sad! Ili bolje rečeno, ona unutra, koja se više nije mogla strpjeti u tijesnoj utrobi. Valjda joj je već puna kapa svega, a snijeg vani brije već šesti dan, al njoj to ne znači ništa.
U takvo vrime ne bi prošao ni traktor, a kamoli auto, snijeg do pojasa, a vijavica melje kao da je puna vreća brašna pukla po nebu. Pogledaš van sve bijelo, i još dalje pada, vrti se, nikako stati. Kad moraš na dvorište, bolje ni ne otvarati oči: vjetar te reže kao nož, a snijeg ulazi gdje može. U toj snježnoj bjeloj magli baš je djevojčica odlučila doći na svjetlo dana.
Od jutra Marija nije bila svoja čas je probada u križima, čas bi sjela pa ne zna gdje bi sa sobom, ustanem, prošeće, pa opet ista muka. Svitnica, svekrva, to odmah primijetila:
Marice, pa što to radiš? Čini mi se da ćeš ti rodit.
Ne znam, mama, nekako nemirna sam cijela.
Daj mi da pogledam trbuščić.
Svitnica nije baš bila vična ženskim stvarima, danas doktori to sve preuzeli, rodilišta i sve moderno. U selu je samo jedna babica ostala, nekad su bile i tri u njezinu mladost.
Spustio se trbuh, Marija. Izgleda da stiže mali.
Kako stiže? Još je rano
Ne pita to nas, kćeri, to ti je kako Bog odredi.
Oči Marije pune suza, strah je, prvi joj je put, ne zna šta ju čeka, a nikome objasniti. Svitnica isto sve zaboravila, šta bi joj i mogla reći, rodila samo jednoga i to prije dvadeset godina.
Marija, idem po tetku Veru. Evo, stavit ću kanticu vode na štednjak, kad prokuha, ugasi. Ako stigneš, nađi čista platna i ručnike, znaš gdje su. Samo se ne muči ako ti nije lako. Dok sam ja rodila Marka, teta Vera mi je rekla: “Šetaj, dijete, gore-dolje i diši duboko, tako brže ide.” navukla maramu na glavu, dodala Usput ću do Naste, tvoje mame, obavijestit ću je. Samo ti, curice, drži se, teta Vera zna svoj poso. U moje vrijeme su iz drugih sela dolazili k njoj. Dobra je stara.
S tim riječima obukla se, uzela dršku od lopate da se lakše probije kroz mećavu, pa izašla u bijeli vjetar.
Marija ostala sama. Strašno ju je uhvatilo, što ako sad krene, a nema nikoga? Kako će svekrva doći kroz oluju? Ako ni mama ne stigne? I što sad uopće treba napraviti? Samo zna da treba hodati i disati. Ali kako disati kad bol presiječe pa ni zrak do kraja ne dođe?
Eh, da je Marko tu, sigurno bi je pridržao, rekao joj da će sve biti dobro, bio joj snaga kad zatreba. Ali ne može, snijeg zatrpao put, ništa ne vozi, niti se iz grada može vratiti, ni autobus ni cesta. Ni ne zna da će mu dijete svakog trena doći na svijet. Uffff, leđa kao da čvor povuklo!
Vrata su se otvorila, kroz vrtlog snijega ušuljala se mama, Nasťa.
Kćeri moja! Marice! Svitnica mi rekla da stiže vrijeme.
Tako izgleda, mama.
Ajde, mila, sad ću ja uz tebe doći. Sušene brusnice sam ponijela, skuhat ću ti kompot. Vode moram stavit kuhati
Kroz sat vremena vraća se i svekrva s bakom Verom. Mala, žilava, smežurana starica odmah je pogledala buduću mamu, pa kaže odlučno:
Do jutra ćeš roditi.
Kako do jutra, bako? Još nije ni ručak, a meni je tek od jučer nešto sitno počelo.
E, draga, to su ti bili predznaci, znaš. Nekad to zna i par dana trajati. Sad si se otvarati počela, ali jedva pola prsta. Bez žurbe, mila, sutra ćeš rodit.
Pokušala ju je Marija zadržati:
Ostanite, teta Vera. Samo vas se ne bojim
I sžalila se starica, ona koja je ispratila na svijet stotine djece:
Dobro, tu ću ostati uz tebe. Kad je mati mirna, i dijete lakše dođe.
Nije Marija znala da su predznaci kao rani jaglaci obraduju, ali kratko. Onda krene ona cvjetna bol koju nikako nije mogla očekivati. Bol, kao da njome paraju, iznutra, nema daha, nema koraka. Nema snage ni leći, ni hodati, osim boli ništa ne postoji.
Svekrva i Nasťa izgubljene, ne znaju što da rade, samo uzdišu, maze Mariju. Babica ih rastjerala da peglaju platna, barem nešto da rade.
Noću sve utihnulo. Teta Vera ponovno gleda, na četiri prsta je, sporo ide, prvi porod Marije još je put “neutaban”, dijete se muči, majci još teže. Snaga pada, boli ne povlače. Kad su trudovi stali nakratko, pojela je malo, teta Vera je stavila da spava, neka odmori koliko može.
Oluja nimalo ne popušta, kao da još jača.
U četiri ujutro Marija se trzaje budi, sve tiho, samo teta Vera krklja u snu.
Bože, pomozi šapće Marija, okrene se ikonici svetog Nikole nek ovo završi što prije.
Ponovno sve krene, bol, tama pred očima. Teta Vera skače: Pet prstiju. Dugo traje, ali tako je prvi put. I bolje da ne ide brže.
Kad je već vani svanulo, Marija je bila iscrpljena, košulja zalijepljena, pogled tup, kosa raščupana.
Još mrvicu, mala, veli babica, dijete je tu.
Baba, pomozi! zaziva Marija Baba, pomozi, baba moja!
Marija, dijete, što ti je? trzne se majka nema ovdje tvoje Babe, prividilo ti se? Baba joj je zapravo prabaka, stara Zorica, Mariji najdraža još otkad je bila mala, nije znala dugo izgovoriti baka pa je postala Baba i tako ostalo. Baba Zorica odavno najviše voli Mariju, prvu praunuku, njoj samo sinove podario život.
Marija, glavica već viri. Drži se, još malo, potegni još jednom. Ovako… puć-puć-puć diše skupa s njom teta Vera.
Marija viče iz dubine, puše, tiska, opet viče, zadnjom snagom:
Baba, pomozi, ne mogu više i rodi dječaka, ravno u smežurane ruke tete Vere.
Možda je ovo zadnje dijete koje dočekujem, pomisli ona radosno. Pažljivo stavlja dijete Mariji na trbuh:
Dječak, Marija, dječak ti je ovaj biser. Vidi kako je zlaćan, a kako glasan! Pravi, za vijeće! Svi će oko njega plesati.
Suza radosnica niz Marijina lica, ljubi malena prstića. Kako je takvo čudo mogla u sebi nositi? Da barem Marko vidi, vidi kako mu je sin lijep, najbolji na svijetu.
Ivica, moj Ivica šapuće tiho.
Kako to Ivica? čudi se svekrva pa rekla si kad bude dečko, zvat ćeš ga Šime.
Ma kakav Šime, ovo je moj Ivica. Ivica Marković.
Teta Vera završava poslove, već pomalo umorna. Lijepo je, kaže, životu dočekivati novo, ali puno to snage uzima. Sad bi i sama malo snom na oči, još kroz snijeg doma doći.
Marija s malenim odmah zadrijema, Nasťa polako sprema svoje stvari: nije bila doma dan i pol. Omota maramu preko čela, pozdravi se sa svitnicom, pa van u snijeg.
Evo već, vidiš, snijeg je slabiji, više ne padaju pahulje nego sitna zrnca, a možda i potpuno stane. Možda joj i zet sutra ili prekosutra stigne doma. Gotovo je do kuće stigla.
Da svratim kod Babe, pomisli, da joj javim radosnu vijest. Možda joj što treba, možda nema kruha, iako sam ga donosila prekjučer, a stara Zorica malo jede.
Prabakina kuća, dvije kuće od njihove, stara, ove godine će joj devedeset i tri ljeta biti. Sama po sebi živi, ne da se kod njih, sama svoje brine, ribu ima, kokoši, oni joj donesu kruha, pomognu kad treba.
Jedva otvori kapiju, vidi se da je Marko bio tu, naslonjena lopata na ogradu. Pročistila stazu do vrata, pometla stepenice, pa unutra.
Baba Zorice, Baba Zorice! doziva i snažno lupa nogama, otresa snijeg. Mora vikati, stara slabo čuje. Baba Zorice, to sam ja, Nasťa, došla sam te vidjeti.
Nikog nema, tišina, spava starica, što će, šteta da je budi. Skine i maramu, izvadi čizme, ulazi u sobicu a tamo…
Leži Baba na krevetu, ruke prekrižene na prsima, sama se lijepo uredila. To Nasťa odmah primijeti, haljinu tu još nije vidjela, marama bijela, čista, nova. Došla joj bliže, obrisala suze s očiju, spustila kapke.
Gleda, na ormariću stoji Marijina fotografija, uz nju sličica svetog Nikole i svijeća istopljena do kraja.
Hvala ti, Baba, pomogla si Mariji. Rodila je sina. Ivica se zove. Znaš ti to već, Baba, poljubi staricu u naborani obraz hvala tiIzašla je Nasťa u bijeli hodnik, grudi joj pune i boli i radosti, osluškuje mir kako leluja između dvije kuće: u jednoj novi život plače, u drugoj pokoji dah svijeta šapće zbogom. Snježna noć je utihnula, kao da stara Baba još malo sjedi kraj prozora, gleda kako se jutro rađa u srebrnom sjaju. U daljini, na putu zatrpanom snijegom, ptica je prvi put cvrkutnula te zime.
Jedan život odlazi, drugi počinje, pa se Nasťa na trenutak zagleda u široko nebo, pa prošapće na onaj način kako to samo žene među sobom znaju: Hvala ti, mila. I zna da će Mariji jednog dana pričati kako je te iste noći, kad su zvona zatrpali snjegovi i kad se nebo otvaralo, pratila ruka Bake Zorice njezin korak i novi život kroz oluju progurala na svijet.
I do kuće, gdje Ivica diše prvi san u naručju, donese ona tu toplinu i smijeh što se rodi iz tuge, i pjesmu što se zaustavi na usnama. Sad, napokon, stiže tiho veselje: sve žene u selu već znaju, majka je postala nova, baka je otišla za anđelima, a snijeg polako kopni, osvjetljavajući putove koji vode kući.
