Čudoteta.
Ana se probila kroz gužvu i nekako se našla kraj vozača. Autobus je bio totalno prepun, taman je izbacio pet putnika, a unutra je trebalo ugurati još dvadeset.
Nju su praktički utisnuli unutra. U hodu je gurnula novac vozaču, koji je već bio na samrti od umora. S ruksakom na leđima, mokrim kišobranom u ruci i blesavim smiješkom na licu, plutala je prema sredini autobusa, prepuštena masi.
Zapravo, bilo joj je čak malo i zabavno. U takvim situacijama Ana bi uvijek počela smješkati se. Nikad nije histerizirala ni nervozirala se, već je osmijehom branila svoj živčani sustav od stresa, koji joj, po preporuci doktora, nije baš preporučljiv.
Ljudi su se gurali, svađali oko mokrih kišobrana, torbi, nogu, općenito života.
Gomila je stisnula Anu s jedne strane uz stariju gospođu, a s druge uz srednjoškolca koji nije znao gdje bi s ogromnim, napucanim ruksakom. Gospođa u sivoj kapi, koja je sjedila kraj prozora, ponudila je da ga ona drži u krilu.
Sjedeći su izgledali kao drvene, nezainteresirane skulpture koje su, blago njima, uronjene u mobitele ili zurile kroz prozore. Vani su na sivim, zagrebačkim cestama jedino svirali jarki kišobrani.
Oni su odlučno ignorirali gužvu. Koga briga za tuđu muku ionako imaš svoje! Vremena su takva, egoizam je baš u modi.
Jedina iznimka bila je ta minijaturna žena u sivoj pletenoj kapi koja je uzela školarčev ruksak. Sjedeći kraj prozora do krupne gospođe tipkajući po mobitelu, brinula je za svakog tko ulazi ili izlazi. Redom je nudila mjesto, okretna kao svraka.
Ima ih još! Čekaj, troje nije ušlo mogli bismo se još malo pomaknuti, jel da? dirigirala je prometom s osmijehom i zavičajnim naglaskom.
Nema više kud, kao sardine smo već, gospođo! Sjedite!
Mogu ja ustati, sjetila se ona.
Uh, ajde se smirite malo, dajte! zarežala je susjeda kojoj je zapela po prstima pri tipkanju poruke.
Teta u kapi je bila malo dotaknuta, okrenula se prema prozoru, ali uvrijeđeno baš i nije reagirala. Ana je primijetila kako ipak svakih pet sekundi kontrolira vrata. Prava čudoteta, pomisli Ana.
Na koncu, autobus je zaškripao jednim pa drugim vratima, a vozač je zamolio da se prostor uz vrata oslobodi. Zadnji dečko ipak je morao iskočiti van na kišu, iako se vidjelo da mu se žurilo odjurio je bez kišobrana kroz slapove, a voda mu je curila niz kosu i jaknu.
Ana je uhvatila pogled te čudotete, koja ga je ispratila pogledom punim suosjećanja, a između obrva joj se javila vertikalna crta baš od brige.
Ta njezina osjetljivost, “sidajte” i ostale sitnice su Anu čas nasmijale a čas prenerazile. Otkud takvi ljudi?
Ipak, ubrzo je Ana zaboravila na tetu, odvukle su je njezine misli. Da ima auto… Eh, već bi ga imala, da…
“Ma dosta o tome!”
Tata to ne želi, što je i logično. Pogotovo otkad se pojavila Katarina. Valjda će joj taj auto biti prije njoj nego Ani. Para ima, to je Ana znala. Tata je uvijek bio “dobri stari frajer.” Univerzitetski profesor, pristojno odijelo, ali mekan kao francuska salata. Povremeno su zajedno išli njegovim Volkswagenom kad im se rasporedi poklope.
Mama je bila stroga, zahtjevna, ali… “ne, o tome ne misliti!”
Češće je trebalo trpjeti tramvaje i busove, pogotovo u ovakvim tužnim, mokrim danima.
Kad se trebalo probijati kroz gužvu prema izlazu, Ana je osjetila da se i teta u sivoj kapi probija s ogromnom torbom.
Kamo ste navalili s tom koferčinom, ajme! prokomentirao je teatralni lik brinući za svoj sako i cipele.
Ajme, oprostite, ali moram je iznijeti, ne mogu je ostaviti.
Gospođice, vi izlazite sad? teta je brisala znoj ispod kape. Sad je Ana prvi put skužila da nije ni tako stara.
Da, nek ona prođe prva, il ćao najlonkama.
Ana je iskočila iz busa, otvorila kišobran i udahnula svježi, vlažni zagrebački zrak. Pogledala je preko ramena. Vidjela je čudotetu kako razgovara s nekom prolaznicom, ova joj je samo rukama pokazala “ne znam”.
Ne zna put? Zeleno se upalilo, ali… Mora se pomoći. Ana se okrenula. Iako tu živi tek tri godine, našla bi put i u snu.
Prije je s roditeljima živjela u drugom kvartu, onda je nakon mamine smrti tri godine bila kod bake, a kad je upisala faks, vratila se tati. On je u međuvremenu prodao staru garsonijeru previše uspomena. Preselili su se u moderan stan. “Za tebe, zlato!” rekao je tada.
Ana je bila zahvalna. Uredila je stan po svom guštu, peče, kuha, sve zahvaljujući babici i domaćim YouTube jezicima. Kuhinja joj je raj.
Ana, zbog tebe ću se ušlaufat u vrata, uspori s kolačima! šalio se tata.
Čudoteta je bila stvarno mala rastom. Kofer joj je izgledao veći od nje, ali je barem imao kotače. Nosila je kratku traper jaknu s krznom, štramplice, crne gležnjače, i, naravno, onaj smiješan pleteni šal zavezan samo utopijski na vrhu glave.
Ana je prišla:
Trebate adresu? upita.
Molim? Da, da! Pogledajte, tu piše: Ulica Breza. Imate pojma gdje je to?
Imam, baš idem tamo. Ajmo skupa, mogu ja povuć kofer.
Ma jok, nisam ja vam neki teret! Lagan, vidi, kotači. Samo nek je šal na glavi, vodonepropustan je, haha.
Ani nije bilo ni do odgovora. Već joj je traper jakna bila mokra, a šal joj nije puno pomagao. Ana je pokušavala natkariti je kišobranom, ali ni to joj baš nije polazilo za rukom. Preskakale su potoke, zaobilazile lokve, a ni teta nije klonula duhom.
A Vi ste odakle stigli? povikala je Ana da nadglasa zagrebačku kišu i promet.
Ja? Iz Slavonije, iz malog sela kod Vinkovaca.
Uh, podosta ste potegnuli!
Ma, vlakom, brže nego do Zagreba. Ali ovdje kiša, a tamo sunce. Bože, ako želiš dugu, moraš proći i kišu…
A jaka duga u kasnu jesen, šanse ti nisu baš na strani.
Istina, same kaljuže svuda…
Kaljuže? Ana ne pohvata.
Lokve, draga…
Kofer im je postajao prepreka stepenice, rubnjaci, rupe. “Kaljuža” im je baš dobro opisala situaciju.
Konačno su došle do Ulice Breza.
Evo, to ti je tu, a broj? Oj, pa to još ima za hodat, idem s tobom!
Bome te sramota trebalo biti, zadržavam te!
Ma, nije problem, još ćeš se načekat tu, barem si pod kišobranom.
Idem k sinu, tu studira. Stan iznajmljuje.
I ne dočeka te?
Ah, mislila sam da ga iznenadim. Sve bi on mene, nemoj dolazit, odmaraj se, a ja si mislim, što ću doma ležat, mogu ga i tu zateći. Ponesla sam mu domaće kobasice, ponekad prošetat po Zagrebu nije na odmet.
I? Zagreb vas zasad ne obara s nogu?
Teta je slegnula ramenima.
Vi tu svako za svoja posla. Nit koga briga druge, nit tko pita treba li pomoć. Loše to…
Došle su do zgrade petokatnice. Ali, naravno, ulaz ima kod. Zvale su broj stana, ali niko se nije javljao. Zvale su mobitel njezinog sina, ništa. Probale s Aninog mobitela isto.
Susjeda, koju ukratko ispitaju preko interfona, nema blage gdje je “mladić susjed”.
Kad ste zadnji put pričali s njim? pita Ana.
Još jučer, valjda je na faksu. Ma, idi ti, žurbe nema. Hvala do neba i natrag! Oćeš pit? Ili komad kolača? Ma ne, već su suhi. Čokoladu? Ana odbije, Ajde ti, ja ću čekat njega ovdje, ne brini se.
Onda, sretno Vam bilo! Ana poželi, no nije joj svejedno, hladno i mokro je, a ona je još napravila veliki krug. Vraća se doma. Dok je gledala teticu onako ispod krova sav promrzlu, i nju je nešto zaboljelo.
Brzo doma, tu bar nema nikog što joj je i pasalo.
Zadnje vrijeme nije voljela večeri doma. Sve od kad se Katarina polako uselila u njihovu svakodnevicu tatina odabranica. Isprva je tata zadržavao nju daleko, ali kad ih je upoznao, Katarina se sve češće pojavljivala kod njih.
Jednog jutra je, sasvim opušteno, izišla iz tatine sobe u njegovom ogrtaču. Dobro, prespavala je, pa dobro, idi dalje, ali ne… ostala je skoro cijeli dan.
Počela se ponašati kao da je gazdarica, a Ana kao višak. “Vidi kako ja pravim gulaš, Ana!” a nije ni marila da joj Ana to može sto puta bolje.
Sad ću napraviti jedan top salat Cezar, Ana, možda nisi radila?
Tata voli s dimljenom piletinom, Vi imate običnu.
Ma, tata je stariji, dimljeno nije zdravo za njega…
Stariji si, pa što ga onda gledaš kao zubić vilenjak? Imala je samo jedanaest godina više od Ane. Ljubav i mačka…
Njihova opuštena druženja s tatom nestala. Prije su navečer gledali televiziju, iznosili tračeve s faksa, borili su se jastučićima, a tata je nju ludio od škakljanja. Sad je Katarina ta koja ga prekriva dekicom, onom koju je voljela mama. A Ana se povlači u svoju sobu.
Definitivno, Katarinu nije mogla smisliti. Može tko hoće pričati o tatinoj “novoj sreći”, i da Ana treba graditi svoj život, ali, kvragu, ta žena…
Ušla je jednom ranije doma s faksa, kad tamo Katarina radi pedikir u dnevnom, noga na stolu, lavor pokraj nje.
Oj, Ana, pa ti ranije? Daj dođi, imam profi set. Ili ne radiš te stvari?
Radim. Samo u kupaoni. odbrusi Ana, uzme pecivo i skrati čavrljanje.
Katarini su najbitniji bili filmovi i glazba. Tu je bar izvukla neku korist natjerala je Anu da pogleda par jako dobrih filmova.
Tata, voliš li ju ti? pitala je Ana kad su napokon bili sami.
Više sam se naviknuo. Znaš, ne traži se sreća kad je imaš, Ana. Odi ti svojim putem, meni će trebati netko jednom, Katarina je dobra…
Samo što je prazna i stalno naređuje.
Znaš ti mene, nisam ja vođa. A žena bez ćudi, to ti je ko vojska bez generala uniforme imaš, efekta nema!
Kod nje efectos ima, drugo baš i ne.
Voli me, čini mi se… Nemoj se ljutit, misli i na svoj život. Vrijeme je…
I stvarno, nije mogla razumjeti zašto osjeća tugu za oca. Ljubomora? Samo mjesto mame?
Došla je doma, presvukla se i bacila pod tuš, automatski primijetila da je došao još jedan šampon, još jedan gel Katarina ostavlja svoj trag. Nije se stigla ni najesti, a zvoni joj nepoznat broj.
Halo, zvali ste, propušten poziv javio se simpatičan duboki glas.
Ne, mislim da ste… Čekajte! Jeste Vi s Ulice Breza, možda?
Jesam, što se dogodilo?
Vaša mama je došla, kao iznenađenje, nema Vas doma, vani je kiša…
Mama?! Aj! Hvala Vam puno…
Prekine. Ana legne pred kuhinju s mišlju da spremi nešto pojesti, pa naleti na Katarinu kako je ostavila mastan pekač od ručka. Uf…
Ubrzo opet zvoni.
Molim Vas, oprostite. Evo situacije! Ja sam u Ukrajini. Pomažem u studentskoj volonterskoj udruzi, tjedan dana, nisam htio mami reći zabrinula bi se. Sad mi baterija na mobu prazna, zovem non-stop ništa. Ključ ima stanodavka, ali ona je na vikendici. Možete li joj pomoći, recite joj da ne čeka, ode u hotel još nekoliko dana? Stvarno ne znam što ću… Mama stalno s iznenađenjima.
Hm, živim dobar komad dalje, ali… Ana je već bila u pidžami, gledala tužnu, mokru ulicu i pomislila na čudotetu s mokrim koferom Dolazim sad, dajem joj Vaš broj!
Hvala Vam, draga djevojko! Hvala Vam beskrajno!
Obukla se ponovno, popela čizme, kišobran i pravac Breza. Usput, pitala se gdje je najbliži hotel i “oće li žena iz Slavonije imat para za čuda zagrebačke cijene?” Ionako par dana, a žena si je kriva, tko još danas putuje bez da najavi?
Pod krovićem nitko. Ana pogleda, vidi plavu traper jaknu na terasi dječjeg igrališta, već sasušenu na bršljanu.
Teta se stisla, ruke među koljenima, vidi se da je smrznuta.
Dobar dan opet! Ana uleti.
Teta skoči, izvuče osmijeh, ali onaj “ledenjak” tip.
Baš ste kao vrabac na grani. Smrznuli ste se?
Malo. A Vi?
Ana izvadi mobitel:
Sin Vam ne može dobit. A i telefon Vam je vjerojatno prazan.
Skroz je! Zovem ga, ništa, mislim da me blokira…
Evo moj, izvolite.
Čim je čula glas sina, sve je poletjelo iz nje, cvrkutala je veselo ko ptić na proljeće.
Kak nisi u Zagrebu? Šta Ukrajina? Mah, snalazim se, ljubavi, ne brini, bit ću dobro. Čekat ću te!
Lice joj je zablistalo toliko da su Ani ispale sve gluposti tog dana iz glave.
Pa, kud sad? pitala je Ana.
Teta je bila istinski sretna zbog riješenog problema, ali pitanje “kud sad” nije ni postavila sebi.
I kud… Ana je pitala dvaput.
Ima gdje tu hotela? Znate Vi?
Sjednite, naći ćemo reče Ana i obadvije zarone u Google. Pola ih nema slobodno, druga polovica traži Zlatarove debele kune. Krenu tražiti privatne apartmane na dan…
A di ću ja… Mogu staviti stvari na gardorobu pa u šetnju. Došla sam tu, treba biti na ulici, hajmo vidjet grad, nek me dere kiša!
Ma, danas Vam nije dan za šetnju! Ana odlučno zatvori mob i ustane. Znaš što, dođi kod mene do ponedjeljka, kad se stanodavka vrati, u stanu je toplo!
Neeee! Šta ste Vi, Ana, skužite, ja sam Vam strankinja, tko zna kakvi su danas ljudi. Možda sam prevarantica! Užas koliko nas ima… Ček, ne nas njih!
Teta mlati rukom po zraku, oči razrogačene kao da će svakog trena uperiti kazaljku: “Eto, vidiš, šta je ovo doba donijelo!”
Ana je morala izdržati pet minuta tirade: “Prevaranti, ljudi, šta sam ja vama” i malo je falilo da prasne u smijeh. Ubrzo su se obje smijale toliko, da se teta naprosto požurila: “Ajme, još će me trebat na WC!”
Po kiši su stigle do Aninog stana.
Idemo na ti, kao riba i voda! predložila je nakon pet minuta, teta s dušom.
Dogovoreno. Ja sam Ana, studentica.
Ja sam Ružica, voditeljica Doma kulture i po potrebi i pjevač i folkloraš.
Vodiš čitav dom kulture?
Ma, u selu ti nas nema, pa ja zbor, ja folklor, samo još čistim ne moram, to imamo ‘teta Cvjetu’!
Vidjelo se da je Ružica izmorena. Još je par puta pitala, “Graži li ovo tati?” “Plaćat ću sobu!” Ja ću kuhat juhu ako treba…
Zatim je, šetajući po stanu, tapšala po bokovima i hvalila Anin interijer. Frizura joj dječačka, ali simpatično stoji. Bez kape, bez smiješne jakne koja se sada cijedila na radijatoru, izgledala je kao djevojčica.
Dok se Ružica tuširala, Ana je ubrzanim tempom napravila ručak, našla joj zasebnu sobicu.
Vidi ovo! Prava mala knjižnica! Voliš Kolaru? I ja, i Andrića! Plećaš, gle cijeli komplet! Dođi, pročitat ću ti komad. Nikad ne znam trebam li plakati ili se smijati!
Kad pročitam nešto, i meni je isto… Više plakanja nego smijeha…
Otkud tebi ono “sidajte” i slavonski naglasak?
To je naše, slavonsko. Cijeli život među ljudima, to ostane. Ana, ako ti tata skrene, vele mi pa, ja mogu u hotel, a ti samo reci, neću se ljutit.
Šalim se, ne brigaj. Katarina je isto gost, eto, nije još niti tri dana stanarka, tu je od prošlog ljeta, pa može i Ružica na tri dana! A i dio je stana moj!
Ne voliš ju?
Ne bi ja ni sad, da nam nije fino bilo…
Kuća je takva: sedmoro stane, dvojica se guše od blizine. Neko se bliskost dogodi, nekome ne!
Nije se dogodilo… Ana radi juhu.
Ma, možda još dođe vrijeme, sve je kaša gušća u obitelji.
Samo treba biti obitelj… Dok je mama bila živa, bila je obitelj, sad…
Zajedno su ručale, pospremile stol.
Na zidu Anine sobe visila je slika nje i mame. Ana ima deset godina, mama je grli s leđa, svi veseli. Najljepša mama, kovrčava kosa, smiješak.
Ružica stoji pred fotkom, gleda pomno i tiho i tako dugo da Ana postaje nemirna. Kao da skida sve slojeve, pa se boji da nešto ne vidi što sama ne želi vidjeti.
Šta ti je to u ruci? Ne vidim…
Ana sjedi na krevetu, Ružica je na kauču.
Sat. Prvi svoj. Mama mi kupila baš taj dan. Srce mi je brže tuklo, ali, prvi put ga nisam ušutkala.
Hoćeš mi pričati o mami?
Zašto, ne zna, ali došlo je samo od sebe.
Ana krene pričati. Onu priču koju je uvijek vrtjela sebi, u tišini, noću, samo prvu godinu nakon što je mama poginula. I uvijek je pucala, šutjela, nije je mogla podijeliti nikome.
Kome bi trebala? Tata i baka su i sami dovoljno patili, to joj nikad nisu dali ni blizu pokazati. Prijateljice…? Pa one nikad ne bi skužile. Dečka nikad nije za to briga bilo. Ipak, prvi put se ne boji reći sve.
Prvu godinu, svi su suhi od brige; svaku noć je Ana ridala do iznemoglosti, puštala mamin glas preko mobitela, urlala.
Vukli su je doktorima, dobivala je injekcije smirenja, tata u pola godine posijedio. Babica je i sama jedva izdržavala…
Kao klinka od četrnaest, nije željela živjeti. Bol je kao šaraf vukla kroz prsa, hladan olovo stezao sljepoočnice, dlanovi su joj drhtali. Nije mogla disati od tuge.
Mama nije! Toliko su jedna drugoj bile sve, činilo se nemoguće preživjeti bez polovice duše. Oduzeli su joj mobitel, slike, dali je baki. Ali nije prolazilo.
Sanjala je mamu, zvala je, ali se mama nikad nije javila. Izgubila se…
Kasnije je Ana naučila potpuno zamračiti taj kut snova. Tuga se pretvorila u nešto toplo, nedokučivo, uzmemo malo, ne analiziramo. Inače opet, sve kreće ispočetka
Mama je poginula na skliskoj cesti, na zavoju. Sudar, druga strana, nije preživjela.
Sad, pričajući Ružici, osjetila je sve te slike, mirise, mirise tulipana, zrak oko mame, mamine prste, sve. Toliko snažno, da se nije ni sjetila zastati, sve je išlo samo od sebe, kao voda.
Pričala je o sitnicama, obećanjima, maminoj nježnosti, svemu što jedna mala obitelj nosi. I o tom satu, bez objašnjenja što je poslije bilo. Nisu je hvatali napadaji.
Ružica je slušala pažljivo, crta između obrva joj je bila poput mamine kad bi ozbiljno slušala.
Ana nije primijetila suze na svojim obrazima. Ružica je ozbiljno slušala sve, a onda:
Ajme, sve sam se smočila, jel ja to plačem? Ana pipne ovratnik.
Pa, ovo je ipak sezona kiša. A dobro je plakati, kad nisi sama. Plači još, tuga nek se isplače, ne zatrpava. To bi ti mama i preporučila.
Ana je prvi put plakala mirno i meko, nije se ni bojala, znala je da može stati kad poželi.
I zašto baš sad? Zašto pred čudotetom?
“Definitivno, čudoteta!” zaključi Ana pred spavanje.
Ružica je zaspala na kauču ostavivši svoju sobu praznu.
Vanjska drva na aveniji su, šutljivo, predavala zemlji dug, a vjetar je oduzimao još po koji zlatni listić. Kiša je neprestano brisala granicu između neba i zemlje, između žalosti i radosti, između jučer i sjutra.
Kao da je odokativno, baš s tom kišom, Ana zaokružila svoje uspomene, privela ih kraju. Jer, znate već, nijedna kiša nije vječna.
