Trojka u braku
Ideš li ili ne ideš? pita Ivan, ne okrećući se od prozora.
Eva stoji na sredini kuhinje s šalicom u ruci i gleda u njegova leđa. Ramena stegnuta, vrat ispružen. Taj oblik dobro poznaje uvijek bude takav kad razgovaraju o njegovoj majci.
Ne idem, kaže mirno.
Eva…
Ne idem.
Okreće se. Četrdeset i dvije godine, visok, bistre sive oči sad su uprte u nju tim posebnim izrazom, kad čovjek i moli i ljuti se u isto vrijeme.
To je jubilarni rođendan. Šezdeset i peta. Očekuje nas oboje.
Očekuje tebe. Meni se nikad ne raduje, Ivane. Tamo sam višak. Oboje to znamo.
Pretjeruješ.
Eva odlaže šalicu na stol. Tiho, bez zveketanja, iako joj u trbuhu treperi.
Već sedam godina pretjerujem? Dosta dugo za pretjerivanje.
Prolazi rukom kroz kosu, stari, dobro poznat pokret. To znači: nemam što reći, ali neću odustati.
To je moja majka, Eva.
A ja sam tvoja supruga.
Ta riječ ostane visjeti u zraku. Ne kao prijekor, nego kao činjenica koju, iz nekog razloga, opet treba izgovoriti naglas nakon svih tih godina.
Nisu više djeca. Eva ima trideset i osam, Ivan četrdeset i dvije. Žive u Novom Zagrebu, u stanu na petom katu s pogledom na park. Eva radi kao krajobrazna arhitektica, ima svoj mali ured i nekoliko stalnih klijenata. Ivan projektira kuće, vodi arhitektonski biro, obilazi gradilišta, komunicira s radnicima, crta nacrte po noći. Upoznali su se na tuđem tulumu na koji su oboje došli i oboje poželjeli otići nakon pola sata. Razgovarali pred vratima. I ostali do jutra.
Sedam godina braka. Prve dvije su, misli Eva, bile najbolje u njezinu životu. Ne zato što je sve išlo glatko, već zato što je prvi put bila uz nekoga pokraj koga se osjećala svojom.
Onda je došao prvi odlazak njegovim roditeljima.
Ana Radić, Ivanova majka, živi u Osijeku. Bivša školska pedagoginja, žena s pravilima, rasporedom, čvrstog uvjerenja da zna kako stvari trebaju biti. Tada šezdeset i dvije, snažna, ispravne linije leđa i glasa naviknuta gledati preko đaka u hodniku. Ivanov otac umro je rano, a ona ga je sama odgojila. To joj je i ponos i opravdanje za sve, ali i oružje.
Eva se svakog momenta tog prvog putovanja dobro sjeća. Vlak, srpanj, miris prašine na peronu. Ana ih dočekuje s buketom za sebe, pripravljenim i već uvelim. Zagrlila je Ivana jako dugo, Evi pružila ruku samo vrhovima prstiju, onako kako se rukuju s nepoznatima.
Ti si, znači, ta Eva, rekla je, gledajući je od glave do pete hladno i smireno, kao netko tko procjenjuje nešto što mu ne pripada.
Da, nasmiješila se Eva.
Slabašna si. Ivane, jede li ona uopće?
Ivan se nasmijao. Kao da je šala.
I Eva je tada odlučila uzeti to kao šalu.
U tri dana skupilo se puno takvih šala. Ana je pogledavala u Evin tanjur i komentirala koliko si je uzela variva. Pitala zašto lakira nokte tako čudnom bojom. Bilo joj je zanimljivo kako po stanu hoda bosonoga. To je zvučalo brižno, ali intonacija je govorila drugo. Ne nije li ti hladno? nego zar ne znaš kako treba?.
Na drugi dan, svekrva uđe u njihovu sobu bez kucanja. Eva je raspakiravala stvari.
Premjestit ću posteljinu na donju policu, tamo je praktičnije, reče Ana, otvarajući ormar i počinje upravo to raditi.
Nema potrebe, hvala, kaže Eva.
Ionako već radim.
Te noći Eva kaže Ivanu:
Ušla je bez kucanja i premetala naše stvari.
To joj je kuća, Eva. Želi pomoći.
To nije pomoć.
Nemoj sad. Tri dana.
Tada nije raspravljala. Tri dana postala su navika trpljenja. A navika trpljenja lako raste.
Treći dan Eva se prehladila. Propuh u stanu bio je takav da se ni prozor u kupaonici nije mogao zatvoriti. Zamolila je Ivana da to pogleda, nije stigao, a navečer joj je već grlo boljelo, nos bio začepljen.
Ujutro Ana ulazi u sobu u osam:
Ustajte. Idemo prati prozore. Kod mene je red jednom mjesečno.
Ana, imam temperaturu, kaže Eva.
Trideset sedam? To je ništa. Otvorit ćemo prozore, promaja će izbaciti temperaturu iz glave.
Ivan šuti. Kad je Eva kasnije s krpom u ruci na ledenom prozoru, bolesna, on joj tiho kaže:
Samo nemoj pokazivati nervozu. Sa svima je takva.
Nisam nervozna. Bolest me lomi.
Eva…
Ivane…
Više tada ništa nisu rekli. Ona je završila s čišćenjem. On otišao pomoći mami u kuhinji.
Sve je postalo obrazac, i ponavljalo se svaki put kad bi dolazili u Osijek. Svaka dva, tri mjeseca, za blagdane, rođendane, za majka usamljuje. Ana je kritizirala Evin izgled, Evin tanjur, Evin šampon je bacila to je jeftino, kvari ti kosu, a stavila je svoj. Kad je Eva rekla da ima alergiju na neke sastojke, pogledala ju je kao dijete koje izmišlja bolest da ne ide u školu.
Jedanput, nakon povratka u Zagreb, Eva pokuša ozbiljno razgovarati s Ivanom.
Ne mogu više tamo ići. Zlo mi je od toga. Ne fizički iznutra.
On sjedi nad nacrtima, podigne pogled.
Što točno?
Sve. Kako me gleda. Što govori. Što ti ne govoriš ništa.
Što bih trebao reći?
Da sam ti supruga. Da me moraju poštovati. Da ne može ulaziti bez kucanja i premještati naše stvari.
Šuti.
Već je starija. Neće se promijeniti.
Ne tražim to. Tražim da ti staneš uz mene.
Uvijek sam uz tebe.
Ne, uvijek si između mene i nje. Nije isto.
On opet gleda nacrte. Razgovor gotov.
Tad si Eva misli: možda ona traži previše, možda je to normalno u svakom braku. Možda su sve svekrve takve, a druge žene mogu podnijeti, pa će i ona. U tome je griješila. Ne što je trpjela; što je pomislila da je to ljubav.
Prolazili su mjeseci. Anini pozivi su učestali. Zove Ivana svaki dan, jutro i večer, ponekad dvaput na večer. Razgovori dugački. Eva iza zida čuje njegov glas, tih, smiren, umirujući. S majkom razgovara kao s nekim koga mora držati zadovoljnim polako, bez suprotstavljanja, sve pristaje.
Jednom Ana pozove dok večeraju. Ivan odmah javi se.
Ivane, gdje si? Da nemate goste?
Ne, mama. Večeramo.
Zajedno? U radni dan?
Da. Što se dogodilo?
Ništa. Mislila sam da si sam. Prije si uvijek sam jeo.
Mama, imam ženu.
Sjećam se. Dobro, neću vam smetati.
Prekida. Ivan nastavlja jesti. Eva ga gleda.
Prije si sam večerao, ponovi tiho.
Samo govori što joj je na umu.
Znam. I to mi smeta.
Ostavi vilicu.
Eva, ona je moja majka. Nije savršena, ali to je majka.
A ja sam?
Ne odgovara odmah.
Ti si supruga. To je drugo.
Drugo, klimne Eva, ali ne manje.
Četvrte godine braka dogodi se nešto što će Eva još dugo kopkati iz pamćenja, kao trn.
Dolaze za Novu godinu. Ana pripremila bogat stol, sve svečano. Na zidu velike slike u ramu. Eva krajičkom oka ugleda i pogleda bolje njihova svadbena fotografija, ona koju su darovali Ani za prvu godišnjicu braka. Sad je na njoj samo Ivan.
Priđe bliže. Fotografija je rezana, uredno, po ravnalu, Evin dio jednostavno nedostaje.
Gospođo Ana, Eva pita ravnodušno, gdje sam tu ja?
Svekrva ne odgovara odmah, pa pogleda sliku.
Sad se Ivan bolje vidi. Ram je premali bio.
Ali odrezali ste me sa svadbene slike.
Malo skratila. Takva je ramica.
Eva ode pronaći Ivana. U kuhinji je.
Ivane, vidi sliku u dnevnoj.
Ode, vidi. Šuti.
Mama, zašto si rezala?
Ramica.
Mama.
Ivane, ne zanovijetaj. Puno sam se potrudila, stol pripremila.
Vratili su se u kuhinju. Eva stoji u hodniku.
Kaže da je radi rama, tiho će Ivan.
Čula sam.
Eva, nemoj raditi scenu, Nova godina je.
Te noći Eva ne može spavati. Misli na sliku. Na to što je Ana uzela škare i izrezala je iz njihove zajedničke povijesti. I objesila ono što je ostalo.
Ujutro, dok Ivan još spava, Eva ode u dnevnu. Skine sliku sa zida. Okrene. Na poleđini, urednim rukopisom:
Što se od kruha odvali, više se ne vraća.
Eva dugo stoji s fotografijom u ruci. Onda ju vrati na zid. Ali licem okrenutim prema zidu.
Ništa ne kaže Ivanu. Ne odmah. Odu kući, žive još nekoliko dana normalno. Kasnije iz torbe vadi onu sliku i pokaže mu.
Pročitaj poleđinu, kaže.
On pročita. Stavi je na stol. Dugo šuti.
Ona je to napisala, napokon kaže.
Da.
Nisam znao.
Znam da nisi. Ali sad znaš.
Gleda je. U očima nešto što ona ne zna imenovati. Nije krivnja, nije ni ljutnja. Nešto između.
Razgovarat ću s njom.
Uvijek kažeš da ćeš razgovarati.
Eva…
Ivane, uvijek kažeš, a kad odeš opet sve isto. I ti to dopuštaš. Ne zato što si loš, nego jer ne znaš drukčije. Ili ne želiš naučiti. Ne znam.
Šuti. Razgovor opet završava.
Prolaze mjeseci. Ana zove, dolazi, jedanput se najavila da dolazi i ostane tri dana, zauzme kabinet u kojem Eva inače crta projekte. Ona tada tri dana radi na prozoru u spavaćoj sobi, bez riječi, jer je Ivan zamolio da izbjegnu napetosti.
Peta godina braka. Šesta. Eva sve manje priča Ivanu o poslu. Nekad bi sat vremena pričala kako bira sadnice za tuđi vrt. Sada kaže kratko. Ne zato što on ne sluša, nego jer se umorila rasklapati srce osobi koja uvijek stane između umjesto uz nju.
Sedma godina, travanj. Ivan dolazi kući jedne srijede navečer i s vrata govori:
Mama ima jubilej. Šezdeset i pet. Želi da dođemo oboje. Bit će velika rodbina.
Eva je tada crtala skicu sadnje za jednu parcelu kraj Samobora. Podigne glavu.
Kada?
Sljedeći petak. Za vikend.
Ne idem.
Ivan skine jaknu. Raskomoti se. Vrati u dnevni boravak.
Eva.
Ne, Ivane.
To je jubilej.
Čujem.
To je majka.
I to znam.
Sjede nasuprot. Gleda je kao na početku današnjeg razgovora kod prozora gleda, moli i ljuti se istovremeno.
Ne bi mogla barem ovaj put?
Išla sam puno puta. Svaki put kao jedan put. Uvijek iznova.
Eva, ako ne dođeš, ona će se uvrijediti.
Uvijek se uvrijedi. Ivane, poslušaj me sad. Reći ću ti nešto i molim te, čuj me. Ne objašnjavaj, samo čuj.
Klimne.
U našem braku nas je troje. Oduvijek. Ti, ja i tvoja mama. Kad trebaš birati, uvijek nju odabereš. Nije stvar ljubavi, nego navike, straha. Ispadne isto. Uvijek je biraš.
To nije pošteno.
Možda. Ali je istina.
Ne biram je, samo molim da izdržiš.
Sedam godina, Ivane. Sedam godina zatežem se. Znaš što je napisala na onoj slici. I opet me moliš da odem na njen jubilej i sjedim tamo nasmiješena.
Ustane, prođe sobom.
Ona je sama, nije više mlada. Ne shvaća.
Sve shvaća. Cijeli je život među ljudima, zna što riječi znače. Škare po ravnij, Ivane. Nije to slučajno.
Zastane.
Što želiš od mene?
Želim da biraš. Ne mene protiv nje, već nas. Ovdje. Nas dvoje.
Oboje ste mi obitelj.
Nije isto. Ona je tvoja majka, moraš je voljeti, ali ne moraš dopuštati da radi ovo što radi. I ne moraš tražiti od mene da opet i opet tamo odlazim.
Dugo šuti. Tihim glasom:
Ne mogu ne ići na njen jubilej.
Možeš ići. Sam.
Sam?
Sam. Tvoj si sin idi. Ja ne idem. Ako to ne možeš prihvatiti, ne znam što dalje.
Gleda je. Stan je miran. S ceste negdje se čuje auto.
Zbilja misliš to?
Da.
Opet uzima jaknu. Eva gleda kako vadi kovčeg iz ormara, slaže stvari. Traje to dvadesetak minuta. Ona ne miče. Osjeća nešto čudno, nije ni olakšanje, nije bol nego kao kad dugo držiš teško, pa napokon spustiš.
Idem k mami, govori na izlazu.
Znam.
Eva…
Ivane, idi. Ne tjeram te. Ali ne mogu više glumiti da je u redu kad već sedam godina nije.
Vrata se za njima zatvaraju.
Eva ostaje dugo sjediti. Onda ustane, natoči si vode, vrati se crtežu. Skica vrta jorgovan uz ogradu, ogrozd uz stazu, tri hortenzije kod verande. Radi do ponoći, jer ne zna što bi drugo s tišinom.
Ana dočeka sina dolje pred zgradom, iako je kasno. Na stepenicama, kaput, ruke stegnute. Kad Ivan izlazi iz taksija s kovčegom, uzdahne.
Ivane, sam si…
Jesam, mama.
Nije došla…
Nije.
Ana gurne usne, napravi tužno lice, odmahuje glavom.
Eto, znala sam. Uvijek sam znala da je takva.
Mama, pusti…
Ništa ne govorim. Samo drago mi je što si ovdje. Sine…
Zagrli ga. Jako, kao nešto što se napokon vratilo.
U stanu kipi voda, reže kruh, pripovijeda tko sve dolazi na jubilej, koju tortu je naručila, susjed što je pomogao za kauč. Ivan sjedi za stolom i gleda u šalicu.
Te noći ne može zaspati. U svojoj staroj sobi, gdje je sve isto kao prije dvadeset godina. Ista polica s knjigama, isti otirač. Majka sve čuva, kao da je vrijeme tu stalo, kad je bio samo njezin.
Misli na Evu, na ono što je izrekla troje u braku. Da uvijek bira majku. Poželi dokazati suprotno, ali dok tako misli, ne nalazi načina.
Ujutro ustaje kasno. Ana već radi, u pregači.
Ja sam ti već složila kovčeg, javi.
Ivan zastaje na sredini kuhinje.
Zašto?
Pa da nema zgužvano. Treba nešto i oprati, već sam stavila u perilicu.
Mama, nisam to tražio.
Ma ja sama…
Ne odgovara. Sjedne i uzme šalicu.
Ivane, našla sam u džepu, dolazi Ana i stavlja na stol onu fotografiju. Onu koju je Eva uzela, pa Ivan ponio, ni sam ne zna zašto. Možda opet pogleda poleđinu.
Ana je stavi uz šalicu i šuti.
Ivan gleda u nju, pa u majku.
Ti si ovo napisala.
To je samo izreka.
Napisala si to na našoj svadbenoj slici, koju smo ti darovali. I izrezala Evu škarama.
Ramica je bila mala…
Mama, pogledaj me u oči i reci da je to slučajno.
Ana uzvrati pogled, tri sekunde potpuno iskreno, potom stavi na lice staru povrijeđenu masku.
Nisam ništa loše učinila. Samo sam te čuvala.
Od čega?
Od nje. Nije te voljela. Nikad nije…
Mama…
Odmah sam to znala. Hladna je, proračunata.
Mama, dosta.
Majka sam, osjećam…
Ne, ti si odlučila kako je na početku, a sve što si radila bilo je da to i potvrdiš. Bacala si joj šampon, premještala stvari, bolesnu tjerala da pere prozore. Rezala je iz fotke i napisala na poleđini da je odlomak od kruha. To nije briga. To je…
Zaustavi se. Ana ga gleda razrogačenih očiju.
Ivane…
Namjerno, mama. Nije zaboravnost, nije starost. Znaš što radiš.
Pričaš mi kao strankinji.
Pričam kao sin koji sad napokon vidi.
Zaplače. Tiho, s maramicom, dostojanstveno i u suzama.
Toliko sam dala za tebe. Sama sam te podizala.
Znam.
I sad…
Mama. Volim te. To se ne mijenja. Ali neću više šutjeti kad treba nešto neugodno reći. I idem kući.
Jubilarni je prekrasutra.
Znam.
Odlaziš prije rođendana?
Ode u sobu. Ormar uredno složen, majka sve poslagala na svoje, zvuči kao da nikada nije bilo ni one druge priče, ničijeg kofera, ničijeg stana u Zagrebu.
Počne pakirati.
Ivane! Ana stoji u vratima. Što to radiš?
Pakiram se.
Ali rođendan… svi će doći. Torta, tri kata…
Mama, nazvat ću te. Ali sad idem.
Zbog nje. Zbog nje ideš.
Idem jer je to ispravno. Nije zbog nje.
Dok pakuje, ona govori o zahvalnosti, žrtvama, samoći. Sve čuje, ali prvi put ne osjeća da ga te riječi vuku natrag. Ne zato što se otuđio, nego jer napokon vidi što su: ljubav, ali i uže.
Izlazi iz stana. Na stubištu zastane, vrati se, pritisne kvaku.
Sretan rođendan, mama. Čuvaj se.
Zatvori vrata.
Vlak vozi četiri sata, još sat vremena autom. Ivan gleda kroz prozor polja, šume, rijetka svjetla sela u večernjem mraku. Misli na to što je Eva kazala o troje u braku. Da je uvijek znao, samo nije želio priznati.
U Zagreb stiže oko pola jedan noću. Vozi lift na peti kat. Zvoni.
Duga tišina. Koraci.
Eva otvori vrata u starom džemperu. Gleda njega, kovčeg, pa opet njega.
Mama ima jubilej prekrasutra, kaže.
Znam.
Došao si.
Došao sam.
Ostane stajati. Ne miče se.
Eva, mogu unutra?
Da, napravi mjesta.
On unese stvari. Stan miriši na kavu i nešto poznato, domaće. Na stolu joj tablet s nacrtima.
Radila si?
Jesam.
Sjedne na kauč. Ona ostaje nasuprot.
Moram ti nešto reći.
Slušam.
Vidio sam sliku kod mame. Znam da si već vidjela natpis, još za Novu godinu. I šutjela.
Eva polako klimne.
Zašto mi nisi odmah rekla?
Zato što bi opravdavao.
On sklopi oči.
Da, vjerojatno.
Jesi li razgovarao s njom?
Jesam. Plakala je. Pričala o žrtvi. Izašao sam.
Gleda ga. On ne može povući što ona misli. Nikad nije znao čitati je kako bi htio.
Ivane, kaže, nikad nisam htjela da izgubiš majku. Nisam to. Trebao si mi ti. Uz mene.
Znam. Sad znam.
Znaš?
Da.
Kasno je.
Padne tiho, bez ljutnje.
Znam da je kasno. Ne tražim da praviš kao da nije bilo ničega. Samo da mi daš priliku da sada budem taj zid. Onaj koji sam trebao biti od početka.
Eva priđe, sjedne nasuprot.
Zid, ponovi polako.
Zid prema onome što te ruši.
Dugo ga gleda. Onda ustane, natoči vode, vrati se.
Ne obećavam da će odmah biti dobro.
Ne tražim odmah.
Ni zaboraviti neću.
Ni to ne tražim.
Onda, idi spavat. Umoran si.
Klimne. Ustane. Već u vratima spavaće sobe se okrene.
Eva, oprosti…
Ne odgovara odmah. Na kraju kaže:
Idi spavat, Ivane.
Nije opraštam. Ali jest nešto.
Prođe godinu dana.
Kupili su malu kuću izvan Zagreba, tridesetak kilometara od centra. Eva ju je sama našla, preko prijateljice agentice, okućnica zarasla, stara jabučica uz ogradu. Cijelo proljeće je prekopavala, sadila, crtala izravno na zemlji. Uz ulaz su tri hortenzije koje je donijela iz rasadnika kod Dugog Sela, u vrećama. Susjeda, starija gospođa Katarina, prevesla se preko ograde:
Kakvi su to grmovi?
Hortenzije. Cvat će u srpnju.
Koje boje?
Najprije bijele, pa krem. Do jeseni malo ružičaste.
Lijepo, odobri susjeda. Prava domaćica.
Eva se nasmiješi, vrati poslu.
Ivan nauči reći ne. Nije mu lako. Prvi put kad mama zove i kaže da ne može sama i treba ga, nazove susjede, pita ih da provjere i ponudi doktoricu. Kad se ispostavi da je Ana dobro i htjela je da sin dođe, kaže:
Mama, dolazim idući mjesec, kao što smo rekli.
Ona spusti slušalicu. Poslije zove opet. Razgovor je težak, s optužbama i suzama, ali on opet kaže:
Dolazim idući mjesec.
Eva sjedi pokraj i namjerno ne sluša. Poslije joj Ivan sam kaže:
Ljutila se jako.
Znam, odgovori Eva.
Čula si?
Ne, znam.
Ana prema snahi ne postaje toplija. Nije to nikakva bajka. I dalje zove i provlači komentare o toj ženi i kako se sin promijenio nabolje. Zna i poslati Ivanu članak o tome kako mlade žene udaljavaju sinove od roditelja. Ivan ih više ne otvara, ne iz zabrane, već jer više ne osjeća da u tome ima što za rješavati.
Jedne večeri, Eva pije čaj na terasi. Ivan sjedi s knjigom, ne čita. Mobitel zazvoni. Pogled na ekran.
Mama je poslala čestitku. Dan arhitekata.
Pošalji odgovor.
Već jesam. Spremi mobitel. Gleda u vrt. Kako hortenzije?
Pupovi već. Za tjedan dana cvijet.
Bijele?
Prvo bijele. Onda krem.
A poslije?
U jesen malo roze.
Klimne. Za ogradom prolazi Katarina s kantom, maše rukom. Eva maše natrag.
Ivane, tiho ona.
Da?
Ne čini li ti se da smo izgubili nekoliko godina?
Šuti.
I meni.
Pauza. Tiho, nije nelagodna. Samo pauza.
Ne šteta sve, kaže on.
Eva pogleda u hortenzije. Onda u njega.
Ne, ne sve.
Opet zvoni mobitel. Ovaj put njezin. Klijent iz Samobora, pitanje oko troškova. Odgovori kratko i makne mobitel. Uzme šalicu.
Ivane…
Da?
Nazvat će ona.
Znam.
Danas ili sutra. Naći će razlog.
Vjerojatno.
Hoćeš odgovoriti?
Pogleda je. U očima mu nešto što nikad nije toliko jasno vidjela ni umor ni čvrstina posebno. Zajedno.
Odgovorit ću. Reći što treba.
I to je to?
To je to.
Eva stavi šalicu. U vrtovima vjetar šumi. Hortenzije se njišu. Pupovi su puni i zeleni, i nema sumnje da će procvjetati, jer im je to u prirodi cvjetati, mijenjati boju od bijele do kreme, do malo roze. Onda opet dođe zima, pa proljeće.
Eva gleda grmove i misli kako je sedam godina puno. Koje se stvari više ne mogu popraviti, nego samo postanu drugačije. Kako i dalje trzne kad netko u goste dođe nenajavljen. Povjerenje nije odluka jednom donesena. To je nešto što svaki dan gradiš opet, ciglu po ciglu, nikad ne znaš kakav će ishod biti.
Ne zna hoće li Ana zvati danas ili sutra, kako će Ivan biti kroz godinu. Ne zna hoće li iz toga rasti nešto istinski ili su samo naučili živjeti s neizliječenom ranom jedno pokraj drugoga.
Ali hortenzije stoje uz ulaz. U to je sigurna.
Ivane, kaže tiho.
Da?
Natoči mi još čaja.
Ustane, uzme šalicu, ode unutra. Čuje vrata, vodu, njegov poluglas u kuhinji.
Vani je tiho. Samo vjetar i hortenzije.
Nakon nekoliko minuta donese šalicu.
Evo.
Hvala.
Sjede. Ne govore.
Negdje u Osijeku, Ana vjerojatno gleda kroz svoje prozore i misli na sina. Možda već tipka broj pa odloži mobitel. Možda susjedi priča kakvu je ženu Ivan oženio. Možda vadi stari album i gleda slike gdje joj je Ivan mali i još samo njezin.
To Eva ne zna, niti želi znati.
Ona drži šalicu s obje ruke i gleda kako nebo iznad vrta tamni.
Sutra ću se primiti staze uz ogradu, kaže. Treba podložiti kamenčiće.
Treba ti pomoć?
Ne, sama ću.
Dobro.
On otvara knjigu. Ona otpija čaj.
I baš je tako.
