11. prosinca
Danas opet ista priča. Pišem ove retke u dnevnik jer kako drugačije izdržati sve ovo, ne ispuštajući bol i nemoć? Ono što me tišti, ne mogu podijeliti ni s kćeri, ni s prijateljicama. Pokušat ću, možda mi riječi vrate barem malo snage.
Opet popis? Ivorov glas bio je oštar, s dozom predbacivanja.
Zatekla sam se, no duboko udahnula. Trebam biti sabrana, makar pred sobom.
Ivor, Ivi je šesnaest. Treba joj nova zimska jakna, prošlogodišnja joj je mala.
Ima jaknu.
Ima, ali rukavi su prekratki, izrasla je.
Ivor se nagnuo unazad u naslonjaču, pogled mu se smračio. Tog pogleda se najviše bojim, snaga u očima s kojom najavljuje novu rundu emocionalnog iscrpljivanja.
Gledaj… živite u mom stanu. Ja plaćam režije. Kupujem hranu. Ti radiš kao knjigovotkinja i imaš svoju plaću, ja menadžer, doprinosim više. Imamo zajednički budžet, dogovorile smo se. Zajednički. Zašto stalno donosiš popise što tvoja kći treba, kao da ja automatski moram financirati tuđe dijete?
Iva živi s nama, jede i spava ovdje odgovorila sam tiho. Nisam imala više snage za rasprave koje u stalno istim varijacijama traju već gotovo dvije godine. Od kad smo se udali i uselili k njemu, svaki put kad nešto treba za Ivu, prolazim isti krug.
U redu rekla sam, vraćajući popis u džep kućne haljine. Kupit ću sama.
S čime? pitao je, a u tonu mu je bilo nešto znatiželjno, ali i napetost. Ionako cijelu plaću daješ na naš budžet. Ili nešto skrivaš?
Ne… Zamolit ću Davora.
Nasmiješio se prezrivo.
Bivšeg muža? Odlično. Onda idi njemu. Nek on kupi svojoj kćeri jaknu, kad je toliki tata.
Nisam rekla ništa. Davor zaista šalje alimentaciju, ali često kasni. Novac za hitne potrebe uvijek izvlačim iz njega uz tonu objašnjavanja. Ne volim ga zvati, ne volim osjećaj da stalno nešto ištem.
Samo… zajednički budžet treba pokriti i Ivine troškove pokušala sam opet. Mi smo obitelj.
Obitelj? ustao je i otišao u kuhinju po pivo. Obitelj smo ti i ja. Ona je tvoja kći iz prvog braka. Ne smeta mi što je tu, ali neka joj otac nosi svoj dio.
Stojim na vratima kuhinje, gledam njegova leđa. Kad smo se upoznali prije tri godine, činilo se da sam pronašla oslonac. Pouzdan, ozbiljan muškarac, znao je što želi. Nakon što sam s Davorom prošla pakao razvoda i vuču svakodnevnice na svojim leđima, Ivor se doimao kao spas. Brinuo je, bio nježan prema Ivi, govorio mi da je dijete radost i temelj svake obitelji.
Sve se promijenilo useljenjem. Nema više lijepih riječi, ostala je šutnja i svaka kuna pod kontrolom.
Idem zapaliti promrmljala sam i pobjegla na balkon.
Počela sam pušiti prije pola godine. Prvo sam se skrivala, a sad mi je svejedno. Ivor samo napravi grimasu, ali ništa ne govori. To je valjda jedino na što još sama donosim odluke.
Van je hladno, osjeća se vlažna splitska zima. Gledam na dvorište, pod svjetlom lampi prolazi pas lutalica. Obična večer, običnog stana u predgrađu. Imam posao, krov nad glavom, supruga koji ne pije i ne tuče. Po mjerilima svih prijateljica dobro sam se udala. Ali zašto svaku večer, kad izađem na ovaj balkon, osjećam da gubim tlo pod nogama?
Vrata balkona škripnu. Iva.
Mama, nisam htjela da se zbog mene opet svađate…
Nismo se svađali gasim cigaretu. Sve je u redu.
Čula sam. Ne moraš govorit tati za jaknu. Ja ću ga sama pitati.
Ne treba. Ja ću riješiti.
Iva šuti. Onda tiho:
Neugodno mi je živjet ovdje. Osjećam se… kao višak.
Zagrlila sam je. Visoka je skoro kao ja, mršava, s tamnim repom.
Nemoj tako. Ovo je naš dom.
Njegov dom, mama. On mi to svaki dan daje do znanja. Ne riječima, ali pogledom, tonom…
Šutjela sam. Nije imalo smisla objašnjavati, jer je bila u pravu.
***
Na kraju sam joj kupila jaknu, naravno s Davorovim novcem. Ali on je poludio što ga tražim unaprijed i zakleo se da idući mjesec ne mogu računati ni na kunu više. Pristala sam. Ivor, kad je vidio jaknu, samo je stegnuo usne:
Eto, znači bivši ima. Zanimljivo. A za našu obitelj uvijek nema.
Ivor, to je za Ivu.
Jasno. Za nju ima. Za nas neka ide moja plaća.
Završilo je tako što je sljedećih par večeri šutio u dnevnom, gledao kvizove, ne odgovarao na moje riječi. To mu je kazna šutnja. Poslije dan-dva već bi omekšao i sve krenulo iznova, kao da ništa nije bilo.
Iva je sad već srednja škola, zadnja godina. Samo uči iza zatvorenih vrata. Kad je pitam prehranjuje li se, kratko odgovara normalno. O vitaminima ne želi ni čut Ne troši na mene, Ivor će ti opet prigovarati.
Zadnje vrijeme počela ga je zvati Ivor, bez ikakve bliskosti u tom imenu, samo distancirana ironija.
Proljeće. Škola najavljuje izlet za maturante u Zagreb. Tri dana, muzeji, kazališta. Cijena tisuću osamsto kuna. Iva dolazi iz škole, sva oduševljena.
Gledam njezine oči i ne mogu reći ne. Povukla se, nema prijatelja, sjedi doma ovo joj je prilika za malo vedrine.
Ići ćeš kažem joj.
Navečer, pokušavam kod stola s Ivorom:
Škola organizira izlet u Zagreb. Treba tisuću osamsto kuna.
On ni ne podiže pogled s mobitela:
I?
Traže novac do kraja mjeseca.
Prva stvar, bliži se godišnje održavanje zgrade, porez na stan. Ti si govorila o odlasku na more… podsjeća me. Hoćeš reći da bi se odrekla godišnjeg za Ivino putovanje?
Klimam.
Ivor samo odmahne:
Stvarno, ni ja u tvojim godinama nisam imao toliki lagani pristup novcu.
Iva shvaća vrijednost novca, Ivor. branim je tiho. Uvijek je svjesna svega.
Da, toliko da nikad hvala ne kaže kad ja platim režije koje koristi.
Jezik mi je vezan. Zašto svaki razgovor vodi u ovaj ponor omalovažavanja? Odlazim, pravim se ravnodušna: Pitat ću Davora.
On slegne ramenima, vraća se mobitelu. Ja na balkon, drhtave ruke. Koliko se žena u Splitu, Rijeci, Zagrebu pita isto kako smo došle do toga da moramo moliti za svaku kunu za svoje dijete? Imam vlastitu plaću, i svaka kuna nestaje u zajedničkoj kasi, a kad nešto treba izvlači, opravdavaj, dokazuj.
Kad smo se upoznali, obećavao je pravu jednakost. Oba radimo, oba dajemo. Nakon vjenčanja sve postaje njegovo ja samo polažem račune. Svaka malo veća kupnja mora na provjeru. O svemu odlučuje sam, a ja šutim. Svaka računica koja mu ne odgovara nova rasprava.
Iva dolazi na balkon.
Mama, nemoj me slati. Ne želim probleme.
Ići ćeš kažem. Moraš.
***
Snalazim se i nabavljam novce od kolegice iz ureda, Ksenije. Sažalno gleda:
Ana, šta ti se događa? Tvoj muž ima dobru plaću govorila si. Što je posrijedi?
Samo slegnem ramenima.
Ništa. Samo… teško je trenutno.
Ne želim je uvlačiti u ovo. Previše mi je još uvijek strašno dići se, otići, iseliti iz ovog sigurnog života? S plaćom knjigovotkinje mogu dobiti kakvu rupčagu na periferiji, daleko od posla, daleko od ljudi.
Ne, moram izdržati. Sve će biti bolje kad Iva upiše fakultet, počne živjeti samostalno, eto onda će valjda i Ivor popustiti…
Iva se vratila s izleta presretna, puna priča o HNK-u, mimohodu po Gornjem gradu, šetnji Maksimirom. Gledala sam je i pomislila možda će pobjeći sivilo barem na trenutak.
Ivor je slušao jednim uhom, a kad smo osamili, samo:
Nadam se da zna što ovakvi izleti koštaju.
Ljeto je prošlo tiho. Nismo otišli nigdje. Ivor par puta na ribolov, ja na godišnjem sjedim doma s Ivom. Povremeno odemo šetat na Marjan, pojest sladoled. Tada na kratko osjetim mir.
Jesen, zadnji razred. Iva želi u pedagošku akademiju odsjeka za učitelje razredne nastave. Podržavam je, iako znam da je to posao više srca nego novčanika. Oduvijek je voljela djecu, uvijek spremna pomoći mlađima u parku.
Jedne večeri, Ivor nenadano:
Znaš, možda bi Iva mogla naći posao? Već ima sedamnaest.
Uči, ima maturu na proljeće. Treba se pripremiti.
Da, ali nije u redu samo sjediti, nego i doprinositi zajedničkom budžetu. U njenim godinama već sam radio po ljeti.
Pogledam ga dugo. Ne ljutim se više, samo me sve boli. Ona nije odrasla kažem. Tek je dijete.
Tvoje dijete, ne moje kratko odvrati. Zato i mislim da nisam ja taj koji bi trebao sve financirati.
U tom trenu Iva otvara vrata, jasno joj je da je slušala. Mogu raditi, nije problem tiho izgovori.
Nećeš raditi. Uči. kažem oštro, izvlačeći je iz prostorije.
Na balkonu, hladno, ali ne pušem. Gledam je kako se smrzava.
Mama, mogu biti konobarica, moje iz razreda već rade.
Nema potrebe.
Ali…
Najbitnije je obrazovanje. Završi školu, upiši što želiš.
Kima, ali oči joj suzne. Ni tako neću nestati, mama. Ovdje mi je već godinama jasno da sam višak.
Ne mogu lagati: opet je u pravu.
***
Zima donosi još jednu jadnu rundu radi hrane. Skuhala sam krumpira i piletinu, napravila salatu. Sjedamo svi Iva, ja, Ivor. On uzima pun tanjur, jede. Ona malo, tiho.
Nisi gladna? pita Ivor.
Ne pretjerano.
Pa u tvojim godinama trebalo bi imati apetit. Ne voliš kako mama kuha?
Volim, ali jela sam u školi.
Ručak nije besplatan, znaš? narugao se Ivanu.
Plaćam iz svoje plaće, ono što ostane na sitno.
Ah, sitno. Ja nikad ništa ne ostavim za sitno, sve odlazi na stan i namirnice.
Iva ustaje:
Oprat ću suđe.
Kuhinja. Ona tiho pere, ja iza leđa, neću da vidi da drhtim.
Ivana…
Ne želi da je grlim. Mama, nemoj. Prekini ga opravdavati. On zna, a ti šutiš.
Riječi me bole, jer su istinite.
Oprosti…, šapćem. On je samo umoran.
On nije umoran, nego me nije nikad ni želio ovdje. A ti znaš i ništa ne radiš.
Udari vratima. Gledam kroz prozor. Split pod snijegom, lampioni, tišina. Koliko majki u ovoj zemlji sniva isti dom, ali u njemu samo smatraju da su djeca teret?
Na balkon izlazim kasno. Gledam u noć. Mislim o tome što stvarno znači štititi svoje dijete kad ni sam ne možeš disati.
***
Matura prolazi, Iva upisuje Akademiju. Upala je na budžet. Sretna, dolazi doma s upisnicom.
Ponosna sam na tebe…
Ivor joj daje nešto sitno, kaže da počasti kolege. Na trenutak vjerujem da će sve biti bolje. Samo na trenutak.
Početkom rujna, Iva javlja: Akademija joj osigurala studentsku sobu, u paviljonu na Savi.
Prihvata sve kao bijeg od nas. Tamo mi je lakše, nema putovanja, objašnjava.
Ivor samo odmahne: Pametno, tako se postaje samostalan.
U meni sve puca. Dijete odlazi i ne zbog potrebe, nego samo da bi lakše disala.
Zajedno slažemo stvari, stari moj kofer, deke, knjige. Sve joj je teško, a Ivor je naravno taj dan slučajno na sastanku. Zovem taksi, zajedno idemo do studentskog.
Soba mala, ali uredna. Odlazimo, sjedimo na krevetu. Držim je za ruku.
Hvala ti, mama.
Za što?
Dala si mi koliko si mogla. Nisu tvoja krivnja ni on ni ovo.
Ja sam ga dovela u naš život.
Htjela si nama bolje. Znam to.
Nakon što sam se vratila, danima kao da živim u magli. Radim, kuham, večeram s Ivorom koji sad blista. Eto, napokon mir. Napokon možemo za sebe, imamo i vremena i novca. Klimam, a unutra samo rupa.
Zovem Ivu svaku večer, pitam je li dobro, hrana, spava li. Odgovora kratko, ali ne hladno. Ne dolazi doma ni vikendom uvijek ima ispriku. Ne treba joj više ovo mjesto.
U listopadu Ivor pita:
Da preuredimo Ivinu sobu u moj ured?
To je njena soba.
Nego što. Više ne dolazi.
Ne dam. Odlazim na balkon, pušim bez riječi. On mi pridike drži o pravu, vlasništvu, njegovom stanu, tvojoj kćeri.
Sve manje razgovaramo. Još mi je gore što osjećam kako gubim Ivu, ne fizički nego u srcu. Ona se povlači, ja osjećam da histam iz dana u dan manje.
Jedne večeri ulazim u njenu sobu, sjedam na krevet, gledam staru špangu u obliku leptira. Sjećanje na djetinjstvo, na dane kad me trebala, kad sam mislila da mogu sve. Ivor prolazi hodnikom.
Bi li mi napokon dopustila da uredim ured? pita.
Ne.
Odrasla je, Ana. Odrasla. Vrijeme je.
Odlazim iz sobe. Na kuhinji trznem čašu vode. Zapisujem broj za oglas iznajmljuje se mala garsonijera u kvartu. Cijena je na granici mojih mogućnosti, ali je stvarno. Zapisujem broj, pa odgađam poziv.
Primam telefonske pozive od Ive sve rjeđe, ton miran. Znam da gradim zidove između sebe i djeteta. Ni sama ne znam kako dalje.
Pred praznike, Ivor predlaže:
Ajmo u Egipat za Novu godinu. Prijavit ću nas na neku turu.
A Iva? pitam.
Sigurno neće doći, nije ni prošli put. Pusti je, neka živi svoj život.
Možda je u pravu. Možda stvarno samo pokušavam zadržati ono čega više nema. Ne odgovaram ništa, samo kimam.
31. prosinca. Iva zove:
Mama, sretna Nova godina.
Iva, gdje si?
S curama iz akademije. Kod Lucije doma.
Volim te, dijete. Falit ćeš mi.
I ti meni. Ali znaš li, mama, da zaslužuješ sreću? Bez obzira na godine. Bez obzira na sve ovo.
Prekida se. Gledam praznu sobu, leptirića na noćnom ormariću. Moj tihi očaj pod prozorom splitske magle, a negdje mojih sedamnaest godina i dalje traži da me netko zaštiti.
Trenutak poslije, uzimam telefon. Biram broj. Zovem oko oglašene garsonijere.
Dobar dan… Je li stan još slobodan?
Je, može se doći pogledati. Uz dogovor.
Doći ću, 3. siječnja, može?
Može.
Pogledam kroz prozor. Pada sitan snijeg, Split svjetluca za praznike. Sjedim, zaklopim oči. Prvi put u dugo vremena osjetim više nadu nego strah.
Možda ne znam hoću li izdržati sama. Možda nemam hrabrosti otići odmah. Možda ću godinama nositi krivnju što nisam znala zaštititi svoju Ivu. Ali možda, baš možda, još nije kasno pokazati joj da mogu. Da mi je važno njezino povjerenje. Da još nisam izgubila pravo biti njezina mama.
Sutra ću otići pogledati stan. Mala, svoja sloboda. Prva iskra mogućnosti. Prvi korak… I možda će to biti dovoljno da konačno prestanem birati sigurnost, a počnem birati sreću.
