20. svibnja 1995.
Danas opet razmišljam o djetinjstvu. Od malih nogu sam se naučio boriti za svaki novi dan. Moj otac, pravi veseli bonvivan, stalno je mijenjao poslove i nikako nije uspijevao ostati na jednom mjestu. Popio bi sve što mu je došlo pod ruku, a mama bi sama vrijedno radila na pošti i kod kuće, gotovo nikada ne odmarajući, ne bi li nas troje nahranila.
Bio sam najstariji i prirodno je bilo to da pomažem majci nosio sam vodu, cjepao drva, a mlađe sestre zabavljao i čuvao. S vremenom su i one postale dovoljno velike da nam svima bude lakše, ali tada već oca više nije bilo. Otišao je rano, otrovao se nekakvom jeftinom rakijom koju su pili on i njegovi pajdaši. Ništa nam nije bilo lakše bez njega.
Mama bi često uzdisala dok bi se prisjećala svog muškarca, koliko god bio nevaljao:
Ma da, pio je, ali nikad nije galamio i novac bi donio, koliko-toliko. Joj, nesretna mu glava, Stipe moj Na koga si nas ostavio
Nisam mogao slušati njezino jadikovanje, pa bih brzo obavljao svoje zadaće i bježao van iz kuće. Odlazio sam do stare kuće na kraju sela gdje smo se skupljali mi, klinci. Kuća je godinama bila prazna, ali široke drvene stepenice bile su nam najbolja klupa za večernje druženje.
Svaki bi od nas pričao neku svoju priču izmišljenu ili stvarnu. Nisam imao za sjemenke, majka ih nikad nije kupovala, svaku kunu je štedjela. No, moja prijateljica i susjeda Marijana uvijek je imala poseban mirisav, masni smotak domaćih sjemenki i potajno ga gurala u moj džep ili na dlan. Nikad napadno, uvijek onako tiho, kao da ne želi da itko primijeti.
Uvijek bih joj tiho šapnuo hvala, a u sebi najslađe uživao u tim sitnim radostima, zajedno s drugima. Bio sam siguran kako baš meni sjedi bliže samo da bih mogao uživati u njezinim sjemenkama. U početku me bilo sram, ali s vremenom sam se navikao pa sam i sam sjedio pokraj te dobre i darežljive cure.
No, savjest mi nije dopuštala da uzimam, a ne dam ništa zauzvrat. Dolazio sam Marijani poslije ručka kad bi radila u vrtu pa bih joj pomogao plijeviti travu, a uz to bismo pričali o svemu i svačemu. Ona nikada nije odbijala moju pomoć i baš je voljela razgovor sa mnom. Nakon što bih završio s poslom, iznijela bi toplu kavu i tanjur sa štrudlom ili kolačima nikako ne bih htio uzeti, ali ne bi me pustila dok ne probam barem komadić.
Slatkiši su u mojoj kući bili prava rijetkost, samo za blagdane. Bio sam joj zahvalan iz dna duše.
Trudio sam se i u školi, iako mi učenje nije išlo najbolje. Jedino sam u sportu bio najbolji. Upisao sam poslije srednje zadarski fakultet za fizičku kulturu. Marijana je završila za medicinsku sestru.
Odrasli smo i rijetko se viđali, osim kad bismo na blagdane dolazili kući. Nisam mogao vjerovati koliko sam se promijenio od mršavog klinca postao sam snažan mladić, a Marijana je ostala ista – nježna, svjetloplava pogleda i uvijek nasmijana.
Nažalost, život ju nije mazio. Rano se udala, ubrzo nakon smrti roditelja u prometnoj nesreći. Željela je sigurnost, osjećaj doma. Čuo sam da se udala za Marka, brbljavog, buntovnog dečka iz sela. Bila mi je ta veza čudna, no oni su ubrzo dobili sina.
Nisam žurio s ljubavnim životom. Majka se čudila jer sam se zaposlio u sportskoj dvorani u Zadru, ubrzo postao i ravnatelj, pokazao organizatorske sposobnosti. Sestre su mi već osnovale svoje obitelji i otišle za Split.
Kod Marijane, stvari su krenule nizbrdo. Majka bi mi znala reći:
Znaš, Marko joj je isti tvoj pokojni otac. Pije i luta, ništa mu nije važno Jadno dijete, ni za ženu ni za sina ne mari
Bio sam ogorčen. Zašto se udala za njega?, pitao bih se često. Imala je sve, sad je samo bol i tuga. Čula sam od mame da čak prodaje stvari iz kuće da bi imao što piti i radio, i tv, pa čak i roditeljski kristal i ručnike je prodao. Netko je to morao kupovati, znao je narod za što mu treba novac.
Pitao sam mamu treba li Marijani novac, dolazi li po pomoć.
Ne traži, al vidiš da joj je teško. Plaća joj je mala, a od Marka ništa. Teško joj je, sine
Pomišljao bih da joj nekako pomognem. Mama me zamolila:
Nemoj se miješati, Petre. To nije naša stvar. Tuđa obitelj – tuđe brige. Ako živi s njim, valjda ga voli.
Tada sam joj ispričao kako me Marijana hranila cijelo djetinjstvo sjemenkama i kolačima, koliko joj dugujem Kako da mirno gledam, a ona pati, još i s djetetom.
Mama se bojala da ću upasti u nevolje, upozoravala me:
Samo se ti ne svađaj s tim Markom, sine. Tko je kakav, grob ga popravlja Ako treba, drugačije pomozimo.
Otišao sam u Zadar, a nakon par dana vratio se doma s autom punim vreća i kutija hrane i nešto odjeće.
Što je sad ovo, Petre? Selis li se natrag k meni? pitala je mama.
Ma ne selim, mama. Imam ja posao i stan u Zadru. Ovo ti nosim da se ne patiš. Ako vidiš puno sjemenki, nemoj se čuditi. Marijana će shvatiti. Ja joj ne mogu to osobno nositi, tko zna što ljudi pričaju, zato ti to raspodijeli kako misliš.
A tvoje sestre? Njima zar ne treba?
Njima za svaki blagdan šaljem novce, dobro su one zbrinute, imaju muževe kako treba.
E, hvala Bogu, uzdahnula je mama.
Sad idem natrag. Ne škrtari, pomozi Marijani, ali pazi da ne bude susjedima upadljivo. Kad nestane, ja ću opet donijeti, bitno je da ste siti, moji ste.
Zagrlio sam mamu i otišao. U dva veća džaka bile su najbolje domaće sjemenke.
E, sad ću ih ispržiti, bit će prva liga, veselo je govorila mama Božena.
U kutijama su bile konzerve, tjestenina, brašno i šećer, a u posebnom paketu bomboni raznih vrsta. Sve je smjestila u škrinju i ormarić, divila se mojoj darežljivosti.
I prije sam joj znao donositi ponešto iz grada kutiju slatkiša, svježu ribu, baš kakvu voli.
Ali danas je ponosno gledala sve to i samo šaptala: Sine moj, dobar si ti meni. Samo ti sreća fali.
Držala se dogovora: svaku večer odlazila je Marijani i donosila paketić ispod jakne. U početku Marijana nije htjela uzimati, ali kad je dobila vedro punih domaćih sjemenki, shvatila je od koga dolaze svi ti darovi.
Zaplakala je, s rukama punim zrnja, i prošaptala Boženi:
Prenesite pozdrave Petru, i zahvalite mu. Nisam mislila da je još pamti Hvala mu puno. Neka se više ne sekira za nas. Predala sam papire za razvod, prošla su već dva tjedna. Gotovo je s mojom nesrećom, nadam se.
Mama se vratila doma, ne znajući što misliti. Sada će Marijana biti slobodna žena, a moj Petar još nije oženjen
Joj, što li će biti? Hoće li moj Petar možda se i njima sreća osmjehne? mrmljala je.
Vrijeme je prolazilo. Mama je redovito nosila paketiće, pile su zajedno kavu, Marijana bi uvijek zahvaljivala i obećavala da će jednog dana vratiti. Ali mama bi prekidala:
Nemoj ti meni vraćati, daj djetetu svome. Nije ni meni, već njemu. Ne uskraćuj mu što mu od Boga dolazi, jer On pomaže preko ruku ljudi
Marijana je nakon razvoda živjela bolje. Postala je nekako veselija, dom su joj krasile nove zavjese, a njezin mali Karlo išao je u vrtić, ista ona plava kosa i osmijeh kao njene.
Mama je čuvala Karla kad je trebalo, a mali ju je zvao baka Božena. Ja bih s vremena na vrijeme dolazio, donosio Karlu igračke. Često bismo se svi susreli kod mame, pili čaj, pričali o djetinjstvu i ni riječi o Marijaninom lošem braku, kao da ta četiri godine nisu ni postojala.
Počeo sam češće dolaziti doma, a prvo što bih pitao mamu bilo je:
Je li Marijana navraćala? Jel’ Karlo danas kod tebe?
Sinko, a da ti prvo pitaš kako sam ja? nasmijala bi se mama.
Oprosti, mama Kako si? pitao bih, već bacajući pogled kroz prozor.
Ajde, idi, znaš gdje je. Doma je, vikend joj je. I ona te, valjda, čeka. Dosta vas dvoje igrate skrivača, cijelo selo već o vama priča. Idi, sine.
Uvijek kod nas nešto počeh se smijati ni pomisliš, a selo već šuška.
Prišao sam mami, iznenada je zagrlio.
Što ti je, sinko? začudila se.
Hvala ti, mama. Ti sve razumiješ i primaš kak’ je. Hvala ti.
Mama me blagoslovila i otišla do kuta k ikonama. Ja sam istrčao, pa se vratio po buket bijelih krizantema.
Bez imalo srama krenuo sam do Marijanine kuće. Nek’ šuškaju, šta me briga Imam i ja što reći…, mislio sam, noseći cvijeće prema starim drvenim stepenicama, ne znajući da me ona promatra preko zavjese, zadignuta srca i suza u očima.
Svi ti dani, šapat, sjemenke i osmijesi, kao da su me doveli upravo ovdje. Možda sad, napokon, počinje i moja sreća.
