Ne mrzim te
Sve je zapravo isto
Vesna je nervozno čupkala rukav dok je kroz prozor taksija promatrala ulicu. Vanjština je prolazila u bljeskovima poznate riječke ulice na kojima je nekad trčala s Tomislavom, smijući se i zamišljajući kako će zajedno mijenjati svijet. Sedam godina. Čitavih sedam godina nije bila doma.
Stigli smo, vozač joj je ljubazno dobacio, prekidajući razmišljanje.
Taksi je elegantno zastao ispred ulaza stare zgrade na dvije minute hoda od Korza. Vesna je rutinski provjerila mobitel, podigla torbicu, izvukla nekoliko eura iz novčanika i platila vožnju. Kad su se vrata za njom zatvorila, njezine noge su zakovale pod nebom punim svjetala domaćeg grada. Zrak ovdje nije bio ni sličan onom u Zagrebu gdje je sad živjela onaj pravi riječki miks: svježina s Učke, prženi kruh iz pekare Pod Voltom i taj neki nepogrešivi miris što ga možeš nazvati samo jednim imenom: dom. Tisuću emocija odjednom: kao da srce preskoči, pa proplače, pa poskoči natrag radost i strah u isto vrijeme pred onim što joj je pred vratima.
Došla je zapravo samo na par dana. Službeno pomoći mami srediti papire za stan. Neoficijelno, željela je prošvrljati po starim kvartovima da vidi je li sve još uvijek kao u sjećanjima. Ali, iskreno govoreći došla je zbog Tomislava. Možda čak i najviše zbog njega. Tko zna, možda joj se život preokrene?
Znala je da živi blizu. Nikad nije raspitivala izravno, ali uvijek se netko od ekipe iz kvarta izlane na kavi ili u porukama na Facebooku: Tomislav je promijenio posao, upao u neku menadžersku poziciju, kupio stan, doveo mamu k sebi u Rijeci Svaki put kad bi čula djelić njegovih vijesti, automatski bi ga zamislila: je li pustio bradu, je li dobio staračke bore oko očiju, što radi, a možda sanja dvostruka vrata na stanu? No, pokušavala bi odmah potisnuti te slike. Nije htjela pustiti te misli predaleko, bojeći se što bi mogle napraviti u njezinoj glavi.
**********************
Idući dan, Vesna je krenula šetati centrom. Bez pravog plana, samo je upijala sunčane riječke pločnike, promatrala izloge, osmjehivala se prolaznicima, prepoznavala sitnice: kiosk na kojem je svaki četvrtak kupovala Alan Fordove, klupa ispod kestena na kojoj su ona i curke sjedile poslije škole, slastičarnica u kojoj je prvi put polila kapućino po novoj bluzi.
I onda ga je ugledala.
Tomislav je prolazio drugom stranom ulice. Nije je primijetio gledao je naprijed, povijene glave, kao da smišlja neku važnu poslovnu strategiju. Vesni je srce preskočilo ostala je na sekundu bez zraka. Ništa se nije promijenilo: jednako visok, onaj lagani nespretni korak kao nekad, još uvijek ista frizura.
Bez razmišljanja, krenula je preko ceste. Semafor je bljesnuo žuto, negdje je zatrubio autobus, ali ona to jedva da je čula. Noge su letjele, a srce je udaralo jače od vjetra na Jadranu.
Tomislave! dozvala ga je ispred male trgovine.
Glas joj je podrhtavao, nije znala da je tako uzrujana. On se okrenuo i ništa. Nema osmijeha, nema oduševljenja, nema ljutnje. Samo praznina.
Vesna? izdahnuo je mirno, skoro nezainteresirano.
Taj ton ravan, mrtav bolio je više od najružnije riječi. Sve što se godinama skupljalo, izletjelo je sad van. Oči su joj bile prepune suza, glas joj je zadrhtao nije mogla pauzirati.
Tomislav, ja užasno mi je žao, jedva je složila rečenicu. Znam da nemam pravo ni stajati pored tebe, ali ja glas joj je zapeo, pustila je suze da idu, nije ih ni pokušala obrisati. Ja te volim. Volim te još uvijek. Oprosti mi. Molim te, oprosti!
Izlijevala je riječi kao dijete koje se boji stati jer bi tada nestalo hrabrosti. Po glavi su joj tutnjali izgovori, objašnjenja i molbe, ali kroz sve to probijale su se samo one najiskrenije riječi koje je cijelo desetljeće skrivala.
Obujmila ga je kao davno izgubljenog prijatelja i prislonila glavu na njegova prsa kao da tim zagrljajem može vratiti prošlost. Dok je on bio tu, nije bilo prometa, ljudi ni vremena samo toplina njegovog tijela i luda nada da će zagrli nazad.
Tomislav se nije odmaknuo odmah. Na tren joj se učinilo da mu je popustila ramena, da su mu ruke zastale kao da ga vuče nazad neka stara čežnja. Kratki taj bljesak probudio je iskricu možda ipak ima šanse, možda ni on nije zaboravio!
Ali nada se rasplinula. Tomislav je čvrsto stisnuo njezina ramena i nježno, ali odlučno, odmaknuo je od sebe. Lice mu je bilo mirno, gotovo kameno pogled leden kao bura u prosincu. To više nije bio dečko koji skače za njom na haklu, nego odrasli muškarac skriven iza visokog zida ravnodušnosti.
Makni se, šapnuo joj uho.
Izgovorio je to tako tiho i ravno, kao da ona ne znači baš ništa obični prolaznik, bez veze i značenja.
Mrzim te, dobacio je iza, u pogledu mu je doslovno gorjelo prezir.
Okrenuo se i otišao. Vesna je ostala kao ošamarena, nijema. Život je tutnjao svojom brzinom: ljudi su jurili za autobusom, auta trubila kod Fiumare, a ona je stajala usred svega, blijeda i nepomična. Netko ju je čudno pogledao, vjerojatno misleći zašto cura stoji na sred Korza s mrkim pogledom i purom lica, no njoj je bilo svejedno.
Ostalo je samo kucanje njegova koraka što je nestajalo u daljini, i njen isprekidani dah izbezumljen, neuredan, tjeskoban. Svaka sekunda bila je duga kao vječnost, a u glavi je navijala ista rečenica: To je to. Gotovo je. Zauvijek.
Vesna se odvukla kući gotovo na autopilotu. Noge tvrde, pogled zastakljen, iznutra prazna kao da je netko ugasio svjetlo u stanici. Bez riječi ušla je kroz vrata, sjela na stolicu uz prozor. Mama je, kad ju je vidjela uplakanu, samo tiho uzdahnula kao da je cijeli život čekala taj trenutak i otišla kuhati čaj. Zvučanje vrenja, miris svježe lipe u čajniku svakodnevne, dosadne sitnice koje su donijele barem djelić smirenja.
Nije mi oprostio, prošaptala je Vesna kroz šalicu toplog čaja. Para joj je milovala lice, ali nije ni osjećala toplinu. Prsti su se grčevito stiskali oko šalice, pogled je bio prikovan za jantarnu tekućinu i odsjaj lampe.
Mama je sjela uz nju, nježno ju pogladila po ramenu. Onako kako bi kad je Vesna s četiri godine s ogrebanim koljenom došla doma. Taj nježan, mamin dodir učinio ju je opet malom, nesigurnom kao da su sve odluke i podvizi odraslog života isparili kao para iz lončića.
Znala si da će tako biti, rekla je mama tiho, bez osude, više iz tuge.
Jesam, kimnula je Vesna, napokon maknuvši pogled s čaja. U glasu kao da je tisuću puta tu rečenicu uvježbavala, pa sada zvuči jednako tužno koliko i rezignirano. Ali nadala sam se. Glupo, ha?
Nije glupo, odvrati mama. Samo sama si odabrala. Tomislavu si napravila gadnu stvar dugo mu je trebalo da dođe k sebi nakon što si otišla Postao je kao onaj mali iz Snježne kraljice. Nitko mu više nije mogao otopiti srce.
Vesna duboko udahne, odloži šalicu i nasloni se natrag. Sapunica prošlosti pokrene film od prije sedam godina.
Tad je sve izgledalo jasno. Bila je dvadesetdvogodišnja studentica puna snova mislila je da život možeš urediti kao ormar. Tomislav, dobri dečko iz kvarta, uvijek je bio tu: nije bio najglasniji ni najpametniji, ali je uvijek bio na raspolaganju, slušao, tješio, pomagao. Bio je skroman, radio na baušteli popodne, učio iz večernjeg programa i sanjao o svojoj firmi. Planovi su mu bili realni, ali put do njih dug. A ona nije imala vremena čekati.
Nije sanjala o bogatstvu. Samo je htjela sigurnost, znati da za godinu-dvije ima posao, krov nad glavom, da može živjeti po svom. S Tomislavom su sve bile opcije i eksperiment: noćne smjene, extra svirke, beskrajni planovi umjesto rezultata.
Kad je tetak iz Zagreba ponudio posao u svojoj firmi prihvatila je odmah. Bila je to prilika koja se naravno ne propušta.
Postojala je još jedna istina koju je sakrivala ispod nove šminke: kad se preselila u Zagreb, u njen život ušetao je Igor. Bio je dvostruko stariji, dobrostojeći trgovac nekretninama, s navikama starih šminkera. Upoznali su se slučajno, na službenom domjenku. Igor je znao kako zavesti poklončići u ured (ne gomile cvijeća: fino upakirani buketići s porukom Najdražoj), večere u restoranima gdje je ribu čistio konobar, pozivi na izložbe, darovi iz izloga s kojima se možeš hvaliti na Instagramu. Stalno joj je govorio da je zaslužila više kao da je ona neka princeza iz prospekta. Vesna se prvo branila, ali naposljetku je puštala malo-po-malo.
Nije ni primijetila kad je Igor postao svakodnevica večere, pokloni, poslovni taksiji i mogućnost da uđeš u butik ne gledajući cijene. Odjednom, život je proklizao kao po ulju: od Zare do Mullera, od kavenog aparata marke Quook do Louis Vuitton torbice. Svidjelo joj se. Toliko da je zaboravila na onog jadnika u Rijeci. Još gore počela je prezirati Tomislava, tvrdeći da on nikada neće daleko dogurati.
Kad se jednom vratila u Rijeku, nije ni pokušala provući stid ili razum. Htjela je pokazati Tomislavu da može bolje. U sebi je mislila: neka vidi, nisam pogriješila, uspjela sam! Odabrala je trendi kafić, obukla haljinu koju je dobila za rođendan od Igora, izložila prsten na ruci, rezervirala ono mjesto na šanku gdje je Tomislav povremeno dolazio nakon posla.
Kad je on ušao, ona je teatralno prasnula u smijeh na komentar svog pratitelja. Gledali su se. Njemu nije bilo svejedno razabrala je i tugu i zbunjenost i ono nešto što više nije ni poznavala. No ona je izdržala pogled bez glasa.
Pobjednički osjećaj trajao je dok je on bio tu. Onda je nestao niz Ulicu Adamićevu, a iza njega je ostala tišina i neugodna praznina. Pogledala je prsten, torbicu, naušnice Sve što je dosad bilo wow, sad se činilo jeftinim kao šareni plastični ukrasi iz Nove godine. Osjećala se smiješno i usudila se priznati tužno. Je li vrijedilo?, šaptala je sama sebi, ali si nije znala odgovoriti.
**********************
Pobjeda je, shvatila je, imala okus užegle ribe. Igor je još neko vrijeme bio galantan, ali ubrzo se raspala kulisa: umjesto komplimenata kritike. Umjesto poklona SMS: Idi sama u dućan. Umjesto večera uz svijeće : Previše ti je rječnički vokabular za ženu., Mogla bi pripaziti što odijevaš., To tvoje društvo nije ti vrijeme da malo preokreneš krug prijatelja?
Bivao je sve udaljeniji. Znao je nestati danima. Vesna bi večerala sama, puštala serije koje je i on znao mrziti, brojala sate dok mu je dolazila radna poruka ili joj jednostavno ne bi odgovorio. Kad bi pokušala pričati o njima, otresao bi se: Dala sam ti sve što si htjela. Što još imaš tražiti?
Vesna bi okrivila sebe. Sigurno mu je stresno, On je umoran. Možda mu treba odmora. Znala je da nije u tome problem. Njoj je bio trofej nešto s čime se možeš pohvaliti, ali ne i stvarno voljeti.
Trpjela je. Njegove kritike, šutnje, nestajanja. Ne zato što nije imala kamo otići, nego zato što nije imala hrabrosti priznati sebi jedno: pogriješila je. Kad bi priznala da je luksuz zapravo šuplja slama, morala bi priznati da je iznevjerila dečka koji ju je volio, baš zbog nje, baš takvu kaku je bila.
Ni skupi kaput ni cipele nisu više donosili radost. One haljine koje su visile svjetlucale sad su bile samo komadi krpa. Prstenje je ostalo u kutiji, restorani su je nervirali jednako kao što je nekad veselila nova frizura. Umjesto novih torbica, piljila bi kroz prozor misleći: A što da sam barem? Brzo bi prekinula tu priču, jer nastavak omogućuje samo jedno pitanje: A što sad?
Tih večeri, kad bi osim televizora i frižidera bila čudna tišina, Vesna bi sve više shvaćala: stabilnost koju je tražila bila je prazna kutija. Bez osobe s kojom to dijeliš, sve je sivo.
Neprestano joj se vraćao Tomislav: sjetila bi se njegovih ruku radničkih, ali toplih; njegove smiješne, ali stvarne, osmijeh; kako je govorio o snovima bez velikih riječi, ali s vjerom koju si mogla opipati.
************************
Treći dan kod kuće, otišla je prošetati parkom gdje su nekad zajedno provodili vikende. Prepoznala je njihovu klupicu ispod javora još uvijek crvena, kao da ih je čekala. Prisjetila se kako joj je jednom rekao: Zamisli nas u kući s puno svjetla, s velikim prozorima prema moru Tada joj je to bilo simpatično, sada je to bila izgubljena šansa.
Dok je duboko disala bura, iza leđa ju je presjekao poznat glas:
Vesna?
Okrene se pred njom stoji Marko, zajednički prijatelj. Iskreno se nasmiješio, iznenađeno sretan.
Nisam te očekivao ovdje, rekao je podižući obrve. Kako si?
Vesna je pokušala odglumiti lakoću, ali glas joj je drhtao. Evo, došla pomoći mami, uspjela je izvući osmijeh, malo manje krut nego što je mislila.
Marko ju je promotrio, pa pokazao na klupu: Ajmo sjesti? I ja švrljam bez cilja.
Sjeli su. Njegov glas je bio opušten, pričao joj je lokalne novosti, tko se oženio, tko se vratio iz Njemačke, čija je nona pokrenula pizzeriju. Vesnu su riječi opuštale, povratak staroj ekipi je bio topao pokrivač iz prošlih vremena.
Onda je Marko zastao, pa tiho pitao: Jesi li vidjela Tomislava?
Vesna je pognula glavu. U mislima joj sijevnu susret s Tomislavom, njegove riječi, njegov ledeni pogled. Napokon je šaptala: Jesam. Jučer.
I? Marko je uporno gledao.
Ne želi me više ni pogledati, riječi su joj polako izlazile, grlo kao stegnuto obrubom od čipke. Mrzi me.
Marko uzdahne, sjedne tik do nje, pogled mu klizi do horizonta na kraju parka, gdje su djeca vikala oko ljuljački. Par sekundi tišine, pa tiho:
Duže se oporavljao. Nestala si mu bez riječi. To ga je pokosilo više nego bilo što drugo.
Vesna je stisnula šake znala je, al’ lakše je ignorirati istinu dok je ne čuješ naglas.
Znam, prošaptala je. Sama sam si kriva.
Marko ju nije osuđivao. Samo je klimnuo: Pokušavao je zaboraviti. S nekim je izašao, ali nije išlo. Nakon što si se pojavila, mislio sam da će totalno puknuti.
Vesna je samo kimnula glavom, oči su joj se napunile suzama. Ne zato što je on patio, nego jer je ona nanijela tu bol. Ta gorčina davila ju je iznutra: nema vraćanja, nema popravka.
Ne tražim da mi oprosti, njene riječi bile su mutne od suza Samo bih da zna da mi je žao. To me izjeda, mislim o tome svaki dan. Znam da sam sve uništila.
Marko pogledao u nju pažljivo, prijateljski, bez imalo osude. Nakon kraće šutnje tiho je rekao:
Možda mu to ni ne treba znat. Odi. Pusti ga, nemoj ponavljati dolaske njemu je previše trebalo da dođe sebi. Tvoje pojavljivanje ga je vratilo unazad. Sinoć me zvao nikad ga nisam čuo takvog. Pijan do neprepoznatljivosti. Nemoj mu kopati rane, Vesna.
Vesna je ugrizla usnicu, ali nije odgovarala. Znala je da Marko ima pravo. Njeno vlastito iskupljenje bilo je ironijom novi šamar čovjeku kojeg je prije povrijedila.
*************************
Te je večeri sjedila pod prozorom u maminoj kuhinji. U daljini su se palile gradske lampice: žute, bijele, olovne, ispreplitalo ih more i bura. Ali njoj su očito bile sve sive i prazne slike. Film propalih prilika vrtio se u glavi bez prekida: što bi bilo, da nije otišla? Prva garsonijera s Tomislavom, njegovi pokušaji s firmom, zajednička radovanja sitnicama Toliko malo, a vrijedilo bi cijeli život. Zna da ne možeš promijeniti prošlost. Samo shvatiti da je prošla.
Idući dan Vesna je otišla. Spakovala kofere bez žurbe kao da odgađa zadnji poljubac s morem. Mama ju je promatrala, tiho, s nekim smiješkom tuge kakve ima samo kod nas starogrodske mame, pa kad je Vesna navlačila tenisice, rekla je samo: Čuvaj se, sine.
Vesna ju je zagrlila, upila miris svog doma kao zadnji put, pa izašla na ulicu.
Na kolodvoru je kupila kartu za Zagreb treba vremena za razmišljanje. Dva dana vlaka i tuđih priča možda pomognu.
Vlak je polako krenuo, žvačući tračnice. Vesna nije skidala pogled s prozora. Kroz staklo su nestajale slike: petokatnice s geranijama, igralište iz djetinjstva, pekara s najmekšim kroasanima. Ljudi su žurili: jedna tata s vrećicom iz Plodina, druga nona s kišobranom i po sunčanu danu. Sve tako poznato, ali sad kilometrima daleko.
Negdje tamo ostao je onaj kojeg je najviše voljela. Onaj čije su ruke bile tople, a srce hrabro. Onaj kojem nije imala petlje reći oprosti, a još manje zbogom. Sad je tu priča gotova, kako god si to pokušala racionalizirati
*************************
Prošlo je pola godine. Vesna je radila u Zagrebu, pila kave, išla s curama na palačinke, razgovarala o što dalje? na onim vikendima kad se traži izgovor za zabavu. Sve je zvučalo isto, ali ništa zapravo nije bilo kao prije. Sad se više nije skrivala iza spletki i kupovine: prošlost je prihvatila. Priznala si grešku, priznala krivnju, priznala žaljenje. U tom priznanju je pronašla barem malo mira nije to bila sreća, ali je lakše disala.
Naučila se buditi s rečenicom: Napravila sam glupost. Ali ne mogu je više ispraviti. I to je, bizarno, donosilo olakšanje.
Jedne večeri, dok je pripremala večeru, mobitel joj bipne. Obrisala je ruke, uzela ga nepoznat broj i samo jedna poruka: Ne mrzim te. Ali ne mogu ti oprostiti.
Vesna se zaledila. Prsti su stisnuli mobitel, a srce joj je na sekundu stalo, pa poleknulo. Sjela je na pod, pridržavajući mobitel uz srce, kao da kroz njega može osjetiti bilo nekog drugog.
Nije znala što to znači. Je li to korak prema boljem, ili kraj sve komunikacije? No, prvi put osjetila je da između njih postoji još nekakva nit. Tanka, krhka, ali ipak nit. Netko, tamo u Rijeci još misli na nju. Netko je odlučio napisati, unatoč boli. Netko nije zaključao vrata zauvijek.
Vesna se nasmiješila kroz suze. Osmijeh je bio nespretan, nesiguran, ali stvaran. Možda nije kraj. Možda će jednom pričati mirno, bez rupa i laži, bez upiranja prstom. Možda će naći riječi da oboje mogu krenuti dalje zajedno, ili potpuno odvojeno, ali napokon rasterećeni lažnog što bi bilo kad bi bilo.
A do tada da barem zna tamo negdje ima netko tko je nije izbrisao kao pogrešku iz prošlosti, već kao jedan važan dio svoje priče.
Za sada to joj je bilo dovoljno.
