Dođi, molim te. U bolnici sam.
Marija nije ni razmišljala o presvlačenju. Navukla je jaknu preko udobnog kućnog džempera, ne obazirući se što se ovaj podigao kad je zgrabila torbicu. Pogled u ogledalo nije joj pao ni na kraj pameti sva je pažnja bila usmjerena na kratku poruku od Albine, pristiglu prije pola sata.
Zastrašena, pročitala je te riječi nekoliko puta. Zastala je na trenutak, pokušavajući dokučiti što se dogodilo, ali istog trena odmahnula glavom sad je bilo važnije biti tamo, a ne tražiti odgovore u prazno. Zgrabila je ključeve i mobitel sa stola, navukla čizme u hodu i izašla iz stana.
Put do bolnice činio se beskrajnim. Inače poznata vožnja preko Savske ulice, danas je bila kao vječnost: prometna svjetla uporno crvena, tramvaji spori, ljudi kao da se namjerno sklanjaju s njenog puta ne žureći. Marija je stalno pogledavala u mobitel, ali nije stizala nova poruka. Vrtilo joj se po glavi sto pitanja što je bilo? Je li ozbiljno? Zašto baš bolnica? ali odgovora nije bilo, ta tišina samo je povećavala tjeskobu.
Tiho je otvorila vrata bolničke sobe. Pogled joj je odmah pao na Albinu, koja je ležala na bolničkom krevetu. Gledala je u strop, pogled joj je bio prazan, kao da pokušava pronaći odgovore među pukotinama bijele žbuke. Inače joj je kosa bila pažljivo počešljana, ali sada je bila raščupana, razasuta po jastuku gotovo neprepoznatljivo.
Marija je, približivši se, odmah primijetila: Albino lice bilo je blijedo, oko očiju su se duboko urezale sjene, a na obrazima su se još vidjeli tragovi suza. Sve je odavalo dojam nekoga tko je preživio žestok unutarnji potres Mariji se stegnulo srce.
Tiho je sjela na rub kreveta, pazeći da ne uznemiri mir u sobi. Glas joj se spustio na šapat, kao da bi glasnije riječi mogle raniti još više:
Albina, što se dogodilo?
Albina je polako okrenula glavu. Oči su joj bile suhe, ali iz njih je izbijala tuga u kojoj se Marija gotovo utopila. Tek tada je shvatila koliko njezina prijateljica izgleda krhko.
Otišao je šaptom je izgovorila Albina i stisnula šaku oko ruba plahte. Zglobovi su joj pobijelili od napetosti, kao da se pokušava održati na površini.
Tko? Marija nije mogla suzdržati pitanje i instinktivno je primila Albinu za ruku, kao da ju tako može vratiti iz tog crnog mjesta.
Albina je samo kimnula glavom. I tada je jedna jedina suza skliznula niz obraz, ostavljajući mokri trag. Nije ju ni pokušala obrisati.
Mariji je knedla zapela u grlu. Nije nalazila prave riječi, nevjerujući da bi netko, tko je tako silno želio djecu, jednostavno otišao.
Zavladala je tišina koju je ispunjavao samo otkucaj bolničkog sata. Albina je sve jače drhtala, prsti su joj se stiskali, a onda je rukama pokrila lice u tom pokretu bilo je toliko umora da je Marija skoro zaplakala.
Vrijeme je prolazilo drugačije, minute su se razvlačile, dok napokon podrhtavanje nije popustilo, a disanje se smirilo. Albina je obrisala obraze nadlanicom i pogledala Mariju u očima joj je još bilo boli, ali i gorčina nekog novog, hladnog prihvaćanja.
A razlog? tiho je pitala Marija, vrlo oprezno, bojeći se ponovo zadirati u svježu ranu. Zar ti barem nije pokušao reći zašto?
Albina se kiselo osmjehnula, u tom osmijehu nije bilo ni trunke veselja.
Djeca glas joj je zadrhtao. Kaže da mu je dosta neprospavanih noći, stalne buke, obavljanja oko drugih. Možeš li vjerovati, Marija? On je bio taj koji je forsirao još jednu šansu. Uvijek je govorio: Izdržat ćemo, to je naše sreće, nećemo odustati.
Zastala je, prisjećajući se riječi koje su nekoć zvučale kao zakletva, a sad su samo gorčina.
Ispitali smo sve, radili pretrage, išli liječnicima… Toliko sam toga prošla! Toliko bola, neizvjesnosti, suza…
Glas joj je zapeo, ali sve je brže došla sebi.
Mislila sam da ako smo prošli kroz sve te godine zajedno, ništa nas više ne može razdvojiti. Očito sam se prevarila.
Pogledala je kroz prozor, ljepila se večernja sjena po bolničkom parkiralištu.
Dvanaest godina. Osam pokušaja. I sve to uzalud?
*************************
Njihova priča bila je kao početak filma na ljetnim Osječkim noćima lagana, puna sjaja. Lena i Andrej upoznali su se na rođendanskom slavlju kod zajedničkog prijatelja. Te su noći u stanu svi pričali u glas, glazba je svirala, smijeh se miješao s pjesmom. Andrej je stajao uz prozor, držeći čašu gemišta, promatrajući društvo, kad je Lena ušla u sobu. Živahno je nešto objašnjavala prijateljici, gestikulirala rukama, a kad je primijetila pažnju, od srca se nasmijala. Tada je Andrej primijetio šarenilo pjegica na njenom nosu i toplinu njenog pogleda kad se smiješi.
Prišao je. Razgovor je tekao lako, kao da se poznaju cijeli život. Razgovarali su o filmovima, putovanjima, čudnim navikama. Vrijeme je letjelo dok nije došao kraj večeri Andrej nije želio otići. Ponudio joj je šetnju, i proveli su cijelu noć hodajući osječkim ulicama, pričajući o snovima.
Nakon tri mjeseca su zajedno živjeli. Stan se punio zajedničkim stvarima: njegove knjige na njenim policama, njeni parfemi na njegovoj noćnoj ormariću, dva para tenisica pred vratima. Sve je išlo prirodno i glatko. Šest mjeseci kasnije vjenčali su se. Skromno najbliži prijatelji i obitelj, puno smijeha, pjesme i plesa.
Na prvu godišnjicu braka sjedili su na balkonu, pili čaj s kolačima i prisjećali se kako je sve počelo. Andrej je postao ozbiljan, primio Lenu za ruku.
Želim s tobom djecu. I to puno. Čitavu ekipu.
Lena se nasmijala, privila se uz njegovo rame.
Bit će obećala je. Imat ćemo veliku, glasnu obitelj.
Tada se činilo da je život jednostavan: ljubav, dom, djeca. Samo pitanje vremena.
Prve dvije godine nisu žurili. Lena je radila u studiju kao dizajnerica, Andrej gradio karijeru u IT-ju. Putovali su koliko su stigli ljeti na more, zime po Lici, vikendima oko Baranje. Uživali jedno u drugom, učili biti tim.
Kad su odlučili da je vrijeme za dijete, naišli su na probleme. U početku nisu ozbiljno shvaćali. Liječnik ih je smirivao:
Sve je u redu, dogodi se mnogima. Samo nastavite pokušavati.
Pokušavali su mjesecima, bez uspjeha. Zatim su uslijedili nalazi, hormoni, pretrage. Novi pregled, nova potvrda: možda će trebati liječenje.
Lena je željela zadržati optimizam: istraživala je, pazila na zdravlje. Andrej je pratio na preglede, podržavao je.
Kad je prva trudnoća prekinuta već u šestom tjednu, Lena je ostala zatečena. U bolnici se sjećala svega: hladnoće UZV kabineta, suhog liječničkog glasa, Andrejeve ruke koja joj je gotovo ostavljala modrice.
Njihova priča ponovila se za godinu dana. Iduća runda pretraga, nova nada, pa opet razočaranje. Lena je svaki mjesec gledala bijelu crticu na testu.
Liječnik je naposljetku izgovorio: Neplodnost. Hladno, k’o recept. Njih dvoje kao da su izvan sebe gledali jedno u drugo s pitanjem: Što sad?
Mučili su se dalje. Odlučili su na potpomognutu oplodnju. Prva, druga, treća… svaki put nada, pa razočarenje.
Svaki novi ciklus ih je crpio. Lena je vodila bilješke o svakom postupku, Andrej je ispunjavao papire, kuhao čajeve, držao je za ruku. Prijateljima su glumili da je sve u redu, ali razmišljanja su se uvijek vraćala djeci.
Jedne večeri, Lena se dugo nije mogla izvući iz kupaonice. Na kraju je sjela na rub kade i tiho rekla:
Ne mogu više. Umorna sam. Fizički, psihički… Ne mogu.
Andrej joj je tiho sjeo pokraj. Nije rekao ništa, samo je zagrlio dok nije osjetio da uzdasi popuštaju. Zatim je šapnuo:
Još jedanput, molim te. Samo još taj pokušaj.
Lena je duboko udahnula i pristala. Voljela ga je, vjerovala je da će sreća ipak naći put.
Priprema za osmu pokušaj nalazi, termini, šprance. Lena više nije previše maštala, samo je radila što treba.
I onda test je pokazao napokon ono što su čekali.
Na UZV-u je stisnula Andreja za ruku toliko jako da je samo šutio dok su gledali monitor. Liječnik je nasmiješen rekao:
Pogledajte, dva srčeka.
Lena je bila zapanjena dva mala srca na ekranu, njihova čuda.
Pravo čudo šapnula je. Andreju su oči zasuzile.
Ta sreća koju su čekali činila se napokon njihovom. Nije mogla biti veća…
A onda…
Jedna sasvim obična večer sve je promijenila. Djeca su jela, igrala se, pripremili ih za spavanje. Albina je tiho ljuljuškala blizance i pjevušila im. Stan je mirisao po baby kremi, u kutu je davao blagi sjaj noćni projektor.
Andrej je došao nešto kasnije nego inače, nije bilo čudno u zadnje vrijeme stalno je kasnio zbog posla. Čula ga je, ali nije ni pogledala kad je ušao u sobu. Očekivala je da će kao i uvijek baciti pogled na djecu, poljubiti ih za laku noć.
Ali on je samo stao na vrata i dugo gledao.
Okrenula se, osjetila njegov pogled na leđima. Izgledao je iscrpljeno tamni podočnjaci, spuštena ramena, ruke nemoćno vise. Albina se pokušala nasmiješiti, ali je on progovorio prvi, tiho, gotovo bez glasa:
Odlazim.
Albina se ukočila. Sin se mrdnuo u naručju, ali ona nije ni primijetila.
Molim? glas joj je bio tanak, neprepoznatljiv.
Dosta mi je ponovio je. Ne mogu više. Umoran sam od buke, nespavanja, od toga što nikad više nemam vremena ni za sebe…
Polako je spustila sina u krevetić, okrenula mu se. Nije mogla shvatiti. Toliko su se borili! Djeca su im bila sve!
Zajedno smo prošli sve, ti si govorio da ćeš izdržati… Sjećaš li se kako si bio sretan zbog blizanaca? Kako smo birali imena?
Andrej je oborio pogled.
Mislio sam da mogu… Ali ne mogu.
Prišla mu je, tražeći zrno nade u njegovim očima.
Ostavljaš mene i njih? glas joj je bio tih i prazan.
Andrej je uzdahnuo, obrisao lice.
Treba mi vremena. Ne znam ni hoću li se ikad vratiti.
Rekao je to mirno, bez mržnje ili optuživanja. U njoj je nastala praznina.
Htjela je upitati: A mi? Htjela je povikati: Ne možeš nas tako ostaviti! Ali riječi su zapele. Samo je gledala.
Iza nje su snivali dvoje male djece, ni ne sluteći da se njihov svijet upravo raspada.
Andrej je otišao. Vrata su tiho kliknula, a stan je postao još tiši nego inače. Albina je i dalje stajala, kao da će on uskoro sipati čaj iz kuhinje, kao stotinu puta prije. Mrak u hodniku bio je prazan.
Napravi par koraka do prozora, pomakne zavjesu, pa opet do krevetića. Djeca su mirno, spokojno spavala, topli dlanovi na bebi poplunu. Polako se maknula, tiho sjela na pod uz krevetić. Njezine noge kao da su klonule.
Stisnula je kćer, ono malo biće koje je spavalo najbliže zidu. Osjećaj djeteta u naručju inače ju je smirivao, davao snagu. Ovoga puta, ipak, osjećala je samo prazninu.
Prvi put nakon dugo vremena osjetila je kako je doista sama. Prije, makar u najgorim danima, kada nije stizala ni ručati ni nazvati majku, znala je Andrej je tu. Možda neće reći ništa posebno, ali će zagrliti, donijeti čaj, uzeti uplakano dijete; bio je tu. Sada ga više nema.
Tišina je odjekivala. Samo ujednačeno disanje dvoje djece. Albina je gledala u njih, pokušava se pribrati. Što sad?
Suze su same krenule, jedna pa druga, zatim kao da neće prestati potiho, ne jecajući, curile niz lice na dječju pidžamu. Nije ih ni pokušala zaustaviti. Samo je sjela i plakala, prvi put dopuštajući tu slabost.
Van je noć obavila park, a Albina je sjedila na podu, ne usuđujući se ni pomaknuti, da ne naruši tišinu u kojoj su ostale samo ona i njezina djeca.
****************************
Sjedeći uz prozor bolničke sobe, ruke čvrsto prebačene preko koljena, gledala je kako snijeg prekriva maksimirski asfalt. Gledala je pahulje, a pred očima je imala slike zadnjih godina borbe, nada, malih sreća koje su zamijenila velika razočaranja. U sjećanju su neprestano odjekivale posljednje riječi Andreja, svaki puta nanovo rezale je iznutra.
Ne razumijem… Kako netko može samo tako otići… od njih, od nas tihim glasom, nije se trgala od pogleda kroz staklo.
Marija je ustala i zagrlila Albinu, stisnuvši je uz sebe. Nije imala što reći. Andreja je znala kao toplog muža i brižnog oca a sve je sada bilo tako krhko. Samo jedno otkazujem i nestao je…
Albina je spustila glavu na njeno rame, drhtala.
Ne znam kako ću dalje, izdahnula je ali moram. Zbog njih.
Više nije bilo patetike, samo tiha, tvrdoglava odlučnost. Albanija je znala čekaju je besane noći, mali milijuni obaveza, umor koji nema kome podijeliti. Ali tamo, u domu, spavaju dva mala bića koja je najviše trebaju.
Marija joj još jače pritisne ruku. Ni ona ne zna što reći, ali u tišini podršku osjećaš do kraja. Bit će zajedno, dan po dan, jedna drugoj leđa.
***********************
Par dana nakon toga u sobu je bez kucanja ušla Andrejeva majka. U ruci je nosila vrećicu s voćem kao znak brige, iako joj je lice govorilo drugo, hladno. Stala je na vrata, odmjerila sobu, pa pogled zaustavila na Albini.
Vidim, udobno si se smjestila, rekla je, ne približavajući se.
Ton nije bio zloban, ali prazan, kao da priča s nekim s kim mora. Albina je samo podigla pogled. Čekala je što će uslijediti.
Starija žena je odmarširala do stola, ostavila vrećicu, ali nije sjela. Ruke je preklopila, gledala Albinu kao da procjenjuje štetu.
Znaš i sama da je ovako moralo biti, napokon reče. Andrej je uvijek trebao svoj mir. I sad, dvoje male djece, buka, neprospavane noći… nije izdržao.
Albina je duboko udahnula. Htjela je viknuti koliko je Andrej sanjao o djeci. Ali šutjela je. Bilo kakve riječi bile su besmislene.
Podižući se na lakat, muke su joj ostale zapisane u tijelu, i običan pokret tražio je snagu. U prsima je rastao led, težak i nepomičan. Čekala je nastavak možda objašnjenje, objašnjenje svega.
Andrej neće odgajati djecu, nastavila je žena ispravljenim glasom. No pomoći će financijski.
Prsti su joj se čvrsto zgrčili u plahtu.
Molim, što pod time mislite?
Majka je okrenula pogled k prozoru, kao da joj je neugodno.
Ostavlja ti svoj dio stana, birala je riječi. Ali to se tretira kao alimentacija. Dugoročno. Ne planira se vratiti, ali ne želi ni da vam fali.
Soba je utihnula. Negdje na hodniku čuo se šum medicinske sestre, a izvanlike zimske večeri svjetlile su u prozor. Albina kao da je bila u vakuumu, sve što je čula bio je samo tuđi glas.
Stisnula je plahtu da su joj zglobovi pobijelili.
Znači, želi se samo isplatiti? upitala je ali više zbunjeno nego ljuto.
Tanja je podigla bradu, glas joj je postao oštar:
Nemoj biti ironična! Radi koliko može. Teško mu je. Ne odbacuje obaveze, ali nije za očinstvo, takva je sudbina. Život je, navikni se.
A valjda sam ja spremna? izrekla je Albina, gledajući u prazno. Nakon dvanaest borbenih godina?
Te riječi kao da su odzvanjale po sobi, puno više nego što je njih par moglo nositi.
Tvoj odabir, odbrusila je Tanja. No reci mu, ne zovi, ne galami, ne zavlači razvod. Inače…
Pauza, sasvim jasna prijetnja. Albina je usprkos svemu uspjela podići pogled.
Inače što?
Žena je pogledala, važući ozbiljnost.
Inače može povući i to malo. Čak… kao da traži pravu riječ, i djecu. Ima dobre odvjetnike. Ne želi problemi, ali ako ti namjerno komplikuješ…
Riječi su bile hladne kao zimska noć. Albina je jedva disala sada joj čak i prijete.
Samo ti prenosim njegovo mišljenje, Tanja ublaži ton. Priđe tumbiću, popravi voće, kao da joj je to zadnja briga. Razmisli. To je najbolje što može.
Okrene se i izađe. Ostao je samo skupi parfem i osjećaj mrtve hladnoće.
Albina još dugo gleda u tamu, sve je tiše oko nje. Na prozoru je smiraj zime, sve više plavetnila. Znala je njen je život odsad podijeljen na “prije” i “poslije”.
Dugo je sjedila, misli su plivale, ali nijedna se nije dala uloviti. Napokon se pribrala, posegla za mobitelom, utipkala broj Marije. Ruke su joj drhtale, ali radila je ipak sabrano, kao da je prestanak snage jedina opasnost.
Mare, izrekla je ravnim glasom, bez nagađanja i boli, dođi molim te. Trebam nekoga da pričam.
Marija je stigla brzo, prekinuvši sve što je radila. Kad je kročila u sobu, Albina je već sjedila ravno, ramena dignuta. Oči su joj bile suhe držala se najbolje što može.
Marija ju je samo tiho primila za ruku. Albina je pogledala pravo kroz zid, pa mirnim, sabranim glasom:
Znaš što? Neću im dopustiti da me slome. Prošla sam previše da bih sad odustala. Ako hoće stan, neka ga nosi. Ako će davati alimentaciju, dobro. Ali djecu mi nikada neće oduzeti. Mogu sama. Moram. Zbog njih.
Nije bilo ni bijesa, ni osvetoljubivosti. Samo hladna odlučnost. Ne zanima je više zašto, ni kako. Te odgovore je ostavila iza.
Marija nije previše govorila, samo još jače stisnula njenu ruku.
Možeš. I ja ću biti tu. Skupa smo.
Albina ju je pogledala i u očima više nije bilo suza, samo kristalno čvrsta sigurnost. Zna što je pred njom noći bez sna, posao, odluke, odgovornost za sve sama.
Ali kod kuće s bakom čekaju dvoje malih, radi kojih se borila cijelu vječnost.
Sad napokon zna: to joj nitko ne može uzeti. Niti jedna odluka, prijetnja, okolnost. Dokle god je ona njihova mama bit će sve. Jača od svega.
