Zavist na rubu
Da, baš to! On nikad neće posumnjati da mu ispred vrata ne stoji njegova zaručnica…
Anđela je stajala pred ogledalom, proučavajući svoj odraz s posebnom pažnjom. Prstima je pažljivo vratila malo nestašan pramen iza uha. Srce joj je ubrzalo ritam rezultat je nadmašio sva njezina očekivanja! Šminka, frizura, izrazi lica sve je bilo preslikano s nevjerojatnom preciznošću. Na tren je zadržala dah kad bi samo stavila sestrinu omiljenu haljinu, ni vlastita majka ne bi mogla razlikovati njih dvije.
Pomisao na to iskreno ju je nasmijala, ali odmah je pogledala na sat na polici. Kazaljke su neumoljivo pokazivale da ima još samo dvadeset minuta do dolaska Damira. Osjetila je laganu nervozu u trbuhu. Sve mora proći besprijekorno nijedan pogrešan pokret, nijedan kriv naglasak! Ako Damir i na sekundu posumnja, njezin savršeno osmišljen plan raspast će se u sekundi. A to bi značilo još jednu pobjedu za sestru, kao toliko puta do sada.
Duboko je udahnula, pokušavajući smiriti drhtave prste, i krenula je prema vratima. U trenutku kad je zazvonilo zvono, već je bila pred vratima, spremna za igru. Dahtava od treme, otvorila ih je i odmah namjestila lica topli, nježni osmijeh i prijateljski sjaj u očima.
Dami, bok! izrekla je mekano, gotovo šapćući, s ljubazno kontroliranim glasom.
Ne čekajući odgovor, lagano je stala na prste i poljubila Damira u obraz. Sve je moralo biti točno onako kako je vježbala ništa previše, ništa premalo.
Uđi, hoćeš kavu? ponudila ga je, pokretom ga uvodeći u stan. Glasom je odavala mirnoću, kao da je riječ o sasvim običnoj večeri, a ne o pomno razrađenoj predstavi.
Damir je sasvim kratko naborao čelo, kao da traži neki skriveni smisao u njezinim pokretima. Zatim se lagano nasmiješio očigledno mu je nešto postalo jasno. To ga je još više zainteresiralo. Što to smjera sestra njegove zaručnice? Zašto se tako trudi izgledati kao Maša? Odlučio je ne pokazivati ništa, pa je samo kimnuo i pošao za Anđelom u dnevni boravak.
Anđela je s užurbanom nervozom pripremala kavu u kuhinji. Obrazi su joj gorjeli od neprestanog napora da zadrži sestrin osmijeh blag, anđeoski, nekarakterističan za nju. Pokreti su joj postali brzopleti složila je šalice, podmetače i žličice na stol, svako toliko kriomice bacajući pogled na bocu dobrog korčulanskog vina što se diskretno skrivala na polici. Bocu je čuvala za poseban trenutak kad će Damir biti spreman za čašu pravog vina, simbol opuštenog druženja.
Znala je Damir inače gotovo nikad ne pije; slabo podnosi alkohol. Ali u ugodnom društvu, pogotovo kad je u dobrom raspoloženju, dozvolio bi si čašicu. Upravo to je i planirala dovoljno da ga opusti, da izgubi uobičajenu pažnju, pa da ona dobije šansu privesti plan kraju.
Dok je zagrijavala vodu, Damir je sjeo za stol, prekrižio ruke na prsima i promatrao ju s zanimanjem i dozom ironije. Nakon kraćeg vremena, prekinuo je tišinu:
Anđela, što pokušavaš? upita mirno. I gdje ti je Maša? Ako je ovo neka šala, nije ti baš previše kreativna.
Anđela je na tren zanijemila, tražeći prave riječi. Zbunjeno je skrenula pogled, ali se brzo sabrala i odmjereno, umjetno opušteno rekla:
Kako si shvatio, ako smijem znati? I ne, nije šala. Više nekakav pokus. Maša nema pojma.
Damir je blago podignuo obrvu, zamišljeno zavrteo šalicu u ruci. Želio je čuti što je naumila, ali se trudio ne pokazivati preveliko zanimanje.
Vas dvije ste različite, iako ste blizanke izustio je. Kako vas ljudi uopće mogu zamijeniti?
Ne čekajući odgovor, iz džepa je izvadio mobitel i poslao poruku zaručnici da vidi gdje se nalazi. Zaslon mu je na trenutak osvijetlio lice, prije nego što je opet ugasio aparat.
I što ti je zapravo cilj s ovim pokusom? ponovio je, spremajući mobitel.
Anđela je sjela do njega i spustila pogled u šalicu čaja. Pustila je da utihne, pa nakon gutljaja čaja od šipka, uhvati hrabrost i kaže s neočekivanim žarom:
Znaš, stalno nas brkaju. Ti kažeš da nismo slične, ali mama čak ne može razlikovati ako smo jednako obučene. Zamislite iste haljine, ista kosa potpuno identične…
Na trenutak je zastala, sjetno se prisjetivši davno zaboravljenih neugodnih trenutaka iz prošlosti, pa nastavila:
Nije to baš uvijek ugodno. Pogotovo kad je riječ o dečkima. Ne znaš ni sam koliko puta su nas zamijenili. Moj bivši pozvao bi mene na spoj, a onda bi uhvatio Mašu jer je nepažnjom stala bliže dogovorenom mjestu. Ili obrnuto: Maša bi prišla tvom prijatelju, a on bi ju zamijenio za mene i brbljao joj što nije smio.
Pa promijenite frizure Damir je slegnuo ramenima. Znao je za te prepirke: Maša je pričala kako Anđela svakoj promjeni oštro odolijeva. Voljela je zamjene; sestra bi samo popuštala.
Anđela se blago nakostriješila, kao da ju kiselo zagrize misao.
To nije fora odmahnula je glavom. Dogovorile smo se ne mijenjati izgled dok ne diplomiramo. To je kao prešutno pravilo. Osim… sad je koketno namignula učiteljice nas isto znaju zamijeniti. To zna biti, znaš, korisno.
Zasmijala se zvonko, ponosna na malu prevaru.
Kužim Damir je izvukao šalicu, promatrajući ju zamišljeno. U tom je trenutku mobitel tiho zabrujao. Pogledao je još jednom u poruku i kratko sam sebi kimnuo: Maša čeka u našem kafiću. Pojma nema gdje sam.
U očima mu je zasjala iskra suosjećanja.
Ne brini, neću joj reći za tvoj mali eksperiment. Kužim da brineš za sestru. Neću biti uzrok zavadi.
Anđela je s olakšanjem izdahnula i zahvala mu toplo kimnula.
Hvala ti, Dami. Stvarno si dobar čovjek.
Dobro, idem podiže se on. Nemoj da se Maša brine gdje sam.
Vrata su kliknula, a Anđela je ostala sama. Tišina je odjednom postala gusto teška. Sela je za stol i stegnula stolnjak prstima. Zašto nije išlo? Zašto ga nije uspjela zavarati? Cijeli trud, sati planiranja, raspršeni u sekundi.
Misli su joj bjesomučno jurile sjećanja na prvi Damirov dolazak u njihov život. Njegov šarm, ležernost, sigurnost sve ju je to osvojilo na prvu. Satima bi vježbala vlastite rečenice, zamišljajući zajedničke razgovore i smijeh. No uvijek bi je nešto zaustavilo strah od odbijanja, sumnja, neravnoteža između nje i sestre.
A Maša… Maša je bila odlučna. Jednostavno je dovela Damira pod ruku u stan kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Ajde, upoznaj našeg Damira, rekla bi ona osmijehom, a roditelji bi odmah prihvatili novog zet. Anđela pamti taj prvi večernji susret u detalje kako je Damir pričao i šalio se, kako je odgovarao majci i nasmijavao oca. U njoj je kipjela ljubomora, izvana nasmiješena mirnoća.
Damir je trebao biti s njom! Ona ga je prva zamijetila, ona se prva zaljubila! Dugo je zamišljala njihove šetnje; bila je sigurna da je baš ona, ozbiljna i pažljiva, prava osoba za njega. No Maša ga je naprosto uzela ni ne pitajući ima li sestra osjećaja.
Anđela je duboko udahnula, pokušavajući razbistriti misli. Znala je da ne smije dopustiti lošim osjećajima da pobjede. Ali kako kad bol ne popušta?
Maša je uvijek privlačila pažnju ljudi, posebno muškaraca. Bila je kao zraka sunca vedra, simpatična, nasmijana i spontana. Voljela je društva i zabave, pričala satima sa poznanicima. I svejedno je svaki put na fakultetu bila prvakinja, prolazila ispite s lakoćom.
Anđela je bila drugačija zatvorenija, držala se prijateljica, voljela knjige, mir i tišinu. Kad bi ju sestra zvala van, često bi odbijala da ima važnije obaveze ili joj je draže ostati doma, pripremiti se za predavanja ili čitati. Gledajući unatrag, pitala se je li pogriješila. Možda se samo trebala prepustiti otići na tu zabavu; možda bi tada Damir primijetio baš nju. Umjesto toga, on se zaljubio u Mašu: veselu, spontan, obožavanu
U sebi je znala da stvar nije samo u ponašanju. Maša je bila prirodno u centru pozornosti, nije se trudila svidjeti drugima bila je jednostavno svoja. Anđela je, nasuprot tome, sve analizirala, brinula kako će što reći. Tako je stalno ostajala u sjeni.
S tim se teško nosila. Uvjeravala je sebe da će ozbiljnost i predanost jednom biti cijenjeni. Ali navečer, kad bi u stanu bio mir, uvijek bi si predočila kako bi život izgledao da je čak malo više poput sestre.
Kad je Maša jednog dana, za obiteljskom večerom, uz osmijeh izjavila da će se udati Anđela je osjetila da joj nestaje tla pod nogama. Mehanički je čestitala, zagrlila sestru, a glavom joj je odjekivala misao: To ne može biti!
Sljedeće dane nije spavala. Mozgala je što napraviti. Napokon osmislila plan.
Ako Damir pomisli da sam ja Maša, podlegne čarima… a Maša nas nađe sve je gotovo. Sestra mi to ne bi oprostila. Jedno je bilo sigurno bolje i da nitko ne dobije Damira, nego da sestra pobjeđuje.
Sve je pažljivo isplanirala pripremila ono vino, vježbala sestrine pokrete pred ogledalom, proračunala kad upaliti svjetlo. Dlanovi su joj tog dana bili vlažni, glas sušio od nervoze. I onda čim je Damir prešao prag, odmah je shvatio prijevaru.
Potpuni promašaj. Umjesto da joj podlegne, Damir je razotkrio igru, poželio sreću i otišao k pravoj zaručnici.
Sada je Anđela sjedila sama, gledala u prazno. Sve što se činilo kao savršen plan rasulo se u par minuta. Vrijeme prolazi, svadba dolazi, a ona ne pronalazi izlaz.
Moram smisliti nešto drugo, tješila se, grčevito gužvajući stolnjak. Prije nego bude prekasno Ideje su dolazile i odlazile nijedna je ne zadovoljava.
*******************
Tjednima kasnije, Maša je, blistajući od sreće, okupila cijelu obitelj oko stola i objavila radosnu vijest trudna je. Oči su joj bile pune suza radosnica dok je pričala kako je oduvijek sanjala o tome. Roditelji su je grlili, slavili, postavljali tisuću pitanja, počeli planirati unuku.
Anđela je sjedila u kutu, stisnutih šaka oko šalice davno ohlađenog čaja. Silom je zadržavala neutralan izraz lica, mehanički osmijeh, klimanje glavom. Iznutra ju je stezalo svaka rečenica sestre, svaki sretan pogled roditelja bodeo ju je.
Pred očima su joj se nizale scene budućnosti obiteljske večere s Damir kao zetom, zajednička slavlja, Damir koji drži Mašu za ruku dok joj trbuh raste, sreća na svakom licu Sve joj je to bilo neizdrživo.
U glavi su se rađale sve teže misli: Ne smijem ovo pustiti Još ima vremena, nešto se mora učiniti. A onda se rodila ideja najbolnija moguća sabotaža za jedan par: gubitak toliko željenog djeteta. Bilo je to okrutno, ali već mjesecima je bila opsjednuta ovakvim crnim idejama.
Pogledala je Mašu nježne oči, puno povjerenje, sreća kojom zrači dok priča o budućem djetetu. Srce joj je zatreperilo, ali odmah je to potisnula. U mislima je slagala korake: kontaktirati poznatog ginekologa koji bi za određenu svotu kuna osigurao traženi lijek. Ništa kazneno, samo sredstvo koje može izazvati komplikacije…
Tiho se nasmijala zvuk koji je bio samo blizu prizvuku gorčine. Maša je pogledala i nasmiješila joj se, uvjerena da Anđela dijeli njezino veselje.
Vaša sreća neće dugo trajati… ponavljala je sebi gledajući zaljubljeni par. Oči su joj bile ledeno odlučne posložila je sve u glavi, spremna otići do kraja…
********************
Hoćeš sok? sasvim smireno je upitala Anđela sestru, pazeći da zvuči sasvim uobičajeno. Čak je nabacila svoj isprobani, vježbani osmijeh. Imam tvoj najdraži!
Hvala puno! brzo je odgovorila Maša, lice joj je zabljesnulo iskrenom radošću. Zagrli sestru za ruku i šapne: Najbolja si sestra na svijetu!
Anđela je na tren zastala, osjećajući trnce u trbuhu. Ali odmah se sabrala.
Odmah donosim, rekla je, pazeći da glas ne zadrhti.
Krenula je u kuhinju, izvadila sok iz hladnjaka, natočila u čašu Ruka joj je sama potražila mali paketić s tabletom. Zadignula ga je, stisnula u šaku i zastala.
Što to radim? Pogledala je čas u tabletu, čas u čašu. Vrtili su joj se pred očima trenuci: Maša sretna, smijeh, roditeljska radost, Damirova podrška
Zar je stvarno sposobna za takvo zlo? Srce joj se stisnulo. To više nije bilo samo ogorčenje to je bilo zlo! Nije to ona, nije to njezin put. Nema pravo!
Spustila je tihu tabletu na stol. Duboko je udahnula, pokušavajući smiriti drhtaj.
Anđe, jesi dobro? začuje sestrin zabrinuti glas. Maša je već bila na vratima, gledajući je pažljivo. Baš si nekako blijeda. Da zovem doktora?
Anđela podigne pogled. U tom mlakom, iskrenom pogledu bila je sva toplina njihove povezanosti. Osjetila je kako joj napokon padaju sjene s duše.
Ma ništa, samo mi se na trenutak zamračilo. istisnula je osmijeh kakav god je mogla. Uzela sam ti sok. Sad ću sebi skuhati čaj.
Okrenula se i stala uz sudoper, pustila vodu i gledala kako se šalica puni. Prsti su joj i dalje blago drhtali, ali trudila se to ignorirati. Svakim pokretom osjećala je kao da izlazi iz magle, kao da se polako vraća sebi.
U duši joj je još uvijek tutnjila borba. Opet je u glavi vidjela kako je bila blizu tome da pogriješi neopisivo. Lako je upasti u tamne misli ako ih dugo njeguješ i puštaš da rastu
Ubacila je čaj u šalicu, zalila kipućom vodom i umiješala šećer. Miris domaćeg čaja polako ju je smirivao. Promatrala je Mašu koja, sretna i opuštena, priča o vikend planovima. I u tom je pogledu bilo toliko života, sreće i radosti; cijeli svijet stao je u tu obiteljsku kuhinju.
Kako sam mogla? mislila je Anđela stežući šalicu. To je moja sestra. Najdraža osoba.
Shvatila je sve to nije od jučer. Mjesecima, godinama, u njoj su se gomilali zavist, bol, osjećaj poniženosti. S vremenom je to postao mračan čvor u utrobi, gotovo ju je naveo na grijeh. Bilo je vrijeme reći dosta. Vrijeme je za pomoć možda nekome reći da ima problem, možda potražiti stručnjaka.
O čemu ti razmišljaš? Maša se naslonila na vrata. Danas si tiha.
Ma ništa, malo posla, treba mi neki savjet oko organizacije. Anđela je uspjela izvući poluistinu kojoj se sestra zadovoljila. Nastavila je pričati, a Anđela je slušala, povremeno dobacivala. U njoj je rasla vlastita odluka.
Neće dopustiti da je zavist ponovo nadvlada, da ju boli svakim susretom! Jer na kocki su sve odnos sa sestrom, njezino mentalno zdravlje i cijela budućnost. Prvi korak je priznanje treba pomoć, i ne treba se sramiti toga.
************************
Maša je na svijet donijela prekrasnu djevojčicu, koja je brzo osvojila srca svih ukućana. Rođena je tihe, tople noći, i već ujutro su je roditelji pokazali kroz prozor rodilišta bakama i djedovima. Malena, rumenih obraza i dugih trepavica, spokojno je spavala u dekici, a svi su se oko nje neprestano smješkali.
Prvi dani kod kuće pretvorili su se u lanac nježnih trenutaka. Maša i Damir naizmjence su ustajali, učili mijenjati pelene i pojačavali roditeljske vještine. Roditelji su donosili poklone, baka je plela čarapice, a djed se hvalio novom unukom susjedima.
A posebno nježno, djevojčicu je mazila teta Anđela. Nakon što se njezina duša preokrenula, sve je više uživala s nećakinjom. Isprva je samo uskočila pomoći: pričuvati dijete, pripremiti ručak ili otići u dućan. Onda je sve češće ostajala dulje, proučavala male prstiće, veselila se svakoj bebičinoj reakciji.
Brzo se navikla podići curicu na ruke, ljuljati je dok tiho pjeva pjesmice koje je sama smislila. Kupovala je slatku odjeću ružičaste bodije, plave kompletiće s medekima i s radošću gledala kako joj pristaju.
S vremenom, Anđela je postala više od najbolje tete postala je pravi prijatelj. Zajedno su imale čajanke s igračkama, slikale su, učile prve riječi. Kad je curica prohodala, Anđela ju je strpljivo podupirala, radovala se svakom napretku i pljeskala kad bi sama stigla do igračke.
Maša je to primjećivala i iskreno bila zahvalna sestri. Jedne večeri, kad je mala već spavala, a Anđela skupljala igračke, Maša joj je tiho prišla i šapnula:
Hvala ti, sestro. Vidim koliko ju voliš. To joj mnogo znači.
Anđela se samo nespretno nasmiješila. Ni sama nije shvaćala koliko će joj briga o nećakinji ispuniti srce. U tim, naoko sitnim trenucima u dječjem smijehu, prvim riječima i zagrljajima osjećala je nešto što joj je cijelo vrijeme nedostajalo: pripadnost, toplinu i bezuvjetnu ljubav.
Sad kad gleda tu veselu djevojčicu, Anđela zna: život katkad daruje iznenađenja. Ponekad tek kad naučimo voljeti druge bez zadrške pronađemo put do vlastitog mira i sreće.
Dnevnik, AnđelaJednog kišnog popodneva, dok su kapi sitno dobovale po prozorskim staklima, Anđela je sjedila uz krevetić svoje nećakinje, lagano joj pjevušeći. Djevojčica je već tonula u san, prstićima stežući Anđelin dlan. Iz vedrog pogleda male djevojčice, onog bez trunke prosuđivanja, osjećala je snagu koju je dugo tražila i pronašla tek sad, u davanju, u nježnosti, u nesebičnosti.
Zvono na vratima oglasilo se tiho. Maša je ušla tiho, ne želeći probuditi dijete, i obrisala kišu s kose. Pogledale su se tek na tren, ali to je bio pogled pun povjerenja, duboke zahvalnosti, možda najiskreniji u životu. Bez riječi, Maša je stala uz sestru, nježno joj poljubila rame i naslonila glavu. Nisu trebale ništa reći razumjele su.
Te večeri, kad je grad utihnuo, Anđela je ugasila svjetlo u dječjoj sobi i zastala prije izlaska. Okrenula se i još jednom pogledala uspavanu djevojčicu, znajući da je sve mogla upropastiti a sada je umjesto rane pronašla mir. Suptilna toplina širila joj se grudima, ispunjavajući je blagom sigurnošću da svaki među njima sad pripada baš tu gdje jest.
I po prvi put nakon dugo vremena, dok je kiša umivala prozore, Anđela je osjetila kako joj srce kuca uglazbljeno novom snagom. To nije bila pobjeda ni poraz, nije bila ni zavist ni rezignacija bio je to život, nepredvidljiv i složen, ali prepun šansi da oprostiš i zavoliš.
U tom nježnom zagrljaju dviju sestara, u tišini ispunjenoj snovima jedne djevojčice, Anđela je pronašla odgovor na pitanje koje ju je godinama tištilo. Shvatila je da prava sreća dolazi kad prestaneš tražiti tuđe mjesto pod suncem i ugriješ vlastite dlanove na malim srcima koja ti život daruje.
Napokon je bila mirna.
