Viđao sam se s jednom ženom skoro godinu dana, stvarno nisam štedio ni na njoj ni na njenom unuku. Ali kad sam je zamolio da mi spakira koji bakin kolač, odmah sam saznao gdje mi je mjesto.
Konobar nam je pažljivo stavio plastičnu posudicu s gotovo netaknutim komadom čokoladne torte ispred nas. Mirjana je s osmijehom povukla kutijicu prema sebi. Sjedili smo u pristojnom kafiću u centru Zagreba, lagana muzika svirala u pozadini, a meni je iznutra polako rasla neka čudna nelagoda.
Skoro smo godinu zajedno. Meni je 58, njoj 54 oboje odrasli, prošli brakove, razvode, odraslu djecu, pa čak i unuke. Imam sina i kćer, ona ima jednog obožavanog unuka, Markeca, šestogodišnjeg svjetlo u prozoru, kojeg sam vidio samo dvaput usput, ali znam o njemu valjda više nego i o svom zdravlju.
Mirjana je spremila tortu u torbu i nasmiješila se onim blagim osmijehom zbog kojeg sam se i zaljubio.
Markec obožava sve što je čokoladno rekla je. A ja sam se najela, ne bi valjalo da propadne, jel da?
Samo sam kimnuo, pozvao konobara i platio račun, naravno i tortu, i svoje kave, i njezinu salatu. Nije bio problem u kunama do sada euro, al znaš već nisam ostao bez novaca zbog toga. Nije bila stvar u novcu nego u principu koji se polako uvukao zadnjih pola godine. Pravio sam se da ne primjećujem, objašnjavao sam to bakinoj ljubavi. Svaku priliku, i obično mojom zaslugom, Mirjana je doma nosila što god se moglo, da razveseli svojeg dragog Markeca.
Prvi put sam se zamislio prije tri mjeseca kad smo išli u kino na hit-premijeru. Kupio sam ulaznice, došli smo do šanka, a ona je naručila najveću kantu karameliziranog kokica i Colu.
Bio sam začuđen, inače pazi na liniju, ne voli baš slatko. Mislio sam, ima i ona pravo na mali gušt. Sjeli smo, ugasile su se lampice, posegnuo sam za kokicama, zagrabio šaku, počeo jesti. Mirjana je držala kantu u krilu, pokrila je poklopcem kojeg je posebno tražila, i sama nije pojela ni zrna.
Zašto ne jedeš? šapnuo sam.
Ma neću sad, tiho mi je odgovorila. Ovo nosim Markecu. On mi večeras spava, obožava kokice iz kina, a roditelji mu rijetko kupe.
Zamalo sam se zagrcnuo Colom. Znači, ja sam kupio tu kantu ne za nas, nego za njezinog unuka bez da se išta dogovorimo. Samo je odlučila. Cijeli film sam se osjećao glupo: neugodna situacija, kao da su kokice pod zaštitom. Poslije filma sam je odvezao doma, izašla je iz auta s kokicama sretna, a ja sam se osjećao kao dostavljač koji je još sve to i platio iz vlastitog džepa.
A nije stvar u tome da Mirjana nema novaca. Radi, ima dobru plaću, dobro se odijeva, vozi auto. Nije u potrebi.
A pravi šok bio je prošle subote. Pozvala me na ručak kod sebe, obećala njene najbolje pogačice o kojima sam stalno slušao. Nisam došao praznih ruku: kupio sam bocu dobrog vina, voće, srdelu i lososa da bude što bogatiji stol. Miris kolača u stanu bio je nevjerojatan.
Na stolu u kuhinji pod krpom je stajala velika zdjela. Ispod cijela hrpa rumenih pogačica, sjajnih od maslaca. Sjeli smo, Mirjana je podijelila čaj i stavila mi na tanjur pet komada.
Jed, Danijele, dok su vruće, nježno je rekla.
Bile su fantastične. Pojeo sam tri s mesom i dvije sa zeljem, do sita sam se najeo i stvarno uživao. Malo smo čavrljali, otvorili vino, mene uhvatio onaj osjećaj topline i doma.
Mira, ove pogačice su čudo, zadovoljno sam rekao. Moji uskoro dolaze, kćer mi vozi unuke na vikend. Možeš mi koju za njih da probaju? Oni stalno jedu kupovne, moja mala ne voli baš kuhati.
Tu sam doživio iznenađenje kakvo nisam očekivao.
Mirjana se odmah promijenila. Do maloprije nasmijana i srdačna, sad je skroz okamenila; osmijeha više nema, pogled hladan, kao da sam nešto loše napravio.
Uh, Danijel izvukla je, onako pomalo strogo, a kao ispričava se. Voljela bih, ali ne mogu ti dati puno. Markec mi dolazi večeras, za njega sam uglavnom i pekla.
Ustala je, otišla do velike zdjele, da, bilo je unutra barem trideset komada pogačica. Nešto je tamo šuškala, izvadila prozirnu vrećicu i stavila tri komada. Dvije sa zeljem, jednu s mesom.
Eto, pružila mi je tu jadnu vrećicu. Daj im da probaju. Moram ostaviti Markecu večeru.
Gledao sam ta tri pogačica i lice mi je gorilo od neugode i ljutnje. U toj zdjeli cijela planina. Upravo sam joj donio vino, voće, ribu. Nikad nisam na njoj štedio. A ona ozbiljno štedi na mojim unucima nekoliko pogačica?
Mira, ima ih stvarno dosta pokušao sam ublažiti situaciju, premda me iznutra kuhalo. Markec ne može sve pojesti. Pusti da moji probaju nekoliko, ima ih dvoje.
Stisnula je usne, pokrila zdjelu krpom, kao da čuva zlato, i odlučno rekla:
Danijel, sve sam to preračunala. Obećala sam Markecu pogačice. Nemoj se ljutiti, ne mogu sve dijeliti što napravim. Ti si pojeo, vidim da ti se svidjelo. Ostalo je za mog unuka.
Nazvala je to dijeliti, kao da sam neki stranac koji je došao moliti milostinju, a ne čovjek s kojim je godinu dana u vezi i kojem sam upravo obogatio stol delicijama.
Zašto sam ja u njezinoj hijerarhiji ispod šestogodišnjeg unuka?
Pola sata kasnije otišao sam, rekao imam posla, a ona tri pogačica ležala su na suvozačkom sjedalu. Miris, koji mi je prije mirisao na dom, sad me podsjećao na osjećaj hladnoće i neiskrenosti. Mislim o svemu i ne mogu se oteti dojmu.
Oduvijek sam mislio da zdrava veza znači dvoje odraslih ljudi u središtu. Mi smo glavni jedno drugome. Klinci i unuci su, naravno, bitni, ali kasnije. A kod Mirjane je Markec centar svemira. On je prioritet. A ja onda što sam? Bankomat? Čovjek koji plaća kave, kino, kokice za ponijeti?
Kad ja platim tortu za njezinog unuka to je skroz normalno, pa mi smo kao obitelj, mada tko je tu obitelj nakon godine veze? A kad ja tražim koje pogačice za svoje unuke e, onda ne može, ne mogu dijeliti. I to tako, njezin Markec je privilegiran, a moji kao slučajni gosti, njima tri pogačice su dosta. Niti je primijetila koliko je uvredljivo bilo pružiti odraslom čovjeku malu vrećicu i s demonstrativno pokrivenom zdjelom.
Kod kuće su moji mali već bili s kćeri. Umorna od posla, raspakirava vrećice.
Tata, miriši na pogačice!
Izvadio sam tu bijednu vrećicu i osjetio sram.
Teta Mirjana poslala, rekao sam kćeri, gledajući u pod. Probajte.
Nestalo je za dvije minute. Naravno, bile su super.
Ima još? upitala je unuka, ližući prste.
Nažalost, nema, odgovorio sam i izašao na balkon da zapalim.
Stajao sam na hladnoći, gledao u noćna svjetla Zagreba i razmišljao: čemu mi sve ovo? Čemu žena koja moje kune smatra zajedničkima kad je riječ o njezinome unuku, a svoje pogačice čuva kao da su posve svetinja? Nije stvar u hrani, mogu ja naručiti što god poželim. Stvar je u odnosu.
Ona nije ni shvatila koliko me povrijedila. Navečer zove, veselo priča: Markec mi je stigao, sve pojeo, sav zadovoljan, gleda crtiće. Ja šutim. Htio sam reći: A moji su pitali ima li još i morao sam reći nema. Ali nisam.
Jesi li ti ikad doživio takav dvostruki standard? Da sve najbolje ide na njihovu stranu, a ti si samo tu da ulaganja dolaze od tebe? Kako bi ti reagirao? Treba li to uopće komentirati ženi, ili sam ja jednostavno postao stari gunđalo?
