29. travnja
Sjela sam za veliki stol, zatrpan hrpom vjenčanih časopisa, dok je proljeće budilo Zagreb kroz poluotvoreni prozor. Listam stranice jednu za drugom, upijam svaku sitnicu: čipkaste aplikacije, vješte vezove, prozračne velove. Zadržavam se na slikama snježnobijelih haljina, zamišljajući ih na sebi, osjetivši ono poznato titranje u trbuhu kao da već hodam crkvom do svog budućeg supruga, svi gledaju baš mene, mamu i tatu pod ruku, svi ushićeni.
Prekrasna tiho promrmljam, očima zalijepljena za raskošnu haljinu s punom suknjom i tankim naramenicama. Izgleda bajkovito, lako, sjaji ispod studijske rasvjete kao san koji nikad nisam odvažila sanjati naglas.
Ali osmijeh mi nestaje s lica. Odlažem časopis, duboko uzdahnem i ustajem. Priđem zrcalu u teškom, izrezbarenom okviru i gledam svoje odraze. Okrenem se malo, nagnem glavu i pokušavam si zamisliti haljinu na sebi ali odmah mi kroz glavu proleti misao kako to iz časopisa neće izgledati na meni.
To meni ne bi pristajalo, izgovaram naglas, već skoro zadovoljno što sam se suočila s istinom. Nisam ja za bajke.
Ponovno se vrtim pred zrcalom, u mislima crtam scenu: voluminozna suknja, steznik, slojevi Zamišljam se nespretno, sramotno nezadovoljna.
Trebam nešto jednostavnije, raspravljam naglas, kao da imam savjetnicu pokraj sebe. Velike suknje otpadaju izgledat ću ogromno. Ali i sasvim obična haljina mi je dosadna. Pa nisam valjda svaki dan mladenka!
Nervoza postaje opipljiva, prolazim prstima kroz kosu, a panika polako guši veselje. Toliko divnih modela, a još nijedan nije moj. Pogled mi pada na raspoređene časopise, nadam se novome iznenadnom otkrivenju, ali u meni samo raste umor i zbrka.
Moram nekome reći što me muči, šapnem, sjednem na rub stolca i stisnem časopis u krilu. Nije ni čudo što cure polude od organizacije.
Tad tišinu kuće narušava nagli prasak vrata. Skočim na mjestu, srce mi preskoči. Kome to dolazi sad, kad bi tata trebao biti na sastanku, a Petar, moj zaručnik, na službenom putu? U stanu ključeve imaju samo tata i Petar. Nisam ranije ni razmišljala da netko može provaliti; obično bih sada bila u frizerskom salonu. Ježim se od pomisli.
Tiho ustanem, nečujna, pa klizim po stepenicama na kat. Iz dnevnog boravka vidim ulazna vrata i poznat mi lik odmah smiruje to je Petar. Zastajkuje, svlači cipele i nešto pjevuši pod nosom.
Petar? šapćem zbunjena. Zar nije trebao biti na poslu?
Gledam ga iz sjene. Možda mi sprema iznenađenje? Ili s nekim priča?
Ljubice, još samo malo strpljenja, njegov glas neuobičajeno nježan, topao. Led me stegnuo. Nikada tako nije pričao sa mnom. Uskoro ću ispuniti dogovor i bit ćemo zajedno.
Mraz mi je prošao kralježnicom. Što je za ime svijeta to? Kakav dogovor? Tko je Ljubica?
Koliko još treba čekati? nastavlja on s nekim na telefonu, usputno baca nešto u hodu. Pola godine, rekao sam. Za mjesec je vjenčanje, onda nekoliko mjeseci sretne supružničke idile a sad njegov glas drhti od gađenja, kao da govori o zadnjem poniženju.
Zatvorim oči i pokušam pojmiti. Naše vjenčanje kao dio nekakvog dogovora? S kim? Pozlilo mi je.
A što poslije, neka Dario radi što hoće, iskreno svejedno mi je, sad je opet hladan i proračunat. Spakirat ću stvari i dok zadnja rata sjedne na račun, odlazim.
Zadnje riječi udarile su me kao šamar. Posljednja krhotina snova raspršena. Hodam unazad, gotovo ništa ne osjećam pod prstima, samo prazninu. Odjednom mi taj dogovor, tata, Petar sve ima neki strašan smisao.
Ali nisam se mogla maknuti. Možda saznajem još nešto Trebam znati istinu.
Petar se opušta u naslonjaču, pruža noge i nastavlja razgovor, ne sluteći da ga slušam.
Što se brineš, Ljubice? smješka se, samo njoj tako. Samo tebe volim! Sve ovo radim zbog nas. Zar ne sanjaš stan u centru? Luksuz, izlaske, haljine, nakit? zastaje, kao da očekuje odgovor pa uz lak osmijeh doda: Vidiš! Gdje bih ikad zaradio takve novce kao asistent? Samo još pola godine, obećavam.
Nećeš ti ni pola godine čekati, kažem, polako silazeći niz stepenice. Noge klecaju, ali držim uspravno moram ostati jaka.
Petar se naglo okreće, lice mu se izdeformira od šoka. Nije stigao završiti misao, mobitel mu je ispao na pod uz tupi udarac.
Ana? jedva izgovara. Zbunjeno ustaje, pruža ruku kao tješitelj, kao stotinu puta dosad. No ja uzmičem, glavu podignem, sada samo hladna, bolno trezna.
Ana šapnem, prožeta gorčinom kroz svaki slog. Ozbiljno misliš da nisam čula?
Stojim ispred njega, iako mi iznutra sve podrhtava. Gledam ga ravno, tražeći možda barem trunku grižnje savjesti, ali ne nalazim ništa osim panike.
Tko je Ljubica? Je li to ona djevojka što si govorio da ti je sestra? pitam, stisnuta i nepomična.
Petar pobijeli. Dohvati mobitel, drhtavih ruku. Preračunava se što reći kako se izvući.
Krivo si čula, napokon promuca, pokušavajući biti hladan. Ne znam o čemu pričaš.
Još korak, pokušava me dotaknuti, ja se trzajem odmičem. Sada znam što moram napraviti.
Sve si ti vrlo dobro rekao, gorko se nasmiješim. U tom smiješku je više boli nego ljutnje. Sve sam čula, kakav si bio slatkorječiv Da povratim.
Gutam knedlu da prikrijem drhtaj. Neću mu pokazati slabost. Svi snovi, planovi i uspomene sve je to predstava, a meni je dodijeljena uloga budale.
Petar šuti. Zna da nije više moguće izvući se iz laži, ali još se nada da će nekako izgladiti stvar i spasiti novac.
Jasno ti je da vjenčanja neće biti, izgovaram odlučno. On problijedi još jače. Prije nego što te izbacim iz svog stana, želim čuti istinu. Sve, bez laži.
Glas mi više ne drhti. Letimično prekrižim ruke, zaštitim se od onih posljednjih uboda. Oči su mi suhe, hladne, žele saznati koliko je daleko išla njegova igra.
Istinu? podsmjehne se, više nema što skrivati ni glumiti zaljubljenog. Dobro, istina. Nikad se ne bih ni okrenuo za tobom da tvoj tata nije predložio posao. Glumim zaručnika kako treba izlasci, komplimenti, pažnja. Plaća mi za to, znaš li koliko? Nikad ne bih zaradio toliku plaću ni na dva posla.
Priča kao da nabraja popis u Konzumu bez emocije, bez žaljenja. Sve mi se lomi.
Sve zbog novca? izustim, promuklo.
Što si očekivala? Da me očaraš izgledom? podrugljivo se smije. Pogledaj se u ogledalo. Slobodno, još jednom.
To boli više nego što ću pokazati. Šake stisnem do krvi, ne želim plakati.
Gledam ga šutke nekoliko sekundi, svijet oko mene nestaje. Sve što smo proživjeli to je bila predstava za novac.
Izlazi! kažem iznenađujuće mirno. Stvari ću ti poslati kurirskom službom. Izlazi iz mog života.
Petar me još jednom pogleda kroz stisnute oči s gađenjem, ravnodušno, kao da pamti trenutak moje nemoći. Navlači jaknu, namjerno polako, i dopraši van. Vrata za njim tresnu. Tišina.
Tog trenutka, dok sam ostala sama, on već ni ne razmišlja o meni. Vrtio je u glavi što će reći Dariju, mom tati. Znao je da je moj otac pravi dalmatinski tvrdoglavac, čovjek iz stare škole, ne trpi laž. Miris kune još uvijek mu miriši u noći, ali strepi da neće proći neka bezbolna objašnjenja. Glup sam promrmlja, izlazeći iz haustora, ali odmah ga pomiri misao na iznos koji već sjedi na računu dvjesto tisuća eura. Bar nisam gradio uzalud, prošapće ulazeći u zgrade po Kvatriću. Samo da mi ne traže povrat.
A ja u stanu, drhtavim prstima tražim broj tate. Traži, traži, konačno pogodim.
Tata! jedva izgovorim. Kako si mi to mogao napraviti?
Ne dam mu da dođe do riječi; riječi iz mene izleću jedna preko druge jecaji, povike, svi strahovi i bijesi nakupljeni mjesecima:
Sve si mi namjestio! Pronašao njega, platio mu da glumi ljubav Ni pitao me nisi što želim! Samo si odlučio umjesto mene!
Riječi srljaju, glava mi gori:
Kako sam ti mogla vjerovati? Mislila sam da me da me voli! A ti si sve pretvorio u predstavu Ti i on, oboje. Dosta je! urlam podignuta glasa.
Gasim poziv, bacam mobitel na kauč i zaranjam lice u dlanove. Suze su me uništile, grčevito jecam, osjećam se kao curica. Iz mene iscuri ne samo Miron ispario je i cijeli život pun nesigurnosti. Uvijek sam imala komplekse radi vlastitog izgleda. Zrcalo mi je bilo neprijatelj: široki obrazi, ravna kosa, nije me zanimalo što svi kažu da sam slatka. Za mene sam bila blijeda sjena mame.
Mama ili Melita, kako je žarko željela da je zovemo. Melita, otmjeno ime, kakvo priliči dami iz belih dama maminog djetinjstva. Oduvijek je bila posebna uspravna, elegantna, zračila je ženstvenošću koju sam ja samo mogla sanjati.
Sve se preokrenulo kad je povjerovala najboljoj plastičarki iz Rijeke, pohvaljenoj po kafićima i ženskim grupama. Željela je prepraviti nos, nešto sitno ali nešto je pošlo po zlu. Operacija nije uspjela, lice joj se izobličilo. Slijedile su nove i nove operacije, novi krediti, nova razočaranja. Izgubila je samopouzdanje, modrice nije pokrivala nikakvom šminkom. Počela se kriti isprva iza šešira i naočala, a onda i iza zaključanih vrata.
Konačno, nestala je bez pozdrava. Ostala je samo cedulja tati: Više ne mogu, oprosti. Nikad se nije javila, nikad nije pisala.
Odrasla sam gledajući stare mamine fotografije. Na njima je uvijek bila nasmiješena, ona Melita koju sam mogla voljeti samo kroz uspomene. Kasnije sam samo sve više osjećala jaz jaz između izblijedjele slike i ranjene žene koja je otišla.
Od tog dana nisam prestajala uspoređivati se s njom, uvijek osjećajući da nisam dovoljno dobra. U školi sam se povlačila, na faksu nisam podizala glas, dečki bi me gledali pa zaboravili. Krivila sam izgled.
Da sam barem ljepša, sve bi bilo drukčije ponavljala sam, uvjerena da su mi to svi grijesi.
Onda je došao Petar. Popunio je moj svijet toplinom i pažnjom. Bio je prvi koji mi je davao komplimente za osmijeh, smijeh, čak i za strpljenje. Izvodio me na kavu na Cvjetni, pamtio sitnice, donosio cvijeće bez razloga.
Pored njega sam prvi put osjećala da vrijedim, da sam poželjna. Toliko da sam povjerovala vlastitim zrcalima i krenula vjerovati u sretno sutra.
A onda lom. Njegove riječi, šaputanja sa skajom, sve su pokopale.
***************************
Tjednima nakon toga, stajala sam pred zrcalom vjenčanog salona u jednom malom butiku na Preradovićevoj. Bijela haljina decentno mi prianja uz tijelo, lagano se širi niz kukove. Ne tražim pogreške, ne kopam po sebi prizore srama. Danas sam mirna prihvaćam se.
Sat kasnije koračam crkvom prema oltaru. Držim glavu visoko, hodam sabrano, svjesna svakog pogleda. Oko mene uzbuđeni gosti, svi šapuću, žmirkaju, netko mi se smiješi uz podršku.
Zamišljam razgovor od prije mjesec dana s tatom.
Tata, pristajem na Nikolinov prijedlog, rekla sam, gledajući ga ravno. Otac se ukočio s kavom, iznenađen mojom odlučnošću.
Jesi li sigurna, Ana?
Jesam. Više neću čekati čuda ni ljubav s naslovnice. Želim život u kojem ima mira i poštovanja. Nikola mi to može pružiti.
A ljubav? pitao je.
Ljubav je lijepa, ali ja više neću živjeti za bajke. Neka barem sreća bude moj izbor.
Sada, kad ulazim uz Nikolu do matičara, ne osjećam žal. Znam da to nije priča s naslovnice. Ali je moja odluka, odrasla. Nikola me gleda s blagim smiješkom. Nema tu one lude čežnje, ali ima respekt a danas mi ni ne treba više.
Dok službenica broji naše potpise, mislim si: ne žalim ni za čim. Ovo je drugi oblik ljubavi. Možda ne blistava, ali iskrena. I možda, baš možda, iz toga isklija nešto istinski posebno iz malih, zdravih početaka, na čvrstoj zemlji. I prvi put nakon dugo vremena, osjećam se svoja i spremna za novo poglavlje.
