Ova se zgoda dogodila davne 1995. godine. Tada sam bio učenik u Hrvatskoj vojnoj gimnaziji, kad su me usred nastavnog dana pozvali da se odmah javim ravnatelju škole. U gospodskom uredu sjedi uplakana žena; suze joj cure niz obraze, a nosiće neumorno briše maramicom.
Naš ravnatelj bio je pravi hrvatski brigadir, iskusni ratnik iz Domovinskog rata. Stroga faca, ali pravedan čovjek. Svi smo ga se malo bojali, a još više poštivali. Ali ovako utučenog nikad ga prije nisam vidio. Primiče mi se i poluotuđeno govori:
Sinko, ovdje ti se ne obraćam kao nadređeni, već kao prijatelj. Trebam tvoju pomoć.
Spreman sam, ispalih bez razmišljanja. Što treba učiniti?
Moj nećak umire, nastavi brigadir. Prošle je godine završio našu Vojnu gimnaziju, sigurno ga znaš. Sad studira na Medicinskom fakultetu i dogodila mu se nevolja. Zadnja nada nam je tvoj djed. Pomogni. Možda pristane pogledati dečka i skužiti što mu je?
Ma kakva pitanja! Odmah su nazvali djeda i kroz deset minuta jurili smo brigadirovom stoticom prema djedi doma. Srećom, djedu je baš bio prvi dan godišnjeg, i zatekli smo ga doslovno pola sata prije nego što se zaputio na vikendicu.
Pacijent ide s nama. Iako tog dečka poznajem, uopće ga ne prepoznajem. Oči prazne kao da gleda kroz nas, pogubljen do kraja, lice sivo. Osjećaj jeziv, skoro mi je bilo i drago što nisam sam.
Stigli smo brzo. Popeli se do djeda, on nas dočekuje, sluša priču uplakane žene.
Sedam mjeseci prije, sin joj je upisao Medicinski fakultet. Na jednom predavanju odjednom ga uhvati napadaj. Hospitalizirali ga, pretrage sve žive ništa ne nađu. Čim su ga pustili, opet napadaj. I tako nekoliko puta. Nitko, pa ni najveći doktori nisu mogli skužiti što se događa. Zadnja slamka nade bio je moj djed jedan od naših najboljih stručnjaka za mozak i psihijatriju.
E, sad kreće ono zanimljivo. Djed odvede dečka u drugu sobu, vraća se za 15 minuta sam.
Sve je u redu. Možete vi doma, ravnomjerno će on majci i brigadiru.
A moj sin? Treba ga liječiti! uzrujano će žena.
Vi kući, a mi na vikendicu. Taman mi treba netko za cijepanje drva, a ovaj snažni momak će mi dobro doći, odgovori djed.
I tako, nekak uspijemo izaći van, a djed s pacijentom nestane na vikendicu.
Mjesec dana kasnije opet me zove brigadir. U uredu ista ona žena, ali sad blista kao sunce! Pokraj nje stoji već bivši pacijent. Izgleda skroz drugačije, kao novi čovjek. Stisne mi ruku, zahvaljuje. Zahvali i brigadir osobno. Momak kojem nitko nije mogao pomoći, zdrav k’o dren kroz manje od mjesec dana. Njegovi su to zvali čudom. Da su barem znali koliko je sličnih čuda djed izveo za života…
Kasnije sam načuo što je zapravo bilo s dečkom. Od silnog bubanja i nabrijavanja na faksu, jednostavno mu se preopteretio mozak i isključio od stresa. Djed je skužio odmah o čemu se radi i preporučio radnu terapiju: na vikendici, daleko od knjiga. Dovukao ga gore, naložio mu da cijepa drva od jutra do mraka, svaki dan. Doručkuje, polije se hladnom vodom, pa cijepa sve do večere. Toliko ga izmori, da navečer samo padne u krevet i spava k’o medvjed zimi. Nakon nekog vremena mozak odmori i kad se resetira radi još bolje nego prije.
Tijekom cijelog liječenja djed mu nije dao ni jednu tabletu. Samo pošten fizički rad, ruke i sjekira. I to je to. Zanimljiva, ljudska priča. I još jedno djedovo čudo u nizu.
