Jabuke u listopadu
Ana, molim te, shvati me. Stan je jedan, a nas dvoje. Ja sam stariji brat, ipak mi po zakonu pripada veći dio. Znaš i sama, razumiješ.
Ana Stanić stajala je kraj prozora, gledala prema dvorištu gdje su se njišale gole grane oskoruše. Oči joj nisu bile suzne. Samo je gledala kako se ljuljaju tanke, prazne grane i razmišljala kako je ove godine oskoruša rodila gusto, crveno, i da su ptice već skoro sve pogrickale.
Ništa ja ne razumijem, Tomo, rekla je tiho, ne okrećući se.
Kako ne razumiješ? Stan ima tri sobe, centar Zagreba. Ovdje sam prijavljen. Imam obitelj, djecu.
I ja sam ovdje prijavljena.
To je bilo privremeno. Mama ti je pustila da tu živiš nakon što si se rastala. Ali to ne znači da imaš pravo na pola.
Ana se napokon okrenula. Tomi je bilo pedeset sedam, njoj pedeset četiri. Odrasli su dijeleći isti stol, istu policu za knjige, istu mamu. Sada je on stajao na vratima njezine sobe, u skupom kaputu, s mobitelom u ruci, gledao negdje iznad njene glave.
Publicni bilježnik je rekao da se stan po oporuci dijeli napola. To nije tvoja odluka, Tomo.
Znam što je bilježnik rekao. Konačno joj je pogledao u oči, pogled umoran, kao čovjek koji je davno sve odlučio. Želim ti ponuditi otkup. Polovica na tržištu vrijedi, ali znaš, nema smisla da uzimam kredit. Mogu ti isplatiti u kunama, ali ne odjednom. Ili…
Ili?
Ili uzmeš vikendicu. Još je mamina kuća u Oskorušama. Stara je, ali zemlja je dobra. Šest ari, kuća, šupa. Po papirima vrijednost je skoro kao tvoj dio. Skoro.
Ana je šutjela. Vanjska oskoruša zaljuljala se jače, i zadnji grozd pao je dolje.
Hoćeš da odem na selo.
Želim da se pošteno raziđemo. Bez sudova.
Razmislit ću, rekla je.
Tomo je otišao, ne zalupivši vratima. Skoro uvredljivo. Da je zalupio, možda bi značilo da mu nije svejedno.
Oskoruše su bile stodeset kilometara od grada. Ana Stanić tamo je išla kao dijete, kasnije s majkom u mladosti. Zadnji put je bila prije osam godina, kad je mama još mogla putovati. Kuća je već bila starija, vonjala je na vlagu, krov nad trijemom bio je propao, ali mama je govorila da se ondje bolje diše. Drukčiji zrak.
Kad je Ana nazvala prijateljicu Ivanu, ova je rekla:
Jesi li normalna? Nemoj pristati. Tuži. Nađi dobrog odvjetnika.
Ivana, nemam novaca za odvjetnika. Nemam snage za sudove.
A za selo imaš?
Ne znam. Ana je šutjela. Moram tamo prvo otići. Pogledati.
Pogledat ćeš, odmah će ti sve biti jasno. Tamo nema ničega.
Mama je govorila da je ondje zrak drukčiji.
Ivana je šutjela, pa uzdahnula:
Ana, moraš negdje pobjeći iz svega ovoga. Kužim. Ali selo nije rješenje. To je bijeg.
Možda mi baš bijeg treba.
Putovala je u subotu, vlakom. Listopad, hladan, drveće uz prugu već ogoljeno. Ana je gledala kroz prozor, ne misleći ni na što, samo je promatrala kako lete polja, gajevi, nekakva zapuštena imanja s crnim ogradama. Bilo je lakše ne misliti.
Oskoruše malo selo: nekoliko ulica, trgovina na uglu, crkva bez tornja. Kuća je stajala na kraju druge ulice, iza starih jabuka, izgledala je kao i kuće u kojima dugo ne živi nitko. Boja ljuštena, vrata iskrivljena, mahovina na stepenicama. Ali zidovi uspravni, dimnjak čitav.
Ana je otključala lokot, ušla unutra. Vonjalo je na zatvoren prostor, ali ne na trulež. Obišla je po sobama. Kuhinja s peći, soba, mali dnevni boravak s kaučem. U hodniku je visio mamim stari kaput. Ana ga je pritisla, nešto se steglo u grlu, ali suze nisu krenule. Samo je stajala, držeći tkaninu.
U vrtu je sve zaraslo, ali jabuke su još bile žive. Na njima još nekoliko kasnih jabuka, malih, žutih. Ana je podignula jednu s tla, obrisala o rukav, zagrizla. Bilo je slatko i malo trpko, s mirisom jeseni.
Vratila se u Zagreb, nazvala Tomu:
Pristajem. Pripremi papire.
Dobro, rekao je. I ništa više.
Selidba je trajala dva tjedna. Stvari nije bilo puno. Knjige u kutijama, posteljina, posuđe, odjeća. Ivana je pomagala utovariti, stalno mumljajući kako Ana radi glupost, ali bez gorljivosti, više po navici.
Hoćeš li bar doći posjetiti? pitala je, kad je kombi bio gotov.
Dolazit ću. I ti dođi.
Znaš da neću na selo. Ivana se kiselo nasmijala. Ondje ima komaraca.
U listopadu nema komaraca.
Drugo ljeto će biti.
Ana je započela iznova u kuhinji. Tako je ispravno, pomislila je. Peć mora raditi, mora biti toplo i da možeš skuhati juhu. Peć je bila u redu, samo je trebalo očistiti dimnjak. Susjed preko puta, barba Jozo Blažević, naišao je drugi dan. Samo je provirio, kao slučajno, pa rekao:
Čuo sam, došla Zdenkina kći.
Mlađa. Ana.
Jozo Blažević. Skidao je kapu. S mamom sam bio dobar, onako, susjedski.
Uđite.
Ušao je, ogledao prostor, dotaknuo peć, pogledao dimnjak i rekao:
Treba očistiti. Ja ću to, nema brige.
Mogu i ja naučiti.
Možeš. Nasmiješio se. Ali bolje da ja. Tu ima trikova.
Dok je čistio dimnjak, Ana je spremala po sobi. Razgovarali su kroz otvorena vrata, odlučno bez gledanja tako nekako sanjivo.
Ovdje ste cijeli život? pitala je Ana.
Ovdje rođen.
Nije vas vukao grad?
U mladosti jest. Poslije prošlo.
Zašto?
Šutio je pa rekao:
U gradu stalno nešto moraš. Ovdje sam odlučuješ. Kužiš razliku?
Ana je razmislila i rekla da kuži.
Prvi dani prošli su u nekoj tupi omaglici. Ustajala je rano jer selo rano svane, ptice galame već u zoru. Pila je čaj pod prozorom, gledala jabuke. Onda bi išla u trgovinu, kupovala osnovno. Zatim spremala, nešto popravljala, čitala. Navečer rano u krevet.
Noću su dolazile misli o Tomi. Ne zle, više čudne. Kao da stalno pokušava dokučiti kad je točno postao netko drugi. Ili je uvijek bio takav, a ona nije primijetila. Odrasli su skupa, ali uvijek kao kroz nisku ogradu vidiš, ali ne želiš prijeći.
Krajem prvog tjedna pronašla je mačku. Sjedila je pod trijemom, mala, siva, žutih očiju. Ana je iznijela koricu kruha s maslacem, mačka je pomirisala, pa otišla podalje.
Ponosna, rekla je Ana naglas.
Drugi dan iznijela je mlijeko. Mačka je popila polovicu i ostala.
Barba Jozo, vidjevši mačku, rekao je:
A, ta ti je Mara. Sa sela, ide od kuće do kuće. Nije ničija. Nemoj se prevariti, neće ti se dati.
Vidjet ćemo, rekla je Ana.
Tjedan dana poslije, Mara je spavala na njenom kauču.
Posla oko kuće bilo je mnogo, i to je bilo dobro. Jer dok su ruke zaposlene, glava odmara. Ana je promijenila šarku na vratima, bojala kapke, presložila police u hodniku. Barba Jozo donio drva i složio ih pod strehu. Opirala se, rekla da sama može, on je odmahnuo:
Ti si gradska. Za drva treba znati slagati, inače ovlaže.
Hoću naučiti.
Naučit ćeš. Idemeno, drugi put sama posložiš. Gledao ju je pozornije nego inače. Ostaješ preko zime?
Valjda da.
Klimnuo je i nije ništa dodao. Drva su bila složena za čitavu zimu.
Studeni je donio hladnoću. Selo je zamrlo, susjedi skoro nisu izlazili, samo se dim vidio iz dimnjaka. Ana je ložila peć i osjećala kako ju taj posao smiruje. Otvoriti vratašca, složiti sitno drvo, zapaliti, sačekati plamen. Dodati cjepanice. Zatvoriti vrata i slušati žar.
Nazvala je Ivanu:
Znaš, ložim peć.
I?
Dobro mi je. Sviđa mi se.
Ana, šutjela je Ivana. Kako si stvarno?
Dobro. Bolje nego što bih očekivala.
Bogu hvala. Bojala sam se da ćeš tamo propasti od tuge.
Ivana.
Dobro, dobro. Hoćeš da dođem?
Dođi. Samo ne sad. Na proljeće. Gledat ćeš jabuke.
Tako pričaš o jabukama kao o nečem posebnom.
Jesu posebne. Mama ih je sadila.
Ivana je uzdahnula:
Doći ću na proljeće.
Krajem studenog Ana je počela peći. Dogodilo se slučajno. Našla je u kuhinjskoj ladici maminu bilježnicu s receptima. Sitan, uredan rukopis, svaki recept potpisan. Štrudla s jabukama na suhim kvascima. Kolač tete Ljube. Medeni kolač na jednostavan način. Ana je pročitala, odlučila pokušati štrudlu. Jabuka je imala iz vrta, u sanduku u hodniku.
Kolač nije bio savršen. Malo zagorio ispod, korica predebela. Ali mirisao je domaće. Ana je odrezala komad i pozvala barba Jozu.
Sjeo je, probao i rekao:
Fini kolač. Jabuke tvoje?
Iz mog vrta.
Sorte zlatna zimska. Tvoja majka je uvijek govorila da su te najbolje za kolače. Često je radila.
Nisam znala. Ana je gledala kolač na njegovom tanjuru. Zadnjih godina rijetko smo dolazile.
Nedostajali ste joj, rekao je barba Jozo jednostavno, bez zamjeranja.
Znam, rekla je Ana. I meni je nedostajala.
Šutjeli su. Mara je skočila na prozor, gledala u dvorište.
Što si radila u Zagrebu? pitao je.
Knjigovotkinja. Dvadeset godina u jednoj firmi. Onda otkaz. Prije dvije godine.
I sad?
Ništa. Živim od ušteđevine. Nije velika.
Klimnuo je, nije ni žalio, ni ponudio pomoć. Samo klimnuo, i to je bilo ispravno.
Može se ovdje što prodavati? Kolače, recimo. Ili nešto drugo. Ima pazar?
U petak. U Donjem Selu. Sedam kilometara. Tamo seljaci nude. Domaće dobro ide.
Sedam kilometara, ponovila je Ana.
Imam auto. Ustao je, uzeo kapu. U petak ionako idem po namirnice. Povest ću te.
Razmislit ću.
Razmišljaj. Imaš vremena.
Prvi petak prošao. Drugi isto. Trećeg Ana ispekla četiri štrudle s jabukama, zamotala u krpe, pošla s barba Jozom u Donje Selo. Mali natkriveni pazar, redovi klupa. Džem, krumpir, ukiseljeni krastavci, vunene čarape. Ana našla prazno mjesto, poredala štrudle.
Prva je kupila starija gospođa u zelenoj jakni. Pomirisala, pitala:
Što ima unutra?
Jabuke. Iz mog vrta.
Cimet ima?
Nema.
Šteta. Ipak ću uzeti.
Na kraju pazara prodala sve. Ana je zbrojila kune nije puno, ali je zaradila svaki novčić radom svojih ruku.
Na povratku barba Jozo pita:
Pa kako?
Sve prodano.
Vidio sam. Gledao je cestu. Nauči peći medenjake, oni bolje idu. I pred Božić.
Mama nije pekla medenjake.
Mama nije, ti ćeš. Pogledao ju je onako usput. Dobro ti ide. Ne boj se.
Prosinac Ana je provela u kuhinji. Isprobavala je recepte, zapisivala što valja, što ne. Pekla medenjake, jedne s medom i cimetom, druge s limunovom korom. Barba Jozo probao i rekao da su prvi bolji. Mara samo pomirisala i otišla kako uvijek radi kad hrana nije njena.
Jedne večeri Ana je uzela mobitel i počela slikati. Tek tako. Kolač na drvenom stolu. Mačku na prozoru. Zalazak sunca za jabukama. Žareću peć. Gledala slike i prepoznala nešto stvarno.
Ivana je poslala poruku na fotografije:
Nemoguće lijepo. Ti si na selu, Ana. Na selu nema ovakvog.
Ima, napisala je Ana. Samo nisi vidjela.
Objavi negdje. Na Mrežu bar. Svi sad gledaju takve stvari.
Ana se registrirala na Mreži, nazvala stranicu Jabuke u listopadu. Objavila nekoliko slika. Za tjedan dana pedeset pratitelja. Za dva dvjesto.
To ju je zbunjivalo. Nije shvaćala što se ljudima sviđa. Samo kuhinja, kolači, mačka na prozoru. Ali ljudi su pisali: Kao kod bake, Želim tamo, Pošaljite recept.
Počela je snimati kratke isječke kako mijesi tijesto, loži peć, razvlači kore. Glas joj je bio tih, običan, samo je govorila što radi. Pratitelja je bilo sve više.
Ivana je nazvala:
Postala si internetska zvijezda, znaš?
Kakva zvijezda, Ivana. Petsto ljudi.
Petsto nije nula. Pišu ti?
Pišu. Traže recepte. Jedna iz Osijeka piše da peče po mojim uputama i da joj uspijeva.
Eto. Ivana se nasmijala. Ja sam se bojala da ćeš se ugasiti tamo. A ti procvala.
Ne pretjeruj.
Ne pretjerujem. Glas ti je drukčiji. Drugačije zvučiš.
Ana nije odmah odgovorila. Tek onda rekla:
Dobro mi je ovdje. Nisam mislila da ću biti dobro.
Drago mi je. Stvarno.
U siječnju je zapuhao snijeg. Tri dana bez prestanka. Cesta zametena, trgovina predaleko. Ana je sjedila u kući, ložila peć i hranila Maru. Zaliha je imala. Barba Jozo donio krumpir i staklenku pekmeza, pokucao kroz prozor nije htio unositi snijeg u kuću.
Sve u redu? pitao kroz staklo.
Sve u redu! viknula je ona.
Klimnuo je i otišao kroz snježne nanose. Ana ga je promatrala dok nestaje, razmišljala kako o njemu ne zna skoro ništa. Ima li prošlost, obitelj, kakve li priče skriva, ne zna. On ne priča, ona ne pita. I to joj se činilo ispravno.
Tih dana snijega našla je novac.
Bilo je kad je penjala na policu iznad peći po staru posudu. Visoka polica morala stati na stolac. Kad je napipala lonac, napipala je još nešto stara limena kutija od čaja, teška. Silazi, otvara. Unutra novac omotan gumicom, i mali papirić.
Na papiriću majčin rukopis: Ani. Za dobar život.
Ana je dugo sjedila za stolom s kutijom u rukama. Nije brojila. Samo gledala papirić. Mara je skočila na stol, gurkala joj ruku nosom.
Znaš li ti za ovo? upitala je Ana mačku.
Mara joj je prošla obrazom uz prste.
Novca nije bilo malo. Ne kao dobiti na lotu, ali sasvim dosta za normalnu zimu, novu peć za ljetnu kuhinju, obnovu verande, možda jednu novu krovnu ploču. Mama je godinama ovdje skupljala, malo po malo. I ostavila za Anu.
Ana je nazvala Tomu. Samo da kaže.
Tomo, našla sam kod mame u kući ušteđevinu. U limenoj kutiji. I papirić.
Tišina.
Koliko?
Sasvim dosta.
To… to je isto nasljedstvo. Po zakonu na pola.
Ana je šutjela. Onda smireno rekla:
Piše Ani. To je mamino pismo.
Ana, zakon je zakon.
Čula sam te.
Spustila je slušalicu. Sjedila minutu. Onda ustala, stavila vodu, napravila čaj. Mara ju je pratila pogledom s prozora. Ana si natočila šalicu, sipa čaj, čeka. Popila. Više nije zvala.
Veljača je bila tiha i bistra. Snijeg ravno padao, drveće u inju. Ana je ujutro izlazila s mobitelom i slikala jabuke. Zimi izgledaju strože, ali nježnije. Slike su bile dobre.
Na Mreži već više od tri tisuće pratitelja. Javila se žena, Rita, vodi malu trgovinu domaće slastike u drugom gradu. Pitala da li bi Ana pekla medenjake za prodaju. Ana je rekla da mora razmisliti. Razmislila, pristala. Rita naručila prvu isporuku, sto komada do Dana žena.
Barba Jozo pomogao je nabaviti kutije. Dovezao ih iz Donjeg Sela.
Ozbiljan posao počinje, rekao je kad je vidio redove medenjaka.
Možda ozbiljan, možda ne. Vidjet ćemo.
Znaš, i ja sam u mladosti htio nešto svoje. Nije uspjelo.
Zašto?
Slegnuo ramenima:
Bilo je drugo vrijeme. I ja drukčiji. Sramežljiv.
Ne djelujete sramežljivo.
Sad više ne. Pogledao je kutije. Dobro je što ne čekaš. Odmah radiš.
Ana je htjela reći da je i ona dugo čekala. Da će život sam složiti. Čekala muža, šefa, brata. Ali nije rekla. Samo slagala medenjake.
Proljeće, i nešto se u njoj ispravilo. Ne može riječima, ali zna. Iznutra je nestalo ono stisnuto od jeseni. Jedno jutro samo nije osjetila teret. Mara ležala do nje, prela. Vani pupovi na jabukama već nabubrili.
Ivana je došla u travnju, kako je obećala. Vidjela kuću, jabuke, Maru, barba Jozu koji je pomagao podići daske na verandi. Dugo je šutjela, pa rekla:
Mislila sam da se skrivaš. A ti živiš.
Nije jedno drugo isključilo.
Nije, stvarno. Gledala je dvorište. Dobro je ovdje. Nisam vjerovala.
Pričaš kao ja u listopadu.
Možda stvarno. Nasmijala se Ivana. Nauči me ložiti peć.
Ajmo.
Cijeli dan su petljale. Ivana nespretna s drvom, letjele joj cijepanice, smijala se. Ana gledala i shvatila da ju nije vidjela tako opuštenu godinama. U Zagrebu uvijek malo nervozna, žuri. Ovdje samo sjedi uz peć i gleda vatru.
Čuj, uvečer će Ivana, onaj barba Jozo, udovac je?
Nisam pitala.
Ana.
Ivana.
Samo velim. Nekako te gleda pažljivo.
On je pristojan čovjek.
Moguće, promrmlja Ivana, ali po tonu nije vjerovala.
Uz prve slavonske praznike Ana je radila u vrtu. Odlučila zasaditi ne samo cvijeće, nego nešto korisno: tikvice, kopar, dvije grmove ribizla. Barba Jozo donio presadnice rajčice.
Moje, iz svog sjemena. Drže dobro, rekao je.
Koliko sam dužna?
Ništa, susjedska pomoć.
Barba Jozo, prečesto uskačete.
Spustio je ladicu sa sadnicama i pogledao ju:
Smeta ti?
Malo. Ne volim biti dužna.
Nisi ti dužna. Rekao je tiho, bez zamjerke. I ti meni pomažeš. Donosiš kolače, razgovaraš. Ja sam sam, dugo sam. Razgovori mi trebaju kao tebi rajčica.
Ana ga je gledala i mislila dobar čovjek. Samo dobar, bez viška riječi, bez uvjeta. Takvi su rijetki.
Onda hvala, kazala je.
Nema na čemu, rekao je i krenuo saditi.
Ljeto je došlo toplo. Jabuke su cvjetale tako prekrasno da Ana nije mogla prestati gledati. Bijeli cvijetovi na starim granama, opojan miris. Snimila je video i objavila na Mreži. Napisala jednostavno: Jabuke cvjetaju. Najljepše što sam vidjela ove godine. Video tisuće pregleda. Ljudi pišu da su plakali. Da žele tako. Da su zaboravili kako miriše jabuka.
Rita javlja da narudžbe rastu, želi stalni ugovor. Ana pristaje.
U lipnju zove Tomo. Gleda ime na ekranu, ne javlja se odmah. Onda ipak.
Bok, kaže.
Bok.
Kako si?
Dobro. Ljeto, vrt.
Čuo sam da si se lijepo snašla. Pauza. Ivana mi pričala.
Ivana puno priča.
Ana, ja… Kroz kašalj. Loše mi ide, Anči. Gradilište gdje sam ulagao je stalo. Partner nije bio pošten. Pare su otišle.
Ana šuti.
Ne tražim ništa, brzo doda. Samo sam htio reći.
Zašto?
Ne znam. Trebao sam valjda. Glas mu je tiši. Kako je mamina kuća?
Dobra je. Popravila sam je.
Krov?
Krov kasnije. Prvo peć, veranda, vrata.
Sama?
Sa susjedima.
Dobro. Duga pauza. Ana, ljutiš se?
Zašto?
Na sve ovo. Kako je završilo.
Ana pogleda kroz prozor. Mara sjedi na prozoru, gleda vrt.
Ne ljutim se, Tomo. Ja živim.
Ne odgovara odmah. Onda tiho:
Uvijek si bila mudrija od mene. Samo si šutila.
Ne mudrija. Samo drukčija.
Još su malo pričali o svemu i ničemu, pa se oprostili. Ana je dugo stajala uz prozor s mobitelom u ruci. Onda izašla u vrt, uzela zalijevaču, krenula polijevati rajčicu. Nije htjela misliti. Nije ni mislila. Samo je zalijevala.
Kolovoz je bio rodna godina. Jabuke krupnije nego lani. Ana ih je sakupljala svaki dan, slagala u sanduke. Dio za štrudle, dio za džem. Recept je isto našla kod mame. Džem je bio taman, gust, s cimetom i klinčićem. Barba Jozo rekao da je točno kao od Zdenke, njene mame.
Sjećate se kakav je bio? čudi se Ana.
Sjećam. Nudila je susjede. Blagi osmijeh, drugačiji od onog obično. Tvoja mama je bila krasna žena.
Znam.
Puno joj sličiš. Ne po licu. Po rukama.
Kako to, po rukama?
I ona kad je nešto radila, radila je pažljivo. Kao da je važno. I ti si takva.
Ana nije ništa odgovorila. Samo miješala džem, slušala njegovo potmulo krčkanje, i znala da joj ta usporedba znači. Da joj je drago.
Na Mreži oglasili se i sponzori. Sitni, ali pravi. Dućan kuhinjskog posuđa pitao suradnju. Ana pristala na jedno, zatim drugo video. Nije to bila bogatstva, ali iznenada slatko. Ispričala barba Jozi.
Plaćaju sad da pečeš kolače? pitao je.
I da pričam kako. Čudno, zar ne?
Nije čudno. Prije su za to kupovali knjige. Sad gledaju.
Biste li vi gledali?
Zbiljno je razmislio:
Tvoje bih vjerojatno gledao.
Zašto?
Jer imaš nešto stvarno. Ustao, krenuo van. Ljudi znaju razliku između stvarnog i samo lijepog. Nekad traže lijepo, kad se umore, traže stvarno.
I niste se umorili od lijepog?
Zastao je:
Cijeli život sam među stvarnima. Nije bilo od čega.
U rujnu je Tomo došao. Bez najave. Samo se pojavio u nedjelju ujutro, s putnom torbom i pogledom čovjeka koji se dugo spremio i ipak došao.
Ana otvara vrata, promatra ga. U godinu dana nekako se smanjio. Ne fizički, drukčije.
Smijem ući? pitao je.
Uđi.
Stavila je vodu za čaj. Tomo sjeo za stol, gledi kuhinju, vidi Maru s podozrenjem gleda s prozora.
Mačka, veli.
Mara.
Uvijek si govorila da ne voliš mačke.
Ona je prva odlučila. Ja sam samo pristala.
Voda prokuhala. Ana servirala čaj, džem, medenjake. Tomo zagrizao jedan, žvače polako.
Fino, kaže.
Mamin recept.
Šutnja. Onda:
Sve sam izgubio, Ana. Skoro sve. Stan pod hipoteku, dug nisam vratio. Sada Katina i ja kod njene sestre, u jednoj sobi.
Djeca?
S nama. Tijesno, ali… tako je.
Ana sluša, ništa ne osjeća osim umornog razumijevanja. Nema zluradosti, nema sažaljenja. Samo činjenica: život nekako svatko sam smjesti.
Tražiš nešto od mene? pita izravno.
Ne. Pogleda je. Samo… htio sam reći da sam pogriješio. Tada. Sa stanom. Mislio sam da činim mudro. Bio sam u krivu.
Mislio si na svoju obitelj.
Mislio sam na novac. Nije isto.
Mara skoči s prozora, priđe Tomi. Ponjuši mu ruku. On pruži prste, ona se povuče, ali ostane.
Dobra kuća, pogleda kuhinju. Bolje izgleda nego prije.
Radila sam.
Vidim. Gleda zavjese, police, peć. Ti stvarno ovdje živiš? Za stalno?
Stvarno.
I dobro ti je?
Ana uzme šalicu, drži među dlanovima:
Dobro mi je.
Tomo šuti. Tiho će:
Ne moraš mi oprostiti. Razumijem.
Ne držim se toga. Umorila sam se držati. Lakše je pustiti.
To je oprost?
Valjda.
Bio je do mraka. Šetali po vrtu, Ana pokazivala jabuke, objašnjavala da su zimske, da ima više sorta. Tomo slušao, tu i tamo nešto pitao. Čudno je i jednostavno istodobno, kao kad ljudi koji su postali stranci nađu nešto zajedničko što ne moraju braniti.
Barba Jozo je prošao uz ogradu, mahnuo. Ana odmahnula.
To je taj susjed? pitao Tomo.
Jest.
Dobar čovjek?
Dobar.
Tomo ga pogleda, zatim Anu.
Nisi sama tu.
Nisam.
Otišao kad je pao mrak. Sjeo u auto, čak i zastao još na vratima.
Mogu doći opet? Tek tako?
Možeš.
Klimnuo je, otišao. Svjetla su nestala u zavoju.
Ana je ostala uz ogradu, onda ušla natrag. Mara je čekala na pragu. Ana ju uzme u ruke, pritisne uz grudi, mačka odmah počne presti, bez da zamoli.
Sutradan ujutro barba Jozo došao s jabukama iz svog vrta. Druga sorta, veće, crveno-žute.
Probaj. Ovo je slava pobjednicima. Mekše od zimskih.
Lijepe su. Ana uzme jednu. Idemo li petkom na pazar?
Naravno.
Vi uvijek idete.
Vi uvijek idete sa mnom. Pogleda je ravno, bez skrivanja. To nam je već običaj.
Ana zagrize jabuku. Meka, slatka, malo kiselkasta. Listopad opet dolazi, drveće žuti. Prošla je godina. Proživjela ju je cijelu.
Barba Jozo, jeste li sretni tu u Oskorušama?
Nije žurio s odgovorom. Gledao jabuke.
Nisam to razmišljao tako. Ali da, ako razmislim… Da.
I ja, kaže Ana. Malo šuti. I još me to čudi.
Što čudi?
Da je moguće početi ispočetka. S pedeset četiri.
Okrene se k njoj:
Zašto ne bi bilo?
Pa… čini se kasno.
Kome se čini?
Ana ne odgovori odmah. Mara izađe na trijem, protegne šape, zevne, sklupča se.
Meni se prije činilo. Sad manje.
Dobro je da manje. Podigne sanduk s jabukama, isproba težinu. Petkom kad krećemo?
U osam.
U osam, odgovori, krene prema vratima.
Ana stoji na trijemu, gleda za njim. Jutro listopadsko, bistro, malo hladno. Jabuke u žutom lišću, nekoliko na granama, posljednje, najkasnije. Negdje iza kuća laje pas, zvuk leti kroz tihi zrak daleko.
Mobitel zaćvrkuće. Ivana piše:
Jesi tamo? Sve u redu?
Ana gleda u ekran, u jabuke, pa tipka:
Sve je dobro. Počeo listopad.
Ivana brzo odgovara:
A što to znači?
Ana razmišlja. Mara se skloni, protrlja joj se o nogu.
To znači da će uskoro štrudla od jabuka. Dolaziš?
Ivana ne odgovara odmah. Onda šalje:
Pusti da razmislim.
Razmišljaj, napiše Ana.
Spremi mobitel. Siđe niz trijem, priđe jabukama. Podigne s tla jednu, obriše o rukav. Zagrize. Slatka i blago trpka. Točno kao prije godinu dana.
