Djeca dolaze kod mene da se odmaraju, a niti ne pitaju trebam li pomoć

Dvoje odrasle djece, a od njih nema ni trunke pomoći. Dolaze mi u posjet kao u vikendicu na Jadranu, samo da se relaksiraju. A ja sam im kao neko osoblje dočekujem ih, ugostim, hranim, čistim, brinem o njima. Niti mi pomažu, niti novca nude.

Imam sina, Ivana, i kćer Maricu. Za mene su oni još uvijek djeca, iako su odrasli ljudi sa vlastitim obiteljima. Ivan ima dvoje djece, a Marica za sada jedno malo. Živim u svojoj kući u selu u Slavoniji, pa mi često dolaze u goste. No svake godine mi je sve teže kada dođu.

Navikli su doći kod mene kao da su u apartmanu na moru. Sve kućne poslove ja obavljam od kuhanja do nabavke. Sobe pripremam za njihov dolazak, kupuje se hrana, spremaju se razna jela oduvijek je to bio običaj naše obitelji, da goste dočekamo punim stolom i toplinom. I moja majka nas je tako dočekivala uvijek s bogatom trpezom i udobnošću. No, ja i moja sestra Sigurnica nismo joj visjeli na vratu; znale smo da joj je teško sve samo nositi, pa smo prale suđe, pomagale oko djece, pomagale čistiti, nabavljale hranu. Znale smo da joj je teško. Nikada nas ništa nije pitala.

A sad dolaze Ivan i Marica, počiste jednu jedinu šalicu i još mi kažu hvala. Za zetove i snahe nemam zamjerke oni su gosti i mi smo ipak tu stranci, koliko god se okrene. Ali mene boli što moji rođena kćer i sin ne znaju kako pomoći. Dođu, jedu, bulje u televizor, ostave mi unučiće dok oni odu u grad ili se šeću. Ja ostajem, perem hrpe suđa, spremam ručak, večeru, čistim podove, gužva, žamor, sve je prepuno. Onda još brinem oko unučadi.

Sve mi je teže svaki put, leđa me bole, jedva izdržim pred štednjakom. Ali me moja slavonska odgojenost odvraća ne mogu prepustiti da bude nereda, ne možeš tako dočekati goste. Veselim se vikendu s njima, a nakon toga mi treba tjedan dana da se oporavim.

Znam da mi treba pomoć, ali ne znam kako je tražiti. Strah me da se ne uvrijede, da pomisle kako nisam zadovoljna njima. A stvarno ih volim, ali teret mi je ogroman. A još ima u kući stvari koje više niti rukom ne mogu dohvatiti. Sram me zamoliti. I djeca rade, ne mogu ih još vući za sobom.

Ne znam više što da radim, odgoj nas koči, to je muka! Sama sve vučem, umoram sam do kraja. Stvarno bi mi pomoć dobro došla, kako god se okrene. Ali sramota je kod nas u Slavoniji tražiti pomoć, ljudi ne mole, samo šute tako nas učili naši roditelji. Tako stalno patim, ne mogu preko sebe. Loše mi je, ali ni drugačije nije bolje. Ne mogu shvatiti zašto moja djeca ne razumiju, pa nisam više u dvadesetima, ne mogu sve sama, nemam dvije duše. Nitko se nema uvrijediti, ali opet boli. Ne znam kako ovo riješitiJednog jutra, nakon još jedne neprospavane noći, pogledala sam kroz prozor na miran slavonski krajolik. Shvatila sam nešto mora promijeniti. Obrisala sam ruke o pregaču, duboko udahnula, pronašla u sebi onu iskru hrabrosti koju sam godinama potiskivala. Kad su Ivan i Marica došli, umjesto uobičajenog veselja, dočekala sam ih riječima:

Draga djeco, došlo je vrijeme da se malo oslonim i na vas. Treba mi pomoć kuća, kuhinja, unučad, sve me sustiže. Ako vas je sram uprljati ruke, bojte se samo da me ne izgubite, jer ja više ne mogu sve samostalno.

Njihove oči su se raširile, lice im je ozarilo čuđenje, ali odmah zatim neka topla nježnost. Nisu se uvrijedili, ni riječ nisu progovorili, već su mi prišli, zagrlili me, a Ivan je prvi ponudio: Mama, idemo zajedno. Ti si nama sve, a sad ćemo mi biti tebi oslonac.

Od toga vikenda u kući više nije bila tišina puna zamjeranja. Smijeh i razgovor ispunili su prostor, svi su lomili kruh za stolom, dijelili obveze i brige. Marica je naučila peći kruh, unučad su veselo čistila mrvice, Ivan je održavao dvorište. Po prvi put sam osjetila mir, više nisam bila sama, teret se raspršio u nježnosti, a srca ispunila zajedništvom.

Sad kad pogledam kroz prozor na moje selo, znam da se dobar dom ne mjeri punim stolom, nego rukama koje zajedno nose život. U Slavoniji možda ne molimo često, ali kad iskreno progovorimo, sve poprima neki novi, ljepši, topliji ton. Zajedno je uvijek lakše to je ono što se i u mom srcu zauvijek promijenilo.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

three × two =

Djeca dolaze kod mene da se odmaraju, a niti ne pitaju trebam li pomoć
– Ia-l pe tata! E timpul, nu mai amâna! – ne-a spus Sara – Nu înțeleg ce se întâmplă aici! Sora ta vrea casa, dar nouă ne revine să avem grijă de tatăl tău. Vrea să stea cu noi? Sau am înțeles eu greșit? – i-am spus soțului. S-a întâmplat că am auzit toată discuția dintre soțul meu și sora lui, Sara. Ani la rând m-am ghidat după sfatul mamei mele: să nu mă amestec în relațiile soțului cu socrii. Ce nu a luat mama în calcul, însă, e faptul că tatăl meu – spre deosebire de soțul meu – avea o familie bună. – Ce să facem? Sara are trei copii! Nu poate să aibă grijă de tată! – Dar de ce nu poate să se ocupe ea de tată, dacă locuiește cu el? Povestea asta a început demult. Socrul meu are nevoie de ajutor de ani buni. Eu și soțul mergem mereu pe la el, îl ajutăm cu ce putem. Nu prea mai poate avea grijă de el însuși. Nici măcar la magazin nu mai poate merge singur. De aceea, facem lucrurile împreună cu soțul. Sara și copiii ei stau în casa socrului meu. – Ea are copii! Dar nu avem și noi copii? – i-am zis soțului. Suntem în situația în care Sara nu vrea să se ocupe deloc de tată. Se poartă de parcă nu ar fi problema ei. Dar de curând starea tatălui s-a înrăutățit și are nevoie de îngrijire adevărată. Evident, cât timp stăm separat, nu putem să îl ajutăm mereu. Și atunci sora soțului meu a spus: – Luați-l pe tata la voi! E timpul! Nu-i drept să stea mereu cu mine! Acum e rândul vostru să aveți grijă de el! Am rămas fără cuvinte de atâta obrăznicie. Până la urmă, mereu am ajutat, iar de fapt nu tatăl locuiește cu Sara, ci Sara în casa tatălui. Nu mi-a plăcut deloc că soțul s-a arătat dispus imediat. Pe Sara o deranjează foarte tare că, după actul de proprietate, casa e încă a tatălui. Știe că la moartea lui, casa trebuie împărțită cu fratele ei, și insistă ca fratele să ia tatăl cu el, iar tata să-i lase casa întreagă ei. – Avem copii. Dar avem și un apartament. Sara nu are nimic! – Și ce dacă? Tatăl tău e un om foarte bun. N-am nimic împotrivă să stea la noi. Avem loc destul și pentru el. Problema e că noi de ani de zile am strâns bani și am plătit rate pentru apartamentul nostru. Ce a făcut Sara să aibă o casă a ei? Nimic! Acum vrea toată casa! Dar trebuia împărțită jumătate-jumătate! – Uneori, unul dintre copii primește casa. – Da, când există și altă moștenire! Ce propui? Normal, îl luăm pe tata. Dar casa trebuie împărțită în două! Și noi avem copii, și banii ne-ar prinde bine! – i-am zis soțului. Soțul a vorbit cu sora lui. – Dar nu pot cumpăra altă casă cu doar jumătate din suma asta! – s-a revoltat Sara. – Atunci ia-ți o casă mai mică! – Dar eu nu vreau mai mică! De ce nu te gândești la confortul meu? – Tu te gândești la confortul meu? Noi plătim rate de ani întregi, iar tu vrei casa, fără să faci nimic! Nu se poate așa! – i-a răspuns soțul meu. Desigur, l-am luat pe socru la noi. Nu e greu de îngrijit. Face tot ce poate singur. Bine, trebuie să-l ajutăm. Sara sună săptămânal și are mereu pretenții: ba nu-i mai ajung banii, ba să o ducem undeva cu mașina. După vreo jumătate de an, socrul a spus că vrea să facă testament și să ne lase nouă toată casa. – Nu am încredere în fiica mea. M-a dezamăgit enorm! – a zis cu un zâmbet amar.