Danas me preplavio osjećaj gorčine i olakšanja, pa pišem kako bih to izbacila iz sebe. Sve je zapravo počelo jednim običnim subotnjim jutrom kada je Marko, moj partner s kojim sam u vezi već nekoliko mjeseci, otvorio frižider, izvadio posudu s mojom jučerašnjom povrtnom musakom i izjavio: Martina, znaš da ne jedem jučerašnje. Možeš li skuhati nešto svježe? Stajala sam uz štednjak s kavom u ruci i gledala ga kao da mi je s Marsa sletio. Ne zbog hrane svi ponekad poželimo nešto drugo. Nego zato što u njegovom tonu nije bilo ni traga molbi, nego čista izjava kao da je potpuno normalno da žena kuha čim muškarac poželi, a večera od jučer nije dostojna njegova želuca.
Imam četrdeset pet godina. Financijski sam neovisna, imam svoj stan u Zagrebu i život koji sam godinama slagala nakon razvoda. Pupčanom vrpcom nisam vezana ni za kojeg muškarca i sigurno nisam pozvala Marka da useli k meni zato da ga poslužujem. On mi se činio zrelim, normalnim barem dok nije došao živjeti kod mene.
Upoznali smo se, ništa spektakularno, na aplikaciji za spojeve. Marko ima četrdeset osam godina, razveden, vozi dostave po Zagrebu i iznajmljivao je mali stan. U porukama uljudan, na kavi šarmantan, redovito donosio cvijeće, šalio se, nije pitao koliko zarađujem, nije se hvalio. Tri mjeseca sve je izgledalo stabilno: viđali smo se vikendom, kuhali zajedno, išli u šetnje Jarunom, odgledali pokoji film. Pomagao bi mi oprati suđe, predložio otići u trgovinu, uvijek lijepu riječ. Pomislila sam napokon Evo, odrasli muškarac bez predrasuda i muških bubica.
Nakon tri mjeseca predložio je, onako zdravorazumski, da bi bilo logično da dođe kod mene, kad smo ionako stalno skupa i njemu je bezveze plaćati stanarinu za prazan stan. Pristala sam odrasli smo ljudi, što čekati.
Prvih tjedan dana išlo je bez zamjerki. Pazio je na red, povremeno kuhao, nije ostavljao nered. Ali već drugi tjedan počele su sitnice koje sam najprije ignorirala.
Te sitnice ubrzo su se pretvorile u upozorenja.
Prvo je prestao ispirati svoju šalicu od čaja Ionako ti pereš navečer, nema smisla dva puta prati, govorio bi. Počele su se pojavljivati njegove prljave čarape ispod trosjeda. Kad sam ga zamolila da ih ubaci u košaru za rublje, samo bi se nasmijao: Martina, to su detalji, opusti se. Svakim danom više je očekivao da mu nešto donesem i učinim, iako je on sam bio bliže: Martina, dodaj daljinski, Martina, natoči mi vodu, Martina, gdje mi je punjač? I pritom radim od kuće dok je on cijeli dan vani. Počela sam se osjećati kao služavka u vlastitom domu.
Onda to subotnje jutro s musakom. A onda i nedjeljni večernji razgovor, kad je sjeo nasuprot mene s mobitelom u ruci, oštrog izraza lica:
Gle, razmišljao sam, moramo se dogovoriti tko što radi doma da nema nesporazuma. Napravio sam jedan popis.
Napregla sam se, očekivala neku odraslu raspravu o ravnomjernoj podjeli obaveza, ali umjesto toga Marko čita s mobitela:
Točka prva: Kuhanje. Žena treba kuhati svaki dan, najbolje raznovrsno. Ne jedem jučerašnje, pa treba svaki dan svježe. Ostala sam u šoku, a on je nastavio hladno, kao da čita prometna pravila.
Točka druga: Pranje i peglanje. To je isključivo ženska domena; mi muškarci se tu ne snalazimo. Moje košulje moraju biti ispeglane do ponedjeljka. U meni je kipjela mješavina bijesa i nevjerice.
Točka treća: Čišćenje. Jednom tjedno generalka, prašinu redovito, jer ja cijeli dan radim. Potpuno ravnodušan ton, kao da ne govori o zajedničkom životu, nego nabraja upute za čistačicu.
Točka četvrta: Bliskost. Minimalno dva puta tjedno, zbog ravnoteže u vezi. Stisnula sam dlanove u šake dok je on zurio u ekran i ni ne gleda me.
Točka peta: Financije. Režije po pola, ali hrana ide na tvoj račun jer ti više kuhaš kao što si češće doma. Ja pokrivam svoje osobne troškove. Kad je pročitao sve, nasmiješio se: Pošteno, jel da?
Nekoliko sekundi samo sam ga gledala, onda ga pitala smireno: Marko, gdje su u popisu tvoje obaveze? Podigao je obrve u čuđenju: Pa, ja donosim novac doma. Zar to nije dovoljno? Imam i ja posao, rekla sam. Radim od doma, ali zarađujem, znaš i sam, jednako kao i ti. Ali ti si doma, to nije isto. Ja sam po Zagrebu cijeli dan, s ljudima, potrošen se vraćam.
Ustala sam s kauča. Marko, ti zapravo želiš da budem tvoja besplatna kućna pomoćnica? On slegne ramenima: Ne, to ti je normalno, muško-ženska podjela. Muškarac radi, žena vodi kućanstvo. Tako je uvijek bilo. Možda je bilo u pedesetima, rekla sam. Danas je dvadesetprvo stoljeće. On zakoluta očima: Martina, muškarci nisu za kućanstvo, mi smo ti lovci, žene su za ognjište.
Te večeri nisam oka sklopila. Slušala sam njegovo ravnomjerno disanje dok je spokojno spavao, kao da je sve u najboljem redu. Kao da su popisi i moja uloga u njima nešto najnormalnije na svijetu.
Do pet ujutro sam već bila sigurna što ću napraviti. Spakirala sam tiho njegove stvari u dvije vreće, naslonila ih na vrata, ostavila poruku na stolu:
Marko, prelistala sam tvoj popis. Ovo je moj:
1) Nađi si drugu čuvaricu ognjišta.
2) Stvari su ti na vratima.
3) Ključeve ostavi u sandučiću.
4) Nemoj zvati. Sretno u traženju spremačice koja radi za balans u vezi.
Otišla sam prije nego se probudio; otišla kod prijateljice na kavu, sve joj ispričala. Samo je vrtjela glavom: Martina, svaka ti čast što si na vrijeme prepoznala. Zamislila sam što bi bilo da to trpiš par godina.
Tri sata kasnije Marko mi šalje poruku: Stvarno radi ovakvog glupiranja poludiš? Mislim da si preozbiljna za te godine. Nisam odgovarala. Samo sam ga blokirala.
Što stoji iza ovakvih popisa?
Dva mjeseca sam razmišljala i došla do zaključka: Marko nije tražio partnericu, nego osobu koja će mu kuhati, prati, čistiti i biti pri ruci bez da išta zahtijeva zauzvrat. Za njega je žena nakon četrdeset samo funkcija, a ne osoba s granicama i vlastitim željama. I takvih muškaraca ima više nego mislimo na početku glume razumne, a kad uhvate ženu, izbiju popisi i pravila.
Najvažnije što sam shvatila: radije ostajem sama i slobodna nego da dijelim prostor s onim koji me vidi kao kućnu pomoćnicu. Imam četrdeset pet i pravo živjeti po svom. Bez popisa, bez jednostranih obaveza, bez lovaca koji bi doma slavili svoju žrtvu.
Ako to znači ostati sama, neka bude. Samoća je bolja od društva onog tko u tebi vidi funkciju, a ne osobu.
A vi? Biste li i vi otišle zbog ovakvog popisa ili bi pokušale pronaći kompromis? Zašto neki muškarci nakon četrdeset i pete traže domaćicu, a partnericu ne prepoznaju? Jeste li i same doživjele da je netko potpuno drugi kad useli k vama?
