Krilce ili batak.
Ne, Irena, dosta je. Upozoravala sam. Ako sutra opet pred njega stavi tanjur s batkom, a meni i djeci ostavi krilca i leđa, eksplodirat ću. Jesi li čula? Eksplodirat ću kao prijegrijana ekspres-lonac.
Marina je nervozno vrtjela slušalicu u ruci, gledajući kroz prozor dok je jesenska kiša lagano padala po zagrebačkim krovovima. S druge strane linije prijateljica poluglasno je nešto smirivala, ali riječi više nisu imale težinu. Odluka je pala. Jadranka, svekrva, dolazila je petkom, i od tog trenutka kuhinja bi prestala biti Marinina teritorija.
Znaš, nije tu pitanje pileta Marina je spustila glas i pogledala prema vratima. Nego pitanje da u vlastitoj kući postajem nitko i ništa. Posluga. Ne, još gore. Slugi barem zahvale. A ja… ja nestajem. Rastapam se. I djeca to vide, Irena. Vide kako baka poslužuje tatu, kao da je neki kralj, a nas ostale tretira kao dvorsku svitu. I znaš što je najgore? Domagoj to ni ne primjećuje. Njegovo muško pravo.
Irena joj je savjetovala da porazgovara, objasni, ali Marina je umorno odmahnula rukom, iako je znala da prijateljica ne može to vidjeti.
Pričala sam. Sto puta dosad. On klimne glavom, obeća, a onda njegova majka dođe i sve krene ispočetka. On, sin mamina, četrdeset proživljenih, dva fakulteta, šef smjene u tvornici, a kod mame kao dijete od pet godina. Samo da, mama, hvala, mama, kako je fino, mama. A to što mu žena dva tjedna hoda na zadnjim nogama od raznih sastanaka s razredom, što Ina sutra ima test, što Toni opet donio jedinicu pa s njim treba učiti, to kao da je iz nekog drugog svijeta.
Kapljice su se slijevale po staklu. Marina je naslonila čelo na hladan prozor. U odrazu blijedo, umorno lice sa prvim borama oko usana. Trideset osam joj je bilo. Četrnaest godina udana. I svake godine sve više osjećaj da ne gradi vlastitu obitelj, već služi tuđoj.
Dobro, moram završiti, Irena. Večeru moram privesti kraju. Sutra ona dolazi pa će odmah krenuti prebrojavati hranu po hladnjaku. Reći će da je sve prazno i da ništa ne kuham. Iako sam jučer provela tri sata na tržnici, a donijela sam da imamo za cijeli tjedan. Njoj je sve to premalo, sve ne valja. Ajde, čujemo se.
Spustila je slušalicu i pogledala na sat. Pola osam. Domagoj je rekao da stiže do sedam, ali kao i uvijek kasnio je. Sigurno je s majkom na telefonu, izvještava kako mu žena opet nešto prigovara. Namrštila se, zagrizla usnicu i otišla u kuhinju.
***
Jadranka je počela pakirati stvari odmah nakon ručka. Do polaska je ostalo više od dana, ali nije mogla besposličariti. Neka nelagoda tjerala ju je da premeće ormare, premješta hranu, stalno nešto provjerava.
Mali stan u zagrebačkoj Trešnjevci već je godinama bio muzej prošlog života. Sjećanja na vrijeme dok je Domagoj bio dječak, dok joj je muž živio, dok je obitelj stvarno bila oko jednog stola, a ne preko telefona. Ispucale tapete s cvjetićima, one što su ih ona i pokojni muž zalijepili još 83. Kredenca sa starim čašama iz Zadra s njihove srebrne svadbe. Fotografije u drvenim okvirima: Domagoj kao školarac, Domagoj s diplomom, Domagoj s mladom na vjenčanju.
Jadranka se zaustavila kod zadnje slike. Marina joj se tada činila draga i samozatajna, fina zagrebačka cura, nastavnica književnosti, dobra obitelj. U početku joj je bilo drago. Sin je našao dobru ženu. No, četrnaest godina poslije, sve je izgledalo drukčije.
Vječno nezadovoljna promrsila je sebi u bradu, skrećući pogled. Kao da stan nije njezin sve joj smeta. Domagoj iz noći u noć radi, sve što zaradi nosi kući, a ona samo prigovara. Jednom joj smeta što previše kuham, drugi put što sam loše razrezala pile, pa što djeci previše dajem slatkiša. A ja sve najbolje biram! Sve bih dala za njih, svu mirovinu potrošim da unuke hranim kako treba.
Otišla je u kuhinju i otvorila hladnjak. Unutra već čekaju posude s pogačicama, sarma, teglica domaćeg džema. Sutra će donijeti svježe pile, kilu telećeg za juhu, svježi sir za štrudlu. Imala je u glavi precizan redoslijed: što Domagoj voli, što djeca, kako najbolje pripremiti da im svima bude po volji.
Pile treba biti domaće govorila je sama sebi, kao i svaki put kad je bila sama. S placa, nikako iz dućana. Tako se sad sve gura kroz hormone. A moj Domagoj je kao mali najviše volio moje pile iz pećnice, hrskava korica, sočno meso. Najbolji komad uvijek za njega, batak. On mi se naradi, dođe umoran, treba ga ugostiti kako spada.
Izvadila je staru bilježnicu s receptima iz 80-ih, listovi požućeni, neki zapisi već izblijedjeli, ali ona ih je znala napamet. Našla je Pile s krumpirima za Domagoja. Čitala ga, iako je po sjećanju znala svaki red.
Telefon je zazvonio u osam. Domagoj, naravno, on uvijek zove navečer, odmah poslije večere, kad djeca odu učiti.
Halo, mama, kako si?
Dobro sam, sine. Sprema se sve polako. Nakupovala, ispekla pogačica. Kaži, voliš li više s kupusom ili sa sirom?
S kupusom, mama. Ali nemoj prenosi, previše ti je to. Umorit ćeš se…
Jadranku je stegnulo u prsima. Opet ona, sigurno. Pogurala mu ženu protiv nje.
Što to znači previše? Pa za vas to radim, za djecu. Toni, vidiš da je ostao mršav, treba ga hraniti kvalitetno. A Ina, ona će biti prava ljepotica, njoj trebaju vitamini, onaj domaći sir.
Mama, imamo pun hladnjak. Marina je jučer sve kupila.
E, tvoja Marina… s dućana. Sve je to kemija, sine. Ja uzimam domaće, provjereno na placu. Zar misliš da bi ti majka dala nešto loše?
Nastala je šutnja: znala je te tihe pauze, mlatara među njima, pokušava birati između žene i majke, jadni moj sinek. A ona mu samo dobro želi. Za razliku od te… te neke.
Dobro, mama, donesi. Samo nemoj previše, molim te.
Ne brini, sine. Snaći ću se. U koliko dolaziš po mene?
Oko dva poslije podne bih trebao stići.
Dogovoreno. Spremaju me tvoji unuci?
Toniju loše ide iz matematike, ali radimo na tome. Ina se sprema na natjecanje iz lektire.
Moja pametnica! Na tatu povukla. I on je stalno čitao. A Marina?
Umorna je, ima dosta posla u školi.
Umorna, živa istina Jadranka je uzdahnula i dodala ironično dobro je njima, stalno neki praznici. Nije kao tebi. Čuvaj se, sinko, nemoj izgorjeti na poslu.
Dobro, mama. Laku noć.
Laku noć, zlato.
Dugo je sjedila na starom kauču, buljeći u jednu točku. Nekad je Domagoj zvao svaki dan, ponekad i dva puta dnevno. Pričao što ima na poslu, s djecom, tražio savjet. Sad jednom tjedno, iz pristojnosti. Uvijek u glasu nosi tu neku krivnju, kao da se ispričava.
Sve zbog nje prošaptala je Jadranka. Udaljava ga od mene. Vidim ja. Ljubomorna. Zamišlja da sam suvišna. Ali ja sam mu majka! Rodila ga, podizala, sve mu dala. A ona, odakle je stigla? Četrnaest godina prije bila nepoznata, sad je glavna.
Uzela je sliku gdje je bila s malim Domagojem. On je imao četiri godine, oboje se smiješe, zagrljeni. Tako sretan, sasvim njezin.
Zašto je toliko teško? Samo je htjela najbolje. Htjela da je sin sretan, da unuci budu siti i zdravi. Zar Marina ne razumije da sve to radi iz ljubavi?
***
Večer kod Domagoja i Marine protekla je u uobičajenoj napetosti. Djeca su brzo napisala zadaću i razbježala se: Ina s mobitelom, Toni u igricama na tabletu. Domagoj za računalom u dnevnoj, navodno s papirima, ali stvarno čita vijesti.
Marina je prala suđe, osjećajući kako se u njoj nakuplja zamor i ljutnja sa svakim tanjurom. Znala je da mora porazgovarati s mužem, sada kad su djeca budna pa ne treba dizati glas. Ali riječi su zapinjale u grlu, koliko god su joj bile poznate.
Domek pozvala je, brišući ruke krpom.
Da? odgovorio je bez skidanja pogleda s ekrana.
Možemo malo porazgovarati?
Reci.
Ali ozbiljno. Trebam tvoj pogled, ne ekran.
Domagoj je teško uzdahnuo, ali se okrenuo. Lice iscrpljeno, podočnjaci tamni. Stvarno puno radi. Marina je na trenutak osjetila sažaljenje, ali to je odmah suzbila. Nitko večeras neće odustati.
Radi se o tvojoj mami počela je sjedeći na rubu kauča. Znam da želi pomoći, skuhati, ali…
Pričali smo o tome, Marina prekinuo je. Dolazi jednom mjesečno, zar ne možeš izdržati par dana?
Izdržati? Marina je obuzela stara vatra Već četrnaest godina izdržavam, kako ti kažeš. Izdržavam sve njene komentare, stalno premještanje po kuhinji, gomile hrane koje se kasnije bacaju jer je djeca ne jedu, što daje djeci slatkiše kad ju zamolim da ne daje. Ali najviše… izdržavam jer svaki put osjećam da sam gošća u vlastitoj kući. Osjećaš li ti to?
Pretjeruješ.
Ne pretjerujem. Hajde, reci mi iskreno tko je glavni za stolom kad ona dođe?
Domagoj je otvorio usta, ali Marina nije čekala odgovor.
Ona. Tvoja majka. Ona odlučuje tko što jede, tko kad sjeda, kome kakav komad. A ti to dopuštaš, pa čak i želiš. Tad si opet dijete koje uživa što mama došla iz Slavonije pa će ga nahraniti. A za mene, tko mari? Da me nema, ne bi ni shvatio.
Ovo je besmisleno.
Strogo? Onda odgovori zašto svaki put tvoj tanjur nosi najveći komad? Zašto djeci krilca, a tebi batak? Zašto ja tvoja žena, majka tvoje djece sjedim pokraj praznog tanjura, čekam da svi pojedu pa uzmem ostatke?
Mama brine o meni.
Samo o tebi! Marina je ustala oštrim pokretom. A mi smo što? Prilog, ukras? Dosta mi je biti drugo kolo u vlastitoj kući.
Što želiš? Da zabraniš majci dolazak?
Ne. Želim da porazgovaraš s njom. Objasni joj da mi imamo svoje pravila, da znam što djeci treba, da piletinu možemo pravedno podijeliti da odrasli muškarac smije dobiti isto kao djeca.
Mnogo ponižavajuće za mene, i za nju promrsio je Domagoj.
Ponižavajuće? nasmijala se. Smijeh joj je bio kratak, nervozan. Jesi li vidio kako našoj Ini suze teku kad najmanji komadić dobije, a ti najbolji? Ima dvanaest godina i sve vidi. Samo šuti jer ne želi baku uvrijediti. A ja šutim i osjećam se grozno jer ne mogu zaštititi vlastito dijete.
Ti sve preuveličavaš.
Ne preuveličavam. Ako se sutra opet dogodi, ja neću šutjeti. Sasvim otvoreno ću reći tvojoj mami što mislim. Pa kako bude.
Marina je krenula u spavaću. Bacila se na krevet, stisnula jastuk i suzbila suze. U njoj je ključala uvrijeđenost, nemoć, bijes na njega, na svekrvu, na samu sebe. Zašto ne može zaboraviti pile? Zašto joj je to tako važno?
Ali znala je odgovor. Nije se radilo o piletu. Radilo se o poštovanju. O tome da njene potrebe i osjećaji u toj kući stalno vrijede manje. I Domagoj to nije vidio. Ili nije želio vidjeti.
***
Petak je počeo kišom. Domagoj je otišao rano; obećao se vratiti do dva, pokupiti majku. Marina je ispratila klince u školu i vratila se u tihi stan. Trebalo je pospremiti, skuhati nešto, ali nije imala snage.
Skuhala si je kavu i sjela kraj prozora. Vanjska sumaglica, kišne kapi i brzi koraci prolaznika ispod kišobrana. Tipičan zagrebački studeni jednako siv kao njezino raspoloženje.
Otvorila je poruke s Irenom. Prijateljica joj je slala ohrabrenja nakon jučerašnjeg poziva. Drži se, Jesi lavica, Reci sve, lakše ti bude. Lako je tuđe hrabriti kad ne dijeliš s njima život.
Oko dva netko je pozvonio. Marina se trgnula, pogledala u ogledalo: blijeda, podočnjaci, kosa svezana na brzinu. Svejedno. Ionako će joj svekrva naći zamjerku.
Vrata je otvorila. Na pragu Jadranka s dvije ogromne torbe, Domagoj nosi torbe unutra.
Dobar dan, Marina hladna formalnost, klimanje. Kako zdravlje?
U redu je.
Tako treba. Domagoj veli da ste umorni, vjerujem, posao nije lak. Evo, donijela sam pogačica, sarme podgrijete, djeci dajte. Za vitaminski doručak.
Hvala, Jadranka stisnutim zubima.
Prošeta do kuhinje, promatrajući pogledom svaki kut. Gleda police, štednjak, sudoper traži zamjerku. I nađe, naravno.
Hladnjak vam prazan konstatira, otvarajući vrata. Dobro je da sam donijela hrane. Sad ćemo mi sve popuniti.
Marina stisne vilicu. Hladnjak je prepun, baš ga je napunila. Ali za Jadranku uvijek je premalo.
Mama, sjedi, odmori predlaže Domagoj. Umorit ćeš se.
Kakav odmor! Najbolje da odmah pripremim ručak. Sigurno niste ništa kuhali.
Imali smo ručak slaže Marina. Ne treba ništa posebno.
A što će djeca jesti? Jadranka je već izvukla pile, zamotano u papir Ovako domaće, s placa! Bit će punija pećnica, a kad se djeca vrate iz škole dobit će vruće.
Marina pogleda Domagoja. On izbjegava pogled. Kukavica. Ne zna ni riječi majci reći.
Jadranka, spremila sam večeru. Klinci vole tjesteninu s pljeskavicama.
Tjesteninu? prezirno se osmjehne. To nije hrana za djecu. Treba im mesa, pravog. Ne te poluhrane iz trgovine.
Sama radim pljeskavice.
Pa naravno usiljeno ali piletina je ipak najbolja. Domagoj to voli odmalena.
Marina osjeti kako joj unutra vrije. Gotovo. Njezina kuća, njezina kuhinja, a nije nitko i ništa.
Jadranka je već vadila nož, rezala pile, slagala sve na tepsiju, gulila krumpir. Brzo, sigurno, kao domaćica cijelog stana. Marina stoji u vratima i promatra uvijek strankinja. Domagoj se povlači u sobu, ostavlja ih same.
Sjednite, Marina, Jadranka ni ne gleda prema njoj odmorite se. Ja ću sve.
Marina se okrene i izbjegne. U sobi sjeda na kauč, glavu u dlanovima. Zna da, ako sada izusti riječ, bit će skandal pred djecom. Ne želi to. Mora izdržati do večere. Poslije će vidjeti.
***
Djeca su utrčala iz škole mokrih čuperaka. Toni odmah na kuhinju, privučen mirisom.
Bako! pravi osmijeh. Došla si!
Došla, dušo, Jadranka ga zagrli i briše ruke. Kako škola?
Dobro. A što miriši?
Pile iz pećnice! Uskoro gotovo. Gladan si, ha?
Da!
Ina uđe tiho, pozdravi hladno. Lice joj sve mami, ista napetost, isti pogled. Marina vidi kako proučava kuhinju, primjećuje sva premeštanja.
Inice, dođi baki, veselo će Jadranka.
Djevojčica ozbiljno priđe i dozvoli zagrljaj.
Kakva si ti cura postala velika. I ljepotica. Kako ti je u školi?
Dobro.
Pametnica. Na mamu povukla, voliš li čitati?
Volim.
Bravo. Sjedni, taman sam ispekla pogačicu s kupusom, svježe.
Ina sjedne i uzme pogačicu, ali Marina vidi da je jede bez volje. Ne može odbiti baku. Toni ruši već drugu, ide po treću.
Dosta, Toni mama prekida. Uskoro je večera.
Pusti, Jadranka se ubacuje još je mali, neka jede.
Ne treba se prejesti prije ručka Marina oštro.
Neugodno zatišje. Toni zbunjeno gleda majku, pa baku. Ina spusti pogled.
Dobro, dobro popušta Jadranka. Ostavi za poslije, Tonček. Mama je u pravu.
Marina izlazi iz kuhinje, ljuta jer i oko pogačica postoji vječita borba za prevlast, uvijek u korist stare domaćice.
U sedam navečer vraća se Domagoj. Jadranka ga dočeka na vratima, brine se je li mu hladno, je li gladan. On se umorno smješka, odgovara kratko. Marina promatra tu scenu kao publika vlastite tragedije.
Svi za stol! Jadranka proglasi. Večera je.
Stol pun: piletina s hrskavom kožicom, krumpir, salata, ukiseljene papričice, kruh. Jadranka podijeli tanjure. Marina mirno sjeda i priprema se.
Domek, za tebe batak Jadranka odlaže pred sina najveći, najsočniji komad Najbolje za radnika. Treba ti snage.
Marini je nešto puklo. Opet. Kao uvijek.
Ina Jadranka daje kćeri krilce Ti ionako paziš na liniju, nije ti potrebno masno.
Ina, dijete, već usmjerena na liniju. Prazna isprika da batak pripadne tati.
Toni, evo krilce i leđa, uživaj dušo.
Toni uzima vilicu, ali ne jede. Gleda tatin tanjur, pa svoj. Marina u njegovim očima vidi ono isto zašto tata uvijek bolje?
A ja? tiho pita Marina.
Krilce, ako volite Jadranka ne gleda prema njoj. Ili ne volite piletinu?
Volim. Ali i ja bih jedanput normalni komad, a ne ostatke.
Domagoj diže pogled, nema tu riječi.
Marina, pa…
Što ja? drhti glas. Zašto u mojoj kući tvoj muž dobiva batak, a ja i djeca ostatke?
Domagoj radi, njemu treba snage reže Jadranka pogledom.
A ja ne radim? Ne stojim cijeli dan na nogama, škola, djeca, kuća? Ali meni može krilce, jel?
Ma prestani, pokuša Domagoj uzeti ruku, ali Marina je povuče.
Ne, neću. Dosta mi je šutnje. Svaki put dopuštaš majci da me ponižava za vlastitim stolom.
Ponižava? Jadranki glas podrhta. Došla sam pomoći, nahraniti unuke, a vi…
Došli ste pokazati tko je glavni! cikne Marina. Da mi dokažete da sam ja nitko u ovoj kući. Da nikad neću biti glavna, da su djeca vaši unuci, a ja samo usputni lik. Čak ni pile ne smijem sama podijeliti!
Dosta! Domagoj skoči Djeca slušaju.
Marina pogleda djecu. Ina sjedi bijela, Toni tiho plače. Marinu preplavi sram. Dovela je djecu do suza, zbog pileta.
Oprostite šapne i izleti iz kuhinje.
***
U spavaćoj sobi legne, lice u jastuku, suze idu. Ispod svega je stara bol, bijes što se muž nikad nije usudio reći riječ, što dopušta majci sve. Zašto ne može gledati preko krilca? Zašto to boli?
Ispod jecaja, iza zida čuje se tiho umirivanje. Jadranka, naravno, sada uvjerava djecu da je s mamom nešto ne u redu, baka je dobra, mama preumorna. Djeca će joj povjerovati.
Vrata su se lagano otvorila. Domagoj ulazi.
Marina, što izvodiš?
Marina sjedne, obriše lice.
Ja? Ja izvodi?
Mama je probala usrećiti sve, a ti…
Šuti, hladno. Ne zanima me.
Ali…
Već četrnaest godina šutim. Četrnaest gledam kako tvoja majka tebe stavlja u centar, a mene pravi sluškinjom. Tebi to odgovara. Lijepo ti je biti glavni, imati najbolji komad, svi te tetoše. A moj osjećaj nula bodova.
Nije istina.
Je. Da nije, odavno bi majci rekao: “Ovo je Marinina kuća, ona je ovdje ravnopravna.” Ali šutiš. Svaki puta šutiš. Jer između mene i nje uvijek biraš nju.
Domagoj sjeda pognute glave.
Ne znam što da radim priznaje Ona mi je majka. Samo jedna. Kako da joj kažem?
A ja sam ti tvoja žena, smiješ meni činiti bol?
Marina…
Odgovori možeš li?
Šuti. Marina odlazi do prozora.
Ne želim ovako više. Ili pričaš s njom, ili… ne znam. Ali ne mogu ovako dalje.
Da je izbacim?
Da postaneš muškarac. Muž. Ne mamin sin.
Izašla je iz sobe, ostavljajući ga zbunjenog. U hodniku prolazi kraj Jadranke koja je sve čula.
Jeste li zadovoljni? suzne oči. Rasturili ste obitelj.
Nisam je rasturila. Samo sam rekla istinu.
Istina? Sve sam mu dala, sve. Ostali ste svi bez mene, a sad mi uzimate zadnje što mi je ostalo.
On je sad više muž nego sin. Moj je tiho Marina.
Jadranka prezrivo:
A vi ne znate napraviti ni supu. Djeca vam neuredna, sve prljavo. Ljubav je to?
Marina osjećala kako se suze spuštaju, ali je ostala mirna.
Idite, šapatom Idite iz moje kuće.
To je Domagojeva kuća.
Moj dom! vikne Marina.
Domagoj istrčava iz sobe.
Što je sad ovo?
Žena vam me tjera. Jadranka plače Došla sam pomoći. A sad ovo.
Marina, što radiš?
Branim sebe. Bilo je dosta.
Jadranka odlazi spremati torbe, Domagoj luta stisnutih usana. Djeca preplašeni gledaju kroz vrata svojih sobica.
Za pola sata Jadranka stoji na vratima, lice joj mramorno bijelo.
Odlazim kaže Kad umrem, bit će kasno priznati.
Mama, nemoj pokuša je zagrliti Domagoj.
Zovi mi taksi.
Noć je, ostani do jutra.
Neću. Ovdje neću više biti.
Odlazi, a Domagoj zove taksi. Kad ode, on izgleda kao da je ostarjeo deset godina.
Jesi li sad sretna? pita.
Nisam odgovori Marina iskreno Ali moglo je samo ovako.
Ona je moja majka.
Znam, ali ako opet dođe, mora poštovati moju obitelj.
Odlazi u dnevnu, sjeća se uzaludnog pokušaja. Sjednu jedno pokraj drugog u tišini.
Što ćemo sad? pita.
Ne znam. Nešto se mora promijeniti.
***
Jadranka stiže doma oko ponoći. Stan je dočeka hladan, tih. Sjedne bez riječi. Zadrži suze dok ih niko ne može čuti. Pita se što je krivo radila? Rodila ga, podizala, hranila iz samih ostataka, sad kad je žena došla postala je strankinja.
Htjela je nazvati Domagoja, izjadati mu se, možda bi joj rekao kako ju voli, ali boji se javiti, boji se da je ova nova žena istisnula iz srca.
Odlazi po pile, opet vidi: najbolji komad dala Domagoju. Bila je to ljubav, dala mu što voli zar je to pogrešno?
Prisjeća se Ininih očiju jučer. Pogled na tatin tanjur, onda vlastiti. Prevara je ostala u tom pogledu.
Otresa glavom. Ne, nije ona kriva. Kriva je Marina, što truje djecu protiv bake!
Telefonski poziv. Jadranka zgrabi slušalicu, srce lupa.
Mama? umoran glas. Jesi dobro stigla?
Stigla. Kratko.
Oprosti što je bilo tako.
Ti se meni ispričavaš? Tvoja žena me istjerala!
Mama, ne budi takva.
Cijeli život sam za tebe živjela, a ti si mi dozvolio da me istjeraju…
Mama, nisam htio…
Najbolje nemoj zvati više.
Spusti slušalicu. Ruke joj drhte.
Idući poziv ignoriše. Sjede u tami kuhinje do jutra. Pita se, kako je moguće da ga je izgubila?
***
Jutro kod Marine i Domagoja bilo je tiho. Djeca šute za doručkom. Ina prebire zobene pahuljice bez apetita, Toni se mršti u tanjur.
Tata, napokon upita Ina Baka više ne dolazi?
Pogledali su se.
Doći će. Samo treba vremena, odgovori Domagoj.
A zašto ste se posvađali? Zbog pileta? Toni pogleda mamu. Zar je zbog pileta?
Marina uzdahne.
Nije zbog pileta. Zbog toga što odrasli ponekad ne znaju kako biti obitelj.
Ali baka je dobra. Pravi kolače Zašto si je potjerala? Toni.
Nisam je potjerala, suznih očiju Samo želim da nas sve poštuje. Djeco, u obitelji nema najvažnijih i manjih. Sve dijelimo jednakom mjerom, pa i pile.
Toni klimne, ali ne razumije. Ina ustaje i odlazi.
Kad su djeca otišla, Domagoj natoči kavu.
Što ćemo sad?
Ti moraš razgovarati s majkom. Ako ne, onda neka ne dolazi.
Ne mogu to reći.
Onda neka ne dolazi. Oštra ruka po stolu Ne dopuštam joj da uništava naš mir.
Stavljaš me na izbor.
Ne ja, ona. I to odavno.
Domagoj odlazi na posao. Marina ostaje skupljajući tanjure. Je li ispravno postupila? Trebala li još jednom prešutjeti?
Ne. Više nijednom.
***
Tjedan dana prošlo je u šutnji. Jadranka se nije javljala. Domagoj je navečer zvao majku, ali Marini nije govorio što pričaju. U kući, svi šutljivi.
U petak navečer Domagoj sa posla:
Mama želi doći. U nedjelju. Kaže, želi razgovarati s tobom.
Marina zastane:
Jesi siguran?
Molim te. Pokušaj. Kaže, pokušat će razumjeti tebe.
Marina pogleda Domagoja, u očima mu je želja za mirom. Bilo joj ga je žao.
Dobro, ali pod uvjetom: nema komentara na moje kućanstvo, nema pilećih bataka samo za tebe.
Dogovoreno.
***
Nedjelja je iznenadno bila sunčana, rijetko za kasnu jesen. Jadranka je stigla oko ponoći. Izgledala je starije, sitnije. Marina je otvorila vrata.
Dobar dan, Marina tiho.
Odlaze do kuhinje. Domagoj sjedi, napet.
Sjednite, kaže Marina.
Jadranka sjeda. Ruke joj drhte.
Htjela bih ispričati se napokon progovori.
Za što? Marina mirno.
Što nisam razumjela niti Vas čula. Mislila sam da pomažem, željela sam samo najbolje Domagoju i unucima. Ali kao da sam Vas povrijedila.
Niste slučajno, znali ste što radite. Kada dajete najbolji komad pred mamom i djecom, nije pošteno. Kada kritizirate, boli.
Jadranka pogne glavu, suze joj idu niz obraze.
Vi ste sada obitelj vaš muž, djeca Ja moram to naučiti.
Nitko Vama ne brani biti baka. Samo ne smijete biti gospodar u mojoj kući.
Jadranka klimne.
Bit ću gost. Poštovat ću Vas. Trudit ću se.
Domagoj odahne.
Ne vjeruje Marina da će se Jadranka puno promijeniti, ali nada se. Radi Domagoja. Radi djece. Radi sebe.
Nakon par sati, Jadranka ode kući. Marina je otprati do vrata, čak je i zagrli na rastanku. Kruto i nesigurno, ali zagrli.
Kad su se vratili, Domagoj joj stavi ruku na rame.
Hvala prošapće.
Vidjet ćemo odvrati Marina.
Na večeru, svi sjede za stolom. Marina dijeli hranu: svima jednako, ista količina, iste kosti, bez privilegija.
Mama, svima si jednako dala šali se Toni.
Tako je, dok sam ja tu smiješi se Marina.
Ne smeta mi što nemam više izusti Domagoj Svi smo važni.
Ina se po prvi put smije. Marina u sebi osjeti mir. Možda ima nade.
***
Prošle su tri tjedna. Jadranka je došla dvaput. Oba puta pažljivo, neprepoznatljivo. Kaže da ide na tečaj engleskog, stekla novu prijateljicu, povremeno ode u kazalište. Ispunjava prazan prostor oko sina.
S vremenom su svi malo popuštali. Domagoj se više trudio oko Marine i djece.
Jednog dana, zimi, Marina kuha pile na bakin stari način. Jadranka uđe u kuhinju.
Može li pomoći? pita.
Možete. Razdijelite, molim Vas.
Jadranka počne dijeliti pile na ravnomjerne komade, bez batka za Domagoja, bez diskusija.
Za stolom svi imaju isti tanjur, iste porcije. Djeca se smiju, on priča o poslu, Jadranka tiho jede.
Marina promatra sve to i shvati nisu savršeni, ali uče živjeti zajedno. Bez glavnih i sporednih. Bez borbe za batak. Zajedno.
Nakon večere Jadranka pomogne oprati suđe, ne dira po kuhinji, ne prigovara.
Hvala vam, kaže Marina.
Jadranka klimne, u očima žaljenje i mirenje.
Sada znam, Domagoj je vaš. Ja sam mu samo baka. I to je u redu.
Marina je spontano zagrli. Po prvi put. I obje znaju rat su vodile bez razloga.
***
U kasno proljeće svi su na vikendici. Djeca igraju badminton, Jadranka i Marina rade salatu, Domagoj pali roštilj.
Marina, Jadranka zovne.
Da?
Hvala ti. Što nisi dopustila da uništim vašu obitelj. Što si postavila granice. Što si pokazala kako dalje.
Sami ste to shvatili. Ja sam vas samo malo pogurnula.
Zagrli je. Domagoj iz daljine promatra i smiješi se dvije najvažnije žene konačno su obitelj.
Večer je, svi sjede za stolom. Meso podijeljeno jednakomjerno.
Sjećaš se, mama, kad si tati uvijek davala najveći komad? smije se Toni.
Sjećam, Jadranka. A sad više nema toga. Jer smo svi jednako važni.
Domagoj podigne čašu.
Za obitelj. I za to što učimo poštovati jedni druge.
Svi se zajedno nasmiju. I Marina pomisli sreća je baš ovo: svi za stolom, osjećaj doma. Najbolji komad nije batak. Najbolji komad je ljubav kojoj ima mjesta za sve.
***
Tamo negdje u Zagrebu, Jadranka sama kuha čaj, gleda sumrak. Prije se po povratku osjećala neželjeno. A sad je mirna. Počinje učiti za sebe, družiti se, pisati poruke prijateljicama. Više nije samo mama, već i žena sa svojim malim životom.
Telefon zazvoni.
Mama, kako si? Domagoj.
Dobro, sine. Vidimo se za Tonijev rođendan.
Naravno. Hvala ti za sve što pokušavaš.
Jadranka se nasmije. Nije više strah ni tuga. Sretna je.
Zatvori telefon, uzme pogačicu, pojede svoj komad.
Slijedi novi dan. Prvi put bez starih okova. Najbolji komad života je sloboda i ravnopravnost.
***
Sljedeće jutro, Marina spava telefon. Irena je, prijateljica.
I? Dolazi li svekrva?
Dolazi. Ali sad je sve drugačije. Dobro je.
Svaka ti čast. Mislila sam da ćeš je zauvijek potjerati.
Nema potrebe. Sada nas čuje i poštuje. Naučili smo dijeliti. Sve.
Je li batak još uvijek problem?
Marina se nasmije.
Sada svi dobiju pošteno. To je pravi recept.
I djeci i Domagoju i sebi sada svi imaju jednako mjesto. To je najbolji komad koji obitelj može imati.
