Miris druge žene

Marija, ti opet njušiš njegov sako?

Tatjana je stajala na vratima spavaće sobe prekriženih ruku, s onim tonom kakvim se govori ljudima koji čine nešto zbog čega biste se stidjeli i vi i cijela vaša ulica.

Ne njušim, spremam, odvratila je Marija, i nije se ni okrenula.

Marija, držiš sako doslovno uz nos već tri minute.

Kako znaš koliko minuta?

Jer sam ušla, vidjela te, otišla u kuhinju, skuhala si čaj, i evo te još stojiš tu kao sova.

Marija je polako vratila sako na vješalicu, pokretima tako pažljivima i usporenima kao da sprema nešto stakleno i vrijedno.

Postoji tuđi miris, rekla je.

Marija…

Ne izmišljam. Osjeti se. Ženski. Parfem.

Tatjana je ušla s čašom čaja, nespretno otpuhnula vreo zrak.

Bio je na konferenciji, Mare. Ljudi se sreću, rukuju, grle, voze u liftu, izbjegavaju šefove.

Ovo nije miris lifta.

A kako, molim te, izgleda liftovski miris?

Tatjana, dvadeset sedam godina sam u braku.

E pa, upravo tako. Dvadeset i sedam ljeta, Marija. Možda je vrijeme da stekneš malo povjerenja u čovjeka.

Marija ništa nije rekla. Zatvorila je vrata ormara, pogledala vlastiti odraz u ogledalu. Pedeset četiri, kosa svjetla s pramenovima srebra, leđa uspravna. Lice umorno, ali nije slomljena. Danas se u njoj nešto pomaklo, kliknulo na mjesto. Bez pompe, tiho.

Miris je bio tu. Osjećala ga je.

Nije to bio njen parfem. Ona već godinama koristi isti, Cvijet Noći iz male francuske ljekarne u zračnoj luci. Vanilija, bijeli mošus, nešto drvenasto na kraju. Domaće i tiho. Ali ovo na Ljubinom sakou bilo je drukčije. Glasnije. Mlađe. Cvjetno pa oštro u podlozi, pomalo drsko.

Ne bi posumnjala, da nije jedne sitnice. Ljubo se vratio s konferencije u četvrtak navečer. U petak ujutro spremila je sako u ormar. A u nedjelju, dok ga je uzimala za kemijsku čistionicu, miris je još uvijek bio tu. Tri dana. Tri dana u zatvorenom ormaru, uz njezinu odjeću.

Toliko se drži samo miris koji je obilno nanesen. Ili miris s kože.

Nemoj si nabijati stvari u glavu, dobacila je Tatjana iz hodnika. Stvarno. Pametna si žena.

Pametne žene prepoznaju očite stvari.

Pametne žene ni ne uništavaju dvadeset i sedam godina zbog ormar-mirisa.

Marija opet uzme sako, pažljivo ga stavi u vreću za čistionicu. Onda ga skine s police i ostavi. Neka malo još odleži.

Ljubo Alilović bio je, po zagrebačkim mjerilima, biran tip: vodi svoju građevinsku firmu, vozi bolji auto, zna ljude i zna pričati tako da ga slušaju. Marija je cijelo vrijeme bila tu. Nije bila u sjeni mrzila je tu riječ ali nije ni gurala naprijed. Vodila je kuću, školovala sina, rješavala sve što Ljubu nije bilo ni do koljena: doktori, škola, popravci, vikend kod njegove mame u Rijeci, rođendani njegovih partnera. Svi oni samorazumljivi poslovi koje nitko ne vidi.

Sin Ivan već tri godine živi u Splitu, radi u informatci, zove nedjeljom. Život je postao tiši. Marija je otišla na akvarel, pa odustala. Prijavila se na tečaj španjolskog, izdržala tri sata. Posadila mali vrt na vikendici, samo je to ostalo. Vrt joj je davao mir: točno znaš kad što treba i kad će uroditi plodom.

Posljednje dvije godine s Ljubom postalo je drukčije. Više putuje, kasno dolazi. Okreće mobitel ekranom prema dolje. Smije se u slušalicu drugačije nego doma. Marija je sve to primala na rubu pažnje, onako kao što registriraš stolicu koja te žulja, a ne da ti se mijenjati je.

Ali miris. Miris nije bio isti.

Počela ga je osjećati dvaput tjedno. Srijedom i petkom. Ljubo bi došao kasnije, telefon kratko: Kasnit ću, ne čekaj. Nije ga čekala. Jela je sama, prala suđe, čitala, gledala neki show. On bi došao oko deset, poljubio je u sljepoočnicu. Mirisao bi na svježi zrak, kavu, ponekad cigaretu.

Ali, jedne srijede opet onaj miris. Identčan. Cvjetan, oštar, uporan. Stajala je kod vješalice i kao popravlja šal, dok je Ljubo grijao ručak. Pa polako, dva prsta, povuče sako.

Da, opet taj.

Zaledila se. Ne od straha, već od one kristalne jasnoće, kad si prisiljen znati ono što ne želiš.

Kako je prošao dan? dobacila mu je kroz hodnik.

Solidno. Sastanak se odužio, došlo je iz kuhinje. Zveckanje tanjura. Buka mikrovalne.

S kim sastanak?

Mala stanka. Pola sekunde, možda.

S Perićem. Na gradilištu u Dubravi.

Marija vrati sako. Uđe u kuhinju, natoči si vode.

Perić je bio danas u Zagrebu? pita, gledajući kroz prozor.

Da, bio je. Zašto?

Ma ništa. Samo si prije rekao da je u Rijeci na poslu.

Opet stanka. Mrvu duža.

Vratio se, ima posla tu.

Ljubo joj okrenut leđima, miješa nešto u loncu. Drži leđa ravno, široka ramena, slana kosa na sljepoočnicama. Pedeset i osam godina, ali izgleda mlađe. Uvijek pazi na sebe.

Hoćeš čaj? pita.

Ne, hvala.

Izašla je. Legla. Nije zaspala još dugo.

Ono što nije mogla odgonetnuti: što zapravo osjeća. Nije bila ni povrijeđena ni ljuta. Ne odmah. Bilo je to više nalik osjećaju kad dugo ideš i tek shvatiš da si zalutala, a mrak već pada.

Tatjana je zvala u petak popodne.

Kako si?

Dobro.

Marija, tako ne govoriš kad je stvarno dobro.

Tatjana, pitanjce: ako miris ostane na odjeći tri dana u zatvorenom ormaru, što to znači?

Tišina.

Znači da je parfem skup, oprezno je rekla Tatjana.

Ili da je blizak kontakt bio.

Ili da je samo netko blizu stajao.

Tri dana, Tanja.

Marija, slušaj me. Gradiš cijelu kuću na jednom cigli. Miris nije dokaz. Miris je samo miris.

Znam.

Razgovaraj s njim. Otvoreno.

I što će reći?

Nemam pojma. Možda prizna.

Tatjana. Ako vara neće reći. Ako ne vara izgledam kao luđakinja.

Već i jesi malo. Sorry. Ali bolje da znaš.

Marija se, protiv volje, malčice nasmiješila. Bez veselja, ali iskreno.

U redu sam, rekla je.

Nisi, ali prebrodit ćeš. Uvijek si znala.

Nakon razgovora, Marija je otišla na vrt. Kraj rujna, već svježe, ali zemlja još topla. Plela je s cvjetnjaka zadnje nevene koji su uporno prkosili jeseni. Ruke su radile, glava se polako smirivala.

Pokušavala je biti iskrena sa sobom. Možda je sve paranoja. Možda je stvarno slučajan miris iz lifta, iz tuđeg taxi-a, žene na konferenciji. Možda si sama radi film u glavi. Dvadeset i sedam godina. Za toliko vremena čovjek može naučiti prijetnju vidjeti ondje gdje je nema.

Ali opet je ponjušila. U srijedu.

I opet taj isti parfum. Točno taj.

Tada je po prvi put napravila nešto zbog čega bi kasnije imala gorak, ali zadovoljan osmijeh. Uzela je svoj mali parfem i kapnula kap na unutrašnjost Ljubinog sakoa, baš na mjesto gdje je osjećala tuđi miris. Vratila je sako.

Sljedeću srijedu, kad je Ljubo došao, Marija je uzela sako kraj vješalice. Cvijet Noći nije nestao. Njezin, vanilija, domaći. Ali pored njega opet onaj drugi. Cvjetni. Oštar.

Pa dobro, nije paranoja.

Počela je razmišljati drukčije. Ne vara li me, nego što ću sad s tim. To je drugo pitanje. Možda psiholog? Prijavila se na terapiju, bila jednom, pričala općenito, otišla. Psihologica mlada, trideset i neka, dobro govori, ali Marija osjeća da ne razumi. Ne zato što je loša nego što još nije imala to u životu: 27 godina zajedničkih mirisa, koji odjednom postanu tuđi.

Razvod? Zvuči kao nešto teško, što trebaš cijelu vječnost kotrljati. Misliš o stanu, o vikendici, svemu što ste zajedno slagali. Odbrojava što će reći Ivan. Što će reći Ljubina mama kojoj svakog mjeseca nosi kolače u dom za starije.

Misli o onom što je uložila u tog čovjeka i kako takve misli lako zaplivaju svim prostorom u glavi, kao voda što napuni čašu do vrha.

Mare, sjećaš se kako si govorila da bi, kad otkriješ prevaru, odmah otišla? upitala je Tatjana kad su sjedile kod nje, u kuhinji. Tatjana je razvedena deset godina, i Mariji se činilo da je Tatjana tada napokon procvjetala, kao da se nešto upelo pa se najzad ispružilo.

Sjećam.

Sad shvaćam da nije isto govoriti i napraviti.

Što osjećaš zapravo?

Marija zastane.

Znaš kad te dugo boli zub, navikneš na tu bol, i onda odjednom stane? Pa ne znaš ni što fali ni što je dobro?

Čudno poređenje, Mare.

Ali tako je. Ne boli više, ali nešto smeta. Kao kad ti nešto zapinje, pa se stalno spotičeš.

Voliš li ga?

Duga stanka. Ne zato što je teško, nego zato što želi biti iskrena.

Navikla sam se. Nije isto što i ljubav. Ali nešto jest.

Nešto, ponovi Tatjana.

Nešto veliko. Nešto što mi je bilo život dvadeset sedam godina.

Tatjana ulije još čaja. Vani kaplje listopadska kiša. Osjeća se cimet, Tanja stavila štapić u čajnik.

Čekat ćeš da on sam prizna?

Ne. Čekat ću dok meni ne bude dosta.

Dosta čega?

Dosta za biti sigurna. Ne treba mi to za sud. Treba meni da poslije ne sumnjam.

Tatjana ju je pogledala dugo, ozbiljno.

Već si sigurna, rekla je tiho.

Jesam. Ali još želim vidjeti nju.

Zašto?

Marija nije odmah odgovorila. Gledala je kroz prozor, na mokro lišće na prozorskoj dasci.

Ne znam. Samo želim.

Početkom studenog, Ljubo kaže da u petak navečer firma slavi svoju desetogodišnjicu. Mali banket u restoranu Dubrava, partneri, gradonačelnik, nekolicina poduzetnika. Kaže bolje da Marija ne ide, poslovno je, ne poznaje nikog, dosađivat će se. Govori to mirno, bez podizanja pogleda s mobitela.

Idem, reče Marija.

Ljubo podigne pogled.

Marija, stvarno ćeš se dosađivati. Gradilišta, konstrukcije, papiri…

Ljubo, deset godina tvoje firme. Bila sam uz tebe cijelo vrijeme. Idem.

Kratka stanka. Spusti mobitel.

Dobro, kako želiš.

U petak se odjenula pažljivo. Tamnoplava haljina, ona koja joj baš dobro pristaje. Srebrne naušnice koje joj je Ivan donio iz Splita. Njezin parfem, vanilija. Pogledala se u ogledalo i shvatila ne izgleda mlado, ali izgleda dobro. Ona vrsta dobro koja zapravo vrijedi.

Ljubo je bio gotov prije. Stajao u hodniku u odijelu, pogledava mobitel. Kada je ušla, kratko reče:

Lijepa si.

Znam, odvrati ona, i uzme torbicu.

U restoranu gužva, vino, glasovi. Svira lagano, miris hrane svuda. Marija se držala uz Ljubu, pozdravljala, smješkala, pričala. Dvadeset i sedam godina tome. Zna taj posao.

Negdje nakon sat vremena, kod stola s predjelima, Marija je ponovo osjetila taj miris.

Cvjetni početak, oštrina ispod toga, mladost, žudnja.

Nije se pomaknula. Samo je polako okrenula glavu, kao da gleda tko je još u sali.

Žena stoji par metara dalje. Trideset i nešto, crna kosa zategnuta, burgundy haljina, figura njegovana. Smije se, drži čašu s obje ruke, razgovara s nekim. Lijepa. Marija ju je gledala bez ljutnje. Samo kao nepoznatu, u nepoznatom gradu.

Žena se okrene. Pogledi se susretnu. Ništa posebno. Samo dva pogleda. Ali nešto se u njenom licu promijenilo, tek toliko da trebaš biti žena da vidiš. Žena se okrene svom društvu.

Marija uzme komadić sira s tanjura i pojede ga.

Tko je ova? tiho upita Ljubu, klimnuvši glavom.

Tko? On pogleda tamo, polusekunda mu treba. Aha. To je Iva. Iz projektantskog odjela.

Radi kod tebe dugo?

Godinu dana. Znanja ima.

Jasno.

Marija mu stavi ruku na lakat, nasmiješi se, kao da su im sad baš divno zajedno. Ljubo pogleda začuđeno, pa i on blago kimne. Zajedno su izdržali još sat-dva. Marija je pričala, šalila se, bila savršena. Nitko ne bi ništa posumnjao.

Vraćali su se doma šutke. Ljubo je pustio radio tiho. Marija je gledala van. Zagreb listopadski klizi uz prozor, tamno, mokro. Misli kako treba sutra zvati Ivana. Da treba s vrta počupati zadnje nevene. Osjećala se neobično spokojno ne prazno, nego gusto. Kao dobra zemlja.

Dom, skida cipele, stavlja čajnik. Ljubo ode presvući majicu. Gleda kipuću vodu i razmišlja. Ne što sad napraviti. Već o tome kako je zapravo već dugo sve jasno. Samo treba doći do kraja tog znanja.

Ljubo izlazi, traperice, majica, uzima vodu iz hladnjaka.

Umorna? pita.

Malo.

Vidiš, mogao sam ti reći dosada.

Ne, drago mi je da sam išla.

Pogleda je širom otvorenih očiju. Mora da joj je nešto u tonu zvučalo novo.

Marija, što nije u redu?

Ona natoči čaj. Stavi šalicu na stol. Sjedne.

Ljubo, sjedni.

Što sad ovo, koji ti je ton?

Samo sjedni, molim te.

Sjeo je. Gleda je s oprezom, ali još ne zna u što gleda.

Vidi, varaš me, rekla je. Nije pitala. Izrekla je kao činjenicu.

Tišina. Ona dobra, gusta, puna svega.

Marija…

Nemoj počinjat s Marija. Nemoj ni slučajno reći da umišljam. I nemoj mi objašnjavat da je to bio radni sastanak. Samo reci istinu.

On gleda u stol. Ruke. Onda u nju.

Kako znaš?

Nije pitanje. Činjenica.

Miris parfema. Sve ove tjedne. Danas sam ga prepoznala.

Ljubo polako izdahne. Provuče ruku po licu.

Marija. To je…

Koliko dugo?

Molim?

Koliko dugo već?

Stanka.

Pola godine, rekao je, tiho, skoro bez glasa.

Marija klimne. Uzme šalicu, otpije. Čaj vruć, do kraja.

Voliš li je? izgovori ravno.

Duga stanka.

Ne znam.

Jasno.

Marija, čekaj. Ne znači to da želim nas uništit. To je… nešto drugo. Ne tiče se nas.

Baš se tiče.

Nisam te želio povrijediti.

Znam. Nikad nisi ni namjeravao. Samo si napravio.

On ustaje, šeta kuhinjom.

Nećemo sad ništa odlučivat. Na brzinu.

Nisam ni na brzinu. Jako sam mirna.

Marija, moramo normalno porazgovarati.

Evo, razgovaramo. Baš lijepo.

Mislim, s hladnom glavom. Sutra. Za tjedan. Smireno.

Što točno?

On stane. Gleda je.

Hoćeš otići.

Da.

Marija. Sad mu je glas drugačiji, tvrd. Razmisli što govoriš. Stan, vikendica, sve što imamo zajedničko. Nisi radila godinama samo vrt i tečajevi. Kamo ćeš?

Prijetnja?

Nije prijetnja. Stvarnost ti govorim.

Čujem stvarnost. Unatoč tome odlazim.

Nisi normalna. Zbog pola godine?

Zbog dvadeset sedam.

On zašuti. U kuhinji tiho. Prolazi auto.

Marija, slušaj. Kriv sam, shvaćam. Ali cijela obitelj ići će to na bolje. To mnogi prežive.

Znam da mnogi. Ja biram ne biti mnogi.

Ne misliš na Ivana.

Ivanu je trideset. Odrastao je. Snaći će se.

Misliš na sebe.

Da. Prvi put stvarno.

Opet sjeda. Dugo je gleda, kao da u lice koje zna dvadeset sedam godina gleda nešto novo.

Jesi li bila sretna? pita najednom. Čudno pitanje.

Nekad.

Nisam bio loš muž.

Ne. Bio si dobar. To nije dovoljno.

Ona ustane, izlije ostatak čaja, stavi šalicu.

Prespavat ću kod Tatjane. Sutra pričamo praktične stvari. Smireno, kako voliš.

Marija. Ne idi sad. Nema smisla.

Možda.

Kamo ćeš ovako kasno?

Tatjana čeka.

Već si joj javila?

Da.

Znači, već si odlučila.

Danas u restoranu. Kad sam osjetila njezin parfem.

On gleda. U njegovu licu nešto što ne prepoznaje ili što nije željela imenovati do sada. Zbunjenost.

Marija. Sigurna si?

Jesam.

Uzela je torbu, jaknu, ključeve. Zastala na vratima.

Znaš što me najviše muči? rekla je. Ne to što si varao. Ne ni to što si lagao. Nego što si mislio da neću skužit. Dvadeset sedam godina, i mislio si da ne razlikujem.

Nije odgovorio.

Izašla je.

Van je bilo hladno, ali suho. Nebo bistro, par zvijezda. Marija je koračala do auta i shvaćala nije je strah. To je bilo neobično i važno. Nije je strah. Ne zna što dalje. Ali nije je strah.

Kod Tatjane je svjetlo već gorjelo. Otvorila prije nego je Marija pozvonila valjda je čekala.

Jesi stigla? upita Tatjana.

Jesam.

Hoćeš čaj?

Da. I nešto za pojest, ako ima. Na banketu sam pojela jedno ništa.

Imam juhu. I kruh.

Savršeno.

Sjele su. Marija jede juhu, Tatjana šuti. Ne ispituje. Samo sjedi. Baš to je trebalo.

Je li priznao? Tatjana pita.

Je. Pola godine. Iva iz njegovog odjela.

Tatjana šuti.

Kako si?

Jedem juhu. Dobra juha.

Marija…

Stvarno sam dobro. Ne u smislu sve super. Nego znam što radim.

Tatjana klimne.

Ostani koliko god treba.

Hvala ti.

Plahte su ti u ormaru, znaš.

Znam.

Marija pojede juhu, opere tanjur. Onda još malo sjede šutke, samo kraj nje. Noć, tiha, studeni, miris vlažnog lišća i blata.

Ujutro se prerano probudila. Legla na kauču, razmišlja. Ne o stanu, makar i to mora doći. O nečem drugom. Kako već dugo nije probudila se, a prva misao nije bila nešto o Ljubi što će obući, što pojesti, je li mu sve spremno. Sad joj je prvo palo na pamet da treba izvaditi nevene iz vrta prije mraza.

Bilo je čudno. I lijepo čudno.

Ustala, umila se, otišla u kuhinju. Tanja još spava. Marija našla kavu, zakuhala, stala uz prozor. Svitanje. Nebo sivo i obično, kao iznad svakog prosječnog hrvatskog grada.

Uzela mobitel. Napisala Ivanu: Javi se kad možeš. Moramo pričati. Pa dopisala: Sve okej. Samo da znas.

Spustila mobitel. Zalila si kavu.

Nekoliko tjedana kasnije srela je Tatjanu u trgovini.

Dobro, nije prošlo tjedana, Tanja je iz kvarta, vide se često. Ali baš to jutro Marija gleda čajeve i ugleda mali nepoznati parfem, očito zaboravljen na polici između kamilice i majčine dušice. Flašica skoro prazna, zelenkastog stakla.

Uzimala ga je, otvorila. Ponjušila.

Nije onaj. Skroz drugačiji miris. Svjež, hladan, zelen, pomalo šumski.

Svidio joj se.

Što je to? upita Tatjana, gleda joj preko ramena.

Ne znam. Netko je zaboravio.

Dobro miriši.

Da, dobro miriši.

Marija vrati bočicu na policu. Uzela svoj čaj, otišla na blagajnu. Vani je bilo hladno, miris snijega koji će pasti, ali još nije došao.

Mjesec kasnije, Ljubo je nazvao. Sjedila je na vikendici, kuća drvena, šalica u ruci, gleda snijeg u vrtu.

Marija. Kako si?

Dobro. Ti?

Isto tako. Marija… otišla je. Iva. Dala otkaz i otišla.