Uvijek ću biti uz tebe

Molim te, nemoj opet s tim! O tome smo već razgovarali barem sto puta! Zašto to mora biti opet tema? Dunja je umorno odmahnula rukom i okrenula se štednjaku.

Dan je bio baš tmuran od samog početka. Svitanje ju je dočekalo već u pet ujutro, kad joj je sin Luka došepao u spavaću sobu i dotaknuo ramena:

Mama! Grlo me boli!

Dunja još nije bila ni skroz budna, poljubila ga je u čelo i kao da joj je san odmah pobjegao.

Imaš temperaturu, dušo moja. Hajde, idemo! Dunja ga je podigla, zaogrnula dekicom i tiho zatvorila vrata za sobom, da muž Dario ne bi, kad se probudi, odmah sve prebacio na nju jer, eto, nije mogao spavati.

Izmjerila je Luki temperaturu, dala mu sirup za snižavanje i vratila ga u krevet. Pogledala je na sat i zaključila da nema smisla više ni spuštati glavu na jastuk. Bolje da pričeka da ambulanta otvori i naruči doktoricu. Kada se uvjerila da je Luka opet zaspao, izišla je u kuhinju, skuhala sebi kavu i prišla prozoru.

Ove zime snijeg je iznenadio sve. U dvorištu se bijelila debela mećava, preko noći nanošena, a tragove su ostavljali samo oni koji su rano žurili na posao. Dunja je krajičkom oka spazila nešto živo kod ulaza, pa se nehotično nasmijala. Mačak njezine susjede tete Mare, skakutao je po dvorištu, pa ga je snijeg povremeno gotovo cijelog progutao. Njemu očito nije smetala niti mećava ni hladnoća. Bio je tvrdoglavo slobodan i odbijao obavljati svoje potrebe u stanu, pa ga je teta Mara, kad je trebalo, morala pustiti van, inače bi cijela zgrada slušala njegovo glasanje ispod vrata. Dunja ga je jučer vidjela kako, izlazeći van, grakta i raspravlja se glasno.

Ajde, ajde, što se ti uzrujavaš! smije se teta Mara Zamisli, ispada da je on meni gazda, a ne ja njemu! Uvijek kasnim s posla i evo što dobijem.

Dobar dan teta Mara! Vidim, ozbiljan frajer je vaš mačak!

Baš! Tvoja majka je bila ista, sve je privlačila ozbiljne muške likove

Dunja se nasmijala i nastavila dalje svojim putem. Nije znala što reći, a istina, sin tete Mare, Marin, bio je uvijek ozbiljan, pametan i s posebnim smislom za humor, iako su ga mnogi vidjeli kao povučenog i neupadljivog, slabašnog, momka s naočalama. Ona i Marin su odrasli zajedno, od djetinjstva su bili nerazdvojni. Nakon što je Dunjinu mamu Anicu udario auto na pješačkom prijelazu, cijeli joj se svijet srušio, i bio je upravo Marin koji ju je izvukao iz tog mraka.

Oboje su tada imali deset godina, a Dunja nije ni znala što znači izgubiti blisku osobu. Povukla se u sebe, prestala pričati, plakala i izbjegavala sve razgovore samo bi mirno sjedila u kutu i zaspala. Psihologinja, kod koje ju je otac doveo, bila je zabrinuta, pa je savjetovala ocu da nešto poduzme. Pomogao joj je Marin, jer je prebolio sličnu bol kad mu je otac preminuo dvije godine ranije. Zapravo, te tjedne Marin je gotovo živio kod Dunje. Teta Mara je imala razumijevanja, susjedice su donosile hranu, ostajale s djevojčicom kad bi otac morao što obavljati. Nije ni čudo što Dunja nije slušala kad bi Marin kasno noću došao kući, nakon što je provela cijeli dan s njom igrajući se, tjerajući je na zadaću, vodeći je na ples i gimnastiku, gdje ju je majka upisala iz želje da joj kćer bude zdrava i sretna.

Postupno, briga takvog ozbiljnog dječaka otopila je Dunju na kraju je počela opet komunicirati, kad su pronašli malo mače na cesti i odnijeli ga teti Mari. Prvi put nakon tragedije, Dunja je tražila mlijeko za mačića, a teta Mara je, kad je izišla iz kuhinje, tiho prozborila s olakšanjem:

Hvala ti, Bože, opet je naša Dunja tu…

Mačić je ostao kod Marina, jer je njezin otac, gospodin Vjekoslav, imao snažnu alergiju.

Marin je i dalje bio svuda s njom, uvijek joj na usluzi, a Dunja je toliko navikla na njegovu prisutnost da su funkcionirali gotovo kao brat i sestra, iako su oboje bili jedinci. Razumjeli su se iz pogleda i završavali rečenice jedno drugom, što je mnogima bilo neobično, ali odrasli se nisu previše miješali pustili su ih, znajući koliko si ta djeca olakšavaju teške dane.

Pravi su problemi počeli tek na kraju srednje škole. Dunja je izrasla u lijepu i pametnu djevojku, a potencijalnih dečkiju nije nedostajalo. Marin je sve to gledao u tišini, svjestan da ona zapravo nitko nije zainteresirao, sve dok se nije pojavio Dario. Upoznali su se jer je Dunja proklizala na stepenicama sportskog centra i doslovno mu pala u ruke.

Je li sve u redu? Mogu li pomoći? pitao je zgodan, visok momak, pridržavajući je za ruku. Ove stepenice su smrt! Jeste li dobro? Ništa niste slomili?

Kad je Dunja podigla pogled prema svom spasitelju, ostala je bez riječi. Cijeli život je mislila da ljubav na prvi pogled ne postoji, ali tada je shvatila da se prevarila.

Gotova sam, Marine! Gotova! On je…

Kakav? upitao je ozbiljno, a Dunja se nije ni osvrnula, toliko uzbuđena.

Najbolji na svijetu! Ma ne znam kako bih ti opisala… zavrtjela se oko svoje osi. A mogao bi se malo radovati zbog mene!

Naravno da sam sretan… kroz kiseli osmijeh odgovorio je Marin i pod izlikom obaveza izašao iz stana.

Nije se time puno zamarala, jer joj se cijeli svijet okrenuo naglavačke skoro četiri godine je hodala s Dariom i napokon su odlučili vjenčati se. Obavijestili su obitelji i prijavili se u matični ured.

Šteta što moram uzeti kumu, a ne kuma; zašto ne bih imala kuma? smijala se u salonu isprobavajući vjenčanicu, a Marin je sjedio na trosjedu i promatrao je. Već je prebolio famoznu zabranu mladoženja ne smije vidjeti mladenku u vjenčanici.

On nije moj budući suprug! smijala se Dunja. On je moj najbolji prijatelj!

Prijatelj… odmahnula je majstorica.

Kasnije, kroz prve godine braka, Dunja se sjetila svih sitnica na koje tada nije pazila. Nije joj bilo jasno kako nije odmah primijetila sve što je počelo smetati kod Darija, a često je izluđivalo. Naviknuta na Marinovu pažnju, bila je sigurna da će uvijek imati nekog tko će je zaštititi i veseliti, kao princezu iz bajke. Zanemarila je da su princi različiti.

Kad se pošteno razboljela pola godine nakon vjenčanja, u početku je ignorirala svoju anginu, htjela je uvijek biti dobra supruga. No, ubrzo je to preraslo u ozbiljne zdravstvene probleme. Kad su je doktori poslali na dodatne pretrage, koje je trebalo platiti, Dario je pobijesnio:

Pa nećemo sad potrošiti novce koje smo skupljali za more! Ti si mlada i zdrava.

Dunja je bila u šoku.

Ozbiljno? Zar ti je važniji godišnji od mog zdravlja?

Stvarno pretjeruješ, Dunja. Umorna si, i to je sve. Idemo na more, pa će sve proći.

Preglede joj je platio otac, bez ijedne ružne riječi suprugu. Kroz sljedećih godinu dana Dunja se oporavljala, ali nikad skroz; probleme sa srcem nosila je i dalje. Kad je saznala da je trudna, odmah je stavljena pod rizičnu skupinu.

Samo slušajte i dobro razmislite; trudnoća je veliki teret za vaš organizam rekla joj je doktorica. Nisu ovo male odluke.

Nema tu što za razmišljati, rodit ću!

I uspjela je, ali s teškim putem. Zadnja tri mjeseca provela je u bolnici, a Luka je rođen zdrav. Sve je to znala samo Dunja, njen tata i Marin. Dario, kad je čuo za sretno rođenje sina, otišao je slaviti s ekipom i nije se javljao tri dana, ugasio je mobitel. Dunja je tada shvatila da ovo nije njena bajka.

Od razvoda ju je tad zadržalo samo to kako je Dario reagirao na Luku. Prvi mjeseci, pa i kasnije, bio je dobar otac, brinuo o djetetu, igrao se kad god je mogao. Ali, čak i tada, znale su proći situacije kad ga je Luka izluđivao i predavao ga Dunji, nakon čega bi sat kasnije opet bio najbolji tata na svijetu. Takve promjene su zbunjivale Dunju, ali je pozitivno prevladavalo. Barem na početku.

Što se njih dvoje tiče, njihovi su se životi pretvorili u paralelne svemire, gdje su više funkcionirali kao sustanari nego par.

Luka se često razbolijevao, pa Dunja nije imala vremena razmišljati. Sama je rješavala sve s pedijatrima, rijetko tražila Darijevu pomoć jer nikad nije znala hoće li je podržati ili izgrditi. Nije više mogla trpjeti te klackalice. Tata joj je platio auto, pomogao joj položiti vozački, i tako je postala samostalnija. S Darijem je tata već odavno pročitao situaciju, ali je čekao da sama odluči.

Jednom, kad je Luka imao dvije godine, Dunja je bila sasvim iscrpljena danima nije spavala jer je mali imao visoku temperaturu. Tata je preuzeo Luku, ona se jednostavno srušila ispred kauča i zaspala. Kad se malo pridigla, tata joj je rekao samo:

Dunja, nećeš od mene nikad čuti ni jedan savjet ako ne želiš. Znaš da nisi sama.

Znam tata, hvala ti… Samo ne mogu još, ne želim o tome sad zagrlila ga je čvrsto.

Kroz sve te godine, Marin joj je bio najbliži. Ako treba lijek, dežurao je, mijenjao gume, rješavao tehničke kvarove. Dunja se znala zapitati iskorištava li njegovu dobrotu, ali uvijek bi shvatila da mu može vjerovati više nego ikome.

I sad, gledajući snježni Zrinjevac, razmišljala je da je Marin danas trebao stići iz Splita, pa će ga možda zamoliti za vožnju do doktorice, jer joj je auto opet stao, ovaj put izgleda zbilja ozbiljno, a s kunama je bila gadno stisnuta. Dario je stalno ulagao u posao, a njezina plaća je bila gotovo dovoljna samo za osnovno, jer je stalno bila na bolovanju zbog Luke.

Srećom, živjeli su u stanu njenog oca, dok se on preselio na vikendicu u Samobor, jer voli mir.

Dunja je pogledala na sat pa nazvala ambulantu. Imala je sreće njihova doktorica se upravo vratila s godišnjeg i odmah su primili poziv za kućni posjet.

Spremala je doručak, kad je u kuhinju došao pospan Dario.

Opet problemi? Zašto ste cirkulirali cijelu noć?

Luka je bolestan jednostavno je odgovorila Dunja.

I zato ste morali praviti buku cijelu noć? Ništa, neću se iznervirati… idem pod tuš, daj brzo doručak, žurim, imam sto stvari za obaviti.

Šutke mu je pripremala doručak, ali ga je zapravo pripremala za Luku kojem je, kad je bolestan, uvijek pekla palačinke ili fritule, kako ih je sama zvala hrana za ozdravljenje. Dario ih je također volio.

Jesi pričala s tatom?

Nisam!

Što čekaš?

Neću ga pitati da prebaci stan na nas, to sam već rekla. I točka.

Tvoje tvrdoglavo ponašanje me izluđuje! Stalno je isto; radim cijele dane, živim u stanu koji nije moj, uvijek vi nešto hoćete, Luka, ti. Ja crnčim, nisam bio na moru već godinu, i opet ništa nije dobro!

Dario je još nešto govorio, ali Dunja ga više nije slušala. Osjetila je kako je u njoj pukla neka nit koja ih je povezivala još od prvih izlazaka, poljubaca, nježnosti, dana vjenčanja, rođenja Luke…

Tiho je spustila špatulu, okrenula se Dariju i rekla:

Ovo ću reći samo jednom zamolila ga je. Danas ćeš spakirati stvari i otići od nas. Razvodimo se, Dario. Ne mogu više ovako, ni ja ni ti. Za Luku ćemo se dogovoriti, zaslužuje oba roditelja, iako nećemo više živjeti zajedno. Sve ostalo o novcu i stanu ne želim sad raspravljati.

Dario je prvo šutio, pa pokušao ubaciti riječ i na kraju ustao i bacio vilicu na stol.

Slušam te, ajde. Razmisli dobro što radiš, do večeri. Vraćam se navečer i nadam se da ćeš biti normalna.

Nećeš me razuvjeriti. Znaš i sam kakva sam kad odlučim.

Ma, nisi ti normalna… Tko će te htjeti takvu, još s djetetom! Razmisli… Idem k roditeljima.

Kako hoćeš okrenula mu je leđa, iz sve snage zadržavajući suze.

Čula je kako je zalupio vratima. Utonula je u stolicu i pustila si plakati, iskoristila je vrijeme dok Luka još spava. Kad je čula malene korake, obrisala je lice i izvadila tanjur za sina.

E, moj najzdraviji dečko na svijetu! Jesi za doručak?

Nije mi baš do hrane, mama. Glava me malo boli.

Palačinke liječe i glavobolju, znaš?

Ako imaš pekmeza, onda da!

Obavezno!

Kad je doktorica otišla i ostavila potrebno liječenje, Dunja je već planirala otići u ljekarnu. Htjela je zvati tatu, no na vratima je pokucano. Samo Marin nije koristio zvono to je bio njihov tajni kod.

Bog!

Marin! Kako ste vi? u rukama je držao kutiju s novim autićem. Dunja se sjetila da Dario nikad nije donio neko iznenađenje Luki, sve poklone uvijek je ona birala i kupovala sama. Marin nikad nije došao praznih ruku, ni na rođendan ni na blagdan.

Luka je opet bolestan. Možeš ga pripaziti da ja skoknem po lijekove?

Nema problema. Daj popis

Dunja mu je pružila popis i on je brzo izjurio van.

Tek što je otišao, zazvonio je telefon.

Dunja Vjekoslava, molim?

Da, izvolite.

Ovdje je dežurna sestra iz Kliničke bolnice Merkur, vaš otac je upravo zaprimljen.

Što? Što se dogodilo s njime? osjetila je kako joj telefon para dlanove.

Pretrpio je infarkt. Trenutno je stanje ozbiljno.

Dolazim odmah!

Pogubila se po stanu, brišući suze. Nikad nije ni sumnjala da bi mogla tako naglo izgubiti najvoljeniju osobu.

Instinktivno je nazvala Darija.