Neproštena šutnja
Zvali su me iz tog tvog doma. Kažu, skoro ništa ne jede.
Vlado, što hoćeš da napravim? Ne mogu ići tamo svaka dva dana, imam posao, imam djecu.
Ona je tvoja majka.
I tvoja isto. Jesi li ti barem jednom bio tamo zadnjih godinu dana?
Vladimir je šutio. U slušalici se čulo njegovo disanje, mrvicu dublje nego inače, i Gordana Petrović je znala da će sad pronaći onu jednu stvar na koju neće imati odgovor.
Bio sam u ožujku. I šaljem novce svaki mjesec.
Novci. To stvarno puno znači.
Goga, nemoj sad. Samo odi do nje, možeš? Razgovaraj s osobljem. Vidi što se događa. Ti si joj bliže.
Gordana je zatvorila oči. Bliže. Živi četrdeset minuta vožnje od “Mirne luke”, doma s lijepim imenom i blijedožutim zavjesama po hodnicima. Vladimir stvarno živi u drugom gradu, na moru, to je istina. Ali udaljenost u kilometrima nikada nije bila jedina udaljenost među ljudima to ona zna jako dobro.
Dobro napokon je rekla. Doći ću u subotu.
Spustila je slušalicu i dugo sjedila za kuhinjskim stolom gledajući u hladnjak. Na njemu je visjela fotografija njezina sina Mihaela iz djetinjstva. Sada ima dvadeset i tri, fotografija je stara skoro dvadeset godina, ali nije je skidala. Na njoj se Mihi iskreno smije, zabacivši glavu unatrag, a Gordana se sjeća tog smijeha napamet.
Mama se zadnji put smijala tako iskreno možda prije dvadeset godina. Ako ne i više.
Jasna Ivanković je došla u “Mirnu luku” prije godinu i pol, na jesen, kad je Gordana nakon trećeg poziva susjeda napokon došla i shvatila da joj majka ne otvara vrata. Pronašli su je kako sjedi na podu hodnika, nije pala, samo je sjedila naslonjena na zid i gledala ni u što. To je naizgled izgledalo strašno, ali liječnik je kasnije rekao da nije bio ni moždani ni nesvjestica, samo umor, samo godine. Sedamdeset i osam godina u praznom trosobnom stanu.
Jednostavno. Kao da ta riječ može objasnit baš sve.
Gordana tad nije spavala nekoliko noći. Vozila je mami namirnice, pričala telefonom s Vladom, zajedno su tražili mogućnosti. Vladimir je htio zaposliti njegovateljicu. Gordana isto, ali mama je iznenađujuće mirno, bez suza rekla: Neka, nema potrebe. Bolje ovako. I sama spomenula dom u kojem je, kako se ispostavilo, već dobro sve proučila.
To joj je Gordana najteže zaboravila. Da je sve sama istražila. Da je sjedila u svojem stanu u tišini i unaprijed tražila rješenje, znajući da joj djeca jednog dana neće moći svakodnevno pomagati i htjela im olakšati.
Bilo je teško to prihvatiti. Zato je o tome trudila se ne razmišljati.
“Mirna luka” stoji na rubu naselja, nedaleko parka. Kažu da je ljeti tamo lijepo drveće, staze, klupe. Gordana je došla tamo u subotu, krajem studenog, kad su stabla bila gola, a nebo bijelo i bliještavo bez sunca.
Na ulazu ju je dočekala žena u plavoj jakni s logom doma, mlada, oko trideset i pet, umorna, ali nasmijana.
Kome ste došli?
Ivanković. Jasna.
Ah, Jasni. U redu, dođite, ja sam Martina, vikendom sam glavna sestra.
Šetale su hodnikom, a Gordana je gledala u blijedožute zavjese. Zapamtila ih je od prošlih dolazaka. Čisto je, ne miriše na ustajalo, više podsjeća na školski bufet iz njezina djetinjstva. Iza jednih vrata čuje se televizor.
Kako je? pitala je Gordana.
Pa… Martina je oklijevala, i u toj pauzi bilo je više nego u stotinu riječi. Fizički je stabilno. Tlak joj je dobar, uzima terapiju. Ali jede sve slabije. I ne izlazi više iz sobe. Prije je znao ići u dnevni boravak, tamo je televizor, nekoliko žena na večer. Zadnjih tjedana prestala.
Zašto?
Ne odaje. Pokušajte sami, vi je najbolje znate.
Gordana je htjela reći da nije sigurna. Ali prešutjela je.
Mamina soba bila je na kraju hodnika, treća od prozora. Vrata pritvorena, ali ne zaključana. Martina je pokucala pa otvorila.
Jasna, kći ti je stigla.
Otišla je.
Gordana je ušla. Mama je sjedila u fotelji pokraj prozora. Bila je odjevena, uredno počešljana, u onim kućnim papučama što joj ih je Gordana donijela još prvi mjesec. U krilu je držala knjigu, zatvorenu, bez oznake nije ju čitala, samo držala.
Mama.
Došla si rekla je mama bez prijekora, bez veselja. Samo konstatacija.
Gordana joj je prišla, nagnula se, poljubila je u obraz. Obraz je bio suh i hladan, kao jesenji list.
Jesi li hladna? Mogu pojačati grijanje?
Ne treba. Sjedni.
Gordana je sjela na rub kreveta, nasuprot fotelji. Između njih metar i pol i cijeli život.
Jasna Ivanković rođena je 1946. u malom slavonskom gradiću, kći inženjera i knjižničarke, završila je pedagoški i dvadeset godina radila kao nastavnica matematike u običnoj gradskoj školi. Udala se s dvadeset i četiri za Stjepana Ivankovića, tihog, pažljivog čovjeka koji je radio u tvornici i mogao popraviti sve od slavina do dječjih igračaka. Imala je dvoje djece: prvo Gordanu, potom Vladimira. Kada je Goga imala trideset i dvije, a Vlado dvadeset i osam, Stjepan je umro mirno, u snu i to je bila i milost i nepravda u jednom.
Nakon njega, Jasna je proživjela 23 godine sama. Isprva potpuno sama, potom s telefonom koji su joj djeca kupila, a na kraju sa smartphoneom s kojim se nikad nije sprijateljila. Dolazila je Gogi i Vladi na blagdane, tu i tamo pazila na unuke, znala ne dijeliti savjete i ne žaliti se prva na zdravlje. Bila je sposobna ono što drugi nisu: držati svoju bol za sebe, veseliti se tuđoj sreći kao svojoj, otići kad vidi da je njezina prisutnost višak.
To ju je koštalo više nego tko zna. No cijena se nije znala jer je nikad nije izgovorila.
Vlado je zvao rekla je Gordana. Brine se.
Neka onda i dođe odgovorila je mama bez ljutnje, samo umorna nota.
On je daleko. Znaš.
Znam.
Pauza. Van drvored pleše gola grana.
Trebam ti što donijeti? Donijela sam ti, Gordana stavi vrećicu na ormarić. Evo ono tvoje kekse sa sezamom. I mandarine.
Hvala, dijete.
Martina kaže, slabo jedeš.
Mama je pogleda. Pogled jasan, bez staračke mutnoće, sa smiješkom što ga Gordana pamti odmalena ironičan, pomalo tužan.
Martina je mlada. Njoj slabo jede znači ostaviti pola odreska.
Mama.
Goga, molim te. Dobro sam. Apetit je manji normalno u mojim godinama. Nisam gladna, samo ne mogu koliko mi stave.
Dobro, Gordana sklopi ruke u krilu. A zašto više ne ideš u dnevnu sobu?
Mama opet u prozor.
Tamo ti je Anka cijeli dan priča o svojoj djeci: kad dolaze, što nose, kako unučad rastu. Dobra je ona. Ali nezgodno mi tamo sjediti.
Gordani je trebalo da shvati. Kad je shvatila, mucnula je:
Mama, znaš…
Nema potrebe, Goga. Imaš svoju obitelj, imaš Mihaela, imaš posao. Razumijem.
To “razumijem” bilo je gore od svakog prigovora. Gordana je to znala, odmalena. Mama nikad nije vikala, nikad nije zamjerala, nikad nije rekla “ostavili ste me”. Samo bi mirno rekla “razumijem”, i to bi ulazilo pod kožu bolje od igle.
Doći ću idući tjedan rekla je Gordana.
Ne moraš zbog mene. Samo ako stigneš.
Stići ću, dolazim.
Mama kimne, uzme knjigu s krila, otvori, ali Gordana vidi da ne čita, samo gleda u stranicu kao stajaća voda u šalici.
Gordana se vraćala doma bez riječi. Radio nije upalila.
Kod kuće Mihael, ne dižući pogled s laptopa:
Kako je baka?
Dobro.
Ok.
Nije više pitao. Ima dvadeset i tri godine, posao, prijatelje, neku djevojku o kojoj ne priča jer je prerano. Gordana ne pita. Naučila je od mame to majstorstvo držati se na distanci koju si netko sam postavi. Nekad misli da je to dobra osobina, nekad tek strah od odbacivanja.
Te noći sanjala je mamin stan. Onaj trosobni u kojem su odrasli ona i Vlado. U snu je bio prazan, sav namještaj na mjestu, ali osjećaj kao da su svi već davno otišli. Na stolu na kuhinji ležala je mala siva bilježnica. Gordana u snu zna tu bilježnicu ne treba otvarati. Ali ruka sama ide.
Probudi se prije budilice, gleda u strop.
Ta bilježnica zaista postoji. Često ju je viđala kod mame na stolu i nikada nije pitala što je unutra. Iz poštovanja, uvjeravala je sebe. U stvari, iz straha da je nešto u njoj što ne želi znati. Neke stvari lakše je ne znati.
Nazvala je mamu u srijedu. Mama se javila nakon drugog zvona.
Halo?
Mama, ja sam. Kako je?
Dobro. Vrijeme je bolje, malo sam izašla u dvorište.
Super, Gordana se ozarila. S nekim razgovarala?
S Ankom malo. Pokazivala mi slike, nedavno su joj krstili unuku.
I?
Lijepa curica. Crvenokosa.
Pauza. To je njihova tišina, ne neugodno, nego odmor između riječi.
Mama, htjela sam te pitati. Ti si imala onu sivu bilježnicu, malu? Jel je imaš tu?
Pauza.
Imam. Zašto pitaš?
Samo mi je pala na pamet. Što je unutra bilo?
Brojevi. Adrese. Svašta.
Samo to?
Goga, kamo ciljaš?
Gordana nije znala kamo.
Ništa. Samo sam je sanjala.
Mama se nasmijala. Tiho, ali iskreno.
Bilježnica ti se snila, zamisli. To je znak za jackpot.
Mama…
Dobro, dobro. Da, imam je. Uvijek je bila sa mnom.
Hoćeš mi je pokazati?
Duga pauza.
Pokazat ću. Kad dođeš.
Gordana je došla iduće subote, kako je obećala. Mama ju je dočekala kod prozora doma, uspravna, možda nešto mršavija, ili se to Gordani samo činilo. Držala se uspravno, to je uvijek imala leđa ravna, skoro vojnička, iako u pozadini njezina života nije bilo vojske.
Bok, mama.
Bok. Hajde, u dnevnoj nema nikoga, pijemo čaj.
Sjele su u dnevnu. Netko je na stolu ostavio vazu s već posve sasušenim cvijećem, na sofi karirani pokrivač, narančasto-smeđi kakav je Gordana vidjela kod bake kad je bila mala. Možda je to standard za ovakva mjesta, možda neko podudaranje koje se ne može objasniti, ali budi nježnost.
Mama je iz džepa ogrtača izvadila malu sivu bilježnicu. Stavila na stol između njih. Nije ju otvorila, samo je stavila.
Evo.
Gordana pogleda. Korice izlizane, uglovi savinuti, na prvoj stranici trag olovke. Mamin rukopis, ravno, nagnut udesno.
Mogu?
Gledaj.
Gordana otvori. Prva stranica: “J. Ivanković. Počela 1987.” Zatim brojevi, puno brojeva uz imena koja Gordana ne poznaje, tuđi rođendani, adrese. U sredini bilježnice, umjesto brojeva, kratke natuknice, većinom bez datuma, sitno pisane, kao dnevnik bez nadnevka. Gordana čita polako.
“Goga dobila jedinicu iz kemije. Brine se. Ne reći da je to ništa njoj nije. Samo biti tu.”
“Vlado se posvađao sa Sinišom iz razreda. Kaže da ne želi miriti se. Pustiti ga, ne gurati.”
“Stjepan se vratio poslije ponoći. Umoran. Ne pitati ništa.”
“Goga piše iz Zagreba kaže da joj je dobro i ne fali joj dom. Fali joj, ali želi biti odrasla. Odgovoriti joj da sam ponosna.”
Gordana zastane. I ona je bila na doškolovanju, pišući kartke razglednice, jer bilo je pozitivno, čime bi trošila prostor na brigu za domom? Mama odgovarala jednako kratko, bez žalopojki. Gordana je onda mislila da je mama jednostavno takva nepretjerano emotivna, suzdržana.
A mama je pisala sebi: “Goga glumi da joj nije teško. Nek’ je tako.”
Okrene još nekoliko stranica.
“Vlado se ženi. Maja se čini dobra prema njemu. Ne petljati im se u navike, i kad zatraže sitan savjet, trebaju sami.”
“Goga opet zove, s Andrejom joj nije dobro. Ne kaže, ali čujem. Ne pritiskati. Samo biti tu.”
Andrej je bio Gordanin prvi muž. Šest godina, onda razlaz. Mama nikad nije govorila ništa loše o njemu, ni dodavala kad bi se Gordana žalila, ali ni branila Andreja. Samo bi slušala. Gordana se tad ljutila, htjela bi čuti nešto određeno savjet, mišljenje, bilo što. A mama šutjela. To je Gordana doživljavala kao ravnodušnost.
A mama je pisala: “Samo biti.”
Zatvorila je bilježnicu.
Mama, njezin je glas bio neobično tih.
Nemoj plakati mirno reče mama.
Ne plačem.
Vidim da bi htjela.
Gordana se nasmijala, oči joj zapekle.
Zašto si to sve pisala?
Da ne kažem previše jednostavno je odgovorila. Primijetila sam da želim ponekad reći ili napraviti nešto što vam nije potrebno. Pa bih radije zapisala sebi, nego govorila vama.
Misliš za nas dvoje?
I za vas… I za tatu, dok je bio.
Gordana promatra sive korice.
Mama, nije to normalno, toliko držati u sebi?
Je, dijete. To je samo neprotjerna navika. Svi nešto drže. Ja sam barem pisala. Bolje to nego reći ono što ne možeš povući natrag.
A ako si htjela da te netko čuje?
Mama se zagleda u vazu sa suhim cvijećem, provrti je prstima. Vrati natrag.
Onda bih zvala Tamaru. S njom sam išla još na studij. Preminula pred tri godine.
Znam.
Poslije nje više nisam imala kome baš tako nazvati. To je najteže. Nije pitanje što su djeca daleko. Najteže je kad nekom ne možeš zvati samo da dijeliš gluposti.
Gordana osjeti stezanje u prsima. Ne boli, ali osjeti.
Možeš i meni zvati samo tako.
Zauzeta si.
Mama.
Nije prigovor, Goga. Istinski razumijem. I posao, i Mihael, i stan. Kad sam ti prošli četvrtak zvala, triput pitala što govorim, jer ti je kuhalo na štednjaku.
Mogla sam maknuti.
Nije potrebno objašnjavati, samo mislim da je Tamara bila rijetkost s njom nisi morao ništa pravdati. Samo je bila. To je to.
Pauza. Kraj dnevne sobe neko je prošao stazom kroz park, stariji muškarac sa štapom, polako ali sigurno.
Mama, puno imaš još praznih stranica?
Još malo reče mama. Usporila sam s pisanjem. I s razmišljanjem. Ili mislim o drugim stvarima.
O čemu?
Dugo je gledala Gordanu.
O tome jesam li dobro sve učinila. Ne u smislu jesam li dobro odgojila, nego… možda sam trebala manje šutjeti. Možda biste me bolje razumjeli. A ja vas bolje.
Ti si nas jako dobro razumjela.
To da. Ali vi mene, možda ne. Jer nisam dopustila.
Neobično je bilo to čuti. Ne zato što nije istina, nego jer je mama to prvi put naglas rekla. Mama, koja bi takve misli uvijek držala u bilježnici, ne u razgovoru.
Promijenila si se, reče Gordana.
Ovdje se mijenjaš, tiho mama gurne bradom prema hodniku. Kad si okružena ljudima koji nemaju što gubiti od iskrenosti, i sam postaješ iskreniji. Anka mi je nedavno rekla: U mladosti sam mislila da ću biti jaka do kraja. Sad ne znam pred kime. Što sam joj rekla? Baš to.
U isto su vrijeme prasnule u smijeh, lagan, neplaniran, kao u djetinjstvu.
U prosincu je Gordana češće dolazila. Ne baš svaki tjedan, ali svakih desetak dana. Ponekad bi samo šetale, ako nije bilo prehladno, uz staze u parku, mama se hvatala nje za ruku, ne zato što ne može hodati, nego jer je navikla odmalena kad je Gordanu vodila. Jednom joj je mama rekla:
Sjećaš se kad nisi htjela na božićnu priredbu u trećem osnovne? Da će biti dosadno.
Ne sjećam.
Ja pamtim. Natjerala sam te da ideš, vratila si se sretna, s mandarinom i vatom zecom. Ništa nisi rekla da ti je lijepo. Samo si zeku stavila na policu.
I?
Ništa. Samo pamtim.
Taj zec je još negdje kod mene, odjednom se Gordani izletjelo. U ormaru u kutiji. Nisam ga bacila.
Mama zastane, gleda je.
Vidiš ti to.
Ne znam točno zašto. Ruka ga nije mogla baciti.
Stajale su još malo na stazi, među golim krošnjama, i bilo je u tome nečega jako važnog a tihog, što nigdje nije bilo prozvano naglas.
Vladimir se javio sredinom prosinca. Glas zadovoljan, pomalo kriv.
Goga, u siječnju idemo u Španjolsku, ja i Maja, sad smo kupili avio karte. Znam da je Nova godina i sve, ali jeftino smo našli, i Maja je to dugo željela.
Vlado, mama…
Nazvat ću je, čestitati, prebaciti novac za poklon.
Bit će sama za Novu ovdje, znaš.
Pa rekli su da nije loše. Tamo sigurno organiziraju doček, jelku, sve kao i uvijek.
Vlado…
Što… Ja sad moram žrtvovati odmor zbog tog? Ti ćeš do nje?
Ja ću doći.
Eto. Sve štima.
Gordana spusti slušalicu. Pogleda šalicu čaja na stolu, napola hladnu. Pomisli kako Vladimir zapravo nije loš čovjek, voli mamu na svoj način, zove, šalje novce, bio je u ožujku. I da među ljudima postoji udaljenost koju ne određuju kilometri.
Zvala je u “Mirnu luku” i doznala da 31. imaju svečanu večeru za sve, može doći tko hoće od obitelji.
Na doček je došla s Mihaelom. Isprva nije htio, imao je planove s društvom, ali jednim rečenicom Gordana je rekla:
Miha, bit će sama. Vlado u Španjolskoj.
Mihael je odahnuo: “Ok, idemo.” Išao je u pristojnoj košulji, rijetko ga se vidi takvog, donio baki veliku kutiju čokolada. Ne kekse sa sezamom, ni mandarine, baš čokolade, novogodišnja kutija s ukrasima to znači da je mislio na svečani ugođaj.
Jasna ih je dočekala pred vratima. Bila je u tamnoplavoj haljini, nekada svečanoj, danas joj malo šira, ali mama drži leđa prava, kosa sređena, oko vrata niz bisera što joj ih je poklonio tata.
Miha, rekla je i lice joj je bilo ono što Gordana nije vidjela dugo.
Bok, bako, Mihael ju je zagrlio oprezno, kao lomljiv predmet, a Gordana je vidjela kako je bakina ruka stisnula njegove leđa malo jače pa popustila.
Sjedili su u zajedničkom dnevnom boravku. Anka se pokazala kao punašna vesela žena, odmah Mihaelu nudila kolač što ga je njezina kći napravila. Jedan stariji gospodin u kravati pričao viceve. Netko tiho pustio glazbu s nekog starog filma.
O ponoći su nazdravili pjenušcem mama je samo malo otpila a Mihael joj je rekao:
Bako, poželi nešto.
Poželjela sam.
Što, reci?
Ne mogu. Onda se neće ostvariti.
Daj, natukni?
Mama ga pogleda, onda Gordanu, pa opet njega.
Da ste vi zdravi. To je to.
A sebi ništa?
To mi je sve.
Mihael kimne, okrene se prema stolu. Gordana vidi njegov profil, način na koji proguta slinu, i zna razumio je. Baš je, možda po prvi put.
Otišli su poslije jedan. Vani tiho, snijeg pada krupan, nije jak, ali je ima dosta. Mama ih otprati do vrata, stane na stepenicu pod svjetlom fenjera. Gordana pogleda s parkirališta, vidi je, malu, uspravnu, u tamnoplavoj haljini pod šalom.
Vozite pažljivo kaže mama.
Ti idi unutra na toplo odgovori Gordana.
Mama mahne rukom i zatvori vrata. Gordana stoi još nekoliko sekundi dok joj snijeg ne počne topiti trepavice.
U autu Mihael šuti. Pa, već na autocesti, pita:
Mama, je li ona tamo ok?
Ok je.
Čini mi se da joj fali društva.
Fali joj.
Možda bi trebali češće dolaziti?
Trebali bismo.
Mihael šuti. Onda:
Ja ću probati. Sljedeći put idem sam.
Gordana ne odgovara. Ne zato što ne vjeruje, nego jer ne želi ni najmanjom riječju pokvariti toplinu riješenosti u njegovom glasu.
Siječanj je prošao brzo. Vladimir se vratio iz Španjolske, nazvao mamu, pričao joj o moru. Mama slušala, klimala: Baš lijepo. Pitala je: Dopada li se Maji? Vladimir je rekao: Jako.” Mama: “Pa super.”
U veljači Mihael stvarno odlazi sam. Zove navečer.
Mama, pričali smo dva sata. Pričala mi je o djedu. Nisam znao to.
Što?
Da je znao praviti igračke od drveta. Da joj je za rođendan napravio škrinjicu sa skrovitim pretincom. Da nikad nije vikao, ni kad je bio ljut. Da je mama ponekad mislila da je previše tih, a kasnije shvatila da je to bio njegov oblik ljubavi.
Gordana sluša i misli kako ni ona za škrinjicu nije znala. Obiteljsko pamćenje čudno radi: jedno te peče godinama, drugo se izgubi kao pijesak kroz prste.
Drago mi je što si išao.
Da. Mama, možemo li je dovesti k nama na nekoliko dana? Za moj rođendan u ožujku?
Možemo, samo moram s domom dogovoriti.
Daj, molim te.
Dogovorila je. Mama je tri dana bila kod njih. Spavala je na kauču jer druge sobe nema, ali rekla je da joj je udoban i da joj je drago čuti da netko diše u stanu kad se noću probudi.
Tri dana proletjela su brzo. Mama pomaže Gogi u kuhinji, guli krumpir bez da je pita, preslaže staklenke u ormaru. Gordana joj ne vraća na staro. Mihael dođe s posla i odmah ide baki. Gordana ih čuje kroz vrata kuhinje, ali ne ulazi, ostavlja ih same.
Posljednjeg dana mama izvadi sivu bilježnicu.
Gogo, htjela bih ti pročitati nešto.
Gordana sjeda nasuprot.
Mama otvara negdje u sredini i počinje čitati. Glas joj je ravan, kao kada je davno čitala bajke.
“Goga je rekla da ne razumijem kakvo je biti mlad danas. U pravu je, ne razumijem. Ali drugo znam: svaki put kad odlazi, kao da odlazi malo više. Tako treba biti. Tako život ide. Ali noću kad čujem vjetar, pitam se: što ako im je hladno?”
Mama zatvori bilježnicu. Zaviri Gogi u oči.
Gordana ne govori ništa. Gleda mamu, njezinu ravnu kičmu, bisere, sivu bilježnicu misli o svemu što je toliko godina bilo pust, a njoj je mama u tišini noći mislila, a nikad nije rekla.
Mama…
Što je?
Nikad mi nije bilo hladno. Želim da to znaš. Uvijek mi je bilo toplo, čak i kad nisam primijetila.
Dugo je mama gledala.
To je najljepše što si mi mogla reći.
Zašto nisi pitala?
Bojala sam se da ćeš reći suprotno.
Eto te iskrenosti, kakvu Gordana nije znala da njezina mama ima. Jer je uvijek izgledala sigurna u svoje odluke, u tišinu i strpljenje. A ona, i ona se bojala. Bojala običnog odgovora na obična pitanja.
Nije imala razloga bojati se.
Znam, mama kimne. Bilo je puno stvari koje nije trebalo tako, ali valjda sam nešto i dobro napravila.
Puno toga.
Opet tišina. Vani mrak, ožujak još zimast, ali je svjetlo drugo, nebo više.
Mama, želiš li natrag u dom ili da ostaneš kod nas?
Mama digne obrve.
Ozbiljna si?
Da.
Goga, nema se gdje. Kauč je dobar, ali stalno…
Naći ćemo nešto.
Nemoj ništa izmšljati, sada nježnije, navikla sam tamo. Tamo su Martina, Anka, tamo je moj red. Ne želim biti teret.
Nisi nikakav teret.
Jesam, Goga. Realna sam. Ustat ću noću, petljat se pod nogama, brinut se kad kasnite, i vi ćete to znati. To nikome nije život. Meni je tamo mirnije.
Jeste li tamo dobro?
Dobro mi je tu. Ali tri dana. Onda natrag doma.
Gordana shvati da “doma” sad znači dom. I nije to žalost, nego činjenica. Mama je oduvijek prihvaćala stvari kakve jesu, i sad ju ta osobina spašava.
Vladimir se javio u travnju doći će ljeti, u srpnju, s Majom i djecom. Nek dođe do mame. Gordana: Dobro, samo javi ranije. Vladimir: Naravno.
Nije mu spomenula bilježnicu. To je bilo nešto njihovo, privatno, ne zato što on ne smije znati, nego jer neke priče postoje samo između dvoje ljudi, postaju manje ako ih moraš objasniti trećem.
Za svibanjske subote Gordana stiže i nalazi mamu u parku, kako hrani vrapce mrvicama. Sivi notes na klupi.
Pišeš? pita, sjeda.
Ne, čitam.
Stare zapise?
Da. Zanimljivo je ponekad. Kao da prošlost gledaš kroz staklo. Ne boli, samo vidiš.
I što vidiš?
Mama baci još koju mrvicu. Vrapci se tuku, razbježe.
Vidim ženu koja se bojala učiniti išta krivo. Koja je mislila da će djeci biti bolje ako se makne u stranu. Kao drveće što manje diraš, to su jači korijeni.
Ima i u tome istine.
Ali je samo dio. Drugi je dio da korijenima treba i vode. Ne samo zrak.
Gordana promatra vrapce.
Žališ li za nečim?
Za ponečim mama ponovi. Žalim što sam malo pitala, što sam se bojala smetati, što niste znali koliko lijepo mislim o vama jer nisam to rekla. Mislila sam, znate sami. Ali ljudi ne znaju, ako im se ne kaže.
Ja sam znala.
Znala si nekako. Ali čut je važno.
Mama, Gordana uzme maminu ruku ruka lagana, topla od sunca, gruba, ali nježna. Ti si predivna majka. To moraš znati.
Mama ne odgovara odmah. Promatra vrapce. Onda:
Ti si sjajna kći, Goga. I to želim da znaš.
Bez velike riječi, ali zato to prodre najdublje.
U lipnju mama ispriča još nešto kako je 1997., kad je Andrej otišao, a Goga danima nije odgovarala na pozive, ona uzela kartu za vlak i došla bez najave. Pozvonila, Goga otvori, kaže: “Sve je ok, mama.” Mama: “Vidim. Mogu ostati par dana? Htjela sam pogledati tvoj grad.”
Tad je Gordana mislila da je mama samo htjela malo prošetati. Sad zna: došla je jer je znala da dijete treba blizinu, a neće to reći.
Dva dana smo šetale po gradu…
I u onom parku s fontanama.
Da. Mislila sam da ti je zanimljivo.
I jest, mama će ali glavno je bilo nešto drugo.
Znam sad. Sad znam.
Siva bilježnica je među njima na klupi. Na zadnjoj stranici, koju Gordana još nije pogledala, nešto stoji, sitno ispisano, rukopis malo nespretan na kraju, ruka starija.
Što piše na zadnjoj strani? pita Gordana.
Mama ne odgovara odmah.
To ću napisati kad završim bilježnicu kaže.
Hoćeš li završiti?
Tko zna. Možda uzmem novu.
Gordana se nasmiješi:
Opet ćeš pisati umjesto pričati?
Ne mama, a sada u glasu ima nečega što Gordana nije čula prije. Sad ću govoriti. Kasno je, ali ću.
Sjede na klupi, uz dom, gdje su blijedožute zavjese, mirisi školske menze, gdje Anka pokazuje slike svoje crvene unuke a Martina šeće u plavoj jakni hodnicima. Svibanj je, lišće gusto, sunce već pravo ljetno. Vrapci su pojeli mrvice pa odletjeli.
Petnaestak minuta još govore o svakodnevnim stvarima. O tome kako Mihael želi psa, a Gordana ne zna je li pametno, žive u stanu. O tome kako je Anka naučila mamu novoj šemi pletenja. Kako bi u parku trebala još jedna klupa, da je mjesta puno.
Najobičniji razgovor. I baš u njemu je sve ono što nije stalo u sivu bilježnicu.
Kasnije mama kaže da bi malo legla prije večere. Ustanu, mama je uzme pod ruku, kao uvijek, pa krenu vratima.
Gogo? pita mama pred vratima.
Što?
Mihael mi je zvao jučer. Sam, nije po tvojoj molbi?
Gordana se zbuni.
Ne, nije. Nisam ni znala.
Mama klima. Hvata kvaku.
Dobar je to dečko kaže ona.
Je.
Na djeda je povukao. Tih, ali dubok.
Da.
Otvara vrata, ulazi, dvije sekunde na pragu pa se okrene.
Dolaziš iduću subotu?
Dolazim.
Donesi kekse sa sezamom. I sebe.
Donijet ću.
Mama uđe. Vrata zatvori tiho.
Gordana stoji kratko na ulazu. Izvuče mobitel, pogleda ga pa vrati u džep. Nema što zvati, nema što objašnjavati. Samo subota. Samo keksi. Samo ona.
Kreće prema autu po stazi, misli na sivu bilježnicu, na zadnju stranicu koju nije čitala. Ne zna što piše, možda mama nikad ne pokaže, možda jednog dana hoće. Možda je unutra nešto najobičnije broj ili datum.
A možda piše o njoj. O njima dvjema. O tome kako se nešto shvati prekasno da bi ispravio, ali točno na vrijeme da ne izgubiš skroz.
Nije znala. Ali ni ta neizvjesnost nije više boljela. Bila je kao te sive korice: izlizane, savinute, ali izdržljive.
Mobitel u džepu zavibrira. Poruka od Mihaela.
“Mama, gdje si?”
Gordana zastane. Odgovori:
“Vraćam se od bake. Sve je ok. Zašto si jučer zvao?”
Stigne ubrzo.
“Samo tako. Htio sam čuti joj glas. Je li čudno?”
Gordana gleda ekran. Piše:
“Nije. Ni najmanje.”
Spremi mobitel. Uđe u auto, sjedne, ne pali odmah motor. Gleda kod vjetrobranskog stakla park, svibanjsko nebo, grane koje titraju na toplom vjetru. Negdje tamo, mama hoda hodnikom uz blijedožute zavjese do svoje sobe. Sjeda u fotelju. Uzme sivu bilježnicu, a možda ni ne uzme, možda samo sjedi i gleda kroz prozor. Možda misli o nečemu što je teško uhvatiti za riječi, jer preveliko je cijeli život, godine tišine, odluka donesenih sama, u šutnji, pitajući se jesu li dobre.
Gordana upali motor. Krene kući.
I misli kako će sljedeće subote ponovno donijeti kekse sa sezamom, sjesti s mamom na klupu, gledati vrapce kako dolaze po mrvice, slušati kako joj mama kaže nešto što nije znala o njoj ili o tati ili o nečemu davnom, tako davnom da je već priča za sebe. A Gordana će slušati zaista, ne usput, ne dok voda kipi, nego stvarno.
Namjera jednostavna. Mala kao siva bilježnica. Ali od takvih sitnica sastoje se oni trenuci za koje kasnije, kad bude kasno, ljudi kažu: bili smo blizu.
I dok nije kasno, može se opet probati.
Već sljedeće subote.
Već sad.
Siva bilježnica leži na ormariću u maminoj sobi, uz mandarine koje je donijela Gordana. Zadnja stranica skoro popunjena. Rukopis malo podrhtava, ali čitak. Tri retka, napisana kad je mama tih dana spavala kod njih, na kauču, budila se noću, slušala poznate zvukove života.
Tri retka koje Gordana nije pročitala.
Možda će ih mama jednom pročitati naglas. Možda nikad. Možda će Gordana pitati, možda neće.
I to je dio njihove priče.
Mobitel opet zavibrira. Gordana pogleda.
Zove mama.
Stiže pritisnuti zeleni gumb i prije nego što se snađe.
Mama, sve dobro?
Dobro je. Samo sam to htjela reći.
Što?
Kratka pauza. Onda mamin glas, miran i potpuno jednostavan.
Drago mi je što si danas bila. To je sve. Sretno na putu.
