– Jel’ ti uopće znaš šta radiš? glas Martine bio je tih, smiren, bez naglih tonova, i baš je to bilo još više jezivo od bilo kakve dernjave. Znaš li ti šta to znači za sve nas?
Ivana je stajala kraj prozora i gledala van. Kapala je sitna jesenska kiša i ljudi su žurno hodali pod kišobranima, ne pogledavajući se međusobno.
– Znam šta to znači za mene, rekla je napokon.
– Za tebe. Martina je ponovila tu riječ kao da joj je važe u ruci. Ti si uvijek tako: sve za tebe. A mi?
– Vi ste odrasli ljudi.
– Mama, imaš šezdeset i jednu godinu.
– Znam koliko imam.
Martina se spustila na kauč. Kauč je bio stari, još iz onog prošlog stana, iz prijašnjeg života. Ivana ga je gledala i mislila: koliko sam ga samo puta htjela izbaciti, pa nikad nisam. Navikla, žao joj, činilo joj se da baciti ga znači izbaciti dio sebe, nešto živo.
– Jesi barem razmislila što će ljudi pričat? upitala je kći.
– Nisam, iskreno je rekla Ivana.
I to je bila istina.
***
Sve je zapravo krenulo u ožujku, kad je Ivana Kovačević, nekadašnja profesorica hrvatskog jezika i književnosti, a sada umirovljenica koja povremeno volontira u dječjoj radionici u gradskoj knjižnici, otišla na vikend kod prijateljice u Samobor.
Prijateljica, Mira Tomić, već je osam godina živjela tamo. Preselila se nakon što joj je muž preminuo, kupila mali kućerak na rubu grada, napravila vrt, i po njezinim riječima napokon prodisala. Ivana je dolazila kod nje jednom godišnje, uglavnom ljeti, ali ovog puta ju je nešto tjeralo da ode odmah, u rano proljeće. Ne ljeti. Sad.
Ožujak u Samoboru bio je sirov i tih. Na zasjenama je još bilo snijega, ali na brežuljcima se već crnila zemlja. Crkveni tornjevi presijavali su sivo nebo. Ivana je hodala uskom ulicom i osjećala onu tišinu koju odavno nije čula. Ne prazninu baš tišinu. Razliku je shvatila tek tu.
Mira ju je dočekala na vratima, u vunenim čarapama i staroj pernatoj jakni.
– Ajde, napokon, rekla je. Već su pohanci spremni.
Sjela je u kuhinji, pile su čaj, i Mira je pričala o susjedima, vrtu, o tome kako će nabaviti kozu.
– Kozu? Ivana je podigla obrve.
– Da, gle, svoje mlijeko, možeš sir napravit, čitala sam, nije to tako komplicirano.
– Mira, ti nikad u životu nisi kozu uživo vidjela.
– Baš zato, zanima me, nasmijala se Mira i dolila im još čaja. Ti? Što ima kod tebe? Postala si mi nekako siva zadnjih godina. Sorry, ali je tako.
Ivana je gledala u svoje ruke. Ništa posebno, zašla već u godine, žile joj izbile.
– Dobro sam.
– Dobro nije odgovor. Jel’ se nešto dogodilo?
– Nije. Sve kao uvijek.
– E, to ti je najgore, rekla je Mira. Kad je baš sve uvijek isto, tad je problem.
Ivana je zašutjela. Van se navukla prva sumaglica, a dolje na cesti upalila se prva svjetiljka.
Sljedećeg dana Mira je povukla u gradsku tržnicu. Ne onu modernu, nego pravu, otvorenu, gdje bake prodaju kiseli kupus i vunene čarape. I tamo, kod štanda s gljivama, Ivana je ugledala Antu.
Isprva ga nije prepoznala. Možda je prošlo i trideset pet godina. Ali nešto u načinu na koji je stajao, kako drži ruke u džepovima, ostalo je isto. Zaustavila se nesvjesno.
I on je zastao.
– Ivana? nesigurno je rekao.
– Ante.
To je bilo sve što su jedno drugo pitali u toj prvoj minuti. Mira se diskretno sklonila, oni su ostali na sred tržnice, okruženi mirisom gljiva i mokre zemlje.
– Tu živiš? upitala je.
– Drugu godinu. A ti?
– Samo sam u gostima. Kod prijateljice.
– Jasno…
Opet tišina, ali ne ona nelagodna, nego neka duboka, kao da znaju da nigdje ne žure.
– Ne mijenjaš se, rekao je on.
– Ma daj, promijenila sam se.
– Dobro, možda malo. Ništa strašno.
Ivana se nasmijala. Nije očekivala od sebe da će joj biti tako lako.
***
Ante Marin bio je njezin kolega s faksa. Nisu se družili privatno, nisu bili par, samo kolege, pet godina u istoj grupi na pedagogiji. Onda se život rastavi svojim putem. On ode u jedan grad, ona u drugi, uda se, dobije djecu. S vremenom je čula putem poznanika da se i Ante oženio, ima kćer, i ništa više.
A sad stoji ispred nje između košara gljiva, gleda je.
Dogovorili su kavu navečer u jednom malom kafiću uz glavnu ulicu. Mira je to prihvatila bez trunčice drame:
– Ma naravno da idi, rekla je. Ionako sam planirala gledat seriju. I ne gledaj me onako, nisam ništa uštimavala.
– Nisam ni mislila.
– Mislila si, nasmijala se. Ajde, uživaj.
U kafiću je bilo prazno. Drveni stolovi, žuta svjetla, slike starog Samobora na zidu. Uzeli su čaj i neki kolač s jabukama i pričali dugo. Prisjećali se starih kolega, smijali se glupostima koje su im tada bile važnije od svega.
U jednom trenutku rekao je:
– Žena mi je umrla prije tri godine.
– Žao mi je, rekla je Ivana.
– Ma, već… ne znam. Navikneš, bar kažu da navikneš. Valjda jednostavno živiš nekako drukčije.
– Znam kako je.
– A kod tebe?
Ivana je zastala. Muž, Željko, otišao je od nje prije devet godina. Druga žena. Bez objašnjenja. Došao jednog dana s posla i rekao da tako mora biti. Mjesecima je Ivana vrtjela filmove u glavi, premotavala godine, tražila gdje je pogriješila. S vremenom umorna od svega, samo je nastavila živjeti. Djeca, unuci, knjižnica, Mira povremeno, sve neka rutina.
– Razno bude, odgovorila je.
On nije ništa dodatno pitao. I to joj je bilo drago.
***
Vratila se kući u Karlovac i pomislila kako je to bio samo susret, ništa ozbiljno. Sretnu se ljudi, ispričaju, odu svaki na svoju stranu. Ništa neobično.
Ali tjedan poslije on joj je poslao poruku preko Viber-a. Našao ju je putem Mire. Pisalo je: Bok, kako si stigla doma?
Odgovorila je. Počeli su se dopisivati. Prvo rijetko, onda svaki dan. To joj je bilo čudno, jer Ivana nije baš bila od tipkanja. Kći Martina je često prigovarala što ne odgovara brzo, a sad je Ivana hvatala sebe kako čeka njegov odgovor.
Ante je pisao jednostavno, ništa napuhano. Pričao o svom životu u Samoboru, o poslu restauratora, da radi na obnovi starih oltara. Zanimalo ga je i o knjižnici, djeci u radionici. Slala su se međusobno i slike: bijela crkva u snijegu, njegova mačka na prozoru, čaša čaja na starom stolu.
Martina je prvi put skužila nešto nakon mjesec dana.
– Mama, stalno si na mobitelu.
– Čitam malo.
– Uvijek si govorila da mobitel kvari oči.
– Onda sam se prevarila.
Martina ju je pogledala čudno, ali nije više pitala.
U travnju joj je Ante predložio da posjeti Karlovac.
– Imao bih posla u jednoj radionici kod vas, napisao je. Ako ti nije problem, da se vidimo.
Ako ti nije problem. Ivana se nasmiješila toj opreznosti.
– Dođi, odgovorila je.
Dogovorili su se na šetnicu, tamo gdje Kupa i Korana teku jedna uz drugu. Bio je oštar, ali sunčan proljetni dan. Ivana je obukla sivo kaput što ga je čuvala za posebne prilike.
On je već stajao na rivi i gledao prema rijeci. Pridružila mu se, on ju je dočekao s osmijehom.
– Bok, rekao je.
– Bok.
Šetali su uz rijeku. Pričali o svemu restauraciji, njezinoj djeci, o radionici u knjižnici. Prepričala mu je dogodovštinu s malim Davidom koji je napisao za zadaću da su knjige kao prozori, ali iznutra, jer u njima gledaš u sebe. Ante se zaustavio.
– Točno tako, rekao je. Koliko mu je godina?
– Osam. Jako posebno dijete.
– Ti stvarno znaš s klincima, to je jasno.
– Otkud znaš kad nisi bio na radionici?
– Po tome kako pričaš o njima. Osjeti se kad je nekom nešto važno.
Ivana ga je pogledala. On je gledao u rijeku.
Poslije su sjeli na kavu u obližnjem kafiću. Ivana je mislila kako ni ne pamti kad je samo sjedila s nekim, pričala, a da nije žurila ni imala osjećaj da nešto mora.
Pri rastanku on je rekao:
– Volio bih opet doći. Ako smijem.
– Smiješ, rekla je.
***
Martina je saznala u svibnju. Ne zato što joj je Ivana ispričala, nego jer ju je jednom nazvala u neobično vrijeme, a Ivana nije bila kod kuće i nije se odmah javila. Kad je kasnije zvala nazad, bila je smetena, a Martina odmah nešto nanjušila.
– Gdje si bila?
– U šetnji.
– Sama?
Zastala je. Tako kratko, ali Martina je uvijek čula te pauze.
– Nisam.
Tu su počele rasprave. Prvo oprezno, pa sve tvrđe.
– Tko je on? upitala je.
– Stari kolega. Rekla sam ti kad sam se vratila iz Samobora da sam srela jednog poznatog.
– Rekla si, ali usput.
– Upravo to.
– Mama, ti…
– Znam koliko imam godina, Martina.
Tišina.
– Šta je ovo? Samo šetate?
– Za sad da. Samo šetamo.
– Za sad…
Ivana nije više ništa objašnjavala. Nekad je teško, jer što god kažeš, zvuči ili preteško, ili prelako.
Sin Domagoj je to sve primio u drugom tonu. Živi u Zagrebu sa ženom i dvoje djece. Kad mu je Ivana to isto nenametljivo spomenula, pitao je:
– Je li normalan?
– Je.
– Dobro, rekao je Domagoj.
I to je bilo to. Ivana je kasnije puno razmišljala koja je reakcija bolja takva, kratka, ili Martinina. Nikad nije našla pravi odgovor.
***
Ljeto im je prošlo u nekom novom ritmu. Ante je dolazio u Karlovac, Ivana je nekoliko puta otišla u Samobor. Šetali su po sajmovima, odlazili u muzeje, sjedili u kafićima. Pokazao joj je svoj radni prostor, radionicu u maloj zgradi s visokim prozorima. Svuda miris smole i starog drva. Uz zidove su stajale ikone, neke još crne i mutne, a na nekima su se već probijale boje.
– Nije ti neugodno dirat tako stare stvari? pitala je jednom.
– Ne. Baš suprotno. Lijepo je znati da je to bilo prije tebe i bit će nakon tebe.
– Vjeruješ li?
Zastao je. Ne znam to nazvat. Samo osjećam da je važno. Ne zato što netko kaže.
Ivana je gledala lik na ikoni. Skoro očišćen, svijetao, miran.
– Moj muž je govorio da se zafrkavam, s tom radionicom u knjižnici, ispalila je, više za sebe. Kaže, za tu plaću ne vrijedi trošit vrijeme.
– Ti?
– Ja… Ne znam. Predugo sam mislila da je u pravu. Skoro do penzije.
Ante ništa nije rekao, samo ju je pogledao, i to joj je bilo dovoljno.
Uvečer bi sjedili u njegovoj kuhinji, pili čaj. Ivana je osjećala kakvu takvu smirenost kakvu dugo nije imala. Problem je bilo, naravno. Martina bi, kad bi Ivana išla u Samobor, uporno šutjela ona tiha kazna. Unuka Ela, osam godina, jednom je preko telefona pitala: Baka, kad ćeš kući? A u tom malom glasu nešto ju je zaboljelo. Onaj poznat žig.
Ali na toj kuhinji, to kao da je ostajalo po strani. Nije nestajalo, samo je bilo lakše.
– Jesi li ikad razmišljala o preseljenju? pitao je iz vedra neba.
Ivana je podigla pogled.
– Gdje?
– Ovdje. U Samobor. Ili negdje sasvim treće, samo preseliti.
Pitao je tiho, gledajući u čaj.
– Pitaš me… počela je.
– Ne nudim ništa konkretno. Samo pitam, jesi li ikad razmišljala.
Zašutjela je.
– Nisam, rekla je. Odavno možda. Ali mi je uvijek zvučalo… nemoguće.
– Zašto nemoguće?
– Djeca. Unuci. Stan. Pa i posao, koliko god sitan sad bio. Sve je tu, moj život.
– Djeca su odrasli ljudi.
– Ne mijenja to puno.
Kimnuo je glavom.
– U pravu si. Samo sam pitao.
Samo sam pitao. Ivana je nastavila piti čaj, osjećajući da to pitanje neće nestati. Bit će negdje u njoj, zrelit će. Takva pitanja uvijek ostanu.
***
U kolovozu je došla Martina. Nije bio nikakav poseban povod, samo je stigla subotnjom prugom, s putnom torbom i stisnutim usnama.
Pile su čaj, Martina je zurila van. Onda upitala:
– Jesi ozbiljna?
– O čemu?
– O njemu. O svemu tome.
– Ne znam, iskreno je rekla Ivana.
– Mama. Ne misliš li da je to… čudno? U našim godinama?
– U tvojim ili mojim?
– U našoj obiteljskoj dobi. Tata je još živ, znaš…
– Tata živi s drugom ženom već devet godina, Martina.
– To ne briše trideset godina vašeg braka.
– Baš ga to mijenja, rekla je Ivana.
Martina je maknula šalicu sa stola.
– Misliš li na to što će Ela reći? Hoće li shvatiti?
– Ela ima osam godina.
– Upravo zato. Shvaća više nego misliš.
– Shvatit će onoliko koliko mi objasnimo.
– A što ćemo objasniti?
Ivana ju je gledala. Martina je jako ličila na oca, ista crta oko usana, iste tamne obrve. Kao mala to joj je bilo preslatko. Sad vidi u toj sličnosti nešto drugo, ali ne zna reći što točno.
– Reći ćemo joj da je baka upoznala dobrog čovjeka. To je dovoljno.
– A dalje?
– Dalje ćemo vidjeti.
– Vidjet ćemo, Martina je ustala, otišla do prozora. Tako uvijek kažeš kad ne želiš pričati.
– Ne, rekla je Ivana. Kažem kad stvarno ne znam što će biti. To je iskreno.
Martina je dugo šutjela. Onda tiho, skoro bez prijekora:
– Bojim se da ćeš požaliti.
– Mogu požaliti i što ništa ne napravim.
Kćer se okrenula.
– To je filozofija. Meni to ne olakšava.
– Ni meni, rekla je Ivana. Ali živim s tim.
Martina je otišla večernjim busom. Zagrlile su se na rastanku, baš onako stisnuto, kao uvijek. Ivana je osjećala da taj zagrljaj ima nečeg napetog i bliskog u isto vrijeme. Kao da obje drže, bojeći se da nešto ne pukne.
***
Rujan je stigao hladan, nagao. Ivana je u mirovini već šest godina, ali mali knjiški kružok ju je držao u nekom ritmu. Djeca su dolazila utorkom i petkom, čitali su, crtali, radili male predstave. Bio je to skroman prostor, niska polica s knjigama, stari jastuci na podu.
Ravnateljica knjižnice, Tamara Božić, šezdesetpetogodišnjakinja, znala je za Antu. Ne jer joj je Ivana ispričala, nego je primijetila Ivana se promijenila, kao više usmjerena na sebe. Ne u negativnom smislu, nego zdravo.
– Nešto ti se događa, rekla je Tamara jedno jutro. Čista činjenica.
– Događa, odgovorila je Ivana.
– Lijepo?
– Ne znam još.
– Nema veze, Tamara je slegnula ramenima. Glavno da se bar nešto događa. Inače smo ti i ja ko rijeke tečemo, a ne znamo gdje.
Ivana se nasmijala.
U rujnu Ante joj je predložio da skupa odu par dana do Varaždina, radi izložbe starih rukopisa. Ivana je pristala. Uzeli su dvije odvojene sobe u malom hotelu, šetali muzejima, navečer obilazili grad. Jedan večer, dok su sjedili na obali Drave, Ante je rekao:
– Hoću da znaš nešto.
– Što?
– Ne žurim te, i ne forsiram. Ako osjetiš pritisak, to nije od mene.
Ona ga je pogledala.
– Znam.
– To ti ne govorim iz pristojnosti, nego istinu. Imam šezdeset i tri, nisam više klinac da me frka ako ne bude nešto. Samo… drago mi je što postojiš.
Nije odmah odgovorila. Van je bila tama, svjetla su drhtala preko rijeke.
– Teško mi je to prihvatiti, tiho je rekla.
– Zašto?
– Navikla sam da iza riječi dolazi nešto očekivanje, uvjet.
– Ovdje nema uvjeta.
– Znam. Samo sam navikla drugačije.
Kimnuo je. Popili su vino, večerali. Nije je držao pod ruku, samo hodao uz nju, i to je bilo točno ono što joj je trebalo.
***
Listopad je donio razgovor koji je Ivana dugo očekivala i bojala ga se.
Nazvala je Martinu sama. Nije dopustila kćeri ni da pita, odmah je rekla:
– Moram ti nešto reći. Ante mi je predložio da doselim u Samobor. Skupa živjeti. Razmišljam o tome.
Duga tišina.
– Ti to ozbiljno.
– Da.
– Poznajete se sedam mjeseci.
– Osam.
– Mama! Osam mjeseci! Znaš li što to znači?
– Znam. Znači osam mjeseci.
– To je ništa! Ništa ne znaš o njemu!
– Znam dovoljno.
– Što znaš? Da ti je drag? Da ti je ugodno? Ljudi se mijenjaju, mama! Svi se mijenjaju!
– Martina…
– Što?
– I tvoj otac se promijenio. Trideset godina smo bili skupa.
Tišina.
– Nije fer, rekla je napokon Martina, tiho.
– Ne želim biti nepoštena. Želim biti iskrena. Prema tebi i sebi.
Slično je bilo i s Domagojem. Nazvao je kasnije, valjda nakon što se Martina izjadala.
– Mama, stvarno misliš otići?
– Razmišljam.
– Je l’ tamo normalno? On okej?
– Sve normalno, pristojan čovjek. Kuća nije velika, ali je lijepa.
– Kćeri ćeš stan prodavati?
– Ne, iznajmit ću.
– A ako poželiš nazad?
– Domagoj.
– Što? Samo realno pitam.
– Ako poželim, vratit ću se. Neću odmah razmišljat o ako. Mogu li jednostavno probati?
Duga pauza.
– Možeš, rekao je. Samo mi obećaj da ćeš zvati češće.
– Hoću.
Nakon toga Ivana je ostala zamišljena kod prozora. Van je rominjala slaba kišića, lampica se ljuljala nad cestom. Imala je šezdeset i jednu godinu i prvi put donekle slobodno odlučuje za sebe. Ne jer mora, nego jer želi.
Čudan osjećaj. Gotovo stran.
Otvorila je poruke i napisala Anti: Razmišljam. Daj mi još malo vremena.
On je odgovorio za par min: Koliko treba, uzmi.
***
Mira bi zvala svaki tjedan i držala neutralan stav. Nikad nije govorila ajde preseli ili čekaj. Samo bi pitala što ima, ispričala o svojoj kozi koju je konačno nabavila.
– Kako joj je ime? pitala je Ivana.
– Đurđa.
– Zbilja?
– Što ne? Djeluje tako ozbiljno.
– Mira, stvarno si čudo.
– Je li to kompliment ili komentar?
– I jedno i drugo, nasmijala se Ivana.
Mira je nastavila:
– A ti, reci mi iskreno da ti je trideset, bi li tako dugo razmišljala?
– Što ima veze godine?
– Možda ništa, a možda sve. S godinama stalno odgađamo. Nekad je to mudrost, nekad čisti strah.
– Ti i Tamara bi mogle držat predavanja iz filozofije.
– To ti je fakt.
Ivana je prekinula poziv, pa razmišljala: Mira možda stvarno ima pravo taj strah što se sakrije pod mudrost. Nekad je bila paralizirana time što će pogriješiti, poslije time što će sve proći mimo nje bez da proba.
Ali ovaj strah je drugačiji. Ne vezan uz Antu. Više prema sebi što je cijeli život bila nečija supruga, mama, profesorica. A kad to prestane biti prvo, a postane treće, više ne znaš tko si sama.
Radionicu u knjižnici je sama izabrala, bio je to prvi potez samo zbog sebe.
A sad još jedan.
***
Krajem listopada javila joj se bivša svekrva, Željkova mama, Marija Kovačević. Sad joj je osamdeset i dvije, živi sama u Karlovcu, Ivana navrati ponekad, čisto ljudski.
– Martina mi pričala, počela je odmah.
– Što joj je pričala?
– O tvom prijatelju. I da možda ideš.
Zašutjela je.
– I, što vi mislite?
– Mislim da si zaslužila, rekla je starica tiho. Moj sin te nikad nije dovoljno cijenio, ja to vidjela davno, nisam govorila ali sad govorim.
– Marija…
– Ne prekidaj. Imam godine pa mogu govorit kako hoću. Idi ako želiš. Unuci su dobro, roditelji okej. Martina je ljuta jer se boji da te gubi. Ali nije ti zadatak biti tu samo jer drugi misle da trebaš.
– Nisam nevidljiva.
– Vidi te se samo kao baku, mamu, tu koja je uvijek dostupna. A kao osobu?
Nije odgovorila.
– E pa eto, rekla je Marija. Idi. Samo zovi, bude mi drago.
Dugo je Ivana tada stajala na kuhinjskom prozoru i gledala na dvorište. Ogoljele grane, padajući listovi, sve već na zimu vuče.
Razmišljala je kako je svatko vidi na svoj način: Martina kao mamu, Domagoj kao nekog tko mora imati sigurnost, Tamara kao kolegicu s instinktom. Marija, uskakalo, kao osobu.
A Ante? Što on vidi?
Možda prvi put netko vidi baš nju. Bez starih uloga. Sreo ju je na placu, sa svim tim godinama, bez referenci iz prošlosti. Žena koja je prepoznala čovjeka.
***
Studeni je donio prvi snijeg i neočekivani poziv od Ele.
Unuka ju je sama nazvala rijetko se to dešava, uvijek joj Martina samo proslijedi mobitel na kraju razgovora. A sad, nedjeljno jutro, nepoznat broj.
– Bako, to sam ja.
– Ela? Odakle zoveš?
– S maminog tableta. Bako, jel’ ideš stvarno?
Ivana sjede.
– Jesi slušala razgovore odraslih?
– Malo. Mama je pričala s ujakom Domagojem. Ideš li stvarno?
– Još ne znam, Elice.
– Ako odeš, dolazit ćeš nas posjećivati?
– Naravno.
– Obećavaš?
– Obećavam.
Tišina. Onda Ela:
– Je l’ tamo lijepo?
– Gdje?
– Gdje možda ideš.
– Prelijepo je. Bijele crkve, zimi snijeg, rijeka.
– Kao kod nas?
– Drukčije malo. Manja je.
– Kužim. Pa opet Bako?
– Da.
– Mama se boji da ćeš se razboljet i da ćemo zakasniti.
Nešto se stislo u Ivani, jače nego što je očekivala.
– Reci mami da sam zdrava i da planiram tako i ostati.
– Zna ona, samo se boji.
– Znam da se boji. I ja se bojim.
– Čega?
Ivana je razmišljala.
– Svačega. Svi se boje, to je normalno.
– Rekla si mi da i hrabri ljudi imaju strah, samo rade što treba.
– Tako sam rekla.
– Pamtim ja sve pohvalila se Ela. Ajde, moram ići, da mama ne skuži.
– Ela…
– Što?
– Volim te.
– I ja tebe. Bok!
***
Sredinom studenog Ivana je otišla u Samobor. Ne na vikend, nego cijeli tjedan. Spakirala je kofer, ostavila poruku Tamari, zamolila Miru da pogleda poštu.
Ante ju je dočekao na kolodvoru. Vozili su se kući, on je pričao o obnovi nekog zvonika, dok je ona gledala kroz prozor iste te ceste iz ožujka. Kao da se priča zaklopila.
Proveli su tjedan pod istim krovom, u njegovoj maloj kući drvenih podova, sa starim staklima što zahripaju kad puše. Ivana bi kuhala, on bi spremio. Ujutro, obje bi sjedili na kavi za kuhinjskim stolom kod prozora. Snijeg bi padao polako, horizontalno, kako zna pri tihoj buri.
Jednu večer ga je pitala:
– Je l’ ti dosadno u dvoje živjeti?
– Kako?
– Pa, osam godina si sam.
Zastao je.
– Meni je bilo teško kad nisam živio kako želim. A ovo je drugačije.
– Kad nisi živio kako želiš?
– Godinama sam radio na baušteli. Trebala je lova, djeca. Onda sam puknuo. Nakon četrdesete upisao tečaj iz restauracije. Svi su govorili kasno je, bedasto.
– Ti?
– Ja sam upisao. Nasmišio se. Žena me podržala. Bila je osoba koja te uvijek gura nazad u život.
– Ispričaj mi o njoj, zamolila je Ivana.
Šutio je malo.
– Ana. Bila je tiha, ali ne šutljiva. Samo… kad uđe, smiri prostor.
– Nedostaje ti.
– Da. Rekao je jednostavno. Nedostaje. Ali to ne znači da ne mogu… dalje. Razumiješ?
– Razumijem.
– Kod tebe isto?
Ivana je pomislila na Željka. S njim je više osjećala nervozu nego mir. Nedostajala joj je ideja, ne osoba.
– Drugačije, rekla je. Ipak razumijem.
Sjedili su u tišini; bila je dobra tišina.
***
Četvrtak, peti dan, zove Martina.
Ivana je izašla na verandu. Snijeg je prestao, nebo je bilo bistro, prve zvijezde.
– Jesi gore? pita Martina.
– Jesam.
– Koliko ostaješ?
– Do nedjelje.
Tišina.
– Mama, mogu te pitat nešto. Iskreno.
– Slobodno.
– Radiš li to, da nešto sebi dokažeš? Ili nama?
Ivana je gledala zvijezde.
– Ne. Ne dokazujem ništa.
– Onda za što?
– Samo… želim živjet drukčije nego prije.
– A prije nisi dobro živjela?
– Nije bilo loše. Samo nije bilo kako sam htjela.
– Što ti je falilo?
Ivana je promislila. Imala je puno: stan, djecu, voljela je svoj posao, prijateljice. Nije bilo velikih nesreća.
Ali osjećala je da živi “pored” sebe. Kao uredan, točan plan sve dobro, ali ona nije unutra, nego sa strane.
– Nedostajala sam sama sebi, rekla je napokon.
– Sebi? Što to znači?
– Upravo to.
Martina dugo šuti.
– Misliš li da ćeš biti sretna? upitala je. Bez ironije.
– Ne znam. Ali želim pokušati.
– Dobro, rekla je. Dobro.
Nije bilo odobravanja. Ali ni svađe više.
***
U nedjelju, dok je Ivana već spremala stvari za povratak, Ante ju je pitao:
– Jesi li odlučila?
– Gotovo.
– Gotovo kao dobro ili loše?
– Znači treba mi još malo.
Kimnuo je.
– Bojiš se da ne pogriješiš.
– Da.
– Smijem reći nešto?
– Reci.
– Pogreške su razne. Neke napraviš pa shvatiš ne ide. Nije lijepo, ali barem znaš. Ali ima onih koje nikad ne napraviš, pa nikad ne saznaš. Te su meni gore.
Gledala ga je.
– To namjerno govoriš?
– Što?
– Baš ono što i ja potajno mislim, samo se ne usudim izgovoriti.
Nasmijao se. Lijepo je lice imao kad se smije.
– Ne radim to namjerno. Valjda zato dobro kliknemo.
Vratila se kući kasno navečer. Stan ju je dočekao tišinom, mirisom zidova, svjetlom iz susjednog prozora. Raspakirala je, stavila vodu za čaj, sjela za stol.
Na stolu još knjiga koju je prije puta čitala. Između stranica označivač. Otvorila je na toj stranici jedan redak, koji je već jednom pročitala, ali sad ga je stvarno osjetila: čovjek nosi usamljenost u sebi, ali to nije tragedija, nego činjenica, s kojom možeš svašta.
Zatvorila je knjigu.
Onda uzela mobitel i poslala Anti: Dolazim u siječnju. Na duže. Vidjet ćemo.
Odgovorio je kratko: Čekam.
***
Prosinac joj je prošao u nekom posebnom stanju. Radila je u knjižnici, vodila radionicu, obilazila Mariju. Sve isto, a iznutra sve novo. Neke stvari su se odlučile, druge čekale. Nije to bila ni panika ni spokoj, nego između.
Martina ju je nazvala u prosincu.
– Nisi ipak odustala?
– Nisam.
– Stan misliš iznajmiti?
– Da. Već gledaju varijante.
– Dobro. Pauza. Mogu te nešto pitat?
– Pitaj.
– Znaš li sigurno da nije to samo da nam novo uvijek djeluje bolje, a kasnije
– Martina.
– Da?
– Imam šezdeset i jednu. Nisam klinka što sanja. Preživjela svašta, imam i za usporediti.
– Ne štiti to od iluzija.
– Ne, ali ih je manje.
– A ako on nije kakav misliš?
– Ako. Uvijek je ako. Cijeli život je “ako”. Kad si se ti udavala, jesi li bila sigurna?
– Imala sam dvadeset i sedam godina.
– Pa što?
Tišina.
– Dobro, naposlijetku kaže. Dobro, mama.
– Pomoći ćeš mi oko selidbe?
Duga pauza.
– Hoću, tiho kaže. Naravno.
***
Novu godinu Ivana je dočekala kod Martine, s Elom i zetom Krešom. Došao je i Domagoj iz Zagreba sa ženom i djecom. Bilo je veselo, bučno, djeca po cijelom stanu.
Ela se stisla kraj bake i šaptala joj tajne o svakom jelu.
– Ovu salatu je mama sama radila, a ovu smo kupili, ali mama kaže da je isto sama.
– Ne moraš mi sve to pričati.
– Ne pričam, samo komentiram.
Pred ponoć, djeca već pospana po foteljama, Martina odjednom kaže:
– Mama ide u Samobor, u siječnju.
Izgovori to neutralno. Samo informacija.
Krešo kimne, Domagoj pogleda baku.
– Na duže? upita Domagoj.
– Vidjet ćemo, nasmiješi se Ivana.
Domagoj se blago nasmije.
Ela otvori oči.
– Baka, ideš? uspavanim glasom.
– Idem, Elice.
– Obećala si dolaziti.
– Obećala.
– Dobro, kaže Ela i zaspe.
Ivana ju promatra i misli: evo ti života. Dijete koje spava, odrasli razgovaraju. Stari kauč koji još uvijek nije izbacila. I u drugom gradu čovjek koji je napisao čekam.
***
Petnaestog siječnja Ivana zove Tamaru.
– Tamara, ja bih napustila radionicu.
Tišina.
– Kada?
– U veljači. Da imate vremena naći nekog.
– Odlaziš?
– Da.
– Kamo, ako nije tajna?
– U Samobor.
– K njemu?
– K njemu. I k sebi.
– Dobar izraz, rekla je Tamara. Naći ćemo zamjenu. Teško, radila si dobro, ali naći ćemo.
– Hvala.
– Sretno ti, Ivana. Onako iskreno.
Na zadnjem danu u radionici djeca su joj nacrtala zajedničku čestitku na velikom papiru. Onaj mali koji je rekao da su knjige prozori nacrtao je prozor s zavjesama i ispod napisao: Za gledanje u sebe.
Ivana je to spremila u torbu.
***
Dvadeset trećeg siječnja stigla je u Samobor. Ante joj je pomogao unijeti kofere. Odvojenu sobu je uredio posebno za nju, na prozoru stajala pelargonija.
– Otkud ovo? pitala je.
– Kupio. Mislio sam da treba cvijet.
– To ti je baš pravi potez.
Prišla je prozoru. Vrt je bio pod snijegom, miran, bijel. Ograda, susjedni vrt, krovovi.
– I, kak’ ti je? pitao je on.
– Ne znam još. Pitaj za mjesec dana.
– Pitat ću.
– Ante.
– Da?
– Hvala ti što nisi žurio.
Oklijevao je.
– Hvala tebi što si došla.
***
Prošla su tri mjeseca. Ivana se polako navikavala. Samobor je mali, u isto vrijeme sve i ništa tišina joj je odgovarala, ali svi znaju svakog, ona je tu nova, svi prate, odmjeravaju.
Mira ju je upoznala s nekoliko žena, starosjediocima. Jedna, Snježana Tomić, predložila joj da pomogne s književnim klubom u lokalnom kulturnom centru. Skupina od desetak ljudi, raspravljaju o knjigama.
– Nisam sigurna da bih to mogla, rekla joj je Ivana.
– Ma, dođi pa vidi, Snježana je odmahivala rukom. Možda ti bude dobro, ako ne nema veze.
Ivana je došla. Svidjelo joj se.
S Martinom su pričale tjedno. Ponekad i više. Martina je polako, oprezno, počela pitati ne kako si nego i kako je on, kako novi klub, što radiš kao da se mrak između njih lagano rastapa, oči navikavaju na novo svjetlo.
Ela joj je poslala pravo pismo. U koverti, s markicom. Nacrtala dvije crkve i rijeku, napisala: Bako, ja ću na praznike doć k tebi. Mama rekla da možda za proljetne. PS: Đurđa je k’oza? Mira mi je rekla.
Ivana odgovorila pismom.
***
Jedne travanjske večeri, Martina je napokon došla. Sama, bez Ele. Samo na jedan dan, dnevnim vlakom.
Ušla je, razgledala prostor, Ivana ju je pratila pogledom dok promatra kuhinjski stol, pelargoniju na prozoru, drvene podove.
Ante je ponudio čaj i povukao se u radionicu.
Sjele su, šutjele.
– Lijepo je ovdje rekla je Martina lagano iznenađena.
– Je.
– Malo je.
– I tiho.
– Nedostaje ti Karlovac?
– Nedostaje. Nedostajete mi vi. I Tamara. I rijeka.
– I svejedno?
– I svejedno.
Martina je zavrtjela šalicu među dlanovima.
– On dobar? pitala je. Ovoga puta iskreno.
– Je.
– Sretna si?
Ivana je stala.
– Ne znam je li to prava riječ. Ali dobro mi je. Stvarno dobro.
Martina je kimnula.
– Onda dobro.
– Dobro znači što?
– Znači dobro. Pogledala je majku ravno. Bojim se još uvijek. Za tebe. Vjerojatno ću uvijek.
– Znam.
– Ali… trudim se. Shvatiti.
– Dovoljno je.
Popile u miru. Martina je pričala o Eli, poslu, Kreši i novom autu. Ništa posebno.
Spremala se za polazak. Ivana ju je otpratila do kapije.
Travanjski zrak mirisao je na zemlju, drveće prolistalo nježno, prozirno.
– Mama rekla je Martina pred vratima.
– Da?
– Neću to do kraja shvatiti. Možda nikad neću.
– Znam.
– Ali želim ti reći nešto.
– Reci.
Martina je malo šutjela, pa digla oči one iste tamne, očinske pa rekla:
– Cijeli si život bila tu, prisutna. Uvijek. Navikla sam se da si tu. Da mogu zvati i ti ćeš se javiti.
– Uvijek se javljam.
– Znam. Samo drugačija je sad udaljenost. Treba mi vrijeme.
– Naviknut ćeš se.
– Misliš?
Ivana ju je gledala. Lice isto, poznato još iz rodilišta.
– Mislim, rekla je. Uvijek si se snašla. Jaka si ti.
– Nije baš kao ti.
– Baš kao ja.
Martina se lagano osmjehnula. Zagrlile su se, dugo i čvrsto.
Martina je ponijela torbu.
– Javim kad stignem.
– Okej. Čekam.
Odmakla se niz ulicu. Ivana ju je gledala dok nije nestala. Ravna leđa, brzi korak ima nešto i njegovog, očevog.
Martina se okrenula.
– Mama, viknula je s pola ulice.
– Što je?
– Pelargonija ti cvate. Vidjela sam.
– Cvate.
– To je važno, rekla je Martina.
I otišla dalje.
***
Ivana se vratila unutra. Ante je grijao juhu. Ivana je stala na prozor, gledala još malo za Martinom. Već je nestala iz vidokruga, starija žena je prolazila polako s vrećicom.
Pelargonija na prozoru puna sitnih cvjetova.
– Sve okej? upitao je Ante ne gledajući.
– Okej je, rekla je.
Zašutjela.
– Dobra je ona dodala je. Samo se boji.
– To je normalno. Nije ni njoj lako.
– Nije.
Primaknula je tanjure, stavila ih na stol. Sve već poznato, navikla je u tri mjeseca.
– Ante, pitala je.
– Da?
– Je li ovo što radim… je li dobro?
Pogledao ju je.
– Što ti misliš?
Zastala je.
– Meni je… moje. Prvi put skroz moje.
– E, vidiš, rekao je. Sama si si odgovorila.
Sjeli su za ručak. Vanjski Samobor pod zadnjim snijegom, ali iz zemlje već viri prva trava.
Ivana je gledala van i mislila: to je to. Ne sreća kao pojam, ni odluka kao kraj. Samo ručak. Samo prozor. Samo ovaj čovjek preko puta, s kojim joj je dobro.
Je li to dosta? Ne zna.
Ali juha je bila topla. Pelargonija na prozoru cvate. A negdje u torbi čestitka od osmogodišnjeg klinca koji je nacrtao prozor za gledati u sebe.
***
Navečer je nazvala Ela.
– Bako, mama je rekla da je bila kod tebe.
– Bila.
– Jeste dobro razgovarale?
– Jesmo.
– Nije plakala?
– Nije. Zašto pitaš?
– Znam da ponekad plače kad misli da ne čujem. Zbog tebe.
Ivana je sklopila oči.
– Elice…
– Što?
– Reci mami da ću vas ubrzo posjetiti. Skroz brzo.
– Dobro. Bako?
– Da.
– Kod vas već došlo proljeće?
– Skoro. Snijega još ima malo.
– A kod nas je toplo. Čudno, jel’da? Iste smo zemlje, a nije isto vrijeme.
– Nije čudno. To je baš lijepo.
– A fališ mi, bako.
Pogledala van. Večer se spuštala, prva svjetla.
– I ti meni fališ. Jako.
– Onda dobro, Ela lakše diše. Važno je da fališ.
– Misliš?
– Tako je. Kad te netko fali, znači da voliš.
Ivana nije imala što reći.
– Bok, bako.
– Bok, Elice.
Spustila je telefon. U kuhinji je Ante prao suđe i pjevušio. Pelargonija na prozoru, u polusjeni. I negdje iz drugog dvorišta lavež psa, dovoljno poznat da ga ne primijetiš.
Ivana je sjedila i pomislila kako je Ela u pravu. Fališ jer voliš. I valjda obrnuto. Voliš, pa fališ. Znači ima koga.
Valjda je to baš život. Ne kao iz knjiga; ne savršen. Samo pravi život, s blizinama i udaljenostima, pravim i pogrešnim odlukama koje vremenom postanu samo tvoje. Sve tvoje.
Ustala je i otišla pomoći prati suđe.
