Majčina ljubav
Anica, ovdje je Marija Perković. Jesi li danas nahranila Marka? glas u slušalici zvučao je kao da pita za mačića ostavljenog vani, a ne za svog tridesetdvogodišnjeg sina programera.
Stisnula sam oči, pritisla mobitel uz uho. Na stolu se još pušio tek kuhani losos na pari s brokulom. Marko je u tom trenu brisao ruke nakon tuširanja, svjež i poletan poslije večernjeg trčanja.
Dobar večer, gospođo Marija. Naravno da sam ga nahranila. Upravo sjedamo za stol.
S čim? odmah je uslijedilo pitanje. Opet ta tvoja trava i riba bez okusa? Muškarcu treba mesa! Kalorije! Jučer sam na televiziji gledala, mršavi muškarci kraće žive. Jel’ ga ti s tim tvojim dijetama želiš u grob potjerati?
Marko je čuo poznate tonove i podignuo mi je obrvu da kažem kako ga nema. Ali njega nije bilo samo fizički. Njegov odabir, njegovo novo tijelo, visjeli su među nama poput tereta kojeg se ne vidi, ali se osjeća.
Gospođo Marija, Marko to tako sam želi. Osjeća se super. I liječnik ga je pohvalio.
Liječnici vole samo papire popunjavati! odvrati ona. Ja sam majka. Ja vidim. Uvučeni obrazi, vidim mu kosti! Prije je bio pravi, čvrsti muškarac, a sad Skuhaj mu ti pravi gulaš, od kostiju! Ja ću sutra donijeti. Ili ti je žao novca za meso?
Tako je bilo svaki dan. Točno u šest popodne moj je mobitel počinjao vibrirati i znala sam to je ona. Marija Perković. Moja svekrva. Kontrolorka, inspektorica i glavna sutkinja mojih supružničkih dužnosti.
A sve je počelo tako lijepo.
***
Prije osam mjeseci Marko je došao doma s pregleda na poslu blijed kao zid. Sjeo je na kauč, otkopčao remen na trapericama i uzdahnuo kao da je istrčao maraton.
Anice, imam problem izgovorio je tiho.
Prestravila sam se. Srce? Jetra? Grozne su mi dijagnoze proletjele glavom.
Što se dogodilo?
Visok tlak. Liječnik kaže da, ako ne poduzmem nešto, do četrdesete ću biti na tabletama. I kolesterol previsok. Šećer na gornjoj granici.
Marko tada trideset i dvije. Visok 180 cm, 95 kila. Trbuh je prebacivao remen, lice zaobljeno, drugi podbradak jasno vidljiv. Pet godina uredskog posla, poslovnih ručkova i sjedenja, i moj muž je od vitkog mladića postao trom, zadihan čovjek.
Znaš rekao je nakon stanke umoran sam. Teško dišem po stepenicama. Neugodno mi je na plaži. Dosta mi je.
Zagrlila sam ga. Meni nije bilo važno koliko ima kilograma, voljela sam ga baš takvoga. Ali ako se on ne osjeća dobro i zdravlje mu pati, vrijeme je za promjenu.
Hajmo zajedno predložila sam. Naučit ćemo kako jesti. Naći ćemo dobru teretanu. Kuhat ću zdravo.
Tako smo krenuli. Marko je kupio članarinu za Spartak, našao trenera. Skinula sam recepte za zdravu prehranu, kupila kuhinjsku vagu, parni kuhalo. Zajedno smo išli u trgovinu, čitali deklaracije, računali kalorije i proteine.
Prvi mjesec bio je mučan. Marko je stalno bio gladan i nervozan, mrzio je heljdu bez ulja i piletinu bez kože. Ali onda se organizam privikao. Počeo je osjećati da nije pospan nakon ručka, da lakše hoda, traperice su postale široke.
Svako jutro pravila sam mu zobenu na vodi s orasima i bobičastim voćem. Na posao je nosio puretinu i povrće. Za večeru ribu, salate, ponekad zapečeni posni sir bez šećera. Izbacili smo majonezu, prženo, brzu hranu. Isprva je sve bilo bezukusno, ali kasnije smo počeli uživati u prirodnim okusima. Brokula može biti fina, ako je znaš spremiti.
Kilogrami su počeli padati prvo sporo, kasnije brže. Nakon tri mjeseca sedam kilograma manje. Nakon šest dvanaest. Nakon osam mjeseci vaga je pokazivala 80 kg. Petnaest manje!
Izgled se nevjerojatno promijenio. Lice je postalo oštro, jagodice izraženije, pogled živahniji. Tijelo zategnuto. U ogledalu je bio drugi čovjek: energičan, zadovoljan, samouvjeren.
Prijatelji i kolege su ga stalno hvalili. Pitali ga za tajnu, tražili savjete. Žene su se osvrtale na ulici. Bila sam sretna zbog njega. Ponosna. Moj je muž uspio!
Tog ljeta Marija Perković bila je na vikendici u Krapinskim Toplicama kod sestre. Vratila se tek početkom rujna. Tri mjeseca nije vidjela sina.
I došla je kući.
***
Sjećam se tog dana. Marija je iznenada pokucala u subotu ujutro. Još smo spavali. Marko je otvorio vrata u boksericama i majici.
Iz sobe sam začula njezin uzvik.
Marko! Isuse Bože, što ti je?!
Izletjela sam u hodnik. Svekrva je stajala s vrećicama u rukama, lica bijelog, očiju širom otvorenih. Gledala ga kao da vidi duha.
Mama, dobro jutro zijevnuo je Marko. Što tako rano?
Što ti je? Jesi bolestan? Koliko si smršavio?! ispustila je vrećice i primila ga za ramena, pipala ga kao da provjerava je li živ. Same kosti! Što ste ti napravili?!
To zadnje bilo je za mene. Iz stana, još u spavaćici, osjećala sam kako me pogode neizrečene optužbe.
Mama, dobro sam nasmijao se Marko. Namjerno sam smršavio. Vježbam, zdravo jedem.
Namjerno?! uzmaknula je, gledajući ga u strahu. Zašto? Bio si normalan muškarac! Sad si kao iz logora!
Gospođo Marija, nije izgladnjivan. U kondiciji je, liječnik ga je pohvalio.
Pogledala me kao da sam mu podvalila otrov.
To su tvoje ideje, te dijete? glas joj se tresao. Izgladnjuješ ga?
Mama! Marko je namrštio obrve. Dosta. To je moja odluka.
Debeo?! prebacila je ruke. Nisi bio debeo! Bio si pravi muškarac! Sad si kao štap!
Marko, 180 cm, 80 kg. Nikakav štap zdrav, u formi. Ali za nju, nazormali su bili oni što nose višak kilograma.
Donijela je lonac goveđe juhe, pečeni krumpir s mesom, pitu s kupusom. Sve je stavila na stol i naredila Marku da jede.
Mama, hvala, ali već smo doručkovali pokušao je.
Čime? zagledala se u ostatke zobenih i voća na stolu. S tom kašom? To je za ptice, ne za čovjeka! Sjedni pa jedi.
Marko je sjeo, pojeo tanjur juhe da je ne uvrijedi, a ona je budno gledala svaku žlicu. Tek tada joj je lice omekšalo.
Ovako se jede kazala je trijumfalno. Ne ti tvoji salatni i riblji eksperimenti. Muškarcu treba pravo jelo. Ja ću češće dolaziti, provjeravati što ti jedeš.
Kad je otišla, Marko je ležao na kauču i stenjao.
Sad ću pola dana ovo probavljati žalio se. Odučio sam od ovakve hrane.
Idućeg dana došao je prvi poziv.
***
Točno u šest.
Anica, ovdje je Marija. Što je Marko jeo za ručak?
Zbunjena sam zastala.
Dobar dan. Na poslu je jeo. Ponio puretinu s povrćem.
Puretinu? To je suho! Treba mu svinjetine, mesa s masnoćom! A povrće kakvo?
Paprika, rajčica, krastavac…
To nije hrana. To je prilog prilogu. Gdje je krumpir? Tjestenina? Muškarac bez ugljikohidrata neće dugo!
Objasnila sam kako ima žitarice, uravnoteženo jede, trener mu je odobrio jelovnik. Ona tiho, pa na kraju:
Ja znam kako hraniti muškarce. Ja sam Marka odgojila zdravog, a vi ga za pola godine upropastili. Sutra donosim mu polpete. Prave, domaće.
Sutradan opet poziv. Pitala za doručak.
Omlet od tri bjelanjka s vlascem i integralnu krišku.
Tri bjelanjka? A žumanjke gdje? U žumanjcima su vitamini! Škrtariš na jajima?
Ne. Samo ima puno kolesterola…
Kolesterol od žumanjka? Moj otac je po pet jaja jeo svaki dan pa živio do devedesete!
Nije se imalo smisla raspravljati.
Treći dan: pita je li Marko išao u dvoranu.
Je, četiri puta tjedno.
Četiri!? To je iscrpljivanje! Srce će mu zastati!
Ima trenera, sve pod kontrolom.
Ti treneri hoće samo uzeti novce. Marku ne treba žuriti. Ti ćeš ga u grob poslati!
Stegla sam zube. Marko je taman ušao s treninga, nasmijan i živahan. Analize odlične, tlak zakon. Ali za nju kao da je na smrtan bolesnik.
Četvrtog dana je zvala u osam ujutro.
Anica, možda Marko ima gliste? Od toga se mršavi.
Zamalo sam ispustila slušalicu.
Nema, provjereno.
A štitnjača? Ima li čir? Ljudi mršave od želučane bolesti.
Predala sam mobitel Marku. Pokušao ju je smiriti, objasniti da dobrovoljno mršavi i da sve kontrolira. Ona je samo:
Ti ne znaš što ti rade. Dolazim večeras.
I došla s loncem rižota i pogačama. Marko nije mogao odbiti. Pojeo je malo, iz osjećaja. Bilo mu je neugodno i pred njom i predamnom.
Kad je otišla, prošaptao mi je:
Oprosti, ona je starija, ne razumije…
Ako joj jasno ne staviš do znanja, neće se smiriti upozorila sam.
Smirit će se, priviknut.
Ali nije. Zvala je svaki dan. Nekad i po dva puta. Pitanja sve apsurdnija.
Imate li toplu vodu? Možda Marko mršavi zbog hladne?
Traži li noću jesti? Možda mu ne daješ večeru?
Čula sam da su ti proteinski napici štetni. Dajete li to Marku?
Zvala je prijateljice, rodbinu, svuda pričala da joj je sin na samrti, a nevjesta ga izgladnjuje. Jednom je teta nazvala Marka na posao da pita treba li liječničku pomoć.
Kakvu pomoć? nije shvatio.
Mama kaže da si loše… treba li ti kakva pomoć ili novci za liječenje?
Marko je poludio. Navečer je zvao majku, objašnjavao da nije bolestan. Ona se rasplakala da je ne voli, da je više ne treba, da će je u grob otjerati takvim ponašanjem.
On se ispričao, obećao češće je viđati.
***
Tjedan dana kasnije išli smo joj u posjet. Marko je obukao staru košulju, sad preveliku. Marija je dočekala s punim stolom: pečena piletina, pomfrit, ruska salata, kolač, torta.
Sjednite, jedite. Markec, uzmi! Trebaš se popraviti.
Pogledala sam stol zamka. Ako Marko odbije, bit će svađa. Ako pojede, sav trud pada u vodu.
Pojeo je malo piletine i salatu bez majoneze. Odbio je prženi krumpir i tortu. Marija je šutjela, suznih očiju.
Ni kolač? Radila sam zbog tebe. Ustala u šest da ispečem tiho je.
Mama, ne mogu. Na zdravoj sam prehrani.
Kakvoj prehrani? To su izmišljotine! Pogledaj se! Samo kosti! okrene se prema meni. Ti ga tjeraš! I ti si mršava pa bi i njega!
Umalo sam se zagrcnula čajem.
Gospođo Marija, nije tako. On sam…
Sam! preote se ona. Muškarci sami nikad ne odlučuju što će jesti! Žena kuha, žena odlučuje! A ti kuhaš samo travu!
Ima mesa, žitarica, povrća, sve uravnoteženo…
Ne poučavaj mene kuhanju! Ja ga trideset dvije godine hranim, a ti ga za godinu istrusiš!
Marko ustane.
Dosta, mama. Anica nije kriva.
Naravno, nju štitiš, a mene vrijeđaš! Ja sam te sama odgojila, poslije smrti tvog oca. A sad slušaš nju…
Nije dovršila, ali sve je visjelo u zraku.
Otišli smo. U autu tišina. Marko je stezao volan, ja zurila kroz prozor.
Navečer je nazvala mene.
Oprosti ako sam te uvrijedila pomirljivije. Ja samo brinem. Razumiješ, ja sam majka. Boli me kad ga vidim takvog. Bio je pravi momak, a sad…
I sad je zgodan odvratila sam čvrsto.
Tebi možda. A svi kažu da je iscrpljen, ne prepoznaju ga. Znaš li kako to izgleda kad ljudi misle da nemate što jesti?
Imamo svega.
Zašto onda on ne jede kako treba?
Bila sam umorna. Od objašnjavanja, opravdavanja. Od osjećaja da sam loša žena koja ne zna brinuti o mužu.
***
Svađa sa svekrvom rasla je iz dana u dan. Nazivala me i pitala što kuham, koliko puta na dan Marko jede, je li mu slabo. Svaki moj potez pod povećalom.
Jednom je nazvala na posao. Kolegica mi je začuđeno dala slušalicu.
Ovdje Marija. Marko se ne javlja. Je li dobro?
Zalepršalo mi je srce.
Ne znam, radim. Nazvat ću ga.
Nazvala sam Marka, odmah se javio.
Hej, sunce. Što je bilo?
Tvoja mama misli da ti je loše, panika.
Ajoj… isključio sam ton, bio sam na sastanku.
Nazvala sam Mariju, smirila je.
Hvala Bogu. Mislila sam da mu je pozlilo od gladovanja, od toga ljudi padaju u nesvijest.
Gospođo Marija, on ne gladuje!
Tako ti pričaš… a ja jučer gledala emisiju, liječnik rekao da naglo mršavljenje uzrokuje opuštenu kožu, spuštaju se organi. Jeste li išli na kontrolu nakon mršavljenja?
Jesmo. Sve je u redu.
Kod kojeg doktora?
Kod ordinara.
A kod interniste? Na ultrazvuk? Endokrinologa?
Zašto bi? Nema tegoba!
Sad nema mračno. Kasnije će biti. Moj poznanik je smršavio, poslije dobio želučane tegobe.
Nakon razgovora pala sam rukama na lice; glavobolja, kolegice sažaljivo gledaju.
Svekrva? pogodi jedna.
Klimnula sam.
I ja sam imala takvu. Svaki dan je dolazila provjeravati kako je pod, što je muž obukao. Na kraju sam mu rekla ili ona, ili ja. Izabrao je mene. Pola godine nije pričala, onda je popustila.
Nisam se mogla dati ultimatum. Marija je ostala sama nakon što joj je muž umro prije deset godina, nema više nikoga osim sina. Prijateljice ima, ali obitelj nema. Marko joj je sve. Razumjela sam njen strah da neće biti potrebna, da joj sin sad pripada nekoj drugoj, sav se promijenio, izmiče joj…
Ali nisam više mogla. Navečer sam rekla Marku:
Moramo razgovarati.
On se zabrinuo.
O čemu?
O tvojoj majci. Ne mogu više. Zove svaki dan, kontrolira svako jelo, optužuje me da te izgladnjujem. Neizdrživo je.
Samo brine.
Ne može briga razarati naš brak! Ne vidiš li? Prema meni se ponaša kao da sam loša dadilja, a ne supruga!
Ne misli tako…
A što misli kad me ispituje što ti kuham? Kad nosi lonce juhe, kao da ja ne znam kuhati? Kad meni na posao zove provjeriti jesi li živ?
Marko je šutio.
Reci joj da prestane zvati mene. Ako tebe želi nešto, zvat će tebe, ne mene.
U redu tiho.
On je stvarno razgovarao s njom. Sljedeća dva dana mene nije zvala zato je njega, po pet puta dnevno. Bio je nervozan, pucao bezveze. Jedne večeri bacio je mobitel.
Dosta! Ne mogu više!
Što je sad?
Sad mene zove ujutro, popodne, navečer. Svaki put jesi li slab, boli li te, vrti li ti se. Kao da umirem.
Zagrlila sam ga.
Moramo svi sjesti i razgovarati. Objasniti joj da si zdrav, da je to tvoja odluka i da to treba poštovati.
Neće razumjeti…
Hajdemo pokušati.
***
Dogovorili smo se doći k njoj u subotu. Opet je pripremila stol ali ovaj put Marko nije ni sjeo.
Mama, moramo razgovarati.
Pogledala ga, držeći tanjur s pogačama.
O čemu?
O tvom ponašanju posljednja dva mjeseca. O tome kako zoveš Anicu, optužuješ je, kontroliraš svaki moj zalogaj. To mora prestati.
Marija je problijedila.
Ja brinem za tebe. Ja sam majka. To je moje pravo!
Briga da, ali ne svakodnevna kontrola. Mama, trideset i dvije su mi, imam svoju obitelj, sam donosim odluke kako ću jesti i živjeti.
Ili ti ona naređuje? ispod oka meni.
Nitko mi ne naređuje. Sam sam odlučio. Tijelo mi je bilo u lošem stanju, liječnik mi je rekao da sam na rubu problema. Sad mi je bolje, zdrav sam, pun energije. Kako ne vidiš?
Vidim da si mršav, lice ti je upalo, ne sličiš sebi…
Sličim pravom sebi mirno on. Onom kakav trebam biti. Mama, imao sam trbuh, gušio se na stepenicama. To nije normalno s 32 godine.
Nisi bio debeo, bio si normalan!
Imao sam previše kila. Ispravio sam.
Započela je plakati. Sjedne, rukom briše suze.
Bojim se. Ti si mi sve. Ne znam što bih bez tebe.
Marko klekne, primi je za ruku.
Bolje mi je, mama. Da sam nastavio po starom, imao bih infarkt prije četrdesete. Vidiš analize sve je sad odlično.
A možda si pretjerao s mršavljenjem?
Nisam. Imam osamdeset kila na sto osamdeset, idealno je.
Šutjela je, gledala ruke.
Zbog čega vam trebaju dvorana, ova vaša hrana? Prije su ljudi bili zdravi i bez toga…
Prije su radili fizički, nisu sjedili osam sati pred računalom. Ni hrana nije bila kao danas, puna šećera i dodataka…
Pogledala je mene i u očima našla sam toliko boli da mi je bilo teško.
Oduzimaš mi sina rekla je.
Kako vas mogu oduzeti? Vi ste njegova majka.
Prije je dolazio, jeo, bio moj. Sada izbjegava sve. Kao da sam strana.
Ne radi se o hrani. Ljubav nije broj pojedenih pogača. Marko vas voli. I želi biti s vama. Samo bez kontrole i zamjeranja.
Gledala me dugo, u očima borba navike i razumijevanja.
Nisam te htjela povrijediti… Samo ne znam drugačije. Cijeli život sam kuhala za njega.
Tad sam shvatila. Nije ona zapravo zla; ona bez svoje brige i hrane ne zna voljeti. To je njezin jezik ljubavi.
Trebate Marku. Ali ne kao kuharica već mama. Dođite, šetajte, razgovarajte, dođite nam doma i kuhajte zdravije jelo Marko će pomoći.
Marko je zagrlio mamu.
Ako voliš kuhati za mene, možeš naučiti zdrava jela. Anica ima recepte. Obećavaš li prestati zvati Anicu i pitati što jedem? Boli nju i mene.
Marija klimne, brišući suze.
Pokušat ću…
Otišli smo s novom nadom. U autu me Marko stisnuo za ruku.
Hvala, što si bila smirena. Znam da ti nije lako.
Je, teško mi je. Ali sad vidim da je njoj teže. Boji se da više nije potrebna.
Neće ona ostati sama. Samo moramo pokazivati da je volimo.
***
Tjedan nije bilo poziva. Počela sam vjerovati da će biti bolje. Osmi dan mobitel zazvoni u pola šest navečer.
Anice, ovdje Marija. Možete li u nedjelju doći? Našla sam recept za lososa sa povrćem, skoro bez ulja. I salatu… navodno jako zdravo.
Zastala sam bez daha.
Doći ćemo. Hvala.
I… oprosti za sve. Nisam te htjela povrijediti, stvarno sam se samo uplašila.
Niste ga izgubili.
Znam. Sad znam.
Poklopila je. Marko iz kupaonice.
Što je bilo?
Tvoja mama nas zvala. Losos i povrće za ručak!
U smiješku je puno nade.
Trudi se.
Pokušava.
Ali u subotu navečer opet zove, nesigurna.
Anice, smijeli Marko mrkvu? A ciklu? U receptu piše da su kalorične…
Sve smije u razumnim količinama, gospođo Marija.
Koliko je to? Sto grama? Dvjesto?
Sto grama je super.
Koju ribu bolje? Losos ili oslić? Losos je masniji…
Može i losos, zdrave masnoće su u njemu.
Hvala… A heljdu, treba li na vodi, ide li maslac?
Znala sam da će pitanja još trajati. Ali sad su barem pokušaj razumijevanja, a ne osuda.
Na vodi, kap maslaca može.
Hvala, Anice. Ne ljutiš se što zovem?
Ne ljutim se.
Samo želim da sve bude dobro.
Bit će.
Nedjelju popodne stigli smo kod Mariće. Stol skroman losos sa začinima i limunom, povrće na roštilju, heljda, salata bez ulja. I mali komad kolača za kraj.
Sve sam po receptu sramežljivo smijeh.
Marko je probao.
Mama, odlično je.
Zasjala je kao sunce.
Kad bi znala kako me strah bilo… Da slučajno ne zabrljam.
Odlično složila sam se stvarno ste zaslužili pohvalu.
Svi smo zajedno jeli, pričali o svakodnevnim temama. Marija nije brojala zagrize, nije gurala još i još, nije navaljivala kolačem. Samo je bila tu.
Pri izlasku me zagrlila.
Hvala, Anice. Što strpljivo učiš i mene.
Sve će biti dobro.
U autu me Marko zagrlio.
Kao da je novi početak.
Možda je.
Ali… Tri dana kasnije, opet u šest, mobitel.
Anice, Marija tu. Danas si nahranila Marka?
Jesam mirno.
S čim?
Shvatila sam da će to vjerojatno uvijek ostati dijelom nje. Nazivat će nas, ponekad rjeđe, ali tako ona ostaje u našem životu. Jer treba znati da je još uvijek potrebna.
Gospođo Marija ovoga puta odlučno. Ako vas zanima što Marko jede, pitajte njega. Odrastao je čovjek i može vam sam reći.
Ali…
Poslušajte me. Više neću o tome izvještavati. Ako se brinete, dođite, pitajte njega, ali prekinite s dnevnim pitanjima na moj broj.
Tiho je disala.
U redu, Anice. Isprika… Navika.
Navike se mogu promijeniti.
Mogu priznala je. Potrudit ću se.
Poklopila je.
Marko je provirio iz sobe.
Jesi li dobro?
Jesam. Konačno sam rekla što treba.
Poljubio me.
Ponosan sam na tebe.
Umorna sam… ali sad moraš ti štititi našu kuću i mene.
Uvijek.
Prošla su dva tjedna bez poziva. Počela sam vjerovati u promjenu.
Ali u petak navečer ponovno zvono. Otvorim. Marija s jednom vrećicom.
Bok, Anice. Evo malo variva od povrća. Bez ulja, valjda valja.
Marko ju je zagrlio.
Hvala, mama.
Skupa smo večerali. Marija je samo pitala sviđa li nam se. Nije više brojala zagrize. Nije gurala.
Otišla je za sat vremena. Nije provjeravala frižider, nije propitivala.
Marko me zagrlio.
Mijenja se.
Mijenja se.
Znam, nije to kraj. Bit će opet okidača, bit će pitanja, bit će pokušaja kontrole. Ali sad znam da imam pravo reći ne. Imamo pravo na svoj dom i svoj mir.
U ponedjeljak točno u šest opet mobitel. Marija.
Anice, neću dugo smetati. Jeste li slobodni ovaj vikend? Možeš li mi pokazati vaše zdrave sirnice? One bez brašna.
Duboko sam udahnula.
Naravno, doći ćemo.
Poklopila je.
Marko me upitno pogledao.
Napredak?
Mali, ali je.
Nasmiješio se i poljubio me.
Trudi se.
Da.
I negdje duboko vjerovala sam da će ti pozivi jednog dana biti samo pozivi. Bez straha, bez nadzora. Samo razgovor onih kojima je stalo, koji se uče živjeti na nov način.
Tog sam zimskog večera, dok smo zajedno u miru jeli zdravu večeru, konačno bila sigurna: borba nije gotova, ali nije ni izgubljena. Granicu smo postavili i čuvamo je. Zajedno.
Jer prava obitelj su poštivanje, dogovor i ljubazno srce, spremno učiti uvijek iznova ljubiti na nov način.
