– Kako to misliš, ženiš se? Sine moj, a zašto ja to tek sad doznajem? Vera Marinković je spustila igle i šal koji je plela, dok joj je mačak, okrugao i zadovoljan, ležao sklupčan u krilu.
– Mama, nisam znao kako da ti to kažem…
– Zašto?
– Bojao sam se da nećeš odobriti!
– Marko, što se događa? Kad si se ti mene bojao? I kad te ja nisam odobrila? Sine moj! Počinjem postajati nervozna…
– A nemoj sada to, mama! Marko je prišao krevetu kraj kojeg je sjedila njegova majka, spustio se pored nje na pod i pogledao je ravno u oči. Reći ću ti sve, samo obećaj da nećeš dramiti i da nećeš pokušati ucjenjivati!
– Sine!
– Mama! Ma znam te, pogled ti podrhtava, a u očima ti vatre igraju! Smiri se. Težak je ovaj razgovor, nisam znao ni kako ga započeti.
– Kreni od početka, pa ćemo vidjeti. Vera je odložila pletenje i povukla sina za uši. Da imam snage, našibala bih te kao klinac, ali me izdaje snaga, i nema više tko.
– Da je tata…
– Ne spominji oca! Vera se namrgodila, a Marko joj se odmah bacio u zagrljaj.
– Oprosti, mama. Strašno mi fali…
– S tatom ne bi ni pomislio na ovakve finte! Ma gle ga, svijet, prosječen četrdeset godina, a boji se rodjenoj majci pokazati djevojku! Zašto?
Uho, stisnuto u njenim prstima, zacrvenilo se, pa se Marko, uz smijeh, iščupao iz njenog stiska.
– Mama! Pusti me, ličit ću na Grička zmaja!
– I neka ćeš! Samo si time još zgodniji! Nemoj me više mučiti, zlotvore! Pričaj! Tko je ona?
– Tihana.
– Lijepo ime, ali. Je li to sve?
– Nije.
– Trebam li iz tebe izvlačiti svaku riječ ili da posegnem za radikalnim metodama?
– Nećeš mi dati kolač ili ćeš me poslati okopavati vrt?
– Tjerat ću te na oranje zemlje u vrtu na vikendici! I kopanje krumpira!
– Kakav krumpir, mama? Na tvojoj vikendici godinama rastu samo ruže, perunike i jagode!
– Za tebe ću zasaditi nešto posebno, gledaj!
– Ne, ne treba! Pričam odmah!
Što je više Vera slušala, to joj je obrvica išla sve više prema gore. Ovako nešto nije očekivala od svog sina! Što sad s tom informacijom, nije odmah znala. Ali jedno je bilo jasno Marko ovo misli ozbiljno. Nije to sama prolazna zabava, već mu je to osoba do srca. I još kad je rekao da je komplicirano samo još više pitanja bez odgovora.
– A hoće li ona uopće tebe?
– Za sad još ne.
– Kako to?
– Kaže da ne želi meni komplicirati život.
– Ahaaa… Imaš sliku?
Marko izvuče mobitel iz džepa, pronađe u galeriji i pruži majci.
– Ovo ti je Tihana.
Vera stavi naočale i zagleda se u ekran. S fotografije ju je gledala skladna ženska lica, tridesetak godina. Svijetlokosa, malo raščupana, bez previše šminke ulijevala je neobično miran dojam. Marko ju je očigledno uhvatio negdje u Maksimiru, nenadano, među stablima koja su tek pupala, kao da lice Tihane uramljuje proljeće; buđenje… Život darujući… Gledajte ali nježno, ne dajte da pobjegne, da procvjeta…
– Vidi, ti si stvarno talentiran! Tata ti je bio u pravu: da nisi završio u vojsci, trebao si biti umjetnik s fotoaparatom! Kakva fotografija! Čestitam, sine! Vera vrati mobitel Marku, a onda izvuče ključno pitanje. Kad ćeš nas upoznati?
– Kad ona pristane. Mama…
– Marko, drhtiš kao mladi zec! Pa neću je pojesti! Nisi valjda mislio da čekam da dovedeš doma nevinu djevojku kojoj obrazi žare od stida? Ti si moj muškarac, ali odgojiti si već zakasnio. A ako ne čekamo mladu, logično je da žena tvojih godina ima prošlost. Koja e, to ću sama procijeniti kad je vidim. Nećeš ti meni tu pričati. Biti s njom neće meni, nego tebi!
Marko ode, a Vera poče spremati.
Treba prošetati Lunu, a i Kajo, mačak, nema više granula. Dva zadatka u jednom dahu. A i prozračiti glavu, razmisliti…
Vera je znala da od susreta do upoznavanja s budućom snahom neće proći puno vremena Marku je malo tko mogao reći ne. Pravi slavonski junak visok, zgodan i šaljiv. Samo, ta njegova duhovitost i otvorenost nije često izlazila na površinu. Imao je u sebi i skrivenu bol.
Zamrače joj se malo oči.
Dugo je to već razdoblje sivoće. Otkako ga je prva žena Ana napustila, sve se usporilo u njihovoj obitelji. Marko si nije mogao oprostiti što su izgubili dijete, a Vera je krivila sebe što se nije umiješala više. Iako je znala da ne bi promijenila ništa, nije mogla prestati gristi samu sebe.
Priča Marka i Ane bila je preslika mnogih. Mladost, ludost, ništa ne vidiš osim sebe… A onda netko u paru progleda i zaključi: nije to to, ima nešto drugo, nešto navodno bolje ili vatrenije. I zaboraviš što je bilo, ne želiš se ni sjećati. Možda jer boli, možda jer ne boli ni malo.
Vera nikada nije razumjela kako je to Ana mogla olako riješiti. Godine života s Markom, ustajanja, iščekivanja, tjeskobnih noći… I sve to ostaviš za sobom zbog nekog ništa posebno osjećaja, kažeš ništ’ nije bilo, ništ’ ne znači.
Zašto onda? pitala je Vera.
Svi su govorili: moraš se udati, nisi žena bez papira. Svi, mama, bake, tetke! Kao da sam stoka na prodaju. Učila su me kakav je muž, kako ga poštivati… A tko me pitao što ja želim? Nitko! Ana je gotovo vikala kroz suze.
Tada ju je Vera suosjećajno gledala, sjetila se da je i svog sina često krivila. Ali najviše je žalila nerođeno unuče.
Ana je otišla, i s njom se iščupao komad Markove osobnosti. Postao je nesiguran u sebe. Pitanja su ostala bez odgovora, a Vera je svaku noć tiho molila da joj se sin vrati iz svojih službenih putovanja. Iz jednog u drugo, bez prekida.
Tada je i ostala sama.
Udovica… Strašna riječ. Kao da ti ispod nogu povuku temeljni kamen, pa stojiš na rubu, ne znaš hoćeš li pasti u prazno ili ćeš se zadržati. Samo ne smiješ pasti. Jer imaš sina. Jer trebaš njemu. I tako su živjeli. Držali su jedno drugo na okupu.
Vera se prestala nadati sreći za sina. Zna da je bilo žena, ali ništa ozbiljno. Plašilo ju je. Hoće li itko još dirnuti njegovo srce, pružiti mu toplinu? Nije više sanjala o unucima. Htjela je samo da Marko oživi, omekša, da toplina ponovno poteče iz njega…
Luna, njihova mala mješanka, lajala je na vrapce pod klupom, a Vera se nasmijala svojoj rastresenosti. Sjetila se Siniše, susjedovog klinca koji joj je stalno popravljao laptop i objašnjavao kako koristiti mobitel.
– Siniša, imaš tek dvanaest! Otkud ti sve to znaš?
– Teta Vera, pa to je za početnike! Zovu ih ovdje mušterije!
– Ha?
– To su oni koji ne kuže tehnologiju, ali žele naučiti. Vi ste mušterija. Nije ništa loše. Moja prababa bi kompjuter zamijenila za dušmani veli da će joj pojesti mozak!
Vera se smijala, osjetivši u Siniši onaj nemir i dobrotu koju je imao Marko kao dječak. Opet joj u glavi prođe: da nije Ana tako otišla, možda bi imala unuka Sinišina uzrasta…
Ponovo pomisli na Tihanino lice. Nije to žena koja bi naudila njenom sinu. Ima u ovom pogledu, u smirenoj poluosmijehu, nešto umirujuće, dobro… Potpuno je jasno, nije ona slučajni prolaznik.
Odlučna, podiže Lunu u naručje, pa skrene u šetnju prema tržnici. Purchase mačka za Kajine konzerve natjerao je Kaju da se napusti svoje najdraže mjesto na kauču.
– Vidiš, Kajo moj, kako je lijepo? Puno posla ali stići ćemo sve, je li tako?
Tihana je na kraju pristala. Trebalo je gotovo godinu dana nagovaranja. Marko je, kad god bi došao majci, bio toliko sretan da mu se lice pretvaralo u lampicu veselja.
– Žarulje ćemo prestati mijenjati, sine!
Nikad više nije pitala kad će upoznavanje. Čekala je da Marko sam odredi datum.
Bližili su se božićni blagdani. Paket s tržnice gotovo je potpuno ispraznila. A ono što je tajno pripremala, čekalo je u ormaru najvažniji trenutak.
Po običaju, Marko je Staru godinu slavio s prijateljima, a Božić s majkom. Vera je uzdahnula olakšano kad ju je nazvao:
– Mama, bi li ti smetalo da dođemo s Tihanom?
Nakon tog poziva, Vera je upala u grozničavu aktivnost. Kajo se skrio pod krevet na najudaljeniji kraj, Luna se migoljila po stanu, stalno pod nogama. Kad je sve konačno bilo spremno, Vera je sjela za stol, ruku sklopljenih, u tišini.
Kajo je došao bliže, ugurao se uz vlasnicu, a Luna je legla s druge strane.
– Što ste se vi sjatili ovdje? pogleda ih Vera.
Četiri oka su je osmotrila ozbiljno, i Vera se nasmije. Mali banditi, znaju da je nervozna, pa su i oni čuvari. Marko se zna šaliti: mama, više vjerujem vama da me pazite nego sebi!
Pomiluje prvo Kaju, pa Lunu. Toliko topline u malim stvorenjima… Sjeti se kako je došla do Lune.
Susjed Dragan, povučen čovjek, nije imao nikoga osim male Lune. Kad je Dragan preminuo, mjesecima ranije, Luna je zavijala dva dana. Vera je stigla iz vikendice i prošla noć zamolila policiju da otvori stan.
– Zašto ste tek sad pozvali? Pas je valjda već hrapav od zavijanja…
– Dva dana, – Vera je drhtala od bijesa.
Susjede su samo slijezale ramenima. Nitko nije imao vremena za Draganove probleme.
Vera je obavila što treba, a Lunu povela sa sobom. Luna je mjesecima spavala uz njenu postelju, skačući na svaki pokret, kao da pazi da joj ništa ne fali.
Nakon nekog vremena uselila se i mačka Kay. Njega su Luna i Vera pronašle tijekom zime u Maksimiru. U jastučnici, ostavljenog s još tri mačića (nažalost, samo je on preživio). Najmanji, ali najžilaviji, Kay je ostao, lanac života…
Marko se nije mogao načuditi koliko je majka privržena svojim ljubimcima.
– Mama, pričaš s njima kao s ljudima!
– Često mislim da imaju više razumijevanja od ljudi nesklona sam pretjerivanju, ali pameti im ne fali.
Vera pogladi svoje prijatelje pa im objasni:
– Dolaze nam gosti. I to posebni. Morat ćemo procijeniti jesu li vrijedni našega Marka…
Pozvonilo je na vratima. Vera se stresla.
– Evo ih… Budite dobri, molim vas, da se ne crvenim!
Marko je ušao sav zauzet, donio kutiju klementina.
– Sretan Božić, mama! poljubio je majku u oba obraza i propustio u stan one koje je Vera najviše očekivala.
Žena iz fotografije, Tihana ista plava kosa, isti tihi osmijeh. S njom dječak od oko osam godina i djevojčica mlađa, oboje slični majci kao kap vode vodi.
– Dobro nam došli… Vera je na trenutak zaboravila sve pripremljene riječi.
Svi su navalili na izuvanje, skidanje jakni, dječja galama… Dom je napokon živnuo.
Poslije večere djeca su se igrala, a Vera je gleda sina kako kleči i pokušava glumiti žabu, na što su se i Kay i Luna zgrozili.
– Mama, zar možeš ovako ismijavati svoje dijete?
– Pusti, sine! Idem oprati suđe, a poslije ćemo na kolače. Ispekla sam ti Napoleon i eklerice.
– Nemoj zezati! Marko je odmah živnuo, a Vera pogleda Tihanu, koja joj je došla pomoć pospremiti stol.
– Mogu li ti pomoći? Znam da na kuhinji treba biti samo jedna domaćica, ali čini mi se da si umorna.
– Jesam, zlato, i nervozna. Nije svaki dan ovako. Vera je sjela, odahnula.
– Ja sam isto!
– Jesi slušala priče o zlim svekrvama?
– Jesam, ali ne vjerujem u njih.
– Zašto?
– Imala sam dvije svekrve obje su bile dobre.
– Znači, ja sam treća?
Ruke Tihane, brze i vješte, načas su usporile, pa je pogledala Veru.
– Mogu li te zvati Tihana? Moja sestra se tako zvala. Davno nema je, a tako mi nedostaje.
– Naravno… Tihana klimne i odloži tanjur.
– Čega se bojiš? Vera joj nije dala da kruži oko teme.
– Ne vas, ne… Bojim se života. Sve mi je previše.
– Pričaj mi, ako hoćeš. Lakse će ti biti.
– U redu… Tihana pogladi pramen iznad uha. Teško mi je pričati o sebi.
– Probaj s djecom.
– Prvi, Ivan, od prvog muža. Bio mi je školski kolega. Pet godina u klupi zajedno. Prvo smo se zaljubili, onda sve ostalo… Njegova mama, Marica, žena lavica, ostala sama s dvoje klinaca kad je muž otišao.
– Kako to?
– Doveo drugu, staru izbacio. Da nije bilo susjeda i kolega, završili bi na ulici.
– I?
– Sud dobila, stan i alimentaciju. S vremenom su sve izgradile same.
– Jeste li vi ostali zajedno?
– Nismo poginuo je u prometnoj nesreći pod Novskom. Ivan mu sliči nevjerojatno, govore da takvo dijete klija iz prave ljubavi. On mi je sve.
– Viđa li se s bakom?
– I sa tetom. Ostali smo obitelj. Bez Marice bih teško izdržala, dok je Ivan bio mali.
– Lijepo.
– Drugu curicu, Anu, imam s drugim mužem. S njim su me upoznale naše mame, kad je Ivanu bilo pet. On je slikar, talentiran, Ana je cijela njegova ama baš sve slika po kući od malena. Sad ide u likovnu školu, uspjeli smo je upisati iako je još mala.
– Jesu li zajedno?
– Nismo mogli. Radili smo sve suprotno on više voli slobodu. Kad je Ana došla, bilo mu je teško. Razveli smo se, ali smo ostali prijatelji i oboje odgajamo Anu.
– Imala si gdje biti?
– Nismo morali nigdje ići. Njegova mama, Ružica, dala nam je stan od bake. Sve na djecu prepisano.
– Ivan je i dalje njezin unuk?
– Jasno. Nikad razlike ne radi.
Tihana se nasmije.
– Nisam imala mama; mene su otac i brat odgajali. Mama je umrla kad sam se rodila, bake još prije. Tako sam odrasla malo naopačke, uvjerena da je život stalna borba. Otac je kasnije inzistirao na glazbenoj školi. Isprva sam se bunila, ali danas sam zahvalna. Danas podučavam pjevanje u Zagrebškoj akademiji.
Tihana se uspravi i zapjeva čistu ariju, pa se Vera očara.
– To je to što radim, učim druge pjevati. sjela je natrag, pogledala Veru u oči. Jesam li odgovorila?
– Jesi, zlato. Vera se nasmije Hvala ti što si bila iskrena.
– I ja imam sina, pa znam što me čeka. Bojim se i sama biti teška svekrva.
– Kakva treba biti snaha?
Tihana odgovori bez razmišljanja:
– Najvažnije je da voli moje dijete. Sve ostalo je sitnica.
– I ja sam tako mislila.
Pogleda Tihanu, a ona ozbiljno kimne pa tiho kaže:
Volim Marka.
Luna je zalajala u dnevnoj, Kajo mjauknuo, so Vera skoči.
– Vrijeme nam je za čaj.
Predvečer, kad su kolači skoro pojeli, a djeca već zijevala, Vera donese nekoliko zamotanih paketića.
– Što je to? Ana oduševljeno potegne crvenu vrpcu.
– Otvorite, pa ćete vidjeti.
Snježno-bijeli šal i kapa za Tihanu, isti takvi, manji, s plavim pahuljama za Anu. Ivan izvuče crni šal, pa poviče:
– Mama, vidi kakav super poklon!
Tihana ga stavi oko vrata.
– Kako je mekan!
– I topao, tako da nećete smrzavati! Vera popravi kapi Ani. Sviđa vam se?
– Jako! Ana je zagrli prirodno i spontano, pa Vera na trenutak ostane zbunjena.
– Hvala! ponovi Tihana. Nikad nisam znala plesti, uvijek sam htjela da me tko nauči.
– Onda će nam na vikendici biti zanimljivo preko ljeta.
Vera pogleda Tihanu i shvati da, sada će biti mirnija za sina. A to znači manje brige, više radosti. Jer dva unuka istovremeno nije mala stvar. Ima još štošta za popraviti i naučiti, ali najvažnije su shvatile: vole istu osobu, svaka na svoj način. Ako on bude sretan, bit će svi.
Dvije godine kasnije Tihana, s trbuhom do zuba, jedva izlazi iz ležaljke na terasi stare vikendice, uzdahne i zove:
– Mama Vera, Ana, gdje ste?
Na uglu se pojavi zamazano lice Ane, mašući:
– Ovdje smo! Dođi!
Tihana izuje papuče i krene bosonoga kroz dvorište, pa iz torbe izvadi netom dovršene bijele papučice za bebu.
– Što kažeš?
Vera zavrti neizmjerno male cipelice u ruci, nasmiješi se i vrlo ozbiljno kimne:
– Savršeno!
