Nakon ponoći
Ne razumiješ što radiš šaptala sam, nagnuvši se prema tati. Tata, molim te. Ne večeras.
Nikola Stepanović Grm, moj tata, nije me gledao. Gledao je preko cijelog stola, prema Stjepanu Borisoviću Lesiniću, vlasniku građevinske tvrtke Monolit, ocu mog zaručnika, čovjeku u skupom tamno-plavom odijelu sa zlatnim manžetama. Gledao ga je kao nešto što je dugo tražio i sad konačno pronašao.
Sjedi, Vera izgovorio je tiho. Samo sjedi kraj mene i šuti.
Restoran Imperijal na Gundulićevoj bio je prepun. Visoki stropovi sa štukaturama, bijeli stolnjaci, kristalne čaše, cvijeće u niskim vazama na svakom stolu. Pedesetak gostiju, svi za našu proslavu zaruka. Konobari u crnom klizili su nečujno između stolova, kao sjene. Mirisalo je na svježe ruže i nešto skupo, nepoznato.
Sjedila sam između tate i svog zaručnika. Davor Lesinić, dvadesetosmogodišnjak, tri godine stariji od mene, stavio je ruku preko moje šake. Ruka mu je bila topla.
Jesi li dobro? šapnuo je.
Jesam odgovorila sam. Skoro da nisam slagala.
Na prstenjaku desne ruke sjajio je prsten s malim dijamantom. Davor ga je stavio prije sat vremena, pred svima, uz pljesak gostiju. Osjetila sam tada blagu vrtoglavicu, kao kad dugo stojiš na litici i gledaš dolje. Nije bilo straha. Samo visoko.
Tata je sjedio uspravno. Lice mu je bilo obično, ništa posebno. Sivi sako koji je kupio prije sedam godina i nosio samo u posebnim prilikama. Nosio ga je na mojoj norijadi, na maminom sprovodu. Sad opet ovdje.
Tata rekla sam, ovaj put glasnije ajmo nakratko van. Razgovarati.
Odmahnuo je glavom. Uzeo čašu vode. Pio polako.
Oko nas je tekao običan, svečani razgovor. Davorova mama, Ljubica Stjepanović, lijepa žena u kasnim pedesetima s besprijekornom frizurom, pričala je susjedi o putovanju u Prag. Stjepan Borisović klimao je, smijao se, punio čaše gostima. Bio je zadovoljan, vidjelo se to po svakom njegovom pokretu.
Imala sam dvadeset i pet. Odrasla sam na Trešnjevci, u malom trosobnom stanu na četvrtom katu nebodera, gdje su proljeća uvijek bila puna curenja po cijevima, a susjedi iznad sređivali stan svakog nedjeljnog jutra. Mama je umrla prije tri godine, pola godine nakon moždanog udara. Tata je radio kao poslovođa na građevini, zadnje dvije godine preživljavali smo od danas do sutra. Bilo nas je dvoje. Skromno. Ponekad jako skromno.
Davora sam upoznala slučajno, na izložbi arhitektonskih projekata, kamo sam se zatekla s prijateljicom zahvaljujući besplatnoj ulaznici. Raspravljao je s jednim starijim gospodinom kraj makete stambenog naselja. Ja sam gledala maketu, ne njega. To je primijetio. Prišao. Pitao što me toliko zanima.
Kasnije smo pili kavu u malom kafiću ispod galerije, dva sata. Onda još tri sata šetali uz Savu. Nisam tada znala čiji je sin. Saznala sam kasnije. Više nije bilo važno već sam razmišljala o njemu svaki dan.
Tata je Davora upoznao nakon pola godine. Bio je pristojan, miran, gotovo ljubazan. Ali jedne noći probudila sam se i čula svjetlo u kuhinji i tihi razgovor. Pojavila sam se i vidjela tatu s mobitelom u ruci, sjedi za stolom i gleda u prazno.
Tata?
Spavaj, Vera rekao je. Sve u redu.
Nisam otišla u krevet. Skuhala sam čaj. Pitala što se događa.
Ništa odgovorio je. Prisjetio sam se nečega.
Više nije rekao.
Sada, za ovim stolom, gledala sam ga i osjećala stezanje iznutra. Nije bio strah. Samo svjesnost da dolazi trenutak, koji ne mogu zaustaviti, i znala sam to odavno, ali nisam htjela znati.
Davor je ponovno prekrio moju ruku svojom.
Izblijedjela si zabrinuo se. Loše ti je?
Nije uzvratila sam. Sve je u redu.
Stjepan Borisović ustao je i podigao čašu. Pripovijedao o mladima, o budućnosti, o radosti. Glas mu je bio dubok, siguran, navikao da ga slušaju. Svi su se smješkali. Ljubica ga je gledala, licem koje nisam znala iščitati, ni toplo ni hladno samo ravnodušno.
Tost je završio. Zazvonile su čaše.
Tada je tata ustao.
Nije bio nagao. Samo se mirno podigao, kao netko tko želi nešto reći. Izvukao kuvertu iz unutarnjeg džepa sakoa. Položio je na stol.
Gospodine Lesinić rekao je, tiho, ali sala je nekako zašutjela. Želim reći par riječi.
Lesinić ga je začuđeno pogledao. Pristojno kimnuo.
Izvolite, Nikola…
Stepanović nadodao je tata. Nismo osobno poznati. Trebali smo biti.
Zavladala je potpuna tišina. Čak su i konobari zastali.
Prije petnaest godina počeo je, mirnim glasom zategnute žice imao sam malu građevinsku firmu. Dvanaest ljudi. Svoje poslove, svoje projekte. Skromno, ali pošteno. Osam godina sam ulagao u to.
Nisam disala.
Proljeće 2009. potpisao sam ugovor o suradnji s tvrtkom Građevni Savez. Preko posrednika. Tri mjeseca kasnije ispostavilo se da je posrednik radio za drugu stranu. Svi papiri bili su tako napravljeni da svi resursi i novac prelaze na novo pravno lice. Po zakonu, po papiru. Iza papira je bila firma Monolit. Iza Monolita stajali ste vi.
Stjepan Borisović nije promijenio izraz lica. Samo je desna ruka jače stisnula čašu.
Izgubio sam sve. Firmu. Novac. Onda posao. Onda zdravlje. Moja supruga… glas mu je prvi i zadnji put zadrhtao saznala je iste godine. Jako ju je pogodilo. Godinu i pol kasnije doživjela je moždani. Liječnici su sve rekli više razloga. Ja znam bio je jedan. Nije preboljela naš gubitak.
Otvorio je kuvertu. Izvadio par dokumenata. Spustio na stol.
Tu su kopije. Ugovori, izvatci, prepiska. Originali su kod odvjetnika. Ne tražim novac. Neću tužiti. Samo želim da sjedite ovdje, za ovim lijepim stolom, i znate da ja znam.
Gledao je Lesinića ravno u oči.
Znam tko ste. Sad zna i moja kći.
Obukao je sako. Dugme zapio pažljivo.
Nikola Stepanović progovorio je Lesinić, u glasu mu je bilo nešto novo, ne ljutnja, ne zbunjenost, nešto između ozbiljna je to optužba. Ako mislite…
Ne mislim prekinuo ga je tata. Znam.
I krenuo prema izlazu.
Gledala sam mu za leđima nekoliko sekundi. Onda sam osjetila Davora kako lagano stavlja ruku na moje zapešće. Nije me zadržao, samo ju je spustio.
Vera rekao je tiho. Nisam znao. Moraš…
Gledala sam ga. Njegovo zbunjeno, iskreno lice. Pogledala sam Stjepana Borisovića, koji je već tiho nešto šaputao susjedu. Gledala sam Ljubicu, koja je gledala u praznu čašu.
Skidam prsten.
Spustim ga na bijeli stolnjak.
Ustanem. Uzimam torbicu. Odlazim.
Vera! Davor je skočio.
Ali ja sam već izlazila, a u ušima mi je zvonio tihi, ravni tatin glas: Znam tko ste. Sada zna i moja kći.
Vani je padala hladna listopadska kiša. Sitna, dosadna, nije pljuštala nego visjela u zraku. Tata je stajao na stepenicama i zakapčao gumb na ovratniku.
Prišla sam. Uhvatila ga pod ruku.
Krenuli smo ulicom. Bez riječi. Kiša nam je kvasila kosu, ramena, prste. Nisam plakala. Samo sam hodala uz tatu, osjećala njegov lakat, i mislila kako prsten s dijamantom ostaje ondje, sam na stolnjaku, u dvorani s kristalnim lusterima i mirisom ruža.
***
Prijateljica Kata, moja vječna podrška, dala mi je ključ od svog stančića na Medveščaku. Otišla je raditi u Split, ostavio mi slobodan stan. Jedna soba, kuhinja veličine ormara, prozor na dvorište, ispod prozora tri kontejnera i sasvim otužna oskoruša.
Promijenila sam broj mobitela dan nakon zaruka. Kupila novu SIM-karticu, upisala pet brojeva: tatin, Katin, susjede tete Žane, što vodi brigu o tati, bivše kolegice Ljude i jedan od ambulante. Stari telefon ostavila u ladici. Nisam ga više ni dirala.
U prvim tjednima jedva sam izlazila. Ležala na kauču, gledala u strop. Zvala tatu svake večeri. On je govorio malo, ali čekao poziv. Znam to.
Kasnije sam sabrala snage. Ne zato što je prošlo, već što sam morala nešto raditi.
Prijateljičine veze dovele su me do posla u maloj cvjećarni Daisy kod prvog tramvaja. Vlasnica, gospodina Gabrijela Ivanović, žena od šezdeset i dvije, krupna i blaga lica, uzela me bez previše priče. Samo je pitala znaš li s cvijećem?
Malko rekoh. Naučit ću.
Uči onda rekla je.
Cvjećarna je bila uska kao kutija. Lijevo hladnjak s ružama, desno police s lončanicama, na sredini stol s alatom, trakama, žicom i uvijek barem malo komadića papira. Mirisalo je zeleno, slatko, malo na vlagu od krizantema. Dolazila sam u osam, odlazila u šest. Rezala stabljike, slagala bukete, čistila vaze.
Gabrijela nije zapitkivala. Gledala je pravo čovjeka, vidjela što treba, ne zadavala pitanja. Jedne večeri, nakon dva tjedna, reče:
Smršavila si, Vera. Jedi normalno.
Jedem slagala sam.
Lažeš odmogla je rukom Donijela sam ti boršč danas. U hladnjaku je.
Počela sam jesti boršč, i ona prva suza izašla u skladištu, sjedeći na niskoj stolici. Tiha suza, bez riječi. Kao da se nešto prelomilo.
Dani su prolazili. Listopad je postao studeni. Studeni siv, vjetrovit, s mokrim snijegom što se odmah rastopio. Nosila sam isto smeđe kaput, iznošen na desnom laktu. Navečer sam čitala. Nekad gledala nešto na mobitelu. Zvala tatu.
Tata je tvrdio da je sve dobro, opet radi na gradilištu, tetka Žana peče mu pite. Glas mu je bio živ, ali pred kraj, kad bismo već završavali, desila se pauza. U toj sekundi bilo je puno toliko da bih stezala mobitel objema rukama.
Tata, kako si?
Dobro sam, Vera. Ti?
I ja.
Oboje smo lagali. Oboje smo se pretvarali.
O Davoru sam trudila se ne razmišljati. Slabo je išlo. Pojavio bi se niotkud, dok režem ruže i naiđem na bodlju, u prolazu muškarac u sličnoj jakni, u snu zadnji trenutak prije nesvjestice. Sjećala sam se njegovih ruku, glasa, načina na koji me gledao kad je mislio da ne primjećujem. Uvijek sam primijetila.
Ali prsten je ostao na stolnjaku. A mama pod zemljom. A tata bi noću sjedio sam u kuhinji i gledao u točku.
Ne možeš birati između toga i onoga. To nije bio izbor. Samo put kojim trebaš ići.
Tri mjeseca prohujaše. I brže nego misliš. Prosinac donese pravi snijeg, mraz, rane sumrake, kad već u četiri cvjećarna izgleda posebno mala i topla.
Jednog dana otvori se vrata, uđe žena.
Nisam podigla glavu i dalje sam rezala krajeve bijelih tulipana. Kad sam podigla, predamnom je stajala žena možda moje dobi, možda koju više. Visoka, svijetli dugi kaput, kosa boje meda valovita, parfemi teški, slatki odmah sam ih osjetila.
Dobar dan rekla je. Tražim Veru Grm.
Uspravila sam se.
To sam ja.
Gledala me s nečim što nije bila ni ljutnja ni sažaljenje, nešto između, možda malo ponosa.
Zovem se Sandra. Ne poznajemo se. Imamo zajedničkog poznanika Davora Lesinića.
Šutjela sam.
Samo sam došla reći podigla je bradu da smo Davor i ja ponovo zajedno. Bili smo i prije vas. Vi sigurno niste znali. Svadba je u veljači. Mislila sam da trebate znati. Da si ne stvarate iluzije.
Gledala sam je. Lijepo lice, teške naušnice, tanke kožne rukavice, ruke koje stežu torbu jače nego je treba.
Hvala tiho sam rekla. Razumijem.
Sandra je klimnula, okrenula se i otišla.
Zazvonilo zvonce na vratima.
Stajala sam s tulipanom u ruci. Dugo. Vani je padao snijeg.
Onda sam ostavila cvijet, otišla u skladište, sjela na stolicu. Sjedila, dok Gabrijela nije ušla i pitala treba li što.
Ništa odgovorila sam. Sve je uredu.
Donijela je čaj. Tiho spustila šalicu na stol. Otišla natrag. Nije ništa pitala.
To mi je baš trebalo.
***
Već idući tjedan zaputila sam se u dom zdravlja.
Dogovorila sam termin još u studenom, pa sam ga odgađala misleći da proći će samo. Nije prošlo.
Doktorica je bila mlada, umorna, preciznih pokreta. Pitala par stvari. Naložila analize. Povratak za tri dana.
Za tri dana sjedila sam nasuprot nje.
Oko deset tjedana rekla mi je. Sve je u redu. Trebate se prijaviti.
Vozila sam se kući tramvajem i gledala kroz prozor. Grad, snijeg, ulična svjetla, prolaznici s vrećicama obična večer, sve običnost. I ja vjerojatno obična na oko, sjedim i gledam kao svi drugi.
Iznutra se sve ukočilo, kao rijeka koja odjednom zamrzne.
Doma sam se presvukla, stavila vodu za čaj, legla na kauč, bosih stopala u čarapama, gledala strop.
Deset tjedana. Listopad. Zaruke su bile početkom listopada.
Razmišljala sam dugo i još dulje. Napravila čaj, pila uz prozor prema oskoruši i kontejnerima. Oskoruša posuta snijegom, još drži crvene bobice.
Odluku nisam donijela odmah. Tri dana sam hodala s njom po stanu, okretala sa svih strana. Razmišljala o tati. O mami. Što bi ona rekla? Mama je bila jednostavna, ponekad neugodno iskrena. Rekla bi nešto jasno i odjednom bi mi sve bilo jasno.
Ali mene nije bilo.
Četvrtog dana zovem tatu.
Tata, moram ti nešto reći.
Reci odgovorio je mirno.
Rekla sam.
Šutio je dosta. Onda upitao:
Kako si?
U redu. Odlučila sam. Sama ću. Ne treba mi ništa od nikoga.
Opet šutnja.
Dobro, Vera rekao je. Ja sam uz tebe.
To je bilo sve. Bez dodatnih pitanja, savjeta, dugačkih rasprava o pravdi. Samo ja sam uz tebe.
Dovoljno.
***
Siječanj je donio velike minuse. Cijev u kupaoni procurila, pa je trebalo pozvati vodoinstalatera narančastokos, spor, dva sata kasnio, gledao cijev pola sata, klimao glavom, ali popravio. Uzeo novac. Otišao.
Naručila sam s interneta nekoliko knjiga o trudnoći, ranom majčinstvu, debele, informativne. Čitala navečer, podcrtavala olovkom. Gabrijela je jednom vidjela jednu iza pulta, samo klimnula, a sutradan donijela vunene čarape.
Moraš imati topla stopala rekla.
Gabrijela…
Ne raspravljaj rekla je.
Nosila sam ih.
Trbuh je, pod zimskim kaputom, još bio neprimjetan. Ujutro, u maloj kupaoni, gledala sam ga u ogledalu, zaobljenog i nježnog, položila bih dlan.
Nisam razmišljala je li curica ili dečko. Ni ime. Bilo je prerano, ili previše strašno, nisam znala. Samo sam dan za danom disala, radila, zvala tatu, čitala knjige, gledala prozor prema oskoruši.
O Davoru sam, opet, pokušavala ne misliti. Teže nego prije. Sada je bilo okolnosti koje su ga proizvodile. Bih li htjela da zna? Nisam znala. Ponekad ne. Ponekad u noći da.
Ali Sandra je rekla: svadba u veljači. Nema smisla.
Svaki put podsjetim samu sebe kad treba.
Veljača je prošla, svadbe nije bilo koliko sam znala. Nisam tražila. Namjerno. Nigdje nisam išla, nikog pitala.
Ožujak. Snijeg se topio, s krovova je kapalo. U dvorištu prve lokvice, mračne, s komadićima leda.
Do tada sam debelo nabujala, kaput se nije zakapčao preko trbuha, kupila sam drugi široki, tamnozeleni, s placa, jako povoljno. Gabrijela mi je dala uredski dio posla: preuzimanje narudžbi, vođenje bilježnice prihoda i rashoda. Zahvalila sam joj nije trebalo riječima, ona ionako ne voli puno pričati, ali je znala.
Tata je stigao u ožujku. Proveo tjedan dana. Donio krumpira, luka, tegli džema maminih, što su stajale kod njega, nije ih dirao dok sad nije bilo potrebno. Otvorila sam jednu, namazala kruh i osjetila miris mamine kuhinje tako jasno da sam morala izaći.
Tata nije pitao što mi je. Samo je otišao prati suđe.
Jednom smo zajedno prošetali. Polako, uz Savu, gdje se snijeg povukao, voda je bila svuda. Tata me držao pod ruku, pričao o svemu i ničem o mačku iz susjedstva, o tome kako teta Žana uči francuski uz TV serije pa hoće gledati bez titlova.
Čemu njoj francuski? nasmijala sam se.
I ja pitam rekao je tata Kaže, sa šezdeset pet je pravo vrijeme.
Smijali smo se. Nastavili.
Na kraju šetnice stao je. Pogledao vodu.
Ne žališ? pitao. Oboje smo znali o čemu.
Promislila sam bez fraza, iskreno.
Ne žalim rekla sam.
Kimnuo je. Više nije pitao.
***
Travanj je bio hirovit jednom toplo, jednom snijeg, mokar, težak. Odlazila sam na kontrole, kartica mi uvijek u torbi, jela kako treba, izbjegavala teško. Gabrijela je to nadgledala.
Trbuh je već bio velik, kretanje teško, spavanje nezgodno. Noću sam vrtjela misli. O tati, koji je petnaest godina nosio to u sebi; o mami, kojoj sam najviše trebala kad nije tu.
O djetetu koji će rasti u malom stanu s oskorušom i kontejnerima pod prozorom, i ja ću raditi i odgajati, i biti će dovoljno. Viđala sam to kod drugih žena. Teško je, ali moguće.
Jedne večeri, sredinom travnja, izvadila sam stari mobitel iz ladice. Ne radi nazvati samo tako. Upalila. Mnoštvo propuštenih poziva svi od Davora. Zadnji iz prosinca.
Isključila sam ga. Vratila u ladicu.
Nisam se javila.
Dugo sam sjedila gledajući zatvorenu ladicu.
***
I onda poruka Ljude.
Vera, znaš li da ti je ona Sandra lagala? Nema nikakve svadbe. Nitko nije čuo za nju. Lesinić je sam, kažu.
Pročitala sam. Ponovila.
Odgovorila: Hvala, Ljuda.
Više ništa. Shvatila je.
Spremila sam mobitel. Pogledala prozor. Oskoruša je bila ogoljena, bez snijega, stara grozdova. Vrapci na granama.
Dakle, Sandra je lagala. Niti bijele haljine. Samo je došla u mali cvjećarski dućan, u dugom kaputu, s teškim parfemom, stiskajući torbu čvršće no što treba.
Zašto? Znam razloga. Ili mislim da znam. Da ne ostane ni mogućnost povratka.
U svakom slučaju, ionako je nisam imala. Ne ja, ne tada, ne u ovim okolnostima.
Dugo sam stajala kod prozora. Onda otišla staviti čaj.
***
Svibanj je konačno donio pravu toplinu. Odlazila sam do malog parka, sjedila na klupi kad nije padala kiša. Lišće je bilo svijetlo, zeleno, prozirno. Golubovi su šetali stazom.
Bližilo se vrijeme. Doktorica je svaki put govorila: sve je uredu. Kupila sam krevetić, mali, drveni, došao u dijelovima, sastavljala ga navečer polako, s greškama, ali uspjela. Postavila ga uza zid. Ostala stajati pokraj.
Tata će doći kad bude blizu. Dogovorio se. Teta Žana je nudila pomoć, ali tata je bio tvrdoglav.
Gabrijela je nešto žuto plela. Primijetila sam u skladištu, ona odmah sakrila iza leđa.
Što to imate? pitala sam.
Ništa rekla jasnim glasom. Nije tvoje.
Žuto je nasmiješila sam se.
Pa što.
Hvala šapnula sam.
Gabrijela je mahnula rukom, nestala iza pulta.
Krajem svibnja pao je snijeg. Pravi, meki, s krupnim pahuljama, na lišće, travnjak i prve cvjetove. Do podne se otopio. Ipak, stajala sam kraj izloga i gledala ga.
Tog popodneva pripremala sam se otići doma, navlačila tamnozeleni kaput kad su se vrata otvorila.
***
Nisam ga odmah prepoznala. Gledala sam dolje, borila se s gumbom. Podignem pogled.
Davor stoji na vratima.
Bio je u tamnoj jakni, bez kape. Kosa mu je bila vlažna od snijega, mršaviji nego sam ga pamtila. Ili mi se činilo.
Gledali smo se.
Vera rekao je.
Glas poznat, istoga časa.
Gabrijela u kutu je nestala prema skladištu, tiho zatvorila vrata za sobom. Dobra žena.
Kako si me pronašao? upitam.
Dugo sam tražio reče. Samo dugo.
Šutjela sam. Gledala ga.
Ne moram odmah pričati kaže ali trebam. Otišao sam iz firme. Odbio nasljedstvo. Sve rekao ocu. Ne komuniciramo od listopada. Zastane. Napravio sam svoje. Mala građevinska, s par ljudi. Posao mi je svakodnevan.
Ja sam slušala.
Nisam se oženio Sandrom nastavi ne znam što ti je rekla, ali nismo zajedno odavno. Prije tebe i završilo je prije tebe.
Znam tiho odgovorim.
Pogledao me iznenađeno, kimnuo.
Tražio sam te cijelo to vrijeme. Broj si promijenila, adresu nisam znao. Kroz poznanike, znance. Našao sam te preko Ljude. Rekla je da tu radiš.
Ljuda ponovim, mirno.
Vera reče. Ja…
Zašuti. Jer je shvatio.
Nisam skrivala trbuh. Stajala sam tako. Kaput otkopčan, gumb ne zakopčan. Osam i pol mjeseci. Sve se vidjelo.
Gledao je. Dugo.
Onda je kleknuo, tik predamnom, na sivi pod cvjećarne.
Davore rekla sam.
Čekaj zamoli tiho, tvrđe nego prije. Ne tražim da oprostiš ni njemu ni meni, da zaboraviš. Neću reći da je pravedno, ni da tako mora. Ne znam što je ispravno. Znam samo da želim biti ovdje. Uz tebe. Uz vas dvoje.
Stojim. Gledam ga.
Vani ponovo počinje snijeg, tih, sasvim lagan.
Ustani kažem. Molim te.
Ustane. Skoro smo jedno do drugog.
Moraš razumjeti započnem.
Razumijem.
Ne, slušaj. Moj je tata sve izgubio radi tvojeg oca. I mamu. Ne odjednom, ali i nju. To neće nestati jer si ti otišao iz tvrtke. To ostaje.
Znam reče.
Ne znam mogu li ikada gledati tebe i ne misliti na to. Želim biti iskrena.
Čujem te odgovori.
Ne kažem ne kažem. Kažem da ne znam.
Šuti.
Ali ne kažem ni da. Zasad.
Zasad ponovi. Blago.
Zasad.
Negdje iz skladišta tih zvuk šalica na stolu. Opet tišina.
Osjetim kretanje u sebi, poznato, ali svaki put novo. Stavim ruku na trbuh.
Davor gleda ruku. Pogleda mi lice. U očima mu je nešto u što nisam htjela gledati predugo.
Mogu li… započne.
Ne kažem samo.
Shvati. Kimne.
Gdje si odsjelao? pitam.
Hotel. Ovuda blizu.
Na koliko dugo?
Koliko treba odgovori ne žurim nigdje.
Zakopčam gornji gumb. Donji ostane slobodan.
Sutra imam pregled, rano ujutro. Moram se naspavati.
Ispratit ću te.
Ne.
Do ugla, barem?
Razmislim trenutak.
Do ugla.
***
Krenuli smo van. Gabrijela izviri i dovikne:
Vera, uzmi kišobran!
Ne treba!
Uvijek treba!
Odmahnem. Gabrijela nestane unutra.
Snijeg je padao tako lagano da se odmah topio na rukama, na Davorovoj jakni, na mom kaputu. Tlo sjajno od vlage.
Hodamo, ne dodirujući se.
Kako ćeš je nazvati? upita nakon pola bloka.
Nisam odlučila.
Djevojčica ili dječak?
Djevojčica.
Ne govori ništa. Samo hoda.
Na uglu stanem.
Odavde nastavljam sama.
Dobro.
Gledam ga. Gleda mene.
Davore izgovorim.
Da?
Tvoj otac. Hoće li ikad reći, iskreno?
Šutio je.
Ne znam iskren je. Sve što sam ja mogao, napravio sam. Ostalo nije u mojim rukama.
Kimnem. Mislim o nečemu svome.
Nazovi sutra, poslije podne.
Gotovo ne zamijeti, ali postaje istovremeno tiši i jasniji.
U podne potvrdi.
Okrećem se. Hodam pločnikom. Mokrim puštenim lišćem. Snijeg rijedak, polagan, nimalo svibanjski.
Ne okrećem se.
Ali znam on stoji na uglu i gleda za mnom. Stoji i ne odlazi. Stajat će dok ga više ne vidim.
Ponekad je to dovoljno za početak. Ne za kraj, ne za sreću, ne za odgovore na sve što me još boli. Dovoljno da sutra, nakon podneva, dignem slušalicu.
Zaokrećem iza ugla.
Svjetiljka se zanosi na vjetru. Snijeg pada na mlado lišće i topi se prije nego što ga dodirne.
